Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-1901/2019-50
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: MD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupaju punomoćnice Ines Ferlin i Olga Perović, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 04. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice MD i punomoćnice tužiteljice Ines Ferlin, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 23. srpnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici DD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 3,99 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013., iznos od 5.046,50 eura (slovima: pet tisuća četrdesetšest eura petdeset centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 19,91 EUR od dospijeća dana 01.06.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,82 EUR od dospijeća dana 30.06.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,70 EUR od dospijeća dana 03.08.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,77 EUR od dospijeća dana 04.09.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,76 EUR od dospijeća dana 09.10.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,71 EUR od dospijeća dana 31.10.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,58 EUR od dospijeća dana 30.11.2006., pa do isplate;
- na iznos od 19,38 EUR od dospijeća dana 05.01.2007., pa do isplate;
- na iznos od 19,23 EUR od dospijeća dana 09.02.2007., pa do isplate;
- na iznos od 19,20 EUR od dospijeća dana 05.03.2007., pa do isplate;
- na iznos od 19,19 EUR od dospijeća dana 10.04.2007., pa do isplate;
- na iznos od 18,92 EUR od dospijeća dana 10.05.2007., pa do isplate;
- na iznos od 18,70 EUR od dospijeća dana 12.06.2007., pa do isplate;
- na iznos od 18,54 EUR od dospijeća dana 09.07.2007., pa do isplate;
- na iznos od 18,63 EUR od dospijeća dana 09.08.2007., pa do isplate;
- na iznos od 18,70 EUR od dospijeća dana 31.08.2007., pa do isplate;
- na iznos od 30,21 EUR od dospijeća dana 10.10.2007., pa do isplate;
- na iznos od 30,12 EUR od dospijeća dana 05.11.2007., pa do isplate;
- na iznos od 30,45 EUR od dospijeća dana 04.12.2007 ., pa do isplate;
- na iznos od 30,26 EUR od dospijeća dana 05.01.2008 ., pa do isplate;
- na iznos od 30,76 EUR od dospijeća dana 31.01.2008., pa do isplate;
- na iznos od 31,02 EUR od dospijeća dana 03.03.2008., pa do isplate;
- na iznos od 61,81 EUR od dospijeća dana 31.03.2008., pa do isplate;
- na iznos od 60,21 EUR od dospijeća dana 02.05.2008., pa do isplate;
- na iznos od 59,54 EUR od dospijeća dana 03.06.2008., pa do isplate;
- na iznos od 60,21 EUR od dospijeća dana 05.07.2008., pa do isplate;
- na iznos od 59,05 EUR od dospijeća dana 01.08.2008., pa do isplate;
- na iznos od 59,03 EUR od dospijeća dana 08.09.2008., pa do isplate;
- na iznos od 59,59 EUR od dospijeća dana 09.10.2008., pa do isplate;
- na iznos od 64,36 EUR od dospijeća dana 04.11.2008., pa do isplate;
- na iznos od 61,04 EUR od dospijeća dana 01.12.2008., pa do isplate;
- na iznos od 71,77 EUR od dospijeća dana 05.01.2009., pa do isplate;
- na iznos od 72,38 EUR od dospijeća dana 02.02.2009., pa do isplate;
- na iznos od 72,60 EUR od dospijeća dana 02.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od71,63 EUR od dospijeća dana 31.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od 71,69 EUR od dospijeća dana 30.04.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 70,28 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,21 EUR od dospijeća dana 30.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,37 EUR od dospijeća dana 04.08.2009., pa do isplate;
- na iznos od 60,78 EUR od dospijeća dana 01.09.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,64 EUR od dospijeća dana 01.10.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,02 EUR od dospijeća dana 05.11.2009., pa do isplate;
- na iznos od 69,88 EUR od dospijeća dana 08.12.2009., pa do isplate;
- na iznos od 70,55 EUR od dospijeća dana 08.01.2010., pa do isplate;
- na iznos od 71,53 EUR od dospijeća dana 01.02.2010., pa do isplate;
- na iznos od 71,18 EUR od dospijeća dana 01.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 72,54 EUR od dospijeća dana 31.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 72,15 EUR od dospijeća dana 06.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 72,58 EUR od dospijeća dana 31.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 77,18 EUR od dospijeća dana 06.07.2010., pa do isplate;
- na iznos od 76,08 EUR od dospijeća dana 09.08.2010., pa do isplate;
- na iznos od 78,91 EUR od dospijeća dana 08.09.2010., pa do isplate;
- na iznos od 77,76 EUR od dospijeća dana 08.10.2010., pa do isplate;
- na iznos od 75,98 EUR od dospijeća dana 03.11.2010., pa do isplate;
- na iznos od 79,30 EUR od dospijeća dana 02.12.2010., pa do isplate;
- na iznos od 74,51 EUR od dospijeća dana 02.01.2011., pa do isplate;
- na iznos od 71,61 EUR od dospijeća dana 08.02.2011., pa do isplate;
- na iznos od 72,53 EUR od dospijeća dana 01.03.2011., pa do isplate;
- na iznos od 71,16 EUR od dospijeća dana 05.04.2011., pa do isplate;
- na iznos od 71,25 EUR od dospijeća dana 04.05.2011., pa do isplate;
- na iznos od 76,29 EUR od dospijeća dana 03.06.2011., pa do isplate;
- na iznos od 76,64 EUR od dospijeća dana 06.07.2011., pa do isplate;
- na iznos od 80,80 EUR od dospijeća dana 06.08.2011., pa do isplate;
- na iznos od 78,43 EUR od dospijeća dana 08.09.2011 ., pa do isplate;
- na iznos od 75,85 EUR od dospijeća dana 04.10.2011 ., pa do isplate;
- na iznos od 57,34 EUR od dospijeća dana 08.11.2011., pa do isplate;
- na iznos od 57,07 EUR od dospijeća dana 05.12.2011., pa do isplate;
- na iznos od 57,81 EUR od dospijeća dana 02.01.2012., pa do isplate;
- na iznos od 58,42 EUR od dospijeća dana 06.02.2012., pa do isplate;
- na iznos od 58,39 EUR od dospijeća dana 02.03.2012., pa do isplate;
- na iznos od 57,73 EUR od dospijeća dana 05.04.2012., pa do isplate;
- na iznos od 57,95 EUR od dospijeća dana 08.05.2012., pa do isplate;
- na iznos od 58,04 EUR od dospijeća dana 04.06.2012., pa do isplate;
- na iznos od 57,50 EUR od dospijeća dana 11.07.2012., pa do isplate;
- na iznos od 57,45 EUR od dospijeća dana 07.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 57,01 EUR od dospijeća dana 31.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od dospijeća dana 03.10.2012., pa do isplate;
- na iznos od 56,77 EUR od dospijeća dana 03.11.2012., pa do isplate;
- na iznos od 56,96 EUR od dospijeća dana 04.12.2012., pa do isplate;
- na iznos od 56,56 EUR od dospijeća dana 05.01.2013., pa do isplate;
- na iznos od 55,14 EUR od dospijeća dana 05.02.2013 ., pa do isplate;
- na iznos od 56,07 EUR od dospijeća dana 01.03.2013., pa do isplate;
- na iznos od 56,01 EUR od dospijeća dana 01.04.2013., pa do isplate;
- na iznos od 55,44 EUR od dospijeća dana 07.05.2013., pa do isplate;
- na iznos od 53,96 EUR od dospijeća dana 04.06.2013., pa do isplate;
- na iznos od 53,78 EUR od dospijeća dana 04.07.2013., pa do isplate;
- na iznos od 53,95 EUR od dospijeća dana 03.08.2013., pa do isplate;
- na iznos od 54,31 EUR od dospijeća dana 07.09.2013., pa do isplate;
- na iznos od 54,85 EUR od dospijeća dana 03.10.2013., pa do isplate;
- na iznos od 54,33 EUR od dospijeća dana 02.11.2013., pa do isplate;
- na iznos od 54,42 EUR od dospijeća dana 04.12.2013., pa do isplate;
- na iznos od 54,55 EUR od dospijeća dana 06.01.2014., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe.
II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici DD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od 4.499,85 eura (slovima: četiritisućečetiristodevedesetdevet eura i osamdesetpet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 0,93 EUR od dospijeća dana 31.08.2005., pa do isplate;
- na iznos od 1,47 EUR od dospijeća dana 30.09.2005 ., pa do isplate;
- na iznos od 1,49 EUR od dospijeća dana 31.10.2005 ., pa do isplate;
- na iznos od 1,97 EUR od dospijeća dana 30.11.2005 ., pa do isplate;
- na iznos od 0,42 EUR od dospijeća dana 31.12.2005., pa do isplate;
- na iznos od 4,92 EUR od dospijeća dana 04.11.2008 ., pa do isplate;
- na iznos od 7,82 EUR od dospijeća dana 05.01.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 9,95 EUR od dospijeća dana 02.02.2009., pa do isplate;
- na iznos od 10,91 EUR od dospijeća dana 02.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od 8,27 EUR od dospijeća dana 31.03.2009., pa do isplate;
- na iznos od 8,78 EUR od dospijeća dana 30.04.2009., pa do isplate;
- na iznos od 4,73 EUR od dospijeća dana 01.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 1,74 EUR od dospijeća dana 30.06.2009., pa do isplate;
- na iznos od 2,54 EUR od dospijeća dana 04.08.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 4,12 EUR od dospijeća dana 01.09.2009 ., pa do isplate;
- na iznos od 3,98 EUR od dospijeća dana 01.10.2009., pa do isplate;
- na iznos od 2,39 EUR od dospijeća dana 05.11.2009., pa do isplate;
- na iznos od 5,38 EUR od dospijeća dana 08.12.2009., pa do isplate;
- na iznos od 7,79 EUR od dospijeća dana 08.01.2010., pa do isplate;
- na iznos od 11,21 EUR od dospijeća dana 01.02.2010., pa do isplate;
- na iznos od 10,43 EUR od dospijeća dana 01.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 15,08 EUR od dospijeća dana 31.03.2010., pa do isplate;
- na iznos od 14,20 EUR od dospijeća dana 06.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 15,93 EUR od dospijeća dana 31.05.2010., pa do isplate;
- na iznos od 30,82 EUR od dospijeća dana 06.07.2010., pa do isplate;
- na iznos od 27,77 EUR od dospijeća dana 09.08.2010., pa do isplate;
- na iznos od 37,15 EUR od dospijeća dana 08.09.2010., pa do isplate;
- na iznos od 33,93 EUR od dospijeća dana 08.10.2010., pa do isplate;
- na iznos od 28,74 EUR od dospijeća dana 03.11.2010., pa do isplate;
- na iznos od 39,76 EUR od dospijeća dana 02.12.2010., pa do isplate;
- na iznos od 54,40 EUR od dospijeća dana 02.01.2011 ., pa do isplate;
- na iznos od 44,39 EUR od dospijeća dana 08.02.2011., pa do isplate;
- na iznos od 48,28 EUR od dospijeća dana 01.03.2011., pa do isplate;
- na iznos od 43,81 EUR od dospijeća dana 05.04.2011., pa do isplate;
- na iznos od 44,65 EUR od dospijeća dana 04.05.2011., pa do isplate;
- na iznos od 63,68 EUR od dospijeća dana 03.06.2011., pa do isplate;
- na iznos od 65,57 EUR od dospijeća dana 06.07.2011., pa do isplate;
- na iznos od 81,50 EUR od dospijeća dana 06.08.2011., pa do isplate;
- na iznos od 73,37 EUR od dospijeća dana 08.09.2011., pa do isplate;
- na iznos od 64,47 EUR od dospijeća dana 04.10.2011., pa do isplate;
- na iznos od 64,99 EUR od dospijeća dana 08.11.2011., pa do isplate;
- na iznos od 64,32 EUR od dospijeća dana 05.12.2011., pa do isplate;
- na iznos od 69,66 EUR od dospijeća dana 01.02.2011., pa do isplate;
- na iznos od 68,72 EUR od dospijeća dana 02.01.2012., pa do isplate;
- na iznos od 72,56 EUR od dospijeća dana 06.02.2012., pa do isplate;
- na iznos od 73,11 EUR od dospijeća dana 02.03.2012., pa do isplate;
- na iznos od 70,50 EUR od dospijeća dana 05.04.2012., pa do isplate;
- na iznos od 72,32 EUR od dospijeća dana 08.05.2012., pa do isplate;
- na iznos od 73,57 EUR od dospijeća dana 04.06.2012., pa do isplate;
- na iznos od 71,55 EUR od dospijeća dana 11.07.2012., pa do isplate;
- na iznos od 72,13 EUR od dospijeća dana 07.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 70,62 EUR od dospijeća dana 31.08.2012., pa do isplate;
- na iznos od 67,37 EUR od dospijeća dana 03.10.2012., pa do isplate;
- na iznos od 70,96 EUR od dospijeća dana 03.11.2012., pa do isplate;
- na iznos od 72,70 EUR od dospijeća dana 04.12.2012., pa do isplate;
- na iznos od 71,50 EUR od dospijeća dana 05.01.2013., pa do isplate;
- na iznos od 64,81 EUR od dospijeća dana 05.02.2013., pa do isplate;
- na iznos od 70,56 EUR od dospijeća dana 01.03.2013., pa do isplate;
- na iznos od 71,09 EUR od dospijeća dana 01.04.2013., pa do isplate;
- na iznos od 68,89 EUR od dospijeća dana 07.05.2013., pa do isplate;
- na iznos od 61,95 EUR od dospijeća dana 04.06.2013., pa do isplate;
- na iznos od 61,81 EUR od dospijeća dana 04.07.2013., pa do isplate;
- na iznos od 63,56 EUR od dospijeća dana 03.08.2013., pa do isplate;
- na iznos od 66,34 EUR od dospijeća dana 07.09.2013., pa do isplate;
- na iznos od 70,19 EUR od dospijeća dana 03.10.2013., pa do isplate;
- na iznos od 68,26 EUR od dospijeća dana 02.11.2013., pa do isplate;
- na iznos od 69,69 EUR od dospijeća dana 04.12.2013., pa do isplate;
- na iznos od 71,31 EUR od dospijeća dana 06.01.2014., pa do isplate;
- na iznos od 79,58 EUR od dospijeća dana 31.01.2014., pa do isplate;
- na iznos od 81,85 EUR od dospijeća dana 03.03.2014., pa do isplate;
- na iznos od 81,09 EUR od dospijeća dana 02.04.2014., pa do isplate;
- na iznos od 78,54 EUR od dospijeća dana 03.05.2014., pa do isplate;
- na iznos od 77,71 EUR od dospijeća dana 31.05.2014., pa do isplate;
- na iznos od 78,07 EUR od dospijeća dana 07.07.2014., pa do isplate;
- na iznos od 80,92 EUR od dospijeća dana 03.08.2014., pa do isplate;
- na iznos od 83,32 EUR od dospijeća dana 03.09.2014., pa do isplate;
- na iznos od 82,80 EUR od dospijeća dana 07.10.2014., pa do isplate;
- na iznos od 84,87 EUR od dospijeća dana 10.11.2014., pa do isplate;
- na iznos od 86,27 EUR od dospijeća dana 05.12.2014., pa do isplate;
- na iznos od 85,42 EUR od dospijeća dana 08.01.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,63 EUR od dospijeća dana 31.01.2015., pa do isplate;
- na iznos od 31,92 EUR od dospijeća dana 28.02.2015., pa do isplate;
- na iznos od 54,21 EUR od dospijeća dana 02.03.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,59 EUR od dospijeća dana 01.04.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,58 EUR od dospijeća dana 04.05.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,56 EUR od dospijeća dana 08.06.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,54 EUR od dospijeća dana 01.07.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,52 EUR od dospijeća dana 07.08.2015., pa do isplate;
- na iznos od 85,50 EUR od dospijeća dana 11.09.2015., pa do isplate;
- na iznos od 30,24 EUR od dospijeća dana 30.09.2015., pa do isplate; sve u roku od 15 (petnaest) dana od donošenja presude pod prijetnjom ovrhe. III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
«Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici DD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita, utvrđene na dan konverzije 30.09.2015. godine, umjesto realno dužne tražbine tuženika, iznos razlike u visini od ukupno 2.692,29 (dvijetisućešestodevedesetdva eura i dvadesetdevet centi) eura, koji iznos je tužiteljica prijevremeno isplatila tuženoj u cijelosti dana 5.7.2022., temeljem sklopljenog Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 356- 60/2005 od 09.03.2016. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5.7.2022. godine do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.».
IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici DD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.442,61 (tisućučetristočetrdesetdva eura i šezdesetjean cent) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 23. srpnja 2025. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanih iznosa po osnovi više obračunate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koje iznose će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika, te traži da se izmijeni odredba čl.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.03.2016. godine, te da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.03.2016. godine.
Tužiteljica od bitnoga navodi da je, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 26.04.2005. godine, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke.
Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.
Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 09.03.2016. godine sklopila Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena, pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Suda EU u predmetu broj C-118/17.
Tužiteljica dalje ističe kako se na ugovorni odnos treba primijeniti čl.369. Zakona o obveznim odnosima i uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika budući da je došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj istog ugovornog odnosa uslijed donošenja pravomoćnih presude nadležnih hrvatskih sudova u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih klauzula iz osnovnog ugovora o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženika na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita. Tužiteljica stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužiteljice budući da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.
Tuženik dalje ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, već se u individualnom sporu treba dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu.
Tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba čl.6. iz ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, te ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe kako je njegovo postupanje vezano uz promjene kamatne stope bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama iz čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), kao i da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.
Tuženik dalje navodi i kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, te da u pogledu predmetne odredbe ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, te tuženik dalje smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti se može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.
Tuženik ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.
Vezano uz izmjenu odredbe čl.2. Aneksa te sukladno toj izmjeni dostavu novog plana otplate tuženik navodi kako je su ti tužbeni zahtjevi neosnovani iz razloga jer se traži sudska intervencija u sadržaj ugovora i ugovorne obveze, a što je protivno temeljenom načelu građanskog prava slobodi ugovaranja, pa u slučaju da sud izmijeni navedenu odredbu to ne bi bio izraz volje jedno od ugovornih strana. Tuženik ističe da je ponuđenu konverziju izradio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužiteljica je na istu svojevoljno pristala.
Tuženik ističe i prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa.
Tuženik dalje ističe, da u slučaju ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.
3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice odlučio rješenjem od 14. rujna 2022. godine (stranica 211-214), te naložio tuženiku da dostavi tužiteljici zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužiteljice, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 16.06.2023. godine (stranica 369-371) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 26.04.2024. (stranica 424-426), naložio tužiteljici da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.
4. Tužiteljica je u svojem podnesku od 16.07.2024. godine (stranica 430-436) postavila određeni tužbeni zahtjev i naznačila vrijednost predmeta spora, na način da po osnovi više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 3,99 % godišnje potražuje novčani iznos od 5.046,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te po osnovi više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, potražuje novčani iznos od 4.499,85 eura, dok umjesto tužbenih zahtjeva pod točkama III i IV tužbe, kojima traži da se izmijeni odredba čl.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.06.2016. godine, te da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.06.2016. godine, tužiteljica postavlja novi tužben zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 2.692,29 eura po osnovi više plaćene nedospjele glavnice kredita obračunate po tuženiku na dan provedene konverzije u odnosu na preostalu neotplaćenu glavnicu prema prvobitnom otplatnom planu.
5. Tuženik se u svojem podnesku od 29.10.2024. godine usprotivio preinaci tužbe, a sud je raspravnim rješenjem od 24.01.2025. godine dopustio preinaku kao svrsishodnu.
6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
7. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj:
356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. (stranica 16-25), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016. (stranica 29-33), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo MDO, od 26.03.2024. (stranica 372- 419), i Dopuna nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo MDO, dipl. oecc., od 25. ožujka 2025. (stranica 526 – 531).
8. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao parnična stranka, dok je tuženik podneskom od15.01.2025. godine (450-459) odustao od saslušanje svjedokinje službenice banke i javnog bilježnika.
9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 5.046,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćenog tečaja u visini od 4.499,85 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te isplatu novčanog iznosa od 2.692,29 eura po osnovi više plaćene nedospjele glavnice kredita obračunate po tuženiku na dan provedene konverzije u odnosu na preostalu neotplaćenu glavnicu prema prvobitnom otplatnom planu.
11. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26.04.2005. godine, na iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke, te je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016.
12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;
- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno prethodno pitanje da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);
- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,
- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,
- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.
13. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 24.01.2025. godine.
Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužiteljica nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.
14. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. (stranica 16-25), a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.
15. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.
16. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. (stranica 16-25), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za devize, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99% kao i način otplate kredita da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, e da je dospijeće svakog posljednjeg dana u mjesecu, te je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
17. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u [adresa] na adresi [adresa], ta da predmetni stan služi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, te se u istom stanu nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost niti ga se iznajmljivalo.
Tuženik, s druge strane, nije osporavao tužiteljici u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.
Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.
18. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je kupljen stan za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
19. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.
20. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. (stranica 16-25), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.
21. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 26.04.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.
22. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005., pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
23. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
24. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
26. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.
28. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
29. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na vrhu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.
30. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila kako nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, te da joj je isti ugovor bio već unaprijed napisan kada joj je uručen.
Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi i da joj prilikom ugovaranja kredita nije dana informacija uslijed čega će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa i tko o tome odlučuje, niti joj je dana informacija o valutnoj klauzuli u CHF-u i općenito o valuti CHF, već joj se amo taj kredit prezentiran kao najpovoljniji.
31. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.
32. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005., nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).
33. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
34. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti i Odluka o naknadama, (članak 21. stavak 2. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.
35. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. (stranica 16-25), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.
36. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.
37. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.
38. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016. (stranica 29-33), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
39. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a istog zakona.
40. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
41. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
42. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005., a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
43. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
44. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.
45. Nadalje, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 08. travnja 2014., koji u čl.41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje kako se potrošač, ovdje tužiteljica, sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
46. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
47. Ovaj sud prihvaća i shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
48. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
49. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, od 01.02.2016. (list 21-24), nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Dodatka proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.42. ovog obrazloženja.
50. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016. (stranica 29-33), a tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 01.06.2006. do 06.01.2014., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 31.08.2005. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Aneksa tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 26.04.2005. – op. suda) do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.
51. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo MDO, od 26.03.2024. (stranica 372-419), i Dopune nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo MDO, dipl. oecc., od 25. ožujka 2025. (stranica 526 – 531), vještak je po prijedlogu tužiteljice utvrdio da preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 5.046,50 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 4.499,85 eura, te da ukupne preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita ukupno iznose 9.546,35 eura, da razlika između konvertirane nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u EUR i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF iznosi 2.692,29 eura.
Nadalje, vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te da je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od 138,85 eura, a kojeg je tužiteljica podmirila.
52. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje koje je vještak proveo po njezinom prijedlogu, te je u podnesku od 16.07.2024. godine (stranica 430-436) postavila određeni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.
53. Tuženik se u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 28. lipnja 2024. godine (stranica 427-429), te prigovara sačinjenom nalazu i mišljenju i navodi da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, te da vještak u nalazu i mišljenju nije utvrdio negativne razlike zbog smanjenja kamatne stope i tečaja CHF, a koje je svakako potrebno utvrditi, obzirom je uslijed smanjenja tečaja i kamatne stope tužiteljica na početku otplate plaćala niže anuitete.
54. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka.
55. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.
Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,99% godišnje.
Tome u prilog ide i okolnost što tužiteljica nije tražili utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 3,99% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina poznata ugovornim stranama.
56. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne razlike kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.
U slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužiteljica inicijalno plaćala sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.
57. Sud nalazi kako je točno da je vještak utvrdio da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljičine uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja.
58. Međutim to znači da je tužiteljica podmirila sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 5.046,50 eura s osnove promjene kamatne stope, te u iznosu od 4.499,85 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i te iznose, slijedom čega ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo su navedene preplate predmetom tužbenog zahtjeva.
59. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 5.046,50 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 4.499,85 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
60. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice za vođenje ovog postupka, iz razloga jer da bi njezin zahtjev za isplatom već bio konzumiran usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/2013) odnosno provedbom konverzije sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30).
61. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužiteljica ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te pretplatu s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, kao što je to navedeno u toč.51. ovog obrazloženja.
62. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljima pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.214. ZOO/91 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
63. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Kao što je već navedeno u toč.55. ovog obrazloženja obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 26.04.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).
Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
64. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 11.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila u odnosu na preplatu po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, slijedom čega sud tuženikov prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim.
65. Međutim, vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 16.07.2024. (stranica 427-429), sud nalazi kako je isti prigovor osnovan.
Tužiteljica je preinakom tužbe, učinjenom u navedenom podnesku, pod točkom III istaknula potpuno novi odnosno drugi tužbeni zahtjev kojeg nije do tada isticala, te je prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda u odnosu na taj novi tj. preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara.
Preinaka tužbe odnosno novi istaknuti tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa od 2.692,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. koju tuženik nije dovoljno umanjio u provedenoj konverziji, međutim o preostaloj neotplaćenoj glavnici kredita parnične stranke su se sporazumjele u čl.2.st.2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016. (stranica 29-33), te ista glavnica nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača odnosno nije obuhvaćena razlogom ništetnosti u navedenom kolektivnom sporu tako da se na istu ne odnosi prekid zastare iz toč.64. ovog obrazloženja.
Kako je od dana zaključenja sporazuma tj. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016. (stranica 29-33), pa do dana isticanja novog tužbenog zahtjeva tj. do dana preinake 16.07.2024. godine, proteklo više od 5 godina, tuženik osnovano u tom dijelu ističe prigovor zastare potraživanja budući da je u čl.371. ZOO/91 propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
66. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 26.04.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 švicarskih franaka (CHF), te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,99% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;
- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 26.04.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;
- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
- da je predmetni Ugovor o kreditu 26.04.2005. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-60/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 09.03.2016.;
- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužiteljica nije obeštećena u cijelosti;
- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 5.046,50 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, zatim 4.499,85 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos, te 2.692,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. koju tuženik nije dovoljno umanjio u provedenoj konverziji;
- da za novčana potraživanja tužiteljice od 5.046,50 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te od 4.499,85 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nije nastupila zastara;
- da je u odnosu na potraživanje tužiteljice od 2.692,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. nastupila zastara;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.
67. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);
- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);
- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,
- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.),
- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,
- članak 371. ZOO/91 koji propisuje da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
68. Tužiteljica je, s jedne strane, uspjela dokazati, kao prethodno pitanje, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.
69. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćene kamate iznosi 5.046,50 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 4.499,85 eura.
Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem 210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I i točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 5.046,50 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 4.499,85 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
70. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 5.046,50 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 4.499,85 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.
71. Sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom novčanog iznosa od 2.692,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. koju tuženik nije dovoljno umanjio u provedenoj konverziji, jer je za to novčano potraživanje nastupila zastara, slijedom čega je temeljem 371. ZOO/91 odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.
72. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
73. Tužiteljica je tužbom istaknula 3 tužbena zahtjeva koji se svi odnose na novčanu svotu, te je naznačila vrijednost predmeta spora u visini od 12.238,64 eura.
74. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela u cijelosti tužbenim zahtjevom iz točke I i točke II tužbe u ukupnom iznosu od 9.546,35 eura, dok je odbijena s tužbenim zahtjevom iz točke III tužbe za isplatom iznosa od 2.692,29 eura.
75. Tužiteljica je obzirom na istaknutu ukupnu vrijednost tužbenih zahtjeva u visini od 12.238,64 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 9.546,35 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 78%, dok je tuženik uspio u omjeru od 22%. Razlika uspjeha tužiteljice u sporu utvrđuje se u omjeru od 56%.
76. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
77. Tužiteljici se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:
- za sastav tužbe u visini od 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;
- za sastav 3 obrazložena podneska od 27.02.2023., 16.07.2024. i 23.01.2025. u ukupnom iznosu od 600,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;
- za zastupanje na 3 ročišta dana 14.09.2022., 24.01.2025. i 04.07.2025. u ukupnom iznosu od 600,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 350,00 eura po Tbr.46. Tarife;
- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 700,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 126,09 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).
78. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
79. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 2.576,09 eura, te joj pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 56%, što iznosi 1.442,61 eura, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1., čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.
80. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
81. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
82. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama – Buie 23. srpnja 2025.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici, putem punomoćnica,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
