Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-518/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Ivane Mašić člana vijeća i suca izvjestitelja i Alenke Laptalo članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Božiček odvjetnica u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri u Zagrebu, Fallerovo šetalište 39, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6607/2024-10 od 15. svibnja 2025., u sjednici održanoj 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6607/2024-10 od 15. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6607/2024-10 od 15. svibnja 2025. odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana **.**.2007. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.„

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana, isplati iznos od 2.013,83 eura (dvijetisućetrinaest eura i osamdesettri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2008. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,89 eura (tisućudevedesetdevet eura i osamdesetdevet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova

parničnog postupka u preostalom dijelu, sa zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.“

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 379,09 EUR.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 9. studenog 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno jednokratno plaćanje troškova obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 2.013,83 EUR (visina nesporna).

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženik jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su stranke na temelju Ugovora o kreditu broj 426-49/2007 od 9. studenog 2007. zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), na temelju kojega je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 228.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika,

- da je riječ o kreditu za kupnju stana i parkirnog mjesta,

- da je člankom 5. stavkom 2. ugovorena obveza tužitelja da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, plati naknadu u visini 1,50% od iznosa kredita,

- da je tužitelj isplatio navedenu naknadu,

- da Ugovor o kreditu, kao ni Odluka tuženika o naknadama za usluge ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje:

- da je tuženik u trenutku sklapanja ugovora mogao precizno ocijeniti visinu sporne naknade i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, ali da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je odredba poštena,

- da navedena odredba nije izuzeta iz ocjene poštenosti u smislu članka 84 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP) jer nije riječ o odredbi o koja se tiče predmeta ugovora i cijene,

- da ugovorna odredba članka 5. stavak 2. ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi i koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju te da stoga nije jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno, a nije riječ ni o samorazumljivim troškovima,

- da je za iznos nakade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje pa da se stoga ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima,

- da je ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu,

- da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali,

- da je time tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima,

- da navedena ugovorna obveza stoga utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je tužitelju o tome omogućeno pregovaranje.

7.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe iz članka 59. stavak 1. točka 3., članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP, članka 1021. do članka 1034., članka 1111. stavak 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08), kao i presude Suda Europske unije broj C-84/19 i C-224/19 prema kojima je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom, ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika prije svega treba reći da je sud utvrdio da je sporna odredba transparentna, odnosno jasno i razumljivo sastavljena pa neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud utvrdio da je ta odredba tužitelju bila nejasna i da mu nije bila razumljiva. Međutim, isto tako je prvostupanjski sud u vezi s tim pravilno zaključio da tužitelj nije bio informiran i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se ista odnosi) i o njenoj krajnjoj svrsi te da o plaćanju te naknade nije mogao pregovarati.

9.1. U skladu sa člankom 59. alineja 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije sporno da zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Točno je da navedeno ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu detaljno navedu sve usluge koje se pružaju za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, kako to ističe žalitelj. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a to je prvostupanjski sud utvrdio i pravilno obrazložio. Stoga je prilikom provođenja testa poštenosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio i pravilno ocijenio da se u ovom slučaju ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze pa ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

10. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da su uvjeti kreditiranja bili kao nekakva mehanička procedura koji uvjeti su bili unaprijed definirani i o kojima nije bilo posebnih pojašnjenja te da o spornoj ulaznoj naknadi nije mogao pregovarati. Stoga ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja, stvorena značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

11. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano člankom 81., 83. i 87. ZZP kada je naložio tuženiku da tužitelju vrati primljeno po osnovi ništetne odredbe, sukladno sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

12. U odnosu na žalbene navode da je zastara za sve tražbine u trenutku podnošenja tužbe već bila nastupila, protekom petogodišnjeg zastarnog roka od izvršenog plaćanja, treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2.

13. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski ga je sud pravilno obvezao na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04) i člankom 29. stavkom 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno sa člankom 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (članak 375. stavak 1. ZPP).

15. Odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima pa kako sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), pobijanu odluku trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

16. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

17. Budući da nije uspio sa žalbom, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Karlovcu 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp