REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2713/25-10

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. srpnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja DC, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 176- 99/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. rujna 2008. godine sklopljenog između prednice tužitelja HCP kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju HC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.891,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2008. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.115,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 04. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 4.219,17 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je prednik tužitelja dana 05. rujna 2008. godine s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 176-99/2008, kojim je prednik tuženika prednici tužitelja odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 297.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao prednicu tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku prednik tuženika tereti prednicu tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu prednice tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da navedena ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. i članka 82. alineje 10. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s prednicom tužitelja, a kojom je prednici tužitelja nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle tuženik je prednici tužitelja odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 21.789,41 kuna, nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Isto tako punomoćnik tužitelja je napomenuo da je prednik tuženika povrh toga nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je naplatio iz kreditiranog iznosa, obračunavao i prednici tužitelja zaračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, na koji način je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu prednice tužitelja, a da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud RH u predmetu Rev-673/23 od 13. veljače 2024. godine. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da je tužitelj pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašen nasljednikom iza pokojne HCP, s time da je EC, koji je također proglašen nasljednikom, ustupio tužitelju svoj dio potraživanja vezan uz predmetni Ugovor o kreditu te je ujedno napomenuo da je omaškom u tužbenom zahtjevu na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade zatražen iznos od 3.033,05 eura, dok naprotiv protuvrijednost iznosa od 21.789,41 kuna, u kojem iznosu je ta naknada naplaćena, iznosi 2.891,95 eura. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je nakon što sud nije dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći ostao kod prvotnog tužbenog zahtjeva, s time da je deklaratornim tužbenim zahtjevom predložio utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 03. rujna 2008. godine kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita, što je također očita omaška u pisanju, jer je obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade ugovorena odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 2.891,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2008. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, jer je Ugovor o kreditu sklopljen s HCP, koja je jedino aktivno legitimirana podnijeti ovu tužbu, s obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva među ostalim ovisi o tome je li HCP dobila odgovarajuće informacije prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući prigovor zastare potraživanja naglasio da je u odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50% od odobrene glavnice, koja činidba je u potpunosti određena, a ujedno je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, čime je ostvaren uvjet transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, s time da je i odredbom članka 1022. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbom članka 2. stavka 1. točke 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da troškovi kredita između ostalog uključuju naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, koja održava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je i prema stavu Suda EU ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomske posljedice njezina ugovaranja, tada je ugovorna odredba valjana i proizvodi sve pravne učinke, dok bi suprotan stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica, pa bi tako primjerice kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, već su to troškovi i to operativni troškovi (trošak osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorni troškovi, materijalni troškovi (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je osporavajući u tužbi označenu vrijednost predmeta spora kao suviše visoko naznačenu predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 176-99/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. rujna 2008. godine (stranica 6-13 spisa), u presliku rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Šarčevića poslovni broj O-4507/18, UPP/OS-41/18 od 05. ožujka 2019. godine s potvrdom pravomoćnosti (stranica 14- 16 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 18-21 spisa), u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite od 14. veljače 2014. godine (stranica 33 spisa), u naknade u poslovanju s građanima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. listopada 2008. godine (stranica 34-38 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 39-123 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 137 spisa) te u presliku zapisnika naslovnog suda poslovni broj P-5052/23 od 08. srpnja 2025. godine o saslušanju svjedoka LC (stranica 139-140 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su prednica tužitelja HCP, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 03. rujna 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 297.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 27 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, kao i činjenica da je dana 03. studenog 2008. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 21.789,41 kuna, a što je razvidno i iz preslike popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 18-21 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je ujedno sporan i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Iako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između prednice tužitelja, pokojne HCP kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, treba naglasiti da iz preslike pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Šarčevića poslovni broj O- 4507/18, UPP/OS-41/18 od 05. ožujka 2019. godine (stranica 14-16 spisa) proizlazi da su zakonskim nasljednicima iz pokojne HCP proglašeni tužitelj, suprug i LC, sin, svaki u 1/2 dijela ostavinske mase, s time da je LC u iskazu, koji je dao na ročištu 08. srpnja 2025. godine pred naslovnim sudom u predmetu poslovni broj P-5052/23, naglasio da je HC, svom ocu, ustupio svoje pravo na potraživanje vezano uz predmetni Ugovor o kreditu, što se dakle odnosi i na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu (stranica 139-140 spisa). Isto tako u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je jedino korisnica kredita, pokojna HCP bila ovlaštena podnijeti ovu tužbu, jer osnovanost tužbenog zahtjeva među ostalim ovisi o tome da li je dobila odgovarajuće informacije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, treba napomenuti da je tužitelj također sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i to kao sudužnik, pa sasvim sigurno ima neposrednih saznanja o informacijama vezanih uz naknadu za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, koje je zajedno s korisnicom kredita dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

7. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

8. Nastavno za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Iskazu tužitelja (stranica 137 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopila njegova pokojna supruga, a on je bio sudužnik, u banci su im rekli da će supruga morati platiti naknadu za obradu kredita „da se time plaćaju troškovi koje banka ima, ali nisu precizirali koje to troškove banka ima“, to je bilo navedeno u tekstu ugovora, koji im je ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, o tome se nije moglo pregovarati, a niti javni bilježnik im nije ništa objašnjavao vezano uz tu naknadu, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je logičan i razumljiv kako dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita pokojna supruga kupila stan, s time da u tom stanu, od kada je kupljen do otprilike prije pet godina, kada je prodan, nitko nije stanovao, jer je stan kupljen za sina, koji je, kada je stan kupljen imao osam godina, a stan nikada nije bio iznajmljivan, s obzirom da su imali negativnih iskustava s podstanarima, tako i dijelu iskaza da je u jednom periodu, otprilike dvije godine, na adresi tog stana pokojna supruga imala sjedište svog trgovačkog društva Aktiva maksim d.o.o., koje je bilo registrirano za fizikalnu terapiju, ali je supruga bila zaposlena u trgovačkom društvu Bauerfeind d.o.o. S obzirom da je dakle korisnica kredita, pokojna HCP predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupila stan za sina, s time da taj stan nikada nije bio iznajmljivan te je u jednom kratkom periodu, samo dvije godine, a ugovor je sklopljen na rok od 27 godina, na adresi tog stana imala registrirano sjedište svog trgovačkog društva, rezultira time da je korisnica kredita potrošač, pa kao „slabija“ stranka u ugovornom odnosu uživa pravnu zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega prednica tužitelja, korisnica kredita, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno prednici tužitelja niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time prednici tužitelja, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao prednici tužitelja, „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv, ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužitelja, potrošača.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, nepoštena, a time i ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava prednice tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo prednici tužitelja, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratoran tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu od 03. rujna 2008. godine sklopljenog između prednice tužitelja kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 2.891,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2008. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenu, sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 4.219,17 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 2.891,95 eura, a što ukupno iznosi 4.219,17 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.115,19 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 15. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 29. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,64 eura. Nadalje treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 23. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili nužni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stakva 1. ZPP-a u svezi s odredbom čanka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura odnosno u zatraženom iznosu od 100,00 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezan platiti i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 88,64 eura, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

17. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

18. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 04. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,64 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 23. srpnja 2025. godine