REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6322/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ĆŽ, Sabini Vukadin i Josipu Vukadinu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB OIB: 92963223473, zastupanog po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 02. srpnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja odvjetnice Sabine Vukadin i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice BŽ, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 3208323081/07, broj kreditne partije 7103482612 od 24.01.2007. godine koji su sklopili tužitelj CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 000 Zagreb kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 , kao kreditor, na način da je ništetan članak 2. st. 4. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 3214454208/08, broj kreditne partije, 7104325681 od dana 23.09.2008. godine, koji su sklopili tužitelj CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 000 Zagreb kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditor, na način da je ništetan članak 2. st. 3. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

III Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju, CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 277,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27.02.2007. godine pa do isplate i to do 31.12.2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju, CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 413,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29.09.2008. godine pa do isplate i to od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju, CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 809,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 24.01.2007. sklopljen Ugovor o kreditu br. 3208323081/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 66.000,00 CHF kao i da je dana 23.08.2008. sklopljen Ugovor br. 3214454208/08 na iznos od 34.979,84 CHF. Odredbama oba predmetna ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Ističe da je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 27.02.2007. naknadu u iznosu od 277,93 EUR, dok je dana 29.09.2008. naplatio tužitelju po drugom kreditu iznos od 413,83 EUR, pa tužitelj predmetne iznose potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od dana plaćanja, kao i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u naplaćivanju naknada prema oba ugovora o kreditu, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora te ističe da se ne radi o ništetnim odredbama. Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač, kao i da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, razumljive i lako uočljive, pa nije dopušteno ocjenjivati da li su poštene. Ističe da naknada za obradu kredita pokriva troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova, pri čemu je tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Tuženik smatra da se radi o odredbi koja ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, slijedom čega se ne radi o nepoštenim/ništetnim odredbama. Tuženik ističe prigovor zastare, čini nespornom visinu tužbenog zahtjeva i predlaže isti odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 23.9.2008. (list 6), Ugovor o kreditu 24.1.2007. (list 13), promet po kreditu (list 24-33), iskaz tužitelja (list 106).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 2.4. Ugovora o kreditu broj 3208323081/07 te članka 2.3. ugovora o kreditu broj 3214454208/08, te da naloži tuženiku isplata naplaćenih iznosa naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovore o kreditu i to dana 24.01.2007. Ugovor o kreditu br. 3208323081/07, kao i dana 23.08.2008. Ugovor br. 3214454208/08., kao i to da je člankom 2. oba Ugovora ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporno niti to da su tužitelju naplaćene naknade u visini od 277,93 EUT te 413,83 EUR, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, a nesporna je bila i visina zahtjeva. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćenih naknada.

7. Člankom 2. oba Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko ugovaranja predmetnih naknadi sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovore o kreditu sklopi za kupnju stana 2007. godine, koji i danas koristi za stanovanje, te 2008. godine za kupnju automobila za osobne potrebe, te mu niti jedno od navedenog nikada nije služilo za poslovnu djelatnost. Ugovore je sastavila banka, tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na njegov sadržaj niti dobivanja bilo kakvih dodatnih informacija. Nakon što se konzultirao s nekima od kolega pitao je banku za pojašnjenje o načinu obračuna, među ostalim i o obračunu ulazne naknade, rečeno mu je da to nitko ne zna i da sve navedeno računa program. Nikada nije dobio objašnjenje o tome koji troškovi se podmiruju plaćanjem naknade za obradu zahtjeva.

9. Sud prihvaća navedeni iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer je Ugovore sastavila banka, a tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na njegov sadržaj niti dobivanja bilo kakvih dodatnih informacija. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetnih odredbi oba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

14. Prema mišljenju suda predmetne odredbe (članak 2. oba Ugovora o kreditu) prvenstveno nisu transparentne u smislu članka 85. ZZP/03, jer nisu uopće omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, čime predmetne odredbe svakako nisu poštene. Međutim, čak i kada bi se uzelo da se radilo o transparentnim odredbama, pod pretpostavkom da je tadašnja Tarifa uručena tužitelju, i u tom slučaju riječ je o ništetnim odredbama.

15. Naime, članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

16. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da same ugovorne odredbe članka 2. oba ugovora ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. oba Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknadi i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnih Ugovora proizlazi da ih je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. po Ugovora o kreditu naplaćene naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

26. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredba ugovora o kreditu broj: 3208323081/07, broj kreditne partije 7103482612 od 24.01.2007. kao i odredba ugovora o kreditu broj: 3214454208/08, broj kreditne partije, 7104325681 od dana 23.09.2008. godine Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (točka I.i II. izreke presude).

27. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su ugovorene ulazne naknade, kako je to ranije obrazloženo, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

28. U odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, te nije sporno da je namjena kredita bila kupnja stana, odnosno automobila, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača.

29. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

30. Slijedom navedenog, a kako je visina zahtjeva među strankama bila nesporna, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. III i IV izreke, pri čemu tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

31. Na kraju, a vezano za prigovor tuženika glede vrijednosti predmeta spora, koji prigovor je tuženik stavio na pripremnom ročištu, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 691,76 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz zahtjeve na isplatu istaknuo i deklaratorne tužbene zahtjeve na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknadi, međutim ne radi se o samostalnim deklaratornim zahtjevima, već o vrsti deklaratornih zahtjeva koji služe samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedenih naknada zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništetnim odredbama. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH Revr- 774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

32. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve veća, a dokazni postupak je isti.

33. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 75 bodova, sastav podnesaka od 18.12.2024. i 16.4.2025. (tbr. 8/1) po 75 bodova, i zastupanje na ročištu 2.7.2025. (tbr. 9/1) 75 bodova, ukupno 300 bodova odnosno 600,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 150,00 EUR i pristojbe na tužbu od 33,32 EUR i presudu od 26,55 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 809,87 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

34. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu od 26,55 EUR

2. tuženiku po punomoćniku