Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-685/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb, Hainzelova 33, OIB: 18736141210, kojeg zastupaju punomoćnici Ivana Bačić Odrljin i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 10. travnja 2025. poslovni broj: P-3725/2025-4, u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3725/2025 od 10. travnja 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom izreke suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.244,87 eura zajedno sa zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. računa u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na iznos od:

- 13,71 eura od 5. studenog 2008.

- 4,12 eura od 3. prosinca 2008.

- 13,74 eura od 17. siječnja 2009.

- 16,81 eura od 18. veljače 2009.

- 9,72 eura od 16. ožujka 2009.

- 12,73 eura od 20. travnja 2009.

- 12,61 eura od 14. svibnja 2009.

- 10,48 eura od 9. lipnja 2009.

- 8,79 eura od 9. srpnja 2009.

- 10,04 eura od 13. kolovoza 2009.

- 11,41 eura od 9. rujna 2009.

- 9,59 eura od 12. listopada 2009.

- 8,94 eura od 5. studenog 2009.

- 11,55 eura od 9. prosinca 2009.

- 13,88 eura od 12. siječnja 2010.

- 15,96 eura od 9. veljače 2010.

- 15,32 eura od 9. ožujka 2010.

- 19,26 eura od 9. travnja 2010.

- 21,39 eura od 12. svibnja 2010.

- 19,87 eura od 9. lipnja 2010.

- 30,63 eura od 8. srpnja 2010.

- 28,07 eura od 9. kolovoza 2010.

- 36,94 eura od 10. rujna 2010.

- 32,03 eura od 11. listopada 2010.

- 28,07 eura od 10. studenog 2010.

- 40,14 eura od 8. prosinca 2010.

- 45,97 eura od 10. siječnja 2011.

- 37,26 eura od 10. veljače 2011.

- 42,04 eura od 9. ožujka 2011.

- 36,44 eura od 12. travnja 2011.

- 40,17 eura od 10. svibnja 2011.

- 51,28 eura od 8. lipnja 2011.

- 53,58 eura od 7. srpnja 2011.

- 66,62 eura od 9. kolovoza 2011.

- 61,44 eura od 8. rujna 2011.

- 52,18 eura od 11. listopada 2011.

- 50,37 eura od 11. studenog 2011.

- 50,56 eura od 9. prosinca 2011.

- 53,62 eura od 9. siječnja 2012.

- 56,68 eura od 10. veljače 2012.

- 56,92 eura od 9. ožujka 2012.

- 55,85 eura od 10. travnja 2012.

- 56,58 eura od 10. svibnja 2012.

- 57,61 eura od 11. lipnja 2012.

- 56,13 eura od 11. srpnja 2012.

- 56,65 eura od 7. kolovoza 2012.

- 55,15 eura od 11. rujna 2012.

- 55,54 eura od 9. listopada 2012.

- 55,72 eura od 12. studenog 2012.

- 56,49 eura od 11. prosinca 2012.

- 56,79 eura od 10. siječnja 2013.

- 52,75 eura od 12. veljače 2013.

- 52,75 eura od 12. ožujka 2013.

- 55,99 eura od 10. travnja 2013.

- 51,15 eura od 13. svibnja 2013.

- 50,91 eura od 12. lipnja 2013.

- 49,83 eura od 10. srpnja 2013.

- 50,85 eura od 12. kolovoza 2013.

- 53,14 eura od 11. rujna 2013.

- 54,06 eura od 11. listopada 2013.

Za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata od svakog prvog u mjesecu do dana plaćanja, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove razlike u jamčevini u iznosu od 661,13 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 23. listopada 2013. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.223,45 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 10. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 899,56 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.".

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane presude i stanje predmeta koje je prethodilo donošenje iste na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Činjenica da prvostupanjski sud Ugovor o operativnom leasingu broj 0113178 kojeg su stranke sklopile 29. rujna 2008. povremeno u obrazloženju pobijane presude označava ugovorom o kreditu, a na koju okolnost ukazuje žalba, ne čini pobijanu presudu nerazumljivom pa zbog toga ovaj sud ne nalazi da bi takvim postupanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

5.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 221.a ZPP jer ocjenu o tužiteljičinom statusu potrošača nije bilo ni uporišta u stanju spisa odlučivati primjenom pravila o teretu dokaza iz članka 221.a ZPP na način da ista taj status nema. Detaljnije razloge o ocjeni da prvostupanjski sud nije počinio tu bitnu povredu ovaj sud će iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja.

5.2. Tuženik neosnovano ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP jer obrazloženje sadrži sve što je tom odredbom određeno da obrazloženje mora sadržavati. Odlučne činjenice za predmet spora prvostupanjski sud utvrdio je na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, dakle na način određen člankom 8. ZPP te je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao detaljnim, uvjerljivim i logičnim razlozima pa ni u tom smislu nije počinjena žalbom isticana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP. Kako je načelo materijalne istine u parničnom postupku napušteno donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupka („Narodne novine“ broj: 117/03) kojim je izmijenjena odredba članka 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01), to prvostupanjski sud nije mogao povrijediti načelo materijalne istine kako to tvrdi tuženik u žalbi.

5.3. Na ponovljene navode o preinaci tužbe iz prethodne žalbe na raniju prvostupanjsku presudu ovaj sud se referirao u rješenju poslovni broj: Gž-859/2024-2 od 11. rujna 2024. kojim je ukinuta ranija prvostupanjska presuda (broj:P-4128/2019 od 19. veljače 2024.) pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na obrazloženje iz tog rješenja.

6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da joj tuženik s osnova ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj: 0113178 koji su stranke sklopile 29. rujna 2008. u svrhu kupnje osobnog vozila (dalje u tekstu: Ugovor o leasingu), a kojom je ugovorena valuta obveze plaćanja mjesečnih rata leasinga u švicarskim francima koje se plaćaju hrvatskim kunama prema kupovnom tečaju CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, isplati iznos od 2.244,87 EUR sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose koja teče od 1.-og u mjesecu počev od 1. studenog 2008. do zaključno 1. listopada 2013. do isplate, sve sukladno tužbenom zahtjevu kojeg je tužiteljica odredila nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije podneskom od 25. travnja 2023. Tuženik je istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja njegove tražbine sa tražbinom tužiteljice za iznos od 661,13 EUR s osnove tečajne razlike u jamčevini koju je platila tužiteljica i iznosa koji joj je tuženik vratio nakon otplate kredita.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu glavničnog iznosa od 2.244,87 EUR sa zateznom kamatom od dana kada su pojedini anuiteti leasinga plaćeni do isplate prvostupanjski sud temelji na provedenim dokazima čitanjem Ugovora o operativnom leasingu, otplatnog plana od 29. rujna 2008., računa od 1. ožujka i 1. rujna 2010., 1. ožujka i 1. rujna 2011., ponude od 29. rujna 2008., Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu, prometa po isplatama od 5. listopada 2022. i promjena kamatne stope od 4. listopada 2022., financijskim vještačenjem po Centru za vještačenja d.o.o. i saslušanjem tužiteljice, pa vodeći računa o činjeničnim navodima tužbe i navodima tuženika kojima osporava u tužbi iznesene činjenice te pravno stajalište tužiteljice o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF, utvrđuje slijedeće odlučne činjenice na kojima temelji i pravno shvaćanje kako slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su 29. rujna 2008. sklopile Ugovor o operativnom leasingu na temelju kojeg je odobrena isplata iznosa od 19.217,87 CHF u svrhu kupnje osobnog vozila marke Suzuki s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim ratama od po 203,63 CHF s ugovorenom promjenjivom kamatom koja je inicijalno iznosila 9,75% godišnje

- da je ugovorena jamčevina u visini 20% nabavne vrijednosti vozila što je iznosilo 3.213,18 CHF

- da je tužiteljica prije sklapanja predmetnog Ugovora prihvatila ponudu auto kuće za kupnju vozila marke Suzuki čiji su je zaposlenici uputili na sklapanja ugovora s tuženikom kao kreditorom koji joj je ponudio tipizirani ugovor bez mogućnosti pregovora o njegovim odredbama, već joj je po načelu "uzmi ili ostavi" ponuđen unaprijed sastavljen sadržaj Ugovora u kojem je bila označena valuta CHF i mjesečni obroci

- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi omogućila tuženiku promjenu kamatne stope činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljni položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na tu promjenu niti provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija

- da je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika nepoštena jer ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti je precizan način utvrđivanja promjene kamatne stopa te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze

- da se ni o odredbama o valuti obveze u CHF nije pojedinačno pregovaralo te da tuženik kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana budući je neizvjestan iznos glavnice kredita koji potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti trgovcu kao i cijena jer se i kamata mora vraćati prema istoj valutnoj klauzuli

- da se prema članku 49. (ex. 81.) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:

79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) – (ispravno: članku 96. ZZP ops. ovog suda) nepoštenom ugovornom odredbom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane poslodavca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo sukladno stavku 4. naprijed citiranog članka, a da tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama pregovaralo, da je tužiteljici objasnio značaj ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, mogući rizik i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je predložio ikakve dokaze u tom smislu, pa se i stoga pretpostavlja da se o spornim odredbama nije pregovaralo

- da tužiteljica u skladu sa člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005. i 41/2008.,– dalje u tekstu: ZOO) ima pravo potraživati neosnovano stečeno po osnovi ništetnih odredbi

- da je provedenim vještačenjem po Centru za vještačenja d.o.o. utvrđeno da se tijekom otplate leasinga visina kamatne stope nije mijenjala na više već je padala i do kraja otplate iznosila 7,9046 % godišnje zbog čega je mjesečni obrok obveze padao do 192,08 CHF, dok je zbog oscilacije tečaja CHF na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate i da se u tijeku otplate mijenjala i stopa PDV tužiteljica zbog rasta tečaja CHF preplatila ukupno 2.244,87 EUR, a kao posljedicu pada stope kamate je platila manje 522,87 EUR

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica s osnove jamčevine 1. listopada 2008. uplatila iznos od 3.213,18 CHF dok tuženik nije dokazao da bi tužiteljici zbog promjene tečaja CHF vratio jamčevinu u iznosu od 19.377,94 kn što čini razliku u iznosu od 4.981,28 kn odnosno 661,13 EUR

- da uzrok ništetnosti nije mogao nestati izvršenjem Ugovora o leasingu jer su sporne odredbe ništetne i nepoštene već od dana sklapanja tog Ugovora i nisu mogle naknadno postati valjane ispunjenjem, a ne radi se o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja zbog čega nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO

- da se prema odredbi članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva

- da je tuženik evidentno nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja obzirom da je sastavio predmetni tipski ugovor zbog čega tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja, a ne od svakog 1-og u mjesecu kako je zahtijevala i zbog čega je i odbijen dio njezinog zahtjeva za isplatu zateznih kamata od svakog 1-og u mjesecu do dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa

- da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba i potrošač radi kupnje automobila, a da tuženik sukladno pravilu o teretu dokazivanja nije dokazao svoju tvrdnju da tužiteljica nije potrošač sukladno članku 7. stavku 1., članku 219. stavku 1., članku 221.a i članku 220. stavku 2. ZPP

- da odredba članka 3. stavka 1. ZZP propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da je cilj i svrha ugovora razvidna iz sklopljenog ugovora, a samo osporavanje svojstva potrošača tužiteljici u ovoj pravnoj stvari je neprimjereno i nelogično te tuženik nije doveo u sumnju svrhu odnosno cilj sklopljenog ugovora svojim navodima čime bi sud posumnjao da je kredit bio sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe

- da prigovor zastare nije osnovan budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnih ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je istovjetno pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., pa kako je ništetnost spornih odredbi utvrđena tek u ovom postupku zastara nije nastupila

- da u odnosu na tzv. negativne razlike koje su posljedice promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev po toj osnovi pa da stoga ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koji je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i promjenjive kamatne stope stekao od tužiteljice, a osim toga kad bi postojao takav zahtjev ne bi bio osnovan jer tužiteljica plaćanjem anuiteta nije ništa primila zbog čega ne bi niti postojala obveza vraćanja nečeg što nije primila pa se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti članak 323. stavak 1. ZOO

- da tuženik nije dokazao da je došlo do povrata jamčevine za koju tuženik tvrdi da je u trenutku kad je isplaćena iznosila 661,13 EUR više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o leasingu dok se izračun vještaka temelji na paušalnim tvrdnjama tuženika, a ne na temelju konkretnih dokaza

te na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i zauzetog pravnog shvaćanja nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.244,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose plaćenih na temelju ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta obveze u CHF od dana kada su plaćeni pa do isplate, a odbija za više zatražene zatezne kamate od svakog 1-og u mjesecu do dana plaćanja (točka I. izreke), zatim utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove razlike u jamčevini u iznosu od 661,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. listopada 2013. te na temelju članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP obvezuje tuženika da tužiteljici naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.223,45 EUR i ujedno odbija zahtjev za više zatraženi iznos od 899,56 EUR kao neosnovan.

8. Osporavajući utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica ima svojstvo potrošača tuženik citira odredbu članka 3. stavka 1. al.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 127/07 – koji je i po ocjeni ovog suda mjerodavan za prosudbu odnosa između stranaka – dalje: ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti djelatnosti slobodnog zanimanja te ističe da je protivno stavu prvostupanjskog suda upravo na tužiteljici teret dokaza da ima status potrošača jer se taj status ne presumira i da je u svakom konkretnom slučaju takav status potrebno utvrditi pri čemu je teret dokaza na tužiteljici. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je samo paušalno utvrdio da je vozilo koje bilo predmetom leasinga tužiteljica koristila za osobne potrebe te da je istovremeno počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 221.a ZPP.

9. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju po prvostupanjskom sudu utvrđeni status potrošača tužiteljice kako je isti definiran člankom 3. stavkom 1. al. 1. ZZP/07.

10. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu odnosno, u konkretnom slučaju ugovora o leasingu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci davatelja kredita i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

10.1. Tužiteljica u tužbi sadržajem žalbe upućuje na svoje svojstvo potrošača (npr. pozivanjem na opće poznatu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 donesenoj u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, presudu Suda EU C-186/16 donesenu u tumačenju Direktive 93/13 i dr.). U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača, a niti je to učinio u žalbi na rješenje kojim je prvostupanjski sud njegov prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača i na temelju tog Zakona utvrđenu nepoštenost ugovorene prorogacijske klauzule. Tuženik niti u svojim podnescima pa tako niti u predmetnoj žalbi tužiteljici ne osporava status potrošača niti dokazuje da tužiteljica takav status ne bi imala već samo ističe da je teret dokaza da ima svojstvo potrošača na tužiteljici. Izneseno stanje spisa predmeta ne proizlazi da bi tužiteljica koja je po zanimanju medicinska sestra i zaposlenica KBC Split obavljala uz to kakvu poslovnu djelatnost u svrhu koje bi koristila osobno vozilo kupljenim sredstvima pribavljenim ugovorenim leasingom, a niti to tuženik tvrdi. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima dao svoje razloge zbog kojih tu činjenicu smatra dokazanom i utvrđenom s izvjesnošću koja otklanja svaku razumnu sumnju u istinitost stečenog uvjerenja.

11. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio i sve druge odlučne činjenice, a činjenična i pravna osnova na kojoj je utemeljena ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva za isplatu kao prethodnom pitanju nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

12. Kako drugostupanjski sud na temelju članka 375. stavka 1. ZZP u obrazloženju svoje presude treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, to se ovaj sud neće referirati na žalbene navode kojima tuženik dovodi u pitanje zauzeto stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorene promjenjive kamate jer to nije odlučno za ocjenu kondikcijskog zahtjeva koji je u konačnici temeljen isključivo na ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF.

13. Imajući u vidu da je odredba Ugovora o leasingu kojom je ugovoreno da su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći kupovni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan isplate, odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. tada važećeg ZZP/07, vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (članak 96. stavak 4. ZZP/07). S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje. Naime, tom odredbom propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Promašeni su i žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na sudsku praksu Suda Europske unije (odluke C-26/13) prema kojoj se sud prilikom utvrđenja uživa li tužitelj potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača prema kojem standardu je prosječni potrošač onaj koji je uredno informiran te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću tijekom cijelog procesa pregovaranja i sklapanja ugovora.

15. Prema pravilnom utvrđenom činjeničnom stanju tužiteljici nije bilo omogućeno pregovarati s tuženikom prilikom sklapanja ugovora, a niti joj je tuženik dao bilo kakve obavijesti o rizicima sklapanja ugovora s valutom obveze vraćanja obroka leasinga u CHF na temelju kojih bi tužiteljica stekla mogućnost sagledati moguće posljedice ugovaranja takve odredbe na njezine ekonomske mogućnosti tijekom otplate u kojem slučaju bi se tek moglo govoriti o urednoj informiranosti.

16. Zahtjev (materijalne) transparentnosti propisane člankom 100. ZZP/07 (ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena), obvezuje tuženika da korisniku leasinga pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini već i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o leasingu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

17. Protivno žalbenim navodima, odredba ugovora o leasingu kojom je ugovoreno da se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF ispunjavaju u hrvatskim kunama koristeći kupovni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja, ima učinak da valutni rizik snosi isključivo korisnik leasinga bez ograničenja što stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu korisnika leasinga kao potrošača i zbog čega je i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 96. stavka 1. ZZP/07, koja je primjenom članka 102. stavak 1. istog Zakona ništetna. Pri tome ovaj sud ocjenjuje neodlučnim tvrdnje tuženika da je upravo tužiteljica zahvaljujući ugovaranju jamčevine u valutnoj klauzuli CHF profitirala protekom vremena tako da je na dan povrata jamčevine dobila veću kunsku protuvrijednost prema tečaju CHF na dan vraćanja.

18. No, odmah valja navesti da je Ugovorom o leasingu ugovorena jamčevina od 20% u iznosu od 3.213,18 CHF, ali isto tako i da se novčane obveze iz Ugovora izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći kupovni tečaj Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, dok s druge strane tuženik nije za svoje tvrdnje da je tužiteljica protivno naprijed citiranoj odredbi, ugovorenu jamčevinu platila u valuti CHF ponudio bilo kakve dokaze, a niti je dokazao da bi joj nakon ispunjenja Ugovora o leasingu isplatio iznos od 19.377,94 kn zbog čega bi tužiteljici zbog tečajne razlike u trenutku plaćanja učešća i onog u vrijeme isplate više isplatio ( 661,13 EUR). Zbog toga je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP pravilno prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 661,13 EUR stavljenog u prijeboj tražbini tužiteljice procesnopravnim prigovorom.

19. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem sa zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO u vezi članka 323. stavka 1. istog Zakona kojim su ugovorene posljedice ništetnosti i opseg vraćanja, pa ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu nije osnovan. Pri tome tuženik pogrešno navodi da je tužiteljici dosuđena zatezna kamata od dana dospijeća budući je ista na pojedine iznose plaćene s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dosuđena od dana kada su ti iznosi tuženiku plaćeni.

20. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda sa sjednice od 5. ožujka 2004. na koje se poziva tuženik nije reafirmirano u niz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-1035/2024 od 6. studenog 2024.). U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO prema kojem su u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CFH banke nepoštene stjecateljice, postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u takvoj sudskoj praksi i tumačenju sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno.

21. Imajući u vidu da prvostupanjski sud nije ocijenio ništetnom odredbu o valuti obveze u CHF stoga što bi bila protivna prisilnim propisima već stoga što je nepoštena, to ni žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je mogućnost ugovaranja valute obveze propisana člankom 22. ZOO nisu odlučni za predmet spora.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je u ovom postupku utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, to u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije ni počeo teći. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“.

23. Pobijajući stajalište prvostupanjskog suda o nepostojanju procesnih pretpostavki za odlučivanje o tzv. negativnim razlikama nastalim zbog niže kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na početno ugovorenu od 9,75 % godišnje i nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme isplate iznosa ugovorenog leasinga, tuženik protivno stanju spisa predmeta navodi u žalbi da je sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja budući tuženik takav prigovor nije istakao u odnosu na tzv. negativne razlike i zbog čega je prvostupanjski osnovano zaključio da ne postoje pretpostavke za umanjivanje obveze tuženika za utvrđeni „potplaćeni“ iznos od 522,87 EUR s osnova manje plaćenih obroka leasinga. Istovjetno pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću u revizijskoj odluci broj: Rev-549/2023 od 18. veljače 2023. na koju se poziva i tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da ne postoji njegova tražbina s osnove tečajne razlike u CHF koji se primjenjivao u vrijeme uplate jamčevine i ovog važećeg u vrijeme vraćanja jamčevine, istaknutog radi prebijanja, a u kojoj se odgovarajući na revizijsko pitanja navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

24. Obzirom na sve naprijed navedeno valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pa tako i u odluci o troškovima postupka koju tuženik pobija samo posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari, a da istu prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP, a visinu na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 137/23), plaćenim troškovima vještačenja i plaćenim sudskim pristojbama.

25. Budući tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer