Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-421/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Srb, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790, Područna služba Osijek, kojeg zastupa punomoćnica GĐ, dipl.iur. zaposlenica tuženika na temelju generalne punomoći, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 14. veljače 2025. poslovni broj: P-163/2023-15, u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-163/2023-15 od 14. veljače 2025. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom I/ izreke za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenutog temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić br. Ov-16417/2008 od 27. listopada 2008. radi naplate novčane tražbine u iznosu od 20.682,00 kn (2.744,97 EUR) te da se u tom dijelu obustavljaju sve ovršne radnje.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-163/2023-15 od 14. veljače 2025. preinačava pod točkom I/ izreke i sudi:

"Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenutog temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić br. OV-16417/2008 od 27. listopada 2008. radi naplate zatezne kamate na iznos od 2.744,97 EUR (20.682,00 kn) od 1. studenog 2008. do isplate te se u tom dijelu obustavljaju sve ovršne radnje.

III. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-163/2023-15 od 14. veljače 2025. u dijelu odluke o troškovima postupka sadržanoj pod točkom II/ izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenutog temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić br. OV-16417/2008 od 27. listopada 2008. te da se u cijelosti obustave sve ovršne radnje u tom ovršnom postupku, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanim člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom županijskom sudu da ukine pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tuženiku naknaditi tužitelju sve troškove postupka uključujući i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije po zahtjevu tuženika pokrenute na temelju bjanko zadužnice na kojoj je ovjeren potpis tužitelja u svojstvu jamca platca po javnoj bilježnici Dragici Dumančić pod br. OV-16417/2008 dana 27. listopada 2008. za tražbinu po zadužnici broj: OV- 16414/08 dužnika Vila Dunava d.o.o. Dalj (koji je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku brisan iz sudskog registra 18. ožujka 2014.). Zahtjev za izravnu naplatu podnesen je Financijskoj agenciji 24. veljače 2020. radi naplate tražbine u iznosu od 20.682,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenog 2008. do isplate.

6. Nije sporno da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr- 680/2023-5 od 24. veljače 2023. upućen u roku 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava i to po zahtjevu za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenute na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić pod br. OV- 16417/2008 od 27. listopada 2008. i to, kako proizlazi iz obrazloženja tog zaključka, zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka US RH, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka US RH – dalje u tekstu: OZ).

7. Materijalnopravno stajalište da novčana tražbina iz bjanko zadužnice br. OV- 16417/2008 od 27. listopada 2008. nije zastarjela zbog kojeg žalbenog razloga je tuženik upućen na parnicu protiv tuženika, prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećim, dokaznim postupkom utvrđenim činjenicama:

- da je tuženik predmetnu bjanko zadužnicu od 27. listopada 2008. prvi puta podnio na naplatu FINI 29. listopada 2012., a drugi puta 24. veljače 2020.

- da je FINA predmetnu zadužnicu predanu prvi puta isknjižila iz redoslijeda naplate po službenoj dužnosti nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima "(Narodne novine" broj: 68/18 – dalje u tekstu: ZPONS) 4. kolovoza 2018.

- da je na predmetnoj bjanko zadužnici koju je tužitelj izdao tuženiku 27. listopada 2008. ovjeren potpis tužitelja po javnoj bilježnici zbog čega se radi o privatnoj ispravi potvrđenoj po javnom bilježniku koja ima učinak rješenja o ovrsi kojom se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja

- da se za tražbinu po takvoj ovršnoj ispravi sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 19. studenog 2018. primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO)

pa uvažavajući odredbu članka 241. ZOO prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, kao i odredbu članka 245. stavka 1. istog Zakona kojim je propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, prvostupanjski sud zaključuje:

- da je predajom predmetne bjanko zadužnica po prvi put FINI radi izravne naplate 29. listopada 2012. prekinuta zastara sukladno članku 214. ZOO

- da nakon toga zastara nije tekla do 4. kolovoza 2018. kada je Financijska agencija predmetnu zadužnicu po službenoj dužnosti primjenom članaka 12. stavka 1. ZPONS- a isknjižila iz osnove za plaćanje

- da je zastara ponovno počela teći 5. kolovoza 2018. od kojeg datuma pa do dostavljanja predmetne zadužnice FINI po drugi put 24. veljače 2020. nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO.

7.1. Posljedično iznesenom činjeničnom stanju i materijalnopravnom shvaćanju prvostupanjski sud tužbeni zahtjev nalazi neosnovanim i isti odbija u cijelosti.

8. U žalbi tužitelj iznosi razloge zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev te zaključuje da je presuda rezultat prvenstveno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP pri tome ukazujući da nije odlučeno o njegovom prigovoru zastare zateznih kamata temeljenom na već ustaljenom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zatezne kamate zastarijevaju u roku od tri godine propisanom za povremene tražbine. Smatra da odluka Vrhovnog suda na koju se pozvao prvostupanjski sud broj Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022. nije primjenjiva u konkretnom predmetu. Osporavajući stajalište prvostupanjskog suda tužitelj tvrdi da je pogrešno zaključivanje tog suda da za obustavu postupka izravne naplate kod FINA- e nije odgovoran ovrhovoditelj jer da je do obustave došlo zbog stupanja na snagu novog ZPONS-a. S tim u vezi ukazuje na odredbu članka 72. stavka 2. OZ prema kojoj se ovrha obustavlja ako je postala nemoguća, zatim na članak 33. stavak 1. ZPONS te članak 12. stavak 1. istog Zakona stavljajući u korelaciju te odredbe sa odredbom članka 241. stavka 1. i 2. ZOO zaključujući da je tužitelj da bi izbjegao primjenu članka 242. stavka 1. i 2. ZOO, zadržao prvenstveni red i prekinuo zastaru bio dužan izbjeći primjenu članka 33. ZPONS i poduzeti daljnje radnje kako se ne bi smatralo da je odustao od te poduzete radnje, odnosno kako njegov zahtjev ne bi bio stavljen van snage, odnosno da je bio dužan u roku od 6 mjeseci postupiti po odredbi članka 5. OZ tj. tražiti nastavak postupanja po osnovi i/ili pokrenuti ovrhu na novom sredstvu i predmetu, a ne pustiti da mu se osnova sama od sebe isknjiži. Pri tome ukazuje da je tuženik za cijeli period od 2012. do kolovoza 2018. znao da se po zahtjevu iz 2012. niti djelomično nije naplatio, no da svejedno 6 mjeseci nakon toga nije poduzeo niti jednu radnju kako bi osnova sačuvala redoslijed i potencijalno se naplatila, već je pustio da se isknjiži. Smatra da je ne traženjem nastavka izvansudske ovrhe tuženik odustao od radnje koju je podnio pred nadležnim tijelom radi naplate svoje tražbine i da se time dolazi do primjene članka 242. ZOO te da upravo zbog odustajanja tuženika od nastavka ovrhe nije došlo do prekida zastare kako to pogrešno tumači sud već da je do prestanka izvršavanja osnove za plaćanje došlo isključivo radnjom ovrhovoditelja – tuženika. Stav prvostupanjskog suda smatra u suprotnosti sa stajalištem Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u odluci broj Gž-505/2021. Zaključno smatra da je zastara počela teći 30. listopada 2012. jer se osnova nije niti djelomično naplatila.

9. Naprijed izneseni razlozi zbog kojih tužitelj osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o ne nastupu zastare ovršne tražbine, osim u dijelu zastare zatezne kamate na glavnični iznos od 20.682,00 kn, ne mogu se prihvatiti pravilnim. Prvostupanjski sud donošenjem prvostupanjske presude (osim u dijelu zastare zatezne kamate na glavnični iznos od 20.682,00 kn) nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer protivno navodima žalbe izreka presude nije u suprotnosti sa ispravama u spisu niti je nerazumljiva, a niti sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati

10. Iako uvodno u žalbi kao žalbeni razlog tužitelj navodi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, taj žalbeni razlog ne obrazlaže te iz sadržaja žalbe proizlazi da ne pobija činjenice odlučne za ocjenu zastare ovršne tražbine. Međutim, odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti prvostupanjski sud djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Naime, prestanak prisilne naplate tražbine iz bjanko zadužnice od 27. listopade 2008. odnosno obustava izravne naplate, u konkretnom slučaju posljedica je primjene članka 12. stavka 1. novog Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj: 69/18) koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. jer je tom odredbom propisano: „Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti“.

12. Člankom 423. stavkom 1. ZOO propisano: „Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.“. U konkretnom slučaju obustava izravne naplate na novčanim sredstvima tužitelja je posljedica nastupa pretpostavki propisanih odredbom članka 12. stavka 1. ZPONS pa se stoga ne može ta situacija poistovjetiti s odbačajem tužbe zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari propisanih člankom 423. stavkom 1. ZOO. Navedena situacija prije bi bila usporediva sa situacijom kad je ovrha obustavljena iz razloga što se nekretnina nije prodala ni na drugoj javnoj dražbi sukladno članku 102. stavku 4. OZ ili kad je ovrha obustavljena ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (članak 72. stavak 2. OZ) u kojem potonjem slučaju je, prema dosadašnjoj sudskoj praksi (pa i u odluci ovog suda poslovni broj: Gž-163/2020-2 od 15. listopada 2020.) odlučno da li je do obustave ovršnog postupka došlo krivnjom ovrhovoditelja, pa u slučaju da je do takve obustave došlo zbog pasivnosti ovrhovoditelja odnosno odustankom od radnje koje je poduzeo tada se sukladno članku 242. stavku 1. ZOO, smatra da do prekida nije došlo.

13. Međutim, kako je već prethodno navedeno, u konkretnom slučaju prestanak izvršavanja osnove za plaćanje (Zadužnice) od strane FINA-e, odnosno obustave izravne naplate nije posljedica pasivnosti tuženika kao ovrhovoditelja odnosno njegovog postupanja već je posljedica nastupa pretpostavki iz članka 12. stavka 1. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati. Stoga je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 29. listopada 2012. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO koji prekid je trajao do početka kolovoza 2018. kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO, nakon prekida zastara počela teći iznova (dakle početkom kolovoza 2018.), a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja Zadužnice na naplatu FINA-i 24. veljače 2020. nije protekao zastarni rok od pet godine u kojem roku zastarijevaju tražbine iz zadužnica koje nisu potvrđene (solemnizirane) po javnom bilježniku, već je na istima samo ovjeren potpis izdavatelja po javnom bilježniku, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 19. studenog 2018., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da glavnični iznos ovršne tražbine iz bjanko zadužnice u iznosu od 20.682,00 kn (2.744,97 EUR) nije zastarjela. Prethodno je tuženik predmetnu bjanko zadužnicu podnio na naplatu FINI u postupku izravne naplate 29. listopada 2012. pa imajući u vidu da je tražbina iz te zadužnice dosjela 31. listopada 2008., to ni do dana podnošenje zadužnice na naplatu FINI 29. listopada 2012. nije nastupila zastara.

14. Načini postupanja tuženika kao ovrhovoditelja u postupku izravne naplate koje sugerira tužitelj radi sprečavanja postupanja FINE na temelju članka 12. stavka 1. ZPONS-a ili su nemogući ili su s materijalnopravnog aspekta pravno nedopušteni zbog čega takvi navodi žalbe nisu od odlučnog značaja za ocjenu prigovora zastare ovršne tražbine.

15. Osnovano tužitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog kojih ne prihvaća tvrdnje tužitelja da je nastupila zastara tražbine osigurane zadužnicom s osnove zatezne kamate na iznos ovršne tražbine od 20.682,00 kn (2.744,97 EUR) od 1. studenog 2008. do isplate. Stoga je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer nije iznio razloge o tim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja.

16. Člankom 226. stavkom 1. ZOO propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Člankom 233. stavkom 1. i 2. ZOO propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

17. Zatezne kamate sukladno članku 226. stavku 1. ZOO, povremene su tražbine te zastarijevaju prema članku 233. stavku 1. ZOO u roku od tri godine i za slučaj da su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. U konkretnom slučaju radi se o zateznoj kamati utvrđenoj ispravom iz članka 183.a stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka USRH, 173/03, 194/03 - ispravak, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08

– dalje u tekstu: OZ/96) koji je bio snazi u vrijeme izdavanja te isprave - dakle bjanko zadužnicom ovjerenoj po javnom bilježniku kojom tužitelj kao jamac platac za obveze dužnika Vila Dunava d.o.o. daje suglasnost da se radi naplate tražbine tuženika kao vjerovnika čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi izravno s računa isplate tužitelju koji je određen u ispravi. Takva isprava s naknadno upisnim iznosom tražbine ima učinak pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi (članak 183.a stavak 2. OZ/96.). Tražbina iz ispunjene bjanko zadužnice glasi na 20.628,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznos od 31. listopada 2008., a za zastaru kamate što je i zatezna kamata, kao što je već prethodno navedeno, primjenjuje se rok od tri godine prema odredbi članka 233. stavku 2. u vezi članka 266. stavka 1. ZOO.

18. Kako prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da je potraživanje koje se odnosi na zateznu kamatu dospjelo 31. listopada 2008. pa nadalje ubuduće, a zahtjev za izravnu naplatu je FINI podnesen 24. veljače 2020., to je za potraživanje zatezne kamate kao povremenog potraživanja nastupila zastara na temelju članka 266. stavka 1. ZOO. Izneseno pravno shvaćanje istovjetno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi Rev 87/2022-2 od 12. travnja 2022. te je podudarno pravnom shvaćanju Građanskog odjela istog Suda izraženom na sjednici održanoj 21. studenog 2019. i na koje pravno shvaćanje se pravilno poziva i tužitelj u žalbi.

19. Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužitelja djelomično odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I/ izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava tužitelja koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika pod br. Ov-16417/2008 od 27. listopada 2008. radi naplate novčane tražbine u iznosu od 20.682,00 kn (2.744,97 EUR) i da se u tom dijelu obustavljaju sve ovršne radnje dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke II/ i proglasiti nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava tužitelja u izravnoj naplati koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenutog temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić br. OV-16417/2008 od 27. listopada 2008. radi naplate zatezne kamate na iznos od 20.682,00 kn, odnosno 2.744,97 EUR od 1. studenog 2008. do isplate.

20. Obzirom da se djelomično preinačenje prvostupanjske presude odnosi na zateznu kamatu koja za određivanje vrijednosti predmeta spora ne čine glavni zahtjev sukladno članku 35. ZPP, te da zbog tog djelomičnog uspjeha u odnosu na sporedni zahtjev nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka tužitelja odlučeno odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP, pa je posljedično primjenom članka 380. točke 2. ZPP valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom na naknadnu troškova. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer