Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-119/2025 -3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Ani Sokal, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Stečajna masa iza 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, Rijeka, Ciottina 24, kao pravnog slijednika Stečajne mase iza 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, Rijeka, Ciottina 24, OIB: 14367526395, kao pravnog slijednika 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, OIB: 59992797221, kao pravnog slijednika 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d., Cesta Dalmatinskih brigada 17, Matulji, OIB: 59992797221, zastupan po stečajnoj upraviteljici Višnji Rosenberg Volarić iz Rijeke, [adresa], radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i utvrđenja tražbine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. Pr-277/2024 od 17. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. Pr-277/2024 od 17. ožujka 2025. u toč. I), II), III) i VI) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđeno je da je nedopušten otkaz Ugovora o radu od 18.05.2014. sklopljen na neodređeno vrijeme između tužiteljice kao radnice na poslovima "financijskog direktora" i tuženika kao poslodavca, slijedom čega da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od 05.09.2014. Nadalje u točci II) izreke utvrđeno je da je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18.05.2014. prestao sa danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. i to 24.05.2016., dok je toč. III) izreke utvrđeno da postoji tražbina tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 52.188,83 eura ( 393.216,73 kuna).

2. Također je u točci IV) izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje postojanja tražbine tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u iznosu iznad 52.188,83 eura ( 393.216,73 kuna ), a do zatraženih 54.451,04 eura ( 410.261,35 kuna), dok je toč. V) izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da tužiteljici kao vjerovnici prvog višeg isplatnog reda pripada pravo na isplatu s osnove neisplaćene plaće u bruto iznosu od 52.188,83 eura (393.216,73 kuna), a u neto iznosu od 33.695,42 eura (253.878,17 kuna), a koji se iznos ima uvećati za iznos zakonskih zateznih kamata od 2.262,21 eura (17.044,62 kune).

3. Konačno je toč. VI) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.138,10 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška kao neosnovan.

4. Protiv toč. I), II), III) i VI) izreke citirane odluke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka nema razloga o odlučnim činjenicama, te da postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi i sadržaju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18.05.2014. i Aneksa br. 1. od 19.05.2014. Navodi da je pobijanom odlukom utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 18.05.2014., iako da isti pravno ne postoji jer da je isti preuzet Aneksom br. 1. od 19.05.2014. Navodi da je izostala ocjena na koji način je ocijenjen gubitak dokumentacije iz sudskog spisa koja je priložena uz odgovor na tužbu, te da sud nije ocijenio iskaza saslušanog svjedoka DC. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je između stranaka sklopljen menadžerski ugovor definiran čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu ( NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje ZR-a ), pa da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe ZR-a.

6. Odgovor na žalbu nije podnijet.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopušten otkaz Ugovora o radu od 18.05.2014. slijedom čega da je nedopuštena i Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od 05.09.2014, potom na utvrđenje da je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18.05.2014. prestao sa danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, te na utvrđenje da postoji tražbina tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda s osnova naknade plaće.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je tužiteljica s poslodavcem zaključila 18.05.2014. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Financijski direktor,

- da su stranke 19.05.2014. sklopile i Anex br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme

- da je poslodavac 28.08.2014. sastavio i dostavio tužiteljici obavijest o otkazu Ugovora o radu od 18.05.2014.

- da je poslodavac donio 05.09.2014. Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 19.09.2014. i predmetnu tužbu 21.10.2014.

- da s općenite razine hoće li se na prestanak ugovora o radu primjenjivati odredbe ZR-a ili opće odredbe obveznog prava ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi „menadžerski“ ili je riječ o ugovoru o radu ili se radi o tzv. mješovitom ugovoru, koji sadrži elemente oba navedena ugovora,

- da menadžerski ugovor sklapaju menadžer i poslodavac i takav ugovor da ima za cilj da menadžer zbog svojih specifičnih znanja, kvaliteta i iskustava za poslodavca ostvari određene ciljeve i doprinese rastu poslodavca

- da iz predmetnog Ugovora o radu i Aneksa istog proizlazi da je ugovorena obveza tužiteljice da uvijek bude na raspolaganju poslodavcu, dok iz iskaza tužiteljice, svjedoka DC te TC proizlazi da je tužiteljica imala određena prava tj. benefite – službeno vozilo, karticu mobilnog operatera, te da nije imala magnetsku karticu za evidenciju prisutnosti na poslu kao i ostali zaposlenici,

- da navedeno samo za sebe ne znači da je tužiteljica bila menadžer kod prednika tuženika, odnosno da se radi o mješovitom ugovoru jer da je njen ugovorni odnos s poslodavcem karakteriziran jasnim elementom subordinacije, a što ni pod kojim pretpostavkama nije prisutno u menadžerskom ugovoru ili u mješovitom ugovoru koji ima prevladavajuća obilježja menadžerskog ugovora

- tako da je tužiteljica prema čl. 1. st. 3. Ugovora o radu, bila dužna obavljati i druge (u tom pravnom poslu nenabrojane / nenavedene) poslove prema uputama direktora poslodavca, ali i drugih „ovlaštenih osoba Poslodavca“, odnosno imala je obvezu slijediti upute, naloge, između ostalog, i drugih (funkcijom i / ili radnim mjestom) u Ugovoru neodređenih osoba koji su u hijerarhiji poslodavca očito iznad njenog radnog mjesta financijskog direktor, a koje osobe su različite od direktora poslodavca, a upravo odnos subordinacije da je diferetiae specificae radnopravnog odnosa spram svih drugih srodnih (sličnih) ugovora,

- da iz sadržaja nabrojanih poslova u čl. 1. st. 2. Ugovora o radu, a koje je „naročito dužna obavljati tužiteljica“ proizlazi jasan zaključak da su sve te aktivnosti usmjerene na funkcioniranje poslodavca u jednom organizacijskom segmentu i nisu (niti pojedinačno, niti kumulativno) orijentirane „prema van“, dakle prema drugim gospodarskim subjektima u pravnom prometu s ciljem ostvarenja dobiti, odnosno da predmetnim ugovorom nije stipulirano da bi tužiteljica samostalno donosila ikakve poslovne odluke, poduzimala bilo kakve radnje u svrhu ostvarenja veće dobiti društva, izvršenje ciljeva poslovne politike i slično,

- da je predmetni Ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme, pa da nedvojbeno ima značajke ugovora o radu jer sadrži sve bitne odredbe iz članka 15. ZR-a koji predstavljaju obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, te se isti i sadržajno proziva na odredbe ZR-a i Pravilnika o radu poslodavca,

- da tužiteljica nije bila član uprave društva (poslodavca), niti je imala statusnopravni odnos prema društvu neovisan o radnom odnosu, pa da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe ZR-a,

- da je tuženikov prigovor prekluzije prava tužiteljice na podnošenje tužbe neosnovan, a kako je to razriješeno odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revr- 583/16 od 26.10.2016. ( list 145-146 spisa )

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela prijedlog za nastavak ove parnice u smislu čl. 269. st. 1. i st. 2., u vezi s čl. 12. Stečajnog zakona ( NN 71/15, dalje SZ ),

- da se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu nije savjetovao sa radničkim vijećem u smislu čl. 150. st. 1. ZR-a

- da iz analize dokazne građe nedvojbeno proizlazi da se poslodavac nije pismeno obratio radničkom vijeću vezano uz navođenje namjere i razloga otkaza ugovora o radu tužiteljici, niti spisu prileži povratno pisano očitovanje radničkog vijeća, a niti tuženik tvrdi da takve isprave postoje

- da poslodavac može i usmeno obavijestiti članove radničkog vijeća o namjeravanom otkazu ugovora o radu radniku te obrazložiti razloge na kojima temelji namjeravani otkaz ugovora o radu, međutim da se usputni razgovor, s članom radničkog vijeća ne može smatrati priopćenjem namjeravane odluke o otkazu,

- da tuženik nije dokazao do razine izvjesnosti da je poslodavac prilikom neformalnog razgovora (svjedok TC iskazao „ da su njih dvojica tako razgovarali“) članu radničkog vijeća RC obrazložio konkretne razloge na kojima temelji namjeravani otkaz ugovora o radu tužiteljici, a koji su upravo kao takvi i navedeni u spornoj Odluci, pa da se time u smislu članka 150. st. 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika (a konkretno, odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici to i jest), savjetovao s radničkim vijećem o takvoj namjeravanoj odluci te da je radničkom vijeću dostavio pravovremeno konkretne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika,

- da tuženik nije dokazao postojanje konkretnih okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika omogući tužiteljici da iznese svoju obranu u smislu čl. 119. st. 2. ZR-a

- da obzirom u odnosu na donošenje sporne Odluke, tuženik nije dokazao, da bi bila poštovana procedura normirana odredbom članka 150., kao i čl. 119. st. 2. ZR- a, to da je nedopušten otkaz Ugovora o radu, a time da je nedopuštena i Odluka poslodavca od 05.09.2014. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici,

- da se utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radnopravni status radnika vraća u ono stanje kakvo je bilo prije otkazivanja

- da je u konkretnom slučaju nad tuženikom otvoren stečajni postupak, pa da je primjereno okolnostima konkretnog slučaja odrediti raskid ugovor o radu s danom otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem tj. 24.05.2016.

- da prema čl. 95. st. 3. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran,

- da prekid rada tužiteljice zbog donošenja nedopuštene odluke poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, predstavlja razlog prekida rada do kojega je došlo krivnjom upravo poslodavca, pa da tužiteljica ima pravo na naknadu plaće od donošenja Odluke o otkazu ( 05.09.2014.) pa do otvaranja stečajnog postupka nad bivšim poslodavcem kao dana prestanka radnog odnosa ( 24.05.2016.),

- da iz nespornog obračuna prijavljenog u stečajnom postupku proizlazi da visina tužiteljičina potraživanja s osnova neisplaćenih bruto plaća i neisplaćene naknade za godišnji odmor ukupno iznosi 393.216,73 kn, a koja tražbina da predstavlja tražbinu prvog višeg isplatnog reda.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je poštovana procedura normirana odredbom čl. 150. ( savjetovanje s radničkim vijećem ), kao i čl. 119. st. 2. ZR-a ( iznošenje obrane ), a što da čini nedopuštenim predmetni otkaz Ugovora o radu, a time i nedopuštenom Odluku poslodavca od 05.09.2014. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici, posljedično čemu da tužiteljica ima pravo na naknadu plaće i neisplaćene naknade za godišnji, pa prihvaća tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u točkama I), II) i III) izreke pobijane presude. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odnosno sukladno uspjehu tužiteljice u parnici.

11. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane odluke detaljno cijenio sadržaja predmetnog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18.05.2014. i Aneksa istog, te je argumentirano zaključio da isti ne predstavlja menadržerski ugovor, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane odluke cijenio sve provedene dokaze, pa tako i iskaz svjedoka DC u svezi sadržaja predmetnog Ugovora o radu od 18.05.2014. i Aneksa. Tako prvostupanjski sud izrijekom navodi da iz iskaza svjedoka DC i TC proizlazi da je tužiteljica imala određena prava tj. benefite – službeno vozilo, karticu mobilnog operatera, te da nije imala magnetsku karticu za evidenciju prisutnosti na poslu kao i ostali zaposlenici, međutim da navedeno samo za sebe ne znači da je tužiteljica bila menadžer kod prednika tuženika jer je ostalim provedenim dokazima utvrđeno da je njen ugovorni odnos s poslodavcem bio karakteriziran jasnim elementom subordinacije, da je zaključen na neodređeno vrijeme, da ista nije samostalno donosila nikakve poslovne odluke, niti poduzimala bilo kakve radnje u svrhu ostvarenja veće dobiti društva, izvršenje ciljeva poslovne politike i slično.

15. Stoga u odnosu na žalbene navode ističe se da je pravilno prvostupanjski sud cijeneći sadržaj predmetnog Ugovora o radu i Anexa istog, te ostale provedene dokaze, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o menadžerskom ugovoru, posljedično čemu se na konkretni odnos primjenjuju odredbe ZR-a.

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je Aneksom br. 1. od 19.05.2014. „preuzet Ugovor o radu od 18.05.2014.“ jer iz sadržaja predmetnog Aneksa jasno proizlazi da je istim samo uređeno pitanje rasporeda radnog vremena ( čl. 1. ), dok su u preostalom dijelu sve druge odredbe Ugovora o radu od 18.05.2014. ostale nepromijenjene ( čl. 3. ) slijedom čega je Ugovor o radu od 18.05.2014. i nakon sklapanja predmetnog Aneksa ostao na snazi, ali sa izmijenjenim sadržajem glede rasporeda radnog vremena.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu. Naime, u odgovoru na tužbu tuženik je isticao da uopće nije imao obvezu u konkretnom slučaju izvanrednog otkazivanja ugovora o radu provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem jer da takva njegova obveza nije propisana niti odredbama ZR-a, niti Kolektivnim ugovorom. Kako dakle tuženik u odgovoru na tužbu nije niti tvrdio da je proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem, to zasigurno na tu odlučnu okolnost nije niti dostavio relevantnu dokumentaciju. Štoviše tuženik niti žalbenim navodima ne tvrdi suprotno, pa je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke cijenio i imao na raspolaganju svu relevantnu dokumentaciju.

18. Glede žalbenih razloga u svezi preinake tužbe ističe se da je o preinaci tužbe prvostupanjski sud odlučio prethodno donijetom odlukom pod posl. br. P-368/2022 od 24.04.2023. na način da je ista dopuštena, a koja odluka je potvrđena ovosudnim rješenjem pod posl. br. Gž R-235/2023 od 12.11.2024. Stoga su žalbeni navodi i u tom smislu neosnovani.

19. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

20. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točkama IV) i V) izreke.

U Rijeci, 23. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec