Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1155/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6748/2024-10 od 3. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6748/2024-10 od 3. lipnja 2025., u točki

I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom toč. 12.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 30. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 448,95 eura sa zateznom kamatom počev od 17. svibnja 2007. do isplate po stopi i za razdoblje kako je to navedeno u toj točki izreke, u roku od 15 dana.

1.2. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.287,04 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, točkom IV. izreke zahtjev tužitelja u preostalom dijelu je odbijen, dok je točkom V. izreke zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe toč. 12.3. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Neprijeporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, te tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 30. travnja 2007. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 76.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, da iz toč. 12.3. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužitelj dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1,00 % naknade od iznosa kredita, te da je tuženik po toj osnovi 17. svibnja 2007. naplatio tužitelju iznos od 448,95 eura.

10. U fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba toč. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, ima li tužitelj pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade sa zateznom kamatom u tijeku od 14. svibnja 2007. te zastara tražbine.

11. Sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja u bitnom utvrđuje da je imao namjeru kupiti stan, da je vezano uz sklapanje ugovora razgovarao sa djelatnicima banke, te da mu je rečeno da naknadu mora platiti da i o tome nije mogao pregovarati, kao niti o kamatnoj stopi, a naknadu je tuženik obustavio prilikom isplate kredita. Predmetni ugovor o kreditu je sastavio tuženik, nakon čega je tužitelj bio pozvan na potpisivanje ugovora pri čemu da mu nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporna odredba o trošku obrade kredita, niti je to učinio javni bilježnik prilikom potpisa.

12. Na temelju tih utvrđenja te uvidom u predmetni ugovor o kreditu, pritom cijeneći odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 - dalje ZZP) kao i odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja. Pri tome cijeni da je na tuženiku bio teret dokaza da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te je cijeneći iskaz tužitelja utvrdio kako tuženik ovu okolnost nije dokazao i zaključio kako tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovarao.

13. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, da je slijedom toga tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je zaključio da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez sporne ugovorne odredbe nije bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom toč. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, da tužitelj ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 410,89 eura, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom od 17. svibnja 2007. do isplate.

15. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari.

16. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17. Sva navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbene zahtjeve koje je tužitelj postavio u tužbi i o kojima je odlučeno pobijanom presudom, u iznosu koji je tužitelj naveo u tužbi (čl. 37. st. 1. ZPP-a).

18. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužitelja, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade; da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe toč. 12.3. proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga na osnovanost zahtjeva tužitelja nisu od utjecaja tvrdnje tuženika da je tužitelj sa njim sklopio Dodatak ugovora, odnosno da je u međuvremenu kredit otplatio.

20. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

21. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

22. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi pa postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa, odnosno sada iznosa od 448,95 eura koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. U odnosu na tvrdnje tuženika da je kupljena nekretnina služila u gospodarske svrhe, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je iz sredstava kredita tužitelj kupio stan za potrebe stanovanja njegove obitelji u [adresa], kojeg su u tu svrhu koristili. Međutim, kako je supruga dobila posao u ..., a naknadno i on, to su iznajmili stan u [adresa] za stanovanje, a predmetni stan do prodaje i kupnje stana u [adresa], iznajmili kako bi iz toga podmirili troškove.

Stoga su navedene tvrdnje tuženika neosnovane.

25. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

26. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I., II., III. i V. izreke.

27. Neosnovano tužitelj žalbenim navodima osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom utvrđenja pripadajućih bodova i u svezi s tim naknade za pojedine radnje u njegovu zastupanju, a s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora.

28. Neosnovano se tužitelj poziva na pogrešnu primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, uz općenite navode da sve provedene radnje nisu bile nužne (ne navodeći koje), a prema mišljenju ovoga suda pravilno su tužitelju odmjereni troškovi na ime zastupanja po odvjetnici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138./23. ).

29. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak