REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1888/2024-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Rosi, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženika AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Goranu Jujnoviću Lučiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 04. lipnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženici su dužni solidarno platiti tužitelju iznos od 58.009,60 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 52.208,64 eur od 28. svibnja 2008., a na iznos od 5.800,96 eur od 18.12.2008. i to po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa sve do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tuženici su dužni solidarno tužitelju platiti trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao kupac s trgovačkim društvom Deluso d.o.o. iz Zagreba, Tratinska 27, kao prodavateljem, dana 28. svibnja 2008. sklopio predugovor o kupoprodaji nekretnine, a zatim dana 18. prosinca 2008. i ugovor o kupoprodaji nekretnine, kojim mu je navedeno društvo prodalo stan s parkirnim mjestom i spremištem, ukupne površine 30,72 m2 u stambenoj zgradi u [adresa], za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 58.009,60 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Navodi da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu tako što je dana 28. svibnja 2008. prodavatelju platio kunsku protuvrijednost iznosa od 52.208,64 € i dana 18. prosinca 2008. preostalu razliku u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.800,96 €. U trenutku kupoprodaje nekretnine da su na cijeloj stambenoj zgradi, pa tako i na kupljenom stanu kao njenom posebnom dijelu, bila upisana založna prava u korist Zagrebačke banke d.d. radi osiguranja tražbina banke u iznosu od 5.200.000,00 Kn (Z-85223/06) i 24.000.000,00 Kn (Z-5874/08) u vezi kojih se prodavatelj obvezao tužitelju izdati brisovno očitovanje u roku osam dana po provedbi elaborata u zemljišnim knjigama (čl. VI st. 2 Ugovora o kupoprodaji), međutim, to očitovanje tužitelju nikad nije predano, niti je založno pravo ikad brisano te ono i dan danas opterećuje kupljenu nekretninu. Temelj za upis založnog prava u korist banke bio je Ugovor o dugoročnom kreditu od 29. siječnja 2008. kojeg je prodavatelj Deluso d.o.o. kao korisnik kredita sklopio s navedenom bankom prema kojem se kredit imao otplaćivati sukcesivno, po prodaji stanova (toč. 6. ugovora) pri čemu su u toč. 7. ugovora ugovoreni i posebni uvjeti o obvezi korisnika kredita da u kupoprodajne ugovore unese klauzulu da 100% iznosa kupoprodajne cijene stana kupac plaća u korist kreditne partije kredita korištenog za financiranje izgradnje predmetne nekretnine. Kako korisnik kredita nije otplaćivao kredit sukladno ugovorenom to je pravni slijednik navedene banke pred naslovnim sudom pod brojem Ovr-2774/2020 ustao ovrhom te je tužitelj dana 28. prosinca 2020. primio rješenje o ovrsi kojime je pravnom slijedniku banke dozvoljena ovrha na tužiteljevoj nekretnini zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz polučenog iznosa te ispražnjenjem nekretnine i njenom predajom ovrhovoditelju. Kako je nad društvom Deluso d.o.o. dana 27. kolovoza 2018. otvoren stečaj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. St- 832/2017, to je tužitelj dana 18. veljače i 25. ožujka 2021. stečajnom upravitelju uputio Obavijest i zahtjev za očitovanjem na koje se isti očitovao dana 18. ožujka 2021. u pravcu da nema saznanja da bi navedeno društvo iznos kupoprodajne cijene plaćen po tužitelju uplatilo banci u korist otplate kredita, niti da bi banka za predmetnu nekretninu izdala brisovno očitovanje. Na tužiteljev dopis od 25. ožujka 2021. do dana podnošenja tužbe nije pristigao odgovor stečajnog upravitelja. U navedenoj Obavijesti i zahtjevu za očitovanjem od 18. veljače 2021. tužitelj je pozvao stečajnog upravitelja da oslobodi predmetnu nekretninu od prava trećega, a što je izostalo, pa kako je protiv tužitelja u tijeku sudska evikcija, to je isti izjavom od 7. travnja 2021. izjavio raskid ugovora. Tuženici su u vrijeme sklapanja pravnog posla kupoprodaje, kao i u vrijeme plaćanja kupoprodajne cijene bili članovi društva Deluso d.o.o., svaki s jednakim poslovnim udjelom, te su sukladno članku devetom Društvenog ugovora od 12. listopada 2005. odluke donosili jednoglasno. Iz svega naprijed navedenog slijedi da su tuženici kao članovi društva Deluso d.o.o. zloupotrijebili okolnost da ne odgovaraju za obveze društva, jer su, umjesto da za tužitelju prodanu nekretninu u vlasništvu društva kupoprodajnu cijenu primi društvo na svoj račun, iznos kupoprodajne cijene primili u gotovini, te su, umjesto da primljeni iznos kupoprodajne cijene sukladno ugovoru s kreditorom u cijelosti uplate u korist kreditne partije kredita, novčana sredstva utrošili protivno namjeni i na taj način, protivno zakonu upravljali imovinom društva kao da je to njihova imovina i koristili društvo da bi oštetili vjerovnike pa se stoga sukladno čl. 10 st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima ne mogu pozvati na to da ne odgovaraju za obveze društva. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 420.509,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tužitelj je na ročištu održanom 04. lipnja 2025. godine uskladio tužbeni zahtjev u skladu s promjenom valute u Republici Hrvatskoj na način da umjesto iznosa od 420.509,31 kn potražuje iznos od 58.009,60 eur, umjesto iznosa od 378.705,81 kn stavlja iznos od 52.208,64 eur i umjesto iznosa od 41.803,50 kn stavlja iznos od 5.800,96 eur, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

3. Tuženici u odgovoru na tužbu ističu prigovor stvarne nenadležnosti, navodeći kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na navodnoj odgovornosti tuženika kao članova društva Deluso d.o.o. u stečaju za obveze društva, za što postoji stvarna nadležnost trgovačkog suda. Nadalje, u cijelosti osporavaju osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći kako nije sporno da je Deluso d.o.o. s tužiteljem dana 28. svibnja 2008. godine sklopilo Predugovor o kupoprodaji nekretnina. U trenutku sklapanja Predugovora na nekretnini je temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 3212275923 broj partije 5100182758 postojalo založno pravo društva Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], a što je utvrđeno u čl. 6. st. 1. Predugovora. Člankom 6. st. 2. Predugovora društvo se obvezalo da će prilikom sklapanja glavnog ugovora predati brisovno očitovanje za posebni dio nekretnine, odnosno pismo namjere založnog vjerovnika da će brisovno očitovanje izdati odmah po isplati kupoprodajne cijene. Dana 18. prosinca 2008. godine društvo i tužitelj sklopili su Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 5, kojim je društvo kao prodavatelj prodalo, a tužitelj kao kupac kupio nekretninu te je utvrđeno da je prvi obrok kupoprodajne cijene u iznosu od 52.208,64 eur isplaćen na žiro račun društva odmah po sklapanju Predugovora, a tužitelj se preostali iznos kupoprodajne cijene od 5.800,06 eur obvezao isplatiti po potpisivanju Ugovora o kupoprodaji. Stoga ističe kako je razvidno da je društvo u ugovornom odnosu s tužiteljem te kako je isključivo društvo kao prodavatelj u svoje ime i za svoj račun Ugovorom o kupoprodaji preuzelo određena prava i obveze prema tužitelju. Nad navedenim društvom trenutno je u tijeku stečajni postupak. Tuženici navode kako je izjava o raskidu u cijelosti bez pravnog učinka u odnosu na tuženike te se navodna odgovornost tuženika ne može temeljiti na raskidu pravnog posla sklopljenog između društva i tužitelja. Ističe se da nisu ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid predmetnog Ugovora propisani Zakonom o obveznim odnosima i Stečajnim zakonom. Također ističu kako tužitelj nije dokazao da bi dio kupoprodajne cijene u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.208,64 eur bio plaćen društvu ili tuženicima u gotovini. Također nije dokazao niti da citirani iznos nije uplaćen u korist kreditne partije kredita po Ugovoru o kreditu, a niti da su tuženici isti utrošili protivno namjeni. Osporavaju da bi u smislu čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima na bilo koji način zloupotrijebili okolnost da kao članovi ne odgovaraju za obveze društva.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj 5 od 18. prosinca 2008. godine, Predugovor o kupoprodaji nekretnina od 28. svibnja 2008. godine, potvrdu I-tuženika od 28. svibnja 2008. godine, potvrdu o obavljenim transakcijama, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovor o dugoročnom kreditu od 29. siječnja 2008. godine, presliku prijedloga za ovrhu od 29. listopada 2020. godine, rješenje o ovrsi broj Ovr-2774/20 od 14. prosinca 2020. godine, dopis upućen stečajnom upravitelju tvrtke Deluso d.o.o., podnesak stečajnog upravitelja, izjavu o raskidu ugovora, povijesni izvadak iz sudskog registra, potvrdu privatne isprave od 18. veljače 2003. godine sa Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela, potvrdu javnog bilježnika o sastavljanju društvenog ugovora, spis ovog suda posl.br. Z-24290/09, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te I i II-tuženika, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠV, izvršen je uvid u dopis Trgovačkog suda u Zagrebu od 02. prosinca 2022. godine.

5. Tužitelj je povukao prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, obzirom se ni službenim putem nije moglo pribaviti relevantnu dokumentaciju.

6. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐV, obzirom su tuženici povukli navedeni dokazni prijedlog.

7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Prvenstveno u odnosu na istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda valja navesti kako tužitelj u konkretnom slučaju tužbom traži naknadu štete od tuženika, fizičkih osoba, temeljem odredbe čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima.

9. Međutim, kako sud nije o prigovoru tuženika u odnosu na stvarnu nadležnost odlučio do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, to se temeljem odredbe čl. 17. st. 4. ZPP-a nadležnost ovog suda ustalila.

10. Nije sporno da se nad društvom Deluso d.o.o. vodi stečajni postupak te da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku.

11. Nije sporno da su između tužitelja i tvrtke Deluso d.o.o. prije otvaranja stečajnog postupka sklopljeni Predugovor o kupoprodaji nekretnina i Ugovor o kupoprodaji nekretnina.

12. Uvidom u Predugovor o kupoprodaji nekretnina utvrđeno je da je isti sklopljen između Deluso d.o.o. te tužitelja, kojim je tužitelj kupio stan s parkirnim mjestom i spremištem ukupne površine 30,72 m2. Stranke su sporazumno utvrdile kupovninu za predmetne nekretnine u iznosu od 58.009,60 eur te je u članku VI. Ugovora navedeno kako prodavatelj jamči kupcu da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, da je oslobođena svih stvarnih i obvezno-pravnih tereta, osim tereta založnog prava upisanog za korist Zagrebačke banke, a uknjiženih u zemljišnim knjigama pod posl.br. Z-85223/06 za iznos od 5.200.000,00 kn i pod posl.br. Z-5874/08 za iznos od 24.000.000,00 kn. Prodavatelj se obvezuje da neće dalje opterećivati predmetnu nekretninu, te da će prilikom sklapanja Glavnog ugovora predati brisovno očitovanje za posebni dio nekretnine koji je predmet kupoprodaje ovim predugovorom ili pismo namjere banke da će isto brisovno očitovanje izdati odmah po isplati pune kupoprodajne cijene. Obzirom da je nekretnina u tehničkom smislu novogradnja, prodavatelj će kod sklapanja Glavnog ugovora dati kupcu potrebne garancije u svezi otklanjanja eventualnih nedostataka u stanu.

13. Između istih stranaka naknadno je dana 18. prosinca 2008. godine sklopljen Ugovor o kupoprodaji istih nekretnina za ugovorenu cijenu od 58.009,60 eur, koju se kupac obvezao isplatiti na način da 52.208,64 eur je isplatio prodavatelju odmah po sklapanju Predugovora na žiro račun prodavatelja, a da će iznos od 5.800,96 eur isplatiti odmah po potpisivanju Ugovora o kupoprodaji, time da predmetni iznos novca mora do sutrašnjeg dana biti evidentiran na računu prodavatelja. Člankom VI. Ugovora o kupoprodaji nekretnina prodavatelj jamči kupcu da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, da je oslobođena svih stvarnih i obvezno- pravnih tereta, osim tereta založnog prava upisanog za korist Zagrebačke banke, a uknjiženih u zemljišnim knjigama pod posl.br. Z-85223/06 za iznos od 5.200.000,00 kn i pod posl.br. Z-5874/08 za iznos od 24.000.000,00 kn. Prodavatelj će predati kupcu brisovno očitovanje odmah odnosno najkasnije u roku od osam dana po provedbi etažnog elatorata u Zemljišnim knjigama. Kako je predmetni stan novogradnja prodavatelj kupcu daje garanciju na izvedene radove u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, a u odnosu na ugrađenu opremu u rokovima garancije proizvođača.

14. Uvidom u potvrdu od 28. svibnja 2008. godine utvrđeno je da je AV kao direktor tvrtke Deluso d.o.o. potvrdio da je 28. svibnja 2008. godine primio od ŽV iznos od 52.208,64 eur u kunskoj protuvrijednosti na ime 90% vrijednosti kupovnine za kupnju stana oznake F.D2 spremišta S4 i parkirnog mjesta oznake PM5 na adresi [adresa], sve po Predugovoru o kupoprodaji nekretnina zaključenog dana 28. svibnja 2008. godine.

15. Uvidom u potvrdu o obavljenim transakcijama utvrđeno je da je dana 18. prosinca 2008. godine na račun tvrtke Deluso d.o.o. tužitelj uplatio iznos od 41.813,50 kn po Ugovoru o kupoprodaji nekretnina (tada protuvrijednost iznosa od 5.800,96 eur).

16. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je kao šesti suvlasnički dio 1087/10000 (E6) upisan stan označen oznakom F.D2 koji se nalazi na katu stambene zgrade broj 5, tlocrtne površine 133 m2 i dvorišta površine 205 m2 [adresa] sagrađene na zk.č.br. 3909/6 i koji stan se sastoji od hodnika, kupaonice, kuhinje i dnevnog boravka, neto podne površine 25,23 m2, neodvojivo povezano sa vlasništvom parkirnog mjesta oznake PM5 u dvorištu zgrade površine 11,50 m2, spremišta označenog oznakom S4 u podrumu zgrade neto podne površine 3,48 m2, kao vlasništvo ŽV. U listu C na navedenom suvlasničkom dijelu, a temeljem Ugovora o založnom pravu od 28. prosinca 2006. godine i specijalne punomoći od 29. rujna 2006. godine, uknjiženo je založno pravo radi osiguranja tražbine vjerovnika Zagrebačke banke d.d. Pod brojem Z-58884/2020 zabilježena je ovrha po rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Ovr-2774/2020 od 14. prosinca 2020. godine.

17. Uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu broj 3212275923 od 29. siječnja 2008. godine utvrđeno je da je isti sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i Deluso d.o.o. kao korisnika kredita, kojim je Banka stavila na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.000.000,00 kn u svrhu dugoročnog kredita za projektno financiranje. Kao posebni uvjet u navedenom Ugovoru o kreditu korisnik kredita se obvezao u kupoprodajne ugovore unijeti klauzulu da 100% iznos kupoprodajne cijene stana kupac plaća u korist kreditne partije kredita korištenog za financiranje izgradnje predmetne nekretnine.

18. Uvidom u prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi utvrđeno je da je pod posl.br. Ovr-2774/20 od 14.prosinca 2020. godine doneseno rješenje o ovrsi, kojim je na temelju Ugovora o založnom pravu od 29. siječnja 2008. godine po prijedlogu DDM Invest III AG kao preuzimatelj potraživanja temeljem Ugovora o ustupu i prijenosu prava sklopljenog sa Zagrebačkom bankom d.d. protiv ŽV na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označen oznakom F.D2 koji se nalazi na katu stambene zgrade broj 5, tlocrtne površine 133 m2 i dvorišta površine 205 m2 [adresa] sagrađene na zk.č.br. 3909/6 i koji stan se sastoji od hodnika, kupaonice, kuhinje i dnevnog boravka, neto podne površine 25,23 m2, neodvojivo povezano sa vlasništvom parkirnog mjesta oznake PM5 u dvorištu zgrade površine 11,50 m2, spremišta označenog oznakom S4 u podrumu zgrade neto podne površine 3,48 m2, određena ovrha.

19. Uvidom u Izjavu o raskidu ugovora od 07. travnja 2021. godine utvrđeno je da je tužitelj tvrtki Deluso d.o.o. u stečaju izjavio da raskida Ugovor o kupoprodaji nekretnine broj 5 sklopljen dana 18. prosinca 2008. godine.

20. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za Deluso d.o.o. utvrđeno je da su AV i OV bili osnivači članovi društva do trenutka kada su prestali biti članovi društva, a članom društva postao RV, odnosno 07. lipnja 2016. godine.

21. Svjedok ŠV u svom iskazu navodi da on kao stečajni upravitelj vodi stečaj iza tvrtke Deluso d.o.o. te ima dokumentaciju i uplate koje se odnose na razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka. Što se tiče stanova koji su prodavani prije otvaranja stečajnog postupka, ima neke ugovore, međutim, nikakve podatke o uplatama. Poznato mu je ime ŽV i to iz razloga što je gosp. RV napomenuo da je njemu prodan stan prije otvaranja stečajnog postupka, međutim, nema nikakvih saznanja o tome da li je ŽV izvršio neku uplatu ili nije. Za njih otvaranje stečajnog postupka predstavlja novu poslovnu godinu i uplate koje su se događale više od godinu-dvije prije otvaranja stečajnog postupka za njega nisu relevantne. U većini slučajeva ranija uprava ne dostavi nikakvu dokumentaciju, u nekima dostavi samo djelomično, a vrlo rijetko dostavi cjelovitu dokumentaciju. Za njih je bitna dokumentacija unazad par godina kako bi se utvrdili razlozi zbog kojih je tvrtka otišla u stečaj, mada je to vidljivo iz podataka FINA-e. Posebno im je bitna dokumentacija o isplatama koje su vršene radnicima ukoliko je tvrtka imala radnike. S obzirom da je rečeno da se radi o podacima iz 2009. odnosno 2010. godine, takvu dokumentaciju ne traže. Njegova zakonska dužnost je preuzeti svu dokumentaciju tvrtke u stečaju. Podneskom je pozvao odgovorne osobe tvrtke Deluso d.o.o. na dostavu cjelokupne dokumentacije, koji podnesak je primio gosp. RV, a javio mu se njegov otac i rekao da dostavlja dokumentaciju koja se odnosila na nekretnine u [adresa] i [adresa]. Naime, njega kao stečajnog upravitelja prvenstveno zanima stečajna masa dužnika. Ne zna da li je to bila cjelokupna dokumentacija ili ne. Ne zna da li je tvrtka Deluso d.o.o. imala knjigovodstveni servis koji je za nju radio. Na pitanje da li je napravio očevidnik knjigovodstvenih podataka, odgovara kako se činom otvaranja stečaja bilanca svodi na nulu. Ističe kako je stečajni postupak vodio i vodi u skladu sa zakonom i obavio je sve radnje sukladno zakonu, na koje stečajni vjerovnici nisu imali primjedbi. Ne zna što je sa knjigovodstvenom bilancom iz 2008. godine.

22. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je isti iskazivao životno i uvjerljivo te je u skladu s dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid.

23. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2008. godine tražio stan u blizini prema mjestu stanovanja te da se radi o novogradnji i našao je garsonijeru u predmetnoj zgradi koju je prodavala tvrtka Deluso, a čiji je direktor AV. Inzistirao je da budu čisti papiri i plaćao je u gotovini jer je imao sredstva od prodaje vikendice. Ž ga je uvjeravao da je sve čisto, da može biti bez brige, da se njega ne tiču oni koji kupuju nekretnine na kredit jer da će sa tužiteljevom kupoprodajom biti sve u redu. Povjerovao je I-tuženiku, a II-tuženik mu je čak dolazio i doma te su zapravo bili u nekakvom prijateljskom odnosu. U to vrijeme nije imao vremena detaljno se baviti sa svime, jer je imao nekih privatnih problema pa tako nije provjeravao kakvo je stanje u zemljišnoj knjizi. Nije od strane tuženika bio upozoren da postoji upisano založno pravo, a oni su ga uvjeravali da je sve čisto. Kupoprodajni iznos je platio I-tuženiku na ruke jer su oni to tako tražili, a tada je bila prisutna i njihova šefica računovodstva. Još želi dodati kako su za prodaju konkretnog stana tuženici bili angažirali vanjskog referenta te je stupio u kontakt i sa navedenim referentom i sa tuženicima. Nakon isplate kupoprodajne cijene je dobio tabularnu izjavu i sam je nastojao se upisati u zemljišne knjige, iako nije odvjetnik i nema znanja o tome, te je pri tome saznao da postoji teret na nekretnini od banke. Prije toga to nije znao. Naknadno ga je kontaktirala službenica iz banke, kojoj je odnio svu dokumentaciju i ona mu je rekla da je pogriješio što je platio kupoprodajnu cijenu u gotovini, već da je trebao na kredit. 24. prosinca 2020. godine došla je obavijest da je pokrenuta ovrha na nekretnini, nakon čega je kontaktirao RV iz [adresa]. Radi se o sinu I-tuženika kojeg je nazvao jer misli da su oni stalno mijenjali osobe vlasnika i slično. On je rekao da će s njim razgovarati samo preko odvjetnika. Koliko mu je poznato, do danas nije provedena ovrha na navedenoj nekretnini i on je i dalje upisan kao vlasnik, a sve druge poslove je prepustio odvjetniku. Službenica banke ga je kontaktirala možda mjesec ili dva prije nego što je dobio obavijest o ovrsi. Nakon što je dobio obavijest o ovrsi angažirao je odvjetnika, rekao da je platio u gotovini i da se dalje rješava. Na pitanje da li je znao da treba dobiti brisovno očitovanje, odgovara kako je smatrao da je tabularna izjava ta izjava kojom se potvrđuje da je platio u gotovini. Smatrao je da će sa tabularnom izjavom i u dogovoru sa bankom dobiti brisovno očitovanje. Navodi kako ne može ulaziti u detalje zašto nije te novce uplatio banci. Na pitanje kada je saznao da će ostati bez stana, odgovara kako dugo nije ništa poduzimao jer je smatrao da je sve u redu s obzirom na tabularnu izjavu i da je platio u gotovini. Tek nakon što je dobio obavijest o ovrsi, angažirao je odvjetnika. Prije nego što je dobio ovrhu, smatrao je da je vlasnik bez ikakvih tereta. Tabularna izjava mu je izdana 2010. godine, ali je nije odmah poslao zbog privatnih problema te ju je poslao na zemljišnoknjižni odjel tek 2016. godine. Tada je dobio rješenje kojim se njegov prijedlog usvaja, a tada je i saznao da postoji upisani teret na nekretnini. Nakon toga nije ništa poduzimao niti je zvao tuženike, a s obzirom da je platio u gotovini i imao tabularnu izjavu smatrao je da ima čiste papire. Još želi dodati kako je u trenutku kad je dobio ovrhu čak razmišljao da raskine ugovor i da mu vlasnik Delusa vrati novac, a on njima stan, međutim, nakon toga je angažirao odvjetnika. Ne zna da li je raskinuo ugovor, to je stvar odvjetnika. Hipoteka je teret na nekretnini. Saznao je da ima teret na nekretnini kad je dobio ovrhu od banke. Pojašnjava svoj odgovor, saznao je da postoji hipoteka 2016. godine, ali je smatrao da se to može riješiti dokazima o brisanju i dogovorom između vlasnika tvrtke Deluso, banke i njega.

24. I-tuženik u svom iskazu navodi da je u vrijeme gradnje predmetne zgrade bio suvlasnik tvrtke Deluso d.o.o. i ujedno njezin direktor. Kupili su teren za gradnju zgrade na Malešnici sa kreditom Zagrebačke banke te je stoga na istoj bila upisana hipoteka u korist Zagrebačke banke. Na istoj nekretnini su započeli sa gradnjom zgrade i tijekom izgradnje je krenula i prodaja stanova. Tužitelj se javio kao kupac jednog stana i točno je da su primili novac za kupnju jednog stana u gotovini. Prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora sigurno su tužitelju rekli da postoji teret, a primljene novce su položili na račun tvrtke, što je sigurno moguće provjeriti preko stečajnog upravitelja koji može o tome zatražiti izvod od banke. Kako je u tijeku gradnje navedene zgrade došlo do građevinske krize, tvrtka je otišla u blokadu, a i oni kao vlasnici su otišli u blokadu, u kojoj su do dan danas. Stanovi su se u međuvremenu uspjeli izgraditi, međutim, tvrtka je otišla u stečaj. Pri tome želi dodati kako su izgubili svoje osobne nekretnine. Između sklapanja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem te odlaska tvrtke u blokadu proteklo je oko dvije godine i u tom razdoblju su otplaćivali kredit preko računa tvrtke na određenu partiju kredita. Uplate kredita su se vršile kako bi se prodavao koji stan, a u jednom trenutku je stala prodaja stanova, radi čega je tvrtka i otišla u blokadu. Ne sjeća se koliko je bilo otplaćeno, zna da su bili visoki iznosi kamata. Što se tiče da li su se obvezali tužitelju dati brisovno očitovanje i u kojem trenutku, toga se ne sjeća. Ne može se sjetiti koliko su stanova prodali u predmetnoj zgradi prije nego što su prodali tužiteljev stan. Ne sjeća se da li je to bio prvi stan koji su prodali, misli da nije. Od primitka iznosa u gotovini od tužitelja do uplate na račun tvrtke prošlo je možda dan ili dva. Ne može se sjetiti zašto nije tražio od tužitelja da iznos odmah uplati na račun tvrtke, ali misli da je čak tužitelj sam rekao da mu je lakše donijeti keš. Imali su ugovor sa bankom takav da se isplata vrši po tranšama, odnosno banka je isplaćivala novac direktno graditeljima, a oni su bili dužnici. Novac su oni trebali vraćati banci, a na pitanje zašto novac od prodaje stana tužitelju nije isplaćen banci, odgovara kako je taj novac sigurno išao prema banci, međutim, kako u to vrijeme zgrada još nije bila dovršena, pa ni etažirana, nije se mogao rasporediti za određeni stan. Žao mu je što je došlo do ove situacije, to nije bila njihova namjera, a dokaz za navedeno je taj što su i sami već 14 godina osobno u blokadi i ostali bez osobnih nekretnina. U predmetnoj zgradi bilo je oko 40-ak stanova. Radi se o spojenim zgradama te je sve skupa 40-ak stanova, a možda je u ulazu u kojem je stan tužitelja bilo 6-7 stanova. Ne zna što je sa ostalim stanovima, nije čuo da je netko drugi završio u ovakvom problemu. Ne sjeća se što točno piše u ugovoru sa tužiteljem. Njega osobno tužitelj nije kontaktirao vezano za ovrhu na nekretnini. Nakon što mu se čita odredba čl. 6. toč. 2. Ugovora, odgovara kako mu se čini da se radi o logičnoj i uobičajenoj odredbi. Također mu je logično da osoba koja plati stan dobije taj stan bez tereta, a to se u konkretnom slučaju nije dogodilo iz razloga što je tvrtka otišla u stečaj. Nakon što se čitaju Posebni uvjeti uz čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu, odgovara kako nema dokaz da je novac koji su primili od tužitelja i položili na račun tvrtke uistinu išao prema banci. To iz razloga što je firma u stečaju već 12 godina. On uopće nema dokumentaciju.

25. II-tuženik u svom iskazu navodi da je slušao iskaz I-tuženika koji je njegov brat i bili su suvlasnici navedene tvrtke Deluso, odnosno radilo se o obiteljskom poslu. U cijelosti je suglasan sa navedenim iskazom i nema ništa za izmijeniti niti posebno dodati. Sjeća se kako je uistinu on komunicirao sa tužiteljem i bio kod njega doma, te zna da je tužitelj bio obaviješten o tome da postoji založno pravo na nekretnini. Osim toga, misli da je ta činjenica navedena i u Ugovoru, pa je stoga poznata od samog početka. Što se detalja tiče, uistinu je prošlo 14 godina te na pitanje zašto je novac primljen od tužitelja u gotovini, a nije položen odmah na račun, odgovara kako misli da je to bio interes tužitelja da se upravo pred javnim bilježnikom preda novac, a da on dobije potvrdu o tome. Također misli da je navedeni iznos najkasnije slijedeći dan položen na račun banke, a kada kaže račun banke, pri tome misli na račun firme. Sa firme su se vršile uplate na određenu kreditnu partiju koja je vezana uz otplatu ovog kredita. Ne može se sjetiti da li je dan nalog da sa računa firme novac bude uplaćen na račun kreditne partije, te ako je dan, ne zna tko ga je dao. Koliko se može sjetiti, nije se događalo da bi novac od prodaje stana bio primljen, a da ne bi bio uplaćen na račun kreditne partije. Inače su govorili kupcima da će pitanje upisanog založnog prava riješiti brisovnim očitovanjem. Ne sjeća se što su konkretno kupcima govorili, ali iz pročitanog proizlazi da su to trebali učiniti nakon provedbe etažnog elaborata. Nije mu logično da bi govorio nešto drugo što ne piše u ugovoru. Stvarno se ne sjeća što je konkretno tužitelju govorio o tome, kao ni da li ga je on nešto konkretno pitao, pretpostavlja da je.

26. Analizirajući iskaze saslušanih stranaka, kao nesporno je utvrđeno da je tužitelj od tvrtke Deluso d.o.o. kupio stan kako je to navedeno u tužbi te potpisao Ugovore u koje je sud izvršio uvid.

27. Također nije sporno da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i to dio u gotovini, na ruke I-tuženiku, a dio na račun tvrtke Deluso d.o.o. i sve to prije nego što je nad tvrtkom Deluso d.o.o. otvoren stečajni postupak.

28. U odnosu na navod tužitelja da nije znao da na nekretnini postoji založno pravo, valja navesti kako ga sud u tom dijelu nije prihvatio kao istinit, jer je i u samom Ugovoru o kupoprodaji nekretnine navedeno da postoji založno pravo na nekretnini upisano u korist Zagrebačke banke, a brisovno očitovanje je trebao dobiti pri provedbi etažnog elaborata.

29. U odnosu na iskaz I i II-tuženika da su "iznos koji su od tužitelja zaprimili na ruke odmah slijedeći dan položili na račun firme i da je uplaćen na račun konkretne kreditne partije", valja navesti kako navedeni iskaz nije prihvaćen, jer tuženici isti nisu dokazali odgovarajućim dokaznim sredstvima, a u svojim iskazima nisu uvjerljivo objasnili zašto su tražili i primili od tužitelja uplatu u gotovini, a ne na račun tvrtke. Navodne uplate na račun tvrtke i kreditne partije se ne sjećaju, već II-tuženik samo navodi da se "nije događalo da novac ne bi bio uplaćen na račun kreditne partije".

30. Također je neuvjerljivo da bi se I i II-tuženici sa sigurnošću sjećali da su baš navedeni iznos uplatili na račun tvrtke, a onda ga još prenijeli na račun određene kreditne partije, a da se pri tome ne sjećaju drugih okolnosti vezanih uz prodaju stanova.

31. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da navedeni iznos nije uplaćen u korist kreditne partije, valja navesti kako je tužitelj dokazao da je iznos od 52.208,64 eur dao na ruke I-tuženiku, a iz činjenice da se vodi ovrha na stanu koji je kupio radi naplate potraživanja koje je osigurano upisanim založnim pravom, može se zaključiti da taj iznos nije uplaćen na kreditnu partiju za određeni stan, a kako je trebao biti.

32. Iako su tuženici bili ti koji su trebali dokazati da su primljeni iznos položili ne samo na račun svoje tvrtke u banci, nego i usmjerili na račun određene kreditne partije, isti to nisu učinili.

33. Sud je pokušao dokumentaciju tvrtke Deluso d.o.o. pribaviti od nadležnog Trgovačkog suda pred kojim je vođen stečajni postupak te od samog stečajnog upravitelja, ali bez uspjeha.

34. S obzirom su upravo tuženici svu dokumentaciju tvrtke bili dužni čuvati i predati stečajnom upravitelju, činjenica da ta dokumentacija više ne postoji ne može ići na štetu tužitelja.

35. Tužitelj kao pravni osnov potraživanja u ovom postupku ističe odredbu čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24, dalje: ZTD).

36. Općim pravilom iz čl. 10. st. 2. ZTD-a propisano je da članovi društva s ograničenom odgovornošću i dioničari dioničkog društva ne odgovaraju za obveze društva, izuzev kad je to određeno ZTD-om.

37. Iznimku predstavljaju slučajevi propisani st. 3. i 4., prema kojim onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito:

1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen,

2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike,

3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

38. Odredbom članka 7. stavka 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima, Narodne novine broj 118/03, stupio na snagu 1. kolovoza 2003., izmijenjen i dopunjen članak 10., na način da je iza stavka 4. dodan stavak 5. koji glasi: Ako je nad društvom iz stavka 2. ovoga članka otvoren stečajni postupak, zahtjeve protiv osoba iz stavka 3. ovoga članka za vrijeme trajanja stečajnog postupka može ostvarivati samo stečajni upravitelj.

39. Ova odredba određuje odgovornost članova društva za obveze društva, a ne odgovornost za štetu.

40. Odredbom čl. 10. st. 3. ZTD-a uređen je institut tzv. proboja pravne osobnosti koji predstavlja zakonsku izvanugovornu odgovornost člana društva za tuđu obvezu, tj. za obvezu društva pod pretpostavkom da postoji dospjela tražbina vjerovnika prema društvu i da član društva zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva. Dakle, tužbeni zahtjev utemeljen na činjenicama nastanka štete i na tražbini naknade štete zbog postupanja direktora i člana društva se ne može prihvatiti.

41. Iz navedenog slijedi da su odlučne činjenice koje valja utvrditi za proboj pravne osobnosti i odgovornost člana društva za obveze društva prema vjerovnicima one koje su primjerice navedene u čl. 10. st. 4. ZTD-a.

42. Za primjenu ovog instituta za uspostavljanje odgovornosti člana društva pretpostavka jest zlouporaba njegove neodgovornosti, što predstavlja primjenu jednog od osnovnih načela obveznih odnosa, načela zlouporabe prava. Pri tome se činjenica zlouporabe mora procjenjivati i dokazivati u svakom pojedinom slučaju, osim ako se ne radi o nekom od kvalificiranih oblika zlouporabe kod kojih se ona ne mora dokazati.

43. Dakle, u ovom slučaju se radi o odgovornosti članova društva za obveze društva, a ne o zahtjevu za naknadu štete od tih članova.

44. To znači da tužitelj treba dokazati ne samo da su tuženici kao članovi društva zloupotrijebili okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva Deluso d.o.o., već i da postoji obveza društva Deluso d.o.o. prema tužitelju.

45. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da I i II-tuženici u vrijeme dok su bili članovi društva iznos kupoprodajne cijene koji su primili od tužitelja u gotovini nisu uplatili na račun društva Deluso d.o.o. i potom na račun određene kreditne partije, pri čemu su morali znati da bi time mogli onemogućiti brisanje založnog prava sa stana koji je kupio tužitelj, iako se društvo Deluso d.o.o. u sklopljenim Ugovorima obvezalo tužitelju izdati brisovno očitovanje i to najkasnije u roku od 8 dana od etažiranja, čime su protivno zakonu upravljali imovinom društva kao da je to njihova imovina, odnosno u svoju korist umanjili imovinu društva, iako su znali da društvo zbog toga neće moći ispuniti svoju obvezu.

46. Međutim, kako je nad društvom Deluso d.o.o. otvoren i u tijeku stečajni postupak, to proizlazi da prema odredbi čl. 10. st. 5. ZTD-a aktivnu legitimaciju za zahtjeve protiv članova društva može ostvarivati samo stečajni upravitelj, a ne tužitelj.

47. Kada bi se uzelo da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe koja se temelji na čl. 10. ZTD-a, kao što je navedeno, tužitelj prvenstveno treba dokazati konkretnu obvezu društva.

48. Tužitelj smatra da se obveza društva Deluso d.o.o. prema njemu sastoji u povratu plaćene kupovnine za stan, jer je tužitelj dana 07. travnja 2021. godine jednostrano raskinuo Ugovor o kupoprodaji zbog pravnih nedostataka.

49. Prema odredbi čl. 430. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom.

50. Prema odredbi čl. 432. st. 1. i 4. ZOO-a ako prodavatelj ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene. Međutim, ako je kupac u času sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude umanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo na povrat, odnosno sniženje cijene.

51. Pravni nedostaci stvari su postojanje prava trećega na stvari koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom (čl. 429. -437. ZOO-a). 52. Pretpostavke odgovornosti za pravne nedostatke su: 1) da se radi o naplatnom pravnom poslu, 2) da nedostaci postoje u trenutku sklapanja ugovora i 3) da kupac za nedostatke nije znao niti je za njih morao znati.

53. U konkretnom slučaju tužitelj je znao da je na nekretnini u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji bilo upisano založno pravo u korist Zagrebačke banke d.d.

54. Iz navedenog proizlazi da u trenutku kada je tužitelj jednostrano raskinuo Ugovor sa tvrtkom Deluso d.o.o. nisu bili ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid zbog pravnih nedostataka.

55. U odnosu na eventualnu primjenu odredbe čl. 432. st. 4. ZOO-a valja istaći kako tužitelj, iako u osnovi potražuje povrat plaćenog iznosa kupoprodajne cijene za stan, nije dokazao da mu je kupljeni stan oduzet, odnosno da je došlo do prodaje u ovršnom postupku.

56. Međutim, prodavatelj Deluso d.o.o. obvezao se tužitelju (čl. VI Ugovora o kupoprodaji) da će predati kupcu brisovno očitovanje odmah, odnosno u roku od 8 dana po provedbi etažnog elaborata u zemljišnim knjigama, a što Deluso d.o.o. nije učinio, zbog čega je na nekretnini tužitelja ostalo uknjiženo založno pravo u korist Zagrebačke banke d.d.

57. U odnosu na eventualnu primjenu odredbi o raskidu Ugovora zbog neispunjenja ili promijenjenih okolnosti, iako se tužitelj nije pozvao na te okolnosti, valja navesti kako i sam tužitelj ističe kako je u konkretnom slučaju Ugovor ispunjen, jer je tužitelj svoje pravo vlasništva prodanog stana upisao u zemljišne knjige, a dostava brisovnog očitovanja nije bitan sastojak Ugovora. Isto tako nisu ispunjene pretpostavke za raskid zbog promijenjenih okolnosti.

58. U svakom slučaju tužitelj zbog navedenih razloga nije raskinuo Ugovor o kupoprodaji, a niti je od tvrtke Deluso d.o.o. zatražio dostavu brisovnog očitovanja nakon što su se ispunili uvjeti iz Ugovora za dostavljanje istoga.

59. U konkretnom slučaju tužitelj je saznao da je predmetna zgrada etažirana i stan upisan kao posebni dio u zemljišne knjige najkasnije 2010. godine, kada mu je dostavljena Tabularna izjava.

60. Stoga je od tada počeo teći rok za zahtijevanje ispunjenja bilo koje obveze iz Ugovora, koji je istekao protekom općeg zastarnog roka od pet godina, a vjerovnik koji ne može tražiti ispunjenje ugovora po isteku zastarnog roka, ne može tražiti ni raskid ugovora zbog neispunjenja.

61. U slučaju kada bi tužitelj svoj zahtjev temeljio na odgovornosti društva za štetu koja je nastala tužitelju, valja navesti kako tužitelj nije dokazao da bi mu za sada bilo kakva šteta nastala, jer njegov stan nije prodan u ovršnom postupku.

62. S obzirom da tužitelj svojim navodima ukazuje na protupravna postupanja tuženika valja navesti da i za dokazivanje osnovanosti zahtjeva za štetu prema tuženicima kao štetnicima trebaju biti ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a, a tužitelj primarno nije dokazao da bi mu za sada šteta uopće nastala.

63. Drugi slučaj u kojem postoji odgovornost drugih osoba za obveze društva kao samostalne pravne osobe je propisan čl. 252. st. 5. ZTD-a, kojim je utvrđena odgovornost članova uprave društva za štetu društva zbog povrede svojih ugovornih obveza. U tom se slučaju radi o odgovornosti članova uprave društva za naknadu štete.

64. Kod odgovornosti članova uprave društva, načelno postoji odgovornost prema samom društvu, odnosno društvo ima pravo na naknadu štete zbog postupanja članova uprave, a iznimno, sukladno odredbi čl. 252. st. 5. ZTD-a zahtjev za naknadu te štete mogu postaviti i vjerovnici društva pod uvjetom da svoje tražbine ne mogu podmiriti od društva.

65. To ne mijenja činjenicu da se i dalje radi o odgovornosti uprave prema društvu, da je društvo oštećenik, a iznimno se priznaje pravo vjerovnicima da izravno naplaćuju svoje tražbine od članova uprave.

66. Odredbom čl. 252. st. 5. ZTD-a je propisano da ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.

67. Stoga, u konkretnom slučaju tužitelj nije aktivno legitimiran niti po navedenoj odredbi ZTD-a, a nije ni prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku pa stoga nije dokazao da neku svoju tražbinu nije mogao namiriti od društva.

68. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

69. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tuženicima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav podnesaka od 11.06.2021.g., 13.07.2021.g., 06.12.2022.g. i 23.01.2023.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 1.000,00 eur, za sastav odgovora na žalbu prema Tbr. 10. – 1.000,00 eur, te za zastupanje na ročištima 26.11.2021.g., 19.05.2022.g., 16.11.2022.g., 20.09.2023.g. i 04.06.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 1.000,00 eur, što ukupno iznosi 10.000,00 eur, a uvećano za zastupanje više osoba u iznosu od 1.000,00 eur te trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 2.750,00 eur ukupno iznosi 13.750,00 eur.

70. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.