Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-583/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, zastupani po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 26.lipnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnik tužitelja u zamjeni Vjekoslava Rimac, odvj. u Vinkovcima i punomoćnika tuženika u zamjeni Filipa Vukušić, odvjetnika iz OD Zec i partneri iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23.srpnja 2025. godine, dana 23.srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103983243 od dana 06.06.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj JO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i Erste & Steiermarkische Bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320. da tužitelju RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 6.010,49 eura (slovima: šesttisućaideset eura i četrdesetdevet centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,27 eura od 15.10.2008. godine pa do isplate,

- 18,08 eura od 17.11.2008. godine pa do isplate,

- 3,73 eura od 17.12.2008. godine pa do isplate,

- 36,08 eura od 15.01.2009. godine pa do isplate,

- 41,87 eura od 18.02.2009. godine pa do isplate,

- 24,03 eura od 17.03.2009. godine pa do isplate,

- 29,55 eura od 15.04.2009. godine pa do isplate,

- 28,94 eura od 13.05.2009. godine pa do isplate,

- 0,99 eura od 10.06.2009. godine pa do isplate,

- 23,20 eura od 16.06.2009. godine pa do isplate,

- 25,34 eura od 16.07.2009. godine pa do isplate,

- 5,32 eura od 06.08.2009. godine pa do isplate,

- 22,25 eura od 14.08.2009. godine pa do isplate,

- 1,12 eura od 09.09.2009. godine pa do isplate,

- 26,34 eura od 15.09.2009. godine pa do isplate,

- 8,17 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 22,22 eura od 15.10.2009. godine pa do isplate,

- 28,89 eura od 16.11.2009. godine pa do isplate,

- 27,06 eura od 15.12.2009. godine pa do isplate,

- 36,64 eura od 15.01.2010. godine pa do isplate,

- 41,69 eura od 15.02.2010. godine pa do isplate,

- 40,77 eura od 15.03.2010. godine pa do isplate,

- 45,91 eura od 15.04.2010. godine pa do isplate,

- 54,85 eura od 14.05.2010. godine pa do isplate,

- 12,46 eura od 07.06.2010. godine pa do isplate,

- 56,04 eura od 15.06.2010. godine pa do isplate,

- 5,74 eura od 07.07.2010. godine pa do isplate,

- 69,68 eura od 16.07.2010. godine pa do isplate,

- 4,99 eura od 06.08.2010. godine pa do isplate,

- 67,33 eura od 16.08.2010. godine pa do isplate,

- 6,98 eura od 06.09.2010. godine pa do isplate,

- 84,86 eura od 15.09.2010. godine pa do isplate,

- 6,37 eura od 05.10.2010. godine pa do isplate,

- 74,01 eura od 15.10.2010. godine pa do isplate,

- 5,55 eura od 05.11.2010. godine pa do isplate,

- 87,60 eura od 15.11.2010. godine pa do isplate,

- 7,54 eura od 06.12.2010. godine pa do isplate,

- 102,22 eura od 15.12.2010. godine pa do isplate,

- 9,13 eura od 05.01.2011. godine pa do isplate,

- 108,41 eura od 14.01.2011. godine pa do isplate,

- 98,84 eura od 16.02.2011. godine pa do isplate,

- 30,54 eura od 25.02.2011. godine pa do isplate,

- 8,07 eura od 05.03.2011. godine pa do isplate,

- 108,10 eura od 16.03.2011. godine pa do isplate,

- 7,43 eura od 05.04.2011. godine pa do isplate,

- 100,14 eura od 14.04.2011. godine pa do isplate,

- 112,92 eura od 13.05.2011. godine pa do isplate,

- 125,96 eura od 15.06.2011. godine pa do isplate,

- 142,21 eura od 15.07.2011. godine pa do isplate,

- 162,30 eura od 16.08.2011. godine pa do isplate,

- 132,55 eura od 15.09.2011. godine pa do isplate,

- 123,53 eura od 14.10.2011. godine pa do isplate,

- 135,04 eura od 14.11.2011. godine pa do isplate,

- 136,69 eura od 15.12.2011. godine pa do isplate,

- 145,77 eura od 13.01.2012. godine pa do isplate,

- 149,08 eura od 15.02.2012. godine pa do isplate,

- 145,50 eura od 15.03.2012. godine pa do isplate,

- 145,37 eura od 13.04.2012. godine pa do isplate,

- 148,21 eura od 15.05.2012. godine pa do isplate,

- 149,77 eura od 14.06.2012. godine pa do isplate,

- 146,36 eura od 13.07.2012. godine pa do isplate,

- 146,88 eura od 14.08.2012. godine pa do isplate,

- 109,99 eura od 15.01.2013. godine pa do isplate,

- 108,00 eura od 14.02.2013. godine pa do isplate,

- 112,45 eura od 28.03.2013. godine pa do isplate,

- 113,41 eura od 15.04.2013. godine pa do isplate,

- 105,65 eura od 14.05.2013. godine pa do isplate,

- 104,70 eura od 13.06.2013. godine pa do isplate,

- 104,70 eura od 12.07.2013. godine pa do isplate,

- 61,97 eura od 14.08.2013. godine pa do isplate,

- 62,95 eura od 12.09.2013. godine pa do isplate,

- 64,48 eura od 14.10.2013. godine pa do isplate,

- 64,67 eura od 13.11.2013. godine pa do isplate,

- 12,81 eura od 05.12.2013. godine pa do isplate,

- 66,63 eura od 13.12.2013. godine pa do isplate,

- 12,71 eura od 03.01.2014. godine pa do isplate,

- 64,62 eura od 14.01.2014. godine pa do isplate,

- 66,86 eura od 18.02.2014. godine pa do isplate,

- 42,63 eura od 12.03.2014. godine pa do isplate,

- 36,10 eura od 17.03.2014. godine pa do isplate,

- 42,43 eura od 14.04.2014. godine pa do isplate,

- 41,40 eura od 13.05.2014. godine pa do isplate,

- 41,50 eura od 12.06.2014. godine pa do isplate,

- 42,24 eura od 14.07.2014. godine pa do isplate,

- 42,77 eura od 13.08.2014. godine pa do isplate,

- 42,87 eura od 12.09.2014. godine pa do isplate,

- 43,27 eura od 14.10.2014. godine pa do isplate,

- 44,14 eura od 12.11.2014. godine pa do isplate,

- 44,26 eura od 12.12.2014. godine pa do isplate,

- 44,43 eura od 13.01.2015. godine pa do isplate,

- 44,43 eura od 12.02.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 12.03.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 14.04.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 13.05.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 12.06.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 14.07.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 12.08.2015. godine pa do isplate,

- 44,42 eura od 14.09.2015. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana,

- kao i da mu isplati novčani iznos od 6.305,16 eura (slovima: šesttisućatristopet eura i šesnaest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., [adresa], OIB: 23057039320, da naknadi tužitelju RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 eura (slovima: dvijetisućeosamstosedamdesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.srpnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.875,00 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, dana 08. lipnja 2023 g., s koja tužba je zaprimljena u sudu 31. srpnja 2023.g., zbog štrajka službenika. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom dana 06.06.2008. godine ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51401652-5103983243 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 630,59 CHF. Predmetni kredit je konvertiran u valutu EUR prema ZID ZPK/15.

1.1. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također i kamatna stoga koja je ugovorena kao promjenjiva tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. O navedeni ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo te tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 04.01.2016. godine sa tuženikom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 33.396,89 EUR, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana zaključenja ugovora pa do dana 30.9.2015. godine i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od v.p.s.= 10.000,00 eura. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od 01.01.2009. godine pa 30.09.2015. godine (do obračuna konverzije) uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika. Tužitelj je svoje potraživanja već umanjio za iznos koji mu je priznat u konverziji i to u skladu sa odredbama čl. 171., 172. i 202. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103983243 od dana 06.06.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj JO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke, te da mu tuženik isplati iznos od 10.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, osporava tužitelju status potrošača, prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda pozivom na odredbe čl. 46., 48. i 70. Zakona o parničnom postupku, te ističe prigovor zastare. Nadalje ističe, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 04.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.1. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

2.2. Nesporno je da je čl. 16. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP-a). Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.

2.3. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

2.4. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

2.5. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

2.6. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, odnosno to bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na udaljenost od cca 270 km i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag (u slučaju putovanja automobilom trošak puta iznosi minimalno 150,00 eura), kao i zbog gubitka vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.

2.7. Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

2.8. U konkretnom slučaju stranke su točkom 16. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

2.9. Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj bi trebao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi putovanje za istog iziskivalo znatne troškove a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njegovog stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora. Radi odlaska u Zagreb tužitelj uvijek gubi barem jedan radni dan budući da put u jednom smjeru traje minimalno 3 sata, a ako ide javnim prijevozom oko 5 sati, a tužitelj bi svakako više puta morao putovati u Zagreb (radi pronalaska odvjetnika i potpisivanja punomoći nepoznatom odvjetniku, radi saslušanja na sudu itd.).

2.10. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a).

2.11. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen u [adresa], tj. u tuženikovoj podružnici u [adresa]. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u [adresa], to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

2.12. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. ZPP-a, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

2.13. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

2.14. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 16. zaključenog Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Aneks (list 7 – 13 spisa), ugovor o kreditu (list 14 - 20 spisa), nalog (list 21 spisa), zk. izvadak (list 22 – 24 spisa), plan otplate (list 28 – 30 spisa), pregled prometa (list 31 – 41 spisa), dokumentaciju (list 58 - 166 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2025( list 392 - 428 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 3. travnja 2025., (list 385 -386 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 6. lipnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103983243 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Vulić iz [adresa] dana 09.06.2008 godine, pod brojem OV-7304/08. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci, a ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 8,250 % godišnje. Nesporno je da se radi o hipotekarnom kreditu umirovljenicima korisnicima mirovina.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, status potrošača tužitelja, da li tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2008. godine. Kredit je bio stambeni za adaptaciju stana, u kojem živi sa obitelji. Kredit u valuti CHF sklopio je kod tužene banke, budući je to bila njegova banka, a ovaj kredit mu je ponuđen u banci kao najpovoljniji, sa najpovoljnijom kamatom. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, dok je donekle razumio šta znači promjenjiva kamatna stopa, nitko mu u banci nije pojasnio ove termine. S obzirom na njegovo znanje o ovim terminima mislio je da će doći do manjih oscilacija u anuitetima, nije bio svjestan da bi rate kredita mogle toliko rasti. Ugovor o kreditu je pročitao, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, osim o odredbama koje se odnose na iznos kredita i rok otplate. Što se tiče konverzije, on je sklopio aneks ugovoru o kreditu a budući je smatrao da će mu naredne rate kredita biti manje, priznat mu je određeni iznos pretplate, zbog proteka vremena se ne sjeća točnog iznosa, koji je koristio za umanjenje narednih rata kredita. S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećen sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u mirovini. Navodi da, nema obrt niti je član trg. društva. Ne sjeća se iznosa početnih rata kredita, anuitete je plaćao redovno, osobno, anuiteti su se skidali s plaće, a kredit je otplaćen, pojedine anuitete platila je kćer.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da je isti kredit hipotekarni umirovljenicima korisnicima mirovina HZMO.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 AO i KO od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu BO protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu R protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili gotovinski kredit uz hipoteku u iznosu od 65.000,00 CHF sa rokom otplate 180 mjeseci i kamatnom stopom 8,25 %, a početni iznos anuiteta 630,59 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 12.06.2008. godine u visini 4,499400 kuna za 1 CHF iznosi 2.837,28 kuna. Vidljive su promjene visine anuiteta i to od 01.05.2009. godine iznos anuiteta je 665,62 CHF, od 01.11.2011. godine iznos anuiteta je 654,39 CHF, od 01.08.2014. godine iznos anuiteta je 654,21 CHF i od 01.02.2015. godine iznos anuiteta je 653,91 CHF. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Tužitelj je u razdoblju od zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. (konverzija) na ime kredita, odnosno glavnice i kamate uplatio ukupno 232.168,76 kuna, te je shodno tome isti iznos korišten u izračunima pretplate svako mjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to u razdoblju od zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. (konverzija). Navedeni iznos ne uključuje uplaćene naknade, zatezne kamate o ostale troškove po kreditu.

10.1. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 4. siječnja 2016. godine Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103983243 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 5. navedenog Aneksa utvrđena je tužiteljeva obveza na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) u iznosu od 6.305,16 EUR. Manjak od 6.305,16 EUR utvrđen u postupku konverzije je pribrojen tužiteljevoj obvezi na ime nedospjele glavnice u ukupnom iznosu od 27.901,53 EUR, te sukladno članku 7. navedenog Aneksa ukupne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine iznose 33.396,89 EUR.

10.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja i to u razdoblju od zaključenja kredita do 30. rujna 2015. (konverzija) predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 6.010,49 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadna smanjenja kamatne stope, odnosno promjene na niže od početno ugovorene kamatne stope i to u razdoblju od zaključenja kredita do 30. rujna 2015. (konverzija) iznosi -10,52 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorene kamatne stope i to u razdoblju od zaključenja kredita do 30. rujna 2015. (konverzija) iznosi 5.999,97 EUR. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na ukupne razlike uplaćenih rata nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to u razdoblju od zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. (konverzija), a koje ukupno iznose 45.286,12 kuna i to od dospijeća svake pojedine uplate do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 17.955,47 kuna, odnosno 2.383,10 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

11. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 29. svibnja 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

12. Tuženik se u podnesku od 13. lipnja 2025. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva budući tužitelj podneskom od 29.05.2025. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 6.305,16 eura, a s osnove manjka utvrđenog u konverziji. Tužitelj u tužbi od 08.06.2023. godine potražuje iznos od 10.000,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sve s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dok podneskom od 29.05.2025. djelomično povlači tužbeni zahtjev na iznos od 6.010,49 EUR.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da ukupne razlike uplaćenih rata nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to u razdoblju od zaključenja kredita pa do 30. rujna 2015. (konverzija) predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 45.286,12 kuna, odnosno 6.010,49 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije, te da je prilikom sklapanja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103983243 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, utvrđena tužiteljeva obveza na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) u iznosu od 6.305,16 EUR. Manjak od 6.305,16 EUR utvrđen u postupku konverzije pribrojen je tužiteljevoj obvezi na ime nedospjele glavnice u ukupnom iznosu od 27.901,53 EUR, te sukladno članku 7. navedenog Aneksa ukupne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine iznose 33.396,89 EUR.

14. Temeljem navedenoga sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

16. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

17. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 08. lipnja 2023 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.875,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na četiri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav podnesaka od 13.12.2024.g., 20.01.2025.g., 29.05.2025.g. i 06.06.2025.g., u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr.8 toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 950 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.900,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 475,00 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.875,00 eura.

19.1. Sud je odbio tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, i to naknade troška sastava podneska od 06.09.2023.g., kojim dostavlja dokumentaciju koju je trebao dostaviti uz tužbu i podneska od 17.04.2025.g, kojim obavještava sud o uplati predujma kao nepotreban za vođenje ovog postupka.

19.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 23.srpnja 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Martini Alagić, odvj. iz Vukovara

2. tuženik po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu,