P-1867/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1867/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji mr. sc. Maji Josipović na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Karmen Basić, u pravnoj stvari tužitelja P§A Concept GMBH. OIB: 65639889062, Heilbronzer Str. 389, 70469 Stuttgart, Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20 , protiv tuženika SVESA food – beverages d.o.o., OIB: 16591886058, kojeg zastupa zakonski zastupnik GĆ, [adresa], radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, iznos od 17.000,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2021. do isplate po stopi obračunatoj do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, u roku od 15 dana, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 21. srpnja 2021. sklopili ugovor o kupoprodaji aparata za pizzu, a što je tužitelj platio 16. kolovoza 2021., uz obvezu tuženika da isporuči aparat u roku od 8 tjedana, no isti nije isporučen do danas. Unatoč činjenici da je vlasnik višestruko nastojao kontaktirati s direktorom tuženika, isto nije uspio. Konačno je 19. ožujka 2024. obavijestio tuženika o raskidu ugovora. Tužitelj navodi da ima pravo na povrat uplaćenih sredstava od dana uplate zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su stranke sklopile ugovor o kupnji koji je prihvaćen uplatom od strane kupca, a sve prema predračunu broj 128/2021, na ukupan iznos od 17.000,00 EUR, a u kojem je predmet kupnje rabljeni samposlužni stroj za proizvodnju svježih pizza. Nadalje navodi da je predmetni rabljeni stroj prije isporuke trebao renovirati, odnosno servisirati, zamijeniti potrebne dijelove, obojiti i prilagoditi za funkcioniranje na tržištu Republike Njemačke. Tuženik se obvezao isporučiti stroj u roku od 6-8 tjedana. Tuženik ističe da je neistinita tvrdnja tužitelja da je višestruko nastojao kontaktirati s zakonskim zastupnikom tuženika, ali da to nije uspio s obzirom da su tužitelj i tuženik od prvog dana bili u neprestanoj komunikaciji . Navodi da su tužitelju bili poznati razlozi za kašnjenje nakon nepoštivanja definiranog roka za isporuku od maksimalno 8 tjedana. Do kašnjenja u isporuci je došlo zbog nedostataka rezervnih dijelova neisporuke istih od strane stranih dobavljača, a što je prouzročeno globalnom ekonomskom krizom. Za sve navedeno tuženik je bio u kontaktu s tužiteljem te mu je informaciju o razlozima kašnjenja dostavljao redovno. Redovna komunikacija se odvijala i putem e-maila, kao i poruka na mobilni uređaj. Tuženik ističe da nikada nije zaprimio obavijest o raskidu ugovora, odnosno tek ga je zaprimio u ovom parničnom postupku. Navodi da je tuženik izvršio svoju obavezu nakon otprilike 4 mjeseca te pripremio stroj za isporuku. Gospodin RĆ s kojim je dogovorena kupoprodaja stroja nije odgovarao na pozive tuženika. Nakon proteka godine dana uspostavljen je kontakt s gospodinom RĆ koji je naveo da ne želi stroj te da traži povrat novaca. Tuženik navodi da će u raspravnom tijeku postupka dostaviti dokaze kako tužitelj svojim navodima želi diskriminirati namjeru tuženika da unatoč kašnjenju predmetni stroj isporuči i prije obavijesti o raskidu.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitane su isprave: Raskid ugovora s trenutnim učinkom od 19. ožujka 2024. (list 4 spisa), potvrda o plaćanju broj 128/2021 (list 5 spisa).

4. Sud nije proveo dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka TĆ, svjedoka ŠĆ, MĆ i zakonskog zastupnika tuženika GĆ. Naime, prije svega sud ističe da tuženik nije sukladno odredbi članka 241. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP), naznačio koje su to činjenice o kojima predloženi svjedoci trebaju svjedočiti. Ukoliko se pretpostavi da su predloženi svjedoci, a i prijedlog za saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, predloženi na okolnost sporne činjenice među strankama, sud smatra da se ista ne može dokazivati, odnosno utvrditi saslušanjem svjedoka i stranaka. Sud ističe da je odredbom članka 492.a ZPP-a propisano da će sud u postupku pred trgovačkim sudovima, u pravilu, utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava. Sam tuženik u odgovoru na tužbu je naveo da posjeduje pisanu dokumentaciju koju će dostaviti u tijeku postupka, međutim tuženik to nije učinio, nego je u nastavku postupka ostao u cijelosti pasivan. Stoga, provođenje personalnih dokaza u vidu saslušanja predloženih svjedoka i zakonskog zastupnika tuženika nisu bili potrebni radi razjašnjenja sporne činjenice među strankama te bi, imajući u vidu navode stranaka, provođenje tih dokaza bilo neekonomično, odnosno dovelo bi do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.000,00 EUR, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku na ime kupoprodajne cijene za predmet ugovora o kupoprodaji – aparat za pizzu, a koji predmet tuženik nije isporučio tužitelju.

7. Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji aparata za pizzu te da je tužitelj ispunio svoju obvezu i 16. kolovoza 2021. uplatio tuženiku kupoprodajnu cijenu od 17.000,00 EUR. Također, nije sporno da tuženik nije isporučio tužitelju predmet sklopljenog ugovora o kupoprodaji, a koji je bio dužan isporučiti u roku od 6-8 tjedana od sklapanja predmetnog ugovora.

8. Među strankama je sporno je li tuženik dužan izvršiti povrat uplaćenog iznosa s osnove kupoprodajne cijene s obzirom na tvrdnju tuženika da je s kašnjenjem od 4 mjeseca pripremio predmet ugovora o kupoprodaji – aparat za pizzu te da je i dalje spreman ispuniti svoju obvezu.

9. Prije svega, valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi se o sporu s međunarodnim elementom s obzirom da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a tuženik je osoba u Republici Hrvatskoj.

10. S obzirom na to da se između stranaka radi o kupoprodajnom odnosu iz međunarodne prodaje robe jer je sjedište tuženika (kupca) u Republici Njemačkoj, a sjedište tuženika (prodavatelja) je u Republici Hrvatskoj, na ovaj odnos se imaju primijeniti odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji roba iz 1980. (Bečka konvencija – Službeni list Međunarodni ugovori broj 10/84, - dalje: Konvencija), koju su ratificirale i Republika Hrvatska i Republika Njemačka.

11. Sukladno članku 7. te Konvencije na sva pitanja koja nisu uređena Konvencijom ima se primijeniti pravo one države na koju upućuju pravila međunarodnog privatnog prava.

12. Odredbama Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/2017. – dalje: ZMPP) propisano je na koji način se određuje mjerodavno pravo u sporovima s međunarodnim elementom, pa je tako odredbom članka 25. stavak 1. tog Zakona propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene. Iz stavka 2. istog članka propisano je da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze koje su isključene iz polja primjene Uredbe iz stavka 1. ovoga članka, a za koje mjerodavno pravo nije određeno drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom na snazi u Republici Hrvatskoj, određuje prema odredbama Uredbe iz stavka 1. ovoga članka koje se odnose na te ugovorne obveze.

13. Stranke u spis nisu dostavile ugovor iz kojeg bi proizlazilo da su stranke ugovorile primjenu mjerodavnog prava, kao niti da su isključile iz primjene Konvenciju.

14. Stoga, kako prema navodima stranaka ugovor kojeg su stranke sklopile predstavlja ugovor o kupoprodaji (ugovor o prodaji robe), a stranke nisu ugovorile primjenu mjerodavnog prava, prilikom određivanja mjerodavnog prava primjenjuje se odredba članka 4. stavak 1. točka a. Uredbe broj 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008.

15. Odredbom članka 4. stavak 1. točka a. Uredbe broj 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze propisano je da ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište, dok se prema odredbi članka 19. stavak 1. te Uredbe uobičajenim boravištem za trgovačka društva smatra mjesto središnje uprave.

16. Slijedom svega navedenoga, odredbe materijalnog prava Republike Hrvatske u konkretnom slučaju se primjenjuju supsidijarno za sva pitanja koja nisu riješena odredbama Konvencije. Naime, Konvencija se primjenjuje uvijek kada se radi o međunarodnoj prodaji robe osim kad su stranke izričito isključile njenu primjenu, odnosno kad su ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države kao isključivo mjerodavne za sklopljeni ugovor. Stoga, s obzirom da iz spisa proizlazi da stranke nisu izričito isključile primjenu Konvencije niti ugovorile primjenu materijalnog prava neke države kao isključivo mjerodavne za sklopljeni ugovor o kupoprodaji robe , u spornom odnosu među strankama treba prvenstveno primijeniti odredbe Konvencije.

17. Naime, tužitelj i tuženik su bili u poslovnom odnosu temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji temeljem kojeg se tuženik kao prodavatelj obvezao tužitelju kao kupcu isporučiti predmet kupoprodaje – aparat za pizzu, a tužitelj kao kupac se obvezao tuženiku kao prodavatelju platiti kupoprodajnu cijenu – 17.000,00 EUR. Obveza prodavatelja je propisana člankom 30. Konvencije. Tužitelj i tuženik su međusobno dogovorili i razdoblje isporuke predmeta kupoprodaje (članak 33. stavak 2. Konvencije).

18. Odredbama članka 45. – 50. Konvencije su predviđena sredstva kojima raspolaže kupac (u konkretnom slučaju tužitelj) ako prodavatelj (u konkretnom slučaju tuženik) povrijedi ugovor.

19. Odredbom članka 49. Konvencije propisano je da kupac može izjaviti da raskida ugovor: - ako je neizvršenje bilo koje obveze koju prodavatelj ima na temelju ugovora ili ove Konvencije bitna povreda ugovora; ili u slučaju neisporuke, ako prodavatelj nije isporučio robu u dodatnom roku koji mu je kupac odredio na temelju stavka 1. članka 47. ili je izjavio da je neće isporučiti u tako određenom roku.

20. U konkretnom slučaju, tuženik kao prodavatelj nije isporučio tužitelju predmet kupoprodaje – aparat za pizzu u roku koji su stranke dogovorile. Iz navoda tuženika proizlazi da su stranke bile međusobno u komunikaciji te da je tuženiku dan dodatan rok za izvršenje obveze. Neporno je da tuženik ni u tom dodatnom roku, kao ni do današnjeg dana nije izvršio svoju obvezu, odnosno nije tužitelju isporučio predmet kupoprodaje.

21. S obzirom na to, tužitelj je sukladno odredbi članka 49. stavak 1. točka 2.

Konvencije izjavio da raskida ugovor.

22. Odredbom članka 26. Konvencije je propisano da izjava o raskidu ima učinak jedino ako je o njoj obaviještena druga strana, a odredbom članka 27. Konvencije je propisano da osim ako je izričito drugačije predviđeno u ovom dijelu Konvencije, kad je jedna strana neku obavijest, zahtjev ili drugo priopćenje dala ili učinila u skladu s ovim dijelom i na način koji se smatra odgovarajućim u danim okolnostima, zakašnjenje ili pogreška u prijenosu priopćenja i činjenica da priopćenje nije stiglo ne lišava tu stranu da se na to priopćenje poziva. Sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ga je tužitelj nakon više od godinu dana zatražio da izvršio povrat i da ne želi preuzeti stroj, a tuženik je nesporno zaprimio izjavu o raskidu ugovora najkasnije u trenutku primitka tužbe.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. Konvencije je propisano da se raskidom obje strane oslobađaju svojih ugovornih obveza, osim eventualne obveze nadoknade štete. Stavkom 2. citiranog članka je propisano da strana koja je izvršila ugovor u cijelosti ili djelomično može zahtijevati od druge strane vraćanje onoga što je na temelju ugovora isporučila i platila.

24. Slijedom svega navedenoga, s obzirom da je tužitelj kao kupac izvršio svoju obvezu (uplata cijene), a tuženik kao prodavatelj nije izvršio svoju obvezu (isporuka predmeta), tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika vraćanje onoga što je na temelju ugovora platio pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

25. Odredbom članka 84. stavak 1. Konvencije je propisano da ako je prodavatelj dužan vratiti cijenu, on mora platiti kamate na nju, počevši od dana kada mu je cijena isplaćena.

26. U odnosu na stopu zatezne kamate primjenjuje se hrvatsko pravo s obzirom da odredbe Konvencije ne reguliraju visinu stope zatezne kamate. Stoga, odluka o visini zatezne kamate temelji se na članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/1., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) po stopi za trgovačke ugovore s obzirom da se ovdje radi o odnosu temeljem trgovačkog ugovora te je stoga odlučeno kao u točki I/ izreke ove presude.

27. Sud napominje da tuženik nije u tijeku postupka dostavio dokumentaciju na koju se poziva, a iz koje bi proizlazilo da je predmet kupoprodaje – aparat za pizzu pripremio za isporuku. Stoga, takve navode tuženika sud je ocijenio neosnovanim. Također, nisu relevantni navodi tuženika da je i dalje spreman ispuniti svoju obavezu, a sve to imajući u vidu protek vremena od samog sklapanja ugovora kao i činjenicu da je predmetni ugovor o kupoprodaji raskinut s obzirom na neizvršenje obveze od strane tuženika.

28. Čak i da su istiniti navodi tuženika da je pripremio za isporuku predmet kupoprodaje sud ukazuje da je u tom slučaju tuženik kao prodavatelj imao mogućnost propisanu odredbom članka 186. stavak 1. ZOO-a kojom je određeno da kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik, ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika, dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23., dalje: Tarifa).

30. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđena mu je naknada troškova parničnog postupka prema vrijednosti spora, i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife) što uz trošak PDV-a prema Tbr. 46. Tarife iznosi 625,00 EUR te za pristup na ročište održano 30. lipnja 2025. iznos od 500,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife) što uz trošak PDV-a prema Tbr. 46. Tarife iznosi 625,00 EUR.

31. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR te je odlučeno kao u točki II/ izreke presude.

U Zagrebu 24. srpnja 2025.

Sutkinja:

mr. sc. Maja Josipović

Nacrt odluke izradila

sudska savjetnica:

Karmen Basić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda.