REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2560/2025-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], N, [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju NO iznos 3.394,23 eur sa zateznom kamatom tekućom:

-na iznos od 1,84 eur od 01.02.2008. do isplate;

-na iznos od 3,40 eur od 01.03.2008. do isplate;

-na iznos od 6,07 eur od 01.04.2008. do isplate;

-na iznos od 2,05 eur od 01.05.2008. do isplate;

-na iznos od 0,46 eur od 01.06.2008. do isplate;

-na iznos od 2,44 eur od 01.07.2008. do isplate;

-na iznos od 1,40 eur od 01.10.2008. do isplate;

-na iznos od 14,44 eur od 01.11.2008. do isplate;

-na iznos od 5,71 eur od 01.12.2008. do isplate;

-na iznos od 16,81 eur od 01.01.2009. do isplate;

-na iznos od 18,51 eur od 01.02.2009. do isplate;

- na iznos od 19,29 eur od 01.03.2009. do isplate;

- na iznos od 17,61 eur od 01.04.2009. do isplate;

- na iznos od 18,03 eur od 01.05.2009. do isplate;

- na iznos od 14,69 eur od 01.06.2009. do isplate;

- na iznos od 12,24 eur od 01.07.2009. do isplate;

-na iznos od 12,89 eur od 01.08.2009. do isplate;

- na iznos od 14,19 eur od 01.09.2009. do isplate;

- na iznos od 14,07 eur od 01.10.2009. do isplate;

- na iznos od 12,76 eur od 01.11.2009. do isplate;

- na iznos od 15,22 eur od 01.12.2009. do isplate;

- na iznos od 17,19 eur od 01.01.2010. do isplate;

- na iznos od 19,99 eur od 01.02.2010. do isplate;

- na iznos od 19,35 eur od 01.03.2010. do isplate;

- na iznos od 23,15 eur od 01.04.2010. do isplate;

- na iznos od 22,43 eur od 01.05.2010. do isplate;

- na iznos od 28,24 eur od 09.06.2010. do isplate;

- na iznos od 34,23 eur od 13.07.2010. do isplate;

- na iznos od 34,73 eur od 19.08.2010. do isplate;

- na iznos od 41,14 eur od 01.09.2010. do isplate;

- na iznos od 38,50 eur od 01.10.2010. do isplate;

- na iznos od 34,25 eur od 01.11.2010. do isplate;

- na iznos od 43,22 eur od 01.12.2010. do isplate;

- na iznos od 54,63 eur od 01.01.2011. do isplate;

- na iznos od 46,55 eur od 01.02.2011. do isplate;

- na iznos od 49,38 eur od 01.03.2011. do isplate;

- na iznos od 45,78 eur od 01.04.2011. do isplate;

- na iznos od 46,43 eur od 01.05.2011. do isplate;

- na iznos od 61,72 eur od 01.06.2011. do isplate;

- na iznos od 63,21 eur od 01.07.2011. do isplate;

- na iznos od 75,70 eur od 01.08.2011. do isplate;

- na iznos od 69,16 eur od 01.09.2011. do isplate;

- na iznos od 62,00 eur od 01.10.2011. do isplate;

- na iznos od 60,57 eur od 01.11.2011. do isplate;

- na iznos od 60,03 eur od 01.12.2011. do isplate;

- na iznos od 63,41 eur od 01.01.2012. do isplate;

- na iznos od 66,35 eur od 01.02.2012. do isplate;

- na iznos od 66,75 eur od 01.03.2012. do isplate;

- na iznos od 64,71 eur od 01.04.2012. do isplate;

- na iznos od 66,08 eur od 01.05.2012. do isplate;

- na iznos od 67,03 eur od 01.06.2012. do isplate;

- na iznos od 65,44 eur od 01.07.2012. do isplate;

- na iznos od 65,86 eur od 01.08.2012. do isplate;

- na iznos od 64,67 eur od 01.09.2012. do isplate;

- na iznos od 62,11 eur od 01.10.2012. do isplate;

- na iznos od 64,84 eur od 01.11.2012. do isplate;

- na iznos od 66,15 eur od 01.12.2012. do isplate;

- na iznos od 65,23 eur od 01.01.2013. do isplate;

- na iznos od 60,07 eur od 01.02.2013. do isplate;

- na iznos od 64,46 eur od 01.03.2013. do isplate;

- na iznos od 64,84 eur od 01.04.2013. do isplate;

- na iznos od 63,12 eur od 01.05.2013. do isplate;

- na iznos od 57,78 eur od 01.06.2013. do isplate;

- na iznos od 57,64 eur od 01. 07.2013.do isplate;

- na iznos od 58,96 eur od 01.08.2013. do isplate;

- na iznos od 61,06 eur od 01.09.2013. do isplate;

- na iznos od 63,97 eur od 01.10.2013. do isplate;

- na iznos od 62,47 eur od 01.11.2013. do isplate;

- na iznos od 63,53 eur od 01.12.2013. do isplate;

- na iznos od 64,74 eur od 01.01.2014. do isplate;

- na iznos od 65,49 eur od 01.02.2014. do isplate;

- na iznos od 67,08 eur od 01.03.2014. do isplate;

- na iznos od 66,56 eur od 01.04.2014. do isplate;

- na iznos od 64,80 eur od 01.05.2014. do isplate;

- na iznos od 64,24 eur od 01.06.2014. do isplate;

- na iznos od 65,72 eur od 18.07.2014. do isplate;

- na iznos od 66,49 eur od 01.08.2014. do isplate;

- na iznos od 66,87 eur od 19.08.2014. do isplate

te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.802,03 eur sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 31. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 168-50-4293822 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.018,63 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje navodi da se tužitelj sukladno članku 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Navodi da, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje navodi da je razvidno kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Napominje da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Poziva se i na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) prema kojim su rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj dalje navodi da se, u konkretnom slučaju, radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj navodi da je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos 25.540,51 kn te pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO zahtjevom iz tužbe predlaže tuženika, a temeljem nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezati na isplatu iznosa u visini 25.540,51 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate kao i obvezati ga na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da se iz povijesti tužbe da je zaključiti da je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. Apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Smatra da, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ta odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Osim toga, predmetni Ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika, a čime da je potvrđeno da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju te navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno odredbi čl. 326. ZOO ništetnost ne može isticati. Prigovara i visini zahtjeva, ističe i prigovor zastare te predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: izračun preplate (list 7-9 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 12-17 spisa), otplatni plan (list 18-30 i 37-41 spisa), Ugovor o kreditu (list 31-34 spisa), ponudu auto kuće za kupnju vozila (list 35 spisa), zahtjev za kredit (list 54 spisa), promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 55-56 spisa), preslik članka iz Informatora (list 57-61 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 79-94 spisa), iskaz tužitelja (list 260-261 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, kada je taj tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, a kojeg tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o ništetnosti navedene ugovorne odredbe kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno;

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 31. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-4293822 za iznos 18.018,63 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora)

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. U predmetnom postupku sud je 5. siječnja 2024. donio presudu i rješenje poslovni broj P-7575/21-24 kojima je prihvaćen zahtjev tužitelja te je dopuštena preinaka tužbe od 28. lipnja 2022., a koja presuda je po žalbi tuženika, rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-322/2024-2 od 6. ožujka 2025., ukinuta u cijelosti i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje te je potvrđeno rješenje o dopuštenosti preinake tužbe.

9. Tužitelj je podneskom od 28. lipnja 2022. (list 100 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao zahtjev na način da s osnove povećanja tečaja CHF potražuje isplatu iznosa u visini 25.573,85 kn sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dana plaćanja do isplate. Podneskom od 23. prosinca 2022. (list 174 spisa) tužitelj je novčani zahtjev iz podneska od 28. lipnja 2022. dodatno iskazao i u valuti eur. Osnovano navodi tuženik da je tužitelj podneskom od 28. lipnja 2022. povišenjem zahtjeva (na 25.573,85 kn u odnosu na 25.540,51 kn iz tužbe) isti preinačio za 33,34 kn, a u smislu čl. 191. st. 1. ZPP. O predmetnoj preinaci zahtjeva pravomoćno je odlučeno rješenjem ovog suda poslovni broj P-7575/21-24 od 5. siječnja 2024.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Osim toga, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, a slijedom čega se zaključuje da je tužitelj potrošač, dok tuženik nije dokazao niti jednu okolnost prema kojoj tužitelj to ne bi bilo (iako tu činjenicu tuženik tijekom postupka nije niti osporavao).

17. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

18. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

19. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

20. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

21. U ovom postupku tuženik je, na okolnost informiranosti tužitelja o spornoj odredbi, predložio saslušanje svjedoka ŠO djelatnika banke. Na ročištu 9. svibnja 2022. predložio je da se umjesto svjedoka ŠO sasluša svjedok EO, također djelatnik banke na istu okolnost, da bi podneskom od 20. travnja 2023. odustao od prijedloga za njenim saslušanjem. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, već je predložio saslušanje Javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz Šibenika i tužitelja na okolnost da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli jasne i razumljive te da su tužitelju bile objašnjenje pojedine odredbe ugovora, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, tada je za zaključiti da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobilo neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konačno valja dodati i to da javni bilježnik niti nema zakonskih ovlaštenja objašnjavati rizike fluktuacije tečaja, a što je objašnjeno u naprijed citiranoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pa stoga sud nije izveo dokaz predloženim saslušanjem Javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz Šibenika na okolnost informiranosti tužitelja o rizicima fluktuacije tečaja.

22. Iz iskaza tužitelja, kojeg sud u cijelosti prihvaća kao životnog, logičnog i uvjerljivog, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila za osobne potrebe i to na način da je došao u auto kuću Aleksić u Šibeniku gdje su mu rekli da surađuju sa bankom tuženika te su mu dali ponudu za ugovor o kreditu u CHF valuti. Sve poslove vezano uz sklapanje ugovora obavljao je sa djelatnicima auto kuće. Rečeno mu je da je kredit u CHF za njega najpovoljniji, on je kao laik razumio pojam valutne klauzule, pogledao je dan mu otplatni plan i zaključio da će tako moći podmirivati rate iako mu nije objašnjeno, a upravo to se i kasnije dogodilo da će tečaj CHF za kunu značajno porasti. Prije sklapanja ugovora nije dakle imao mogućnost pregovarati o sadržaju istog, tužitelju je dan unaprijed sastavljen ugovor kojeg je prije potpisa i pročitao. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Nije mu ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti osim u CHF. Rate kredita otplaćivao je osobno.

23. Kako dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, već je predložio saslušanje Javnog bilježnika Vojislava Vuletina (koji dokazni prijedlog nije izveden kako je to prethodno obrazloženo) i tužitelja na okolnost da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli jasne i razumljive te da su tužitelju bile objašnjenje pojedine odredbe ugovora, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja kredita u valuti CHF nije informiran niti u predugovornog fazi niti u fazi sklapanja Ugovora o kreditu, tada je za zaključiti da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Za učinak ranije navedenih presuda u smislu odredbe čl. 502.c ZPP, kraj nesporne činjenice svojstva potrošača tužitelja, neodlučno je što je, u konkretnom slučaju, kredit odobren za kupnju vozila, a budući da se u presudi kojom su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) uopće ne radi distinkcija po namjeni kredita.

24. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., dalje ZOO), važećim u vrijeme sklapanja kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

25. Radi utvrđenja visine zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 25.573,85 kn (sada 3.394,23 eur) i to za sve anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Vještak je ujedno naveo i da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -44,08 kn i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.

26. Sud nije posebno cijenio, po tužitelju priložen izračun preplaćenih iznosa po kreditu (list 7-9 spisa), budući da se radi o izračunu sastavljenom po privatnom traženju tužitelja, a niti se tuženik usuglasio za korištenjem istog, kao dokaza, u ovoj pravnoj stvari.

27. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik, ne sporeći matematički izračun, prigovara da isti nema smisla jer je bilo razumno i logično za očekivati promjene tečaja te ponavlja tvrdnje da su tužitelju odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj na njih pristao. Također ističe da sud treba uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta. Tuženik nije predložio saslušanje vještaka.

28. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa čl 258. ZPP. Prigovor tuženika da ovakav izračun nema smisla je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Naime, tako postavljen zadatak vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz prethodno navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništava, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog iznos mjesečnog anuiteta bez vezanja za kretanje valute CHF. Navedeno je ujedno i odgovor na prigovor tuženika da nalaz i mišljenje vještaka ne doprinosi rješenju spora jer je izrađen kao su stranke ugovorile kunski kredit, a isti je nesporno vezna za valutu CHF. Sud nije uzimao u obzir utvrđenu tzv. negativnu razliku je tuženik u odnosu na istu nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan eventulalno umanjiti tražbinu tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.) U tom smislu prigovor tuženika na nalaz i mišljenje je pravne prirode te sud nije usmeno dodatno saslušavao financijskog vještaka, a na navode tuženika je odgovoreno kako je prethodno obrazloženo.

29. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za isplatu iznosa 3.394,23 eur jer je tuženik taj iznos stekao bez osnove (razlika zbog promjene tečaja- valutna klauzula) te odlučeno kao u izreci.

30. Otplatom kredita tužitelju nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a koja se posljedično ogleda u novčanom zahtjevu za isplatu. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Pritom tuženik neosnovano navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju radi o vezanosti otplate kredita za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

31.U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja odgovoriti da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a koji rok, u odnosu na zahtjev iz tužbe nije protekao budući je tužba podnesena 26. rujna 2021.

31.1. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u ovom slučaju od 14. lipnja 2018.). Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu i to neovisno o tome kada su plaćeni pojedini anuiteti, pa makar oni bili plaćeni 2007. i ranije jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo za shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12.

31.2. Budući da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka niti za preinačeni dio zahtjeva nije nastupila zastara te se, u vezi s tim, ukazuje na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), (kao u konkretnom slučaju), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

32. Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

33. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st .2. i 8. ZOO.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju u cijelosti. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa konačno postavljenom vrijednosti predmeta spora prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) te prema priloženom troškovniku.

34.1. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 17. siječnja 2022. i od 28. lipnja 2022., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 23. prosinca 2022. 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 9. svibnja 2022., 10. studenog 2023. i 7. srpnja 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1Tarife), ukupno 625 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.250,00 eur, a uz pripadajući 25% PDV (312,50 eur) te uz uplaćeni predujam za vještačenje 199,08 eur i uz uplaćenu pristojbu na tužbu u visini 40,45 eur, sveukupno iznosi 1.802,03 eur.

35. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 15. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 23. srpnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika