Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1788/2022-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka iz Rijeke, protiv tuženika OV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-122/2017-51 od 10. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba i dopuna žalbe tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-122/2017-51 od 10. listopada 2022. u točki I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje da je tužitelj EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine koja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, dolazi upisana kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi vrt površine 392 m2, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 1/1 dijela te je tuženik dužan temeljem ove presude trpjeti upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini s imena tuženika na ime tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 13.550,00 kn/1.798,39 eura (slovima: trinaest tisuća pet stotina pedeset kuna/tisuću sedam stotina devedeset i osam eura i trideset i devet centa), u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.875,00 kn/514,30 eura (slovima: tri tisuće osam stotina sedamdeset i pet kuna/pet stotina četrnaest eura i trideset centa), kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 13.300,00 kn/1.765,21 eura (slovima: trinaest tisuća tri stotine kuna/tisuću sedam stotina šezdeset i pet eura i dvadeset i jedan cent), kao neosnovan."

2. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu i dopunu žalbe pobijajući citiranu presudu u cijelosti pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se žalba usvoji, presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi i njezinoj dopuni u bitnome navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj pošteni posjednik prijeporne nekretnine obzirom da je ista oduvijek bila u suvlasništvu, a što je tužitelj znao prema rješenju o nasljeđivanju, zemljišnoj knjizi te vođenih sudskih postupaka, kako ostavinskog postupka iza pok. djeda i oca tuženika, tako i postupka radi razvrgnuća suvlasništva i parničnog postupka poslovni broj P-518/98. Tuženik u žalbi ističe da je pok. BV, djed tužitelja, bio suvlasnik prijeporne nekretnine u 3/8 suvlasničkog dijela koji suvlasnički udio je naslijedio otac tužitelja, pok. VV, temeljem rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-102/60-8 od 15.6.1960. dok je tužitelj isti suvlasnički udio naslijedio od svoga oca temeljem rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-160/78 od 21.6.1978. pa da stoga nedostaje ključni element stjecanja prava vlasništva dosjelošću po članku 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14. i 81/15. - pročišćeni tekst - dalje ZV), a to je poštenje posjeda tužitelja, koje pravno stajalište da potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2874/1991-2. Također tuženik žalbom upire na pogrešnu primjenu odredbi Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 63/19., 128/22., 155/23. i 127/24. - dalje: ZZK) tvrdeći da je tuženik sklapajući kupoprodajni ugovor 29.10.2007. postupao s povjerenjem u zemljišne knjige u kojoj nije bilo zabilježbe spora ili drugih upisa koji bi činili vidljivim postojanje nekog spornog odnosa ili ograničenja na predmetnoj nekretnini pa da stoga tužitelj kao pošteni stjecatelj koji je postupao u dobroj vjeri uživa zaštitu sukladno odredbi članka 8. stavak 3. ZZK.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je vlasnik nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, upisana kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi vrt površine 392 m2, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u cijelosti.

6. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj 18.1.2017. podnio tužbu navodeći da je jedini posjednik i stvarni vlasnik nekretnine – k. č. br. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja predstavlja vrt uz obiteljsku kuću tužitelja,

- da je predmetna nekretnina upisana kao suvlasništvo tužitelja u 51/112 dijela, tužene EVO u 7/112 dijela i OV u 54/112 dijela,

- da je tužena OVO priznala tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je prvostupanjski sud u odnosu na nju donio djelomičnu presudu na temelju priznanja,

- da je uviđajem i geodetskim vještačenjem utvrđeno da je predmetna nekretnina u naravi okućnica kuće u vlasništvu tužitelja u [adresa], na adresi [adresa], veći dio obuhvaća vrt koji obrađuje tužitelj i koji se nalazi istočno od njegove kuće do [adresa],

- da je pješački ulaz iz ulice kroz željezni portun kojim se dolazi na betonsku stazu koja dijeli vrt u dva dijela i vodi do kuće tužitelja, cijeli vrt je u jednoj razini, a drugi dio prijepora nalazi se na višoj razini i južno od kuće tužitelja te u naravi predstavlja terasu i zelenilo sa posađenim ukrasnim biljem, voćkama i vrtom,

- da je prijepor omeđen visokim suhozidom sa sjeverne strane, duž cijele istočne strane prema [adresa], s južne strane prema putu te sa zapadne strane gdje je međa podzid prema nekretnini tuženika,

- da je predmetna nekretnina upisana u posjedovni list br. ... k. o. [katastarska općina] s načinom uporabe oranica, površine 392 m2 te je tužitelj jedini upisan kao posjednik,

- da su u pisanim i ovjerenim izjavama ŽV, JV, SV, BVO i PV potvrdili da je EV iz [adresa], neprekidni, samostalni, istiniti, pošteni i zakoniti posjednik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1907. računajući i njegove prednike,

- da je ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 29.10.2007. između prodavatelja AV rođ. VVO i OV, ovdje tuženika, predmet kupoprodaje nekretnina k. č. [katastarska čestica] ukupne površine 392 m2 upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kojim je prodavateljica prodala svoj udio od 14/112 što u naravi iznosi 49 m2 za iznos kupoprodajne cijene od 14.700,00 kn,

- da je pred Kotarskim sudom Opatija, br.O-102/60, vođen ostavinski postupak iza DV, rođenog 1880., a umrlog 1960. u kojem je predmetom nasljeđivanja, između ostalog i predmetna nekretnina upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 3/8 dijela, a njegovim nasljednikom u odnosu na tu nekretninu proglašen je sin ZV, otac tužitelja, iz [adresa],

- da je pred Općinskim sudom u Opatiji, br.O-160/78, proveden ostavinski postupak iza UV pok. DV te je rješenjem o nasljeđivanju od 21.6.1978., utvrđeno da se ostavinska imovina sastoji i od nekretnina upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a njegovim nasljednikom proglašen je LV iz [adresa], u cijelosti,

- da je pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl.br. P- 3541/2016, ranije oznake posl.br. P-518/98 i P-373/00, vođen postupak po tužbi tužitelja VVO i ŠV, protiv tuženika EV (ovdje tužitelja) radi utvrđenja da je tuženik EV suvlasnik u 3/8 dijelova predmetne nekretnine, u koji parnični postupak su bili upućeni tužitelji rješenjem istog suda posl.br.R-I-34/98 jer je EV u postupku razvrgnuća tvrdio da je samovlasnik predmetne nekretnine koja je dio njegove okućnice,

- da je u navedenom parničnom postupku EV uložio Notarski spis od 4.6.1907., koji predstavlja Kupoprodajnu pogodbu između KV, žene E, rođ. ŠV, kao prodavateljice i njezinog muža FV, kao kupca parcele ... gr. ul. ... za [adresa] (polovice), novosagrađene kuće prebivanja te Uvjerenje o identifikaciji nekretnina Uprave za katastar i geodetske poslove Općine Opatija od 24.11.1983., prema kojem nekretnine upisane u katastru zemljišta katastarske općine [katastarska općina] pod oznakom parcele broj: zč.[katastarska čestica], [katastarska čestica] i grč.[katastarska čestica] odgovaraju parceli zč.[katastarska čestica] ucrtanoj u skici diobe zemljišta od 18.7.1906., odnosno da se kupoprodajni ugovor (Notarski spis od 4.6.1907.) odnosi na to zemljište, te posjedovni list ... Ureda za katarsko-geodetske poslove Opatija od 5.10.1998. u koji je upisan kao posjednik EV iz [adresa], između ostalog i parcele [katastarska čestica] naziva ..., oranica, u 1/1,

- da su tijekom navedenog parničnog postupka preminula oba tužitelja, VVO i ŠV, te su njihovi nasljednici AV, MV, CV i HV, povukli tužbu, čemu se tuženik nije usprotivio te je pravomoćnim rješenjem posl.br. P-3541/2016 od 7.3.2017. konstatirano da je tužba povučena,

- da je tužitelj u neprekidnom i samostalnom posjedu prijepora od 1978. kada je naslijedio svog oca OGV, dok je ovaj prijepor naslijedio po smrti svog oca ABC 1960.,

- da su tužitelj, a prije toga njegovi prednici, u kontinuiranom posjedu prijepora još od početka 20. st. te da prednike tužitelja u tome nitko nije uznemiravao niti im branio posjed,

- da je postupak u vezi prijepora pokrenut protiv tužitelja 1998. radi razvrgnuća suvlasničke zajednice u predmetu kod Općinskog suda u Opatiji pod posl.br. R-I-34/98, a do tada tužitelj nije imao saznanja da nije u cijelosti upisan kao vlasnik prijepora,

- da vođenje postupka razvrgnuća nije od utjecaja na zaključak suda da je tužitelj u samostalnom i savjesnom posjedu prijepora od 1978. do 2017., kada mu je tuženik osporio potrebnu kakvoću posjeda jer je parnični postupak posl.br. P-518/98 (P-3541/2016) bio pravomoćno okončan povlačenjem tužbe pa se ima smatrati da nije bilo prekida rokova za dosjelost te je tužitelj u neprekinutom samostalnom posjedu prijepora preko 30 godina,

- da je prijepor ograđen po predniku tužitelja FV još 1929. (na ulaznim vratima u dvorište unutar kojeg je prijepor stoji ta vremenska oznaka), da je prijepor do danas pretrpio minimalne promjene (učvršćivanje suhozida betonom), što su potvrdili svi svjedoci koji žive u neposrednom susjedstvu, pa da je stoga prijepor u kontinuiranom samostalnom posjedu tužitelja i po njegovim prednicima preko 80 godina, što proizlazi iz iskaza svjedoka SV, PV, BVO i ĐV, koji stanuju u neposrednom susjedstvu,

- da je tuženik kupio prijepor od upisanih suvlasnika koji nikada nisu bili u posjedu prijepora pa na tuženika nisu mogli prenijeti više prava nego što su ga imali,

- da prijepor zajedno s kućom predstavlja cjelinu pa da ni tuženiku nije mogla ostati nepoznata ta činjenica te da tzv. tabularni posjed temeljen na upisu vlasništva u zemljišnoj knjizi, ali bez efektivnog, faktičnog, vlasničkog, samostalnog posjedovanja nekretnine, ne isključuje niti umanjuje kakvoću posjeda tužitelja,

- da tuženik nije stupio u posjed prijepora niti je vršio posjedovne radnje na toj nekretnini koja je sa svih strana ograđena zidovima visine najmanje 2 metra, a na ulazu su vrata,

- da prema iskazu svjedoka ČV, oca tuženika, proizlazi da ih je prodavateljica AV upoznala s činjenicom da je postojao spor u vezi vlasništva s tužiteljem, pa je dakle tuženik znao da tužitelj polaže pravo na prijepor i unatoč tome je pristupio sklapanju ugovora, čime je isključena tvrdnja o tuženikovoj dobroj vjeri koja se temelji isključivo na provjeri upisa u zemljišne knjige,

- da je tuženik morao znati odnosno nije mu mogla ostati nepoznata činjenica da netko drugi, u ovom slučaju tužitelj, polaže prava na prijepor, što je tužitelj i dokazao u ovom postupku.

6.1. Temeljem navedenih utvrđenja, pozivom na odredbu članka 159. ZV-a sud prvog stupnja zaključuje da su se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u odnosu na predmetnu nekretninu, slijedom čega sud usvaja tužbeni zahtjev te primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obvezuje tuženika na naknadu parničnih troškova tužitelju, odbijajući djelomično zahtjev za naknadu troškova tužitelja te u cijelosti zahtjev za naknadu troškova tuženika.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano upire tuženik u žalbi s obzirom da presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ju je moguće valjano pravno ispitati.

8. U žalbenoj fazi postupka sporno je poštenje (savjesnost) posjeda tužitelja te je li u odnosu na tuženika primjenjivo načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora i upisa (su)vlasništva u zemljišnu knjigu.

9. Protivno navodima žalbe tuženika, sud prvog stupnja je temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju analize rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Tuženik neosnovano žalbom upire na nedostatak kvalitete, poštenja posjeda tužitelja nužnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer da je tužitelju, kao i njegovim pravnim prednicima, bila poznata veličina suvlasničkih udjela i činjenica da su suvlasnici prijepora te se pritom tuženik poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje u konkretnim okolnostima ovog predmeta nije primjenjivo jer se odnosi na savjesnost sunasljednika.

10.1. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika, dugogodišnja je, općeprihvaćena, dosljedna i ustaljena sudska praksa, sadržana u brojnim sudskim odlukama pa tako i revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 2426/1990, Rev 2468/2010, Rev 32/97, Revd 1044/23), u kojima su na jasan način izražena pravna shvaćanja u svezi sa stjecanjem prava vlasništva dosjelošću, prema kojima sama činjenica upisa u zemljišnim knjigama ne utječe na poštenje posjeda, odnosno da znanje posjednika (ili njegovo neznanje) za stanje u zemljišnoj knjizi samo za sebe nema utjecaja na kvalitetu posjeda. Nadalje, pitanja koja se odnose na kvalitetu posjeda, pa i pitanje poštenja posjeda ovisi o činjeničnim okolnostima i utvrđenjima konkretnog slučaja.

Tako npr. u odluci broj Rev 1209/2016-3 od 11.2.2020., na pitanje "Da li je posjed ipso facto, odnosno ex lege nepošten (nesavjestan), samo i jedino iz razloga jer je posjednik tijekom posjedovanja znao da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik neka treća osoba, te može li sud samo temeljem te činjenice donijeti odluku o nepoštenju takvog posjeda?", navodi se da je revizijski sud u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako i u odluci posl. br. Rev-2426/1990 od 15. veljače 1991., prema kojoj:

„...pravilno su sudovi, u smislu…odredbe iz st. 2. čl. 72. ZOVO, zaključili da je posjed prednika tužitelja savjestan, i to neovisno o tome što su u zemljišnim knjigama kao vlasnici spornih nekretnina bili upisani prednici revidenta. Naime, kraj utvrđenih činjenica da su se prednici tužitelja oduvijek ponašali kao vlasnici spornih nekretnina, a da im prednici revidenta nikada nisu osporili pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirali njima naočigled, to sama okolnost što su prednici revidenta u zemljišnim knjigama bili upisani kao vlasnici ne čini posjed prednika tužitelja nesavjesnim…".

Također je i u revizijskoj odluci Rev 494/2021 od 11.5.2021. naglašeno da činjenica da su prednici tužitelja i tužitelj kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, konkretno - da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženika ili njegovih prednika, ne čini samo za sebe posjed prednika tužitelja i tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim - ako su prednici tužitelja i tužitelj za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja (primjerice: u situaciji kada im posjed nitko nikada nije osporavao iako su na nekretninama vršili i vlasničkopravna ovlaštenja - u vidu bitnog ulaganja u nekretnine, u obnovu objekta, a upisani je vlasnik svo vrijeme, pa čak i preko 60 godina - bio potpuno pasivan u iskazivanju ikoje vlasničke ovlasti na istim nekretninama, u svojatanju nekog prava na njima, u iskazivanju i znanja da je vlasnik

- pa nije vodio niti računa kako se koriste i gdje se one nalaze, to tim više ili pogotovo kada su posjednici i iz sadržaja pismena upisanog vlasnika imali razumnih razloga vjerovati da on nije vlasnik ili da im vlasništvo prepušta i da to manifestira ili potvrđuje svojom posvemašnjom pasivnošću ili nezainteresiranošću za nekretnine) imali razloga osnovano vjerovati i (time) vjerovali da posjed vrše kao vlasnici….”

10.2. Dakle, u okolnostima predmetnog slučaja, gdje je utvrđen kontinuirani dugogodišnji i samostalni posjed prijepora od strane tužitelja i njegovih prednika, a koji u naravi čini okućnicu kuće tužitelja, koju nekretninu je kupoprodajnom pogodbom iz lipnja 1907. stekao djed tužitelja, te je omeđena zidovima sa ulaznim vratima postavljenim od strane djeda tužitelja 1929. i u bitnome se nije mijenjala, a prednike tužitelja kao i tužitelja u tom posjedu nitko nikada nije uznemiravao niti im branio posjed, tužitelj je upisan u posjedovni list kao jedini posjednik, pored izjava i priznanja knjižnih suvlasnika da je tužitelj izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, kao i istovjetnih iskaza svjedoka, susjeda o manifestiranju posjedovnih čina tužitelja i njegovih prednika kao samostalnih posjednika prijepora, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisane odredbom članka 159. ZV-a.

10.3. Također je, prvostupanjski sud, utemeljeno na prednje izloženom pravnom shvaćanju, pravilno zaključio da je posjed tužitelja bio pošten do 1998. kada je protiv njega pokrenut parnični postupak neovisno o okolnostima nasljeđivanja suvlasničkih dijelova predmetne nekretnine od djeda odnosno oca. Naime, činjenica da se u rješenju o nasljeđivanju kao ostavina navode nekretnine onako kako su upisane zemljišnoj knjizi na pravnog prednika ne utječe na presumpciju poštenja posjeda propisanu odredbom članka 18. stavak 3. ZV-a. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije bitan tabularni već stvarni, aktivni posjed kojeg je tužitelj prema stajalištu prvostupanjskog suda dokazao u ovom postupku, a koji zaključak je prihvatljiv i ovome sudu.

11. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pogrešnu primjenu načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige propisanu odredbama članka 130. stavak 2. ZV-a i člankom 8. stavak 3. ZZK.

Odredba članka 130. stavak 2. ZV-a propisuje:

"2) Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano."

Odredba članka 8. stavak 3. ZV-a propisuje:

"3) Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje."

11.1. Naime, u okolnosnoj situaciji gdje je predmet kupoprodaje dio okućnice koji je dijelom obrađen kao vrt, a dijelom terasa uz kuću tužitelja, sa svih strane omeđen zidom te evidentno predstavlja cjelinu s kućom tužitelja, u čiji posjed tuženik kao kupac nije niti mogao biti uveden od strane prodavatelja budući da isti posjed nije niti imao, to i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nikada nije bio uveden u posjed temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora sa RV rođ. VVO (nasljednica pok. NV) od 29.10.2007. Tim više, ovaj sud primjećuje da je tuženik kupoprodajni ugovor zaključio za vrijeme prekida parničnog postupka vođenim pred Općinskim sudom u Opatiji pod poslovnim brojem P-518/98, prema rješenju od 11.12.2003. uslijed smrti tužiteljice NV. Iz navedenog je spisa predmeta razvidno da je postupak nastavljen rješenjem od 18.10.2016. kojim je AV pozvana na preuzimanje postupka kao nasljednica iza pok. NV. Zajedničkim podneskom stranaka tužitelji su povukli tužbu s čime se tuženik složio te je rješenjem suda od 7.3.2017. utvrđeno da je tužba povučena. Obzirom na navedeno te prema iskazu svjedoka ČV, oca tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik morao znati te da mu nije mogla ostati nepoznata činjenica da netko drugi, odnosno tužitelj, polaže prava na prijepor neovisno o okolnosti što u zemljišnim knjigama nije bila upisana zabilježba spora.

11.2. Slijedom izloženog, protivno navodima u žalbi tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri da bi mogao steći vlasništvo prijepora uživajući zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnoknjižnog stanja pri sklapanju pravnog posla odnosno upisu svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u smislu citiranih odredbi članka 8. stavak 3. ZZK i članka 130. stavak 2. ZV-a.

12. Iz navedenih razloga, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje na koje je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je tužitelj stekao vlasništvo utužene nekretnine, o čemu je sud prvog stupnja dao relevantne razloge koje prihvaća i ovaj sud te je pravilna i zakonita pobijana odluka kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Glede troškova postupka, pravilnom primjenom odredbe članaka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a prvostupanjski sud je odmjerio trošak tužitelju prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i poduzetim radnjama uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi te naložio tuženiku naknadu parničnog troška tužitelju u ukupnom iznosu od 13.550,00 kn/1.798,39 eur.

14. Iz navedenih razloga žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

15. Presuda prvostupanjskog suda u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić