REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-420/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zz punomoćnika tuženika, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 42434/06, solemniziranog po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva da se utvrdi da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 42434/06, solemniziranog po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d.

III Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice RG, OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 u iznosu od 3.055,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,17 EUR od dana 10. lipnja 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 4,44 EUR od dana 10. srpnja 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 3,76 EUR od dana 10. kolovoza 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od dana 11. rujna 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 6,57 EUR od dana 10. listopada 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od dana 10. studenog 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 3,58 EUR od dana 11. prosinca 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 0,12 EUR od dana 10. siječnja 2007. do potpune isplate,

- na iznos od 3,01 EUR od dana 5. ožujka 2008. do potpune isplate,

- na iznos od 1,85 EUR od dana 7. travnja 2008. do potpune isplate,

- na iznos od 11,00 EUR od dana 6. studenog 2008. do potpune isplate,

- na iznos od 9,81 EUR od dana 5. prosinca 2008. do potpune isplate,

- na iznos od 14,33 EUR od dana 19. prosinca 2008. do potpune isplate,

- na iznos od 21,79 EUR od dana 12.siječnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 28,79 EUR od dana 10. veljače 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 22,75 EUR od dana 3. travnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 21,68 EUR od dana 6. svibnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 21,82 EUR od dana 4. lipnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 17,83 EUR od dana 3. srpnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 17,93 EUR od dana 7. kolovoza 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 21,07 EUR od dana 3. rujna 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 16,55 EUR od dana 6. listopada 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 16,94 EUR od dana 4. studenoga 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 19,60 EUR od dana 3. prosinca 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 24,40 EUR od dana 8. siječnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 28,22 EUR od dana 4. veljače 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 29,05 EUR od dana 4. ožujka 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 37,01 EUR od dana 7. travnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 35,39 EUR od dana 5. svibnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 45,36 EUR od dana 7. lipnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 55,05 EUR od dana 5. srpnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 50,39 EUR od dana 4. kolovoza 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 73,56 EUR od dana 3. rujna 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 62,66 EUR od dana 5. listopada 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 54,29 EUR od dana 5. studenoga 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 75,12 EUR od dana 6. prosinca 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 83,01 EUR od dana 16. prosinca 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 2.103,30 EUR od dana 17. prosinca 2010. do potpune isplate,

od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika OTP BANKA d.d. OIB52508873833 prema tužiteljici RG, OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 123,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,76 EUR od dana 13. veljače 2007. do isplate,

-na iznos od 2,40 EUR od dana 6. travnja 2007. do isplate,

-na iznos od 7,73 EUR od dana 5. svibnja 2007. do isplate,

-na iznos od 7,66 EUR od dana 7. lipnja 2007. do isplate,

-na iznos od 10,58 EUR od dana 10. srpnja 2007. do isplate,

-na iznos od 9,10 EUR od dana 7. kolovoza 2007. do isplate,

-na iznos od 8,29 EUR od dana 6. rujna 2007. do isplate,

-na iznos od 12,30 EUR od dana 5. listopada 2007. do isplate,

-na iznos od 10,32 EUR od dana 9. studenoga 2007. do isplate,

-na iznos od 9,74 EUR od dana 11. prosinca 2007. do isplate,

-na iznos od 6,89 EUR od dana 5. siječnja 2008. do isplate,

-na iznos od 5,28 EUR od dana 7. veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 8,80 EUR od dana 06. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 6,02 EUR od dana 13. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 3,99 EUR od dana 11. lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 5,02 EUR od dana 11. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 8,04 EUR od dana 05. rujna2008. do isplate,

-na iznos od 0,77 EUR od dana 07. listopada 2008. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

V Tražbina tužiteljice iz točke III izreke ove presude i tražbina tuženika iz točke IV ove presude pribijaju se u iznosu od 123,69 EUR te u dijelu zakonskih zateznih kamata.

VI Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 2.931,87 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 6,17 EUR od dana 10. lipnja 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 4,44 EUR od dana 10. srpnja 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 3,76 EUR od dana 10. kolovoza 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od dana 11. rujna 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 6,57 EUR od dana 10. listopada 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od dana 10. studenoga 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 3,58 EUR od dana 11. prosinca 2006. do potpune isplate,

- na iznos od 0,12 EUR od dana 10. siječnja 2007. do potpune isplate,

- na iznos od 11,32 EUR od dana 6. svibnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 21,82 EUR od dana 4. lipnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 17,83 EUR od dana 3. srpnja 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 17,93 EUR od dana 7. kolovoza 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 21,07 EUR od dana 3. rujna 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 16,55 EUR od dana 6. listopada 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 16,94 EUR od dana 4. studenoga 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 19,60 EUR od dana 3. prosinca 2009. do potpune isplate,

- na iznos od 24,40 EUR od dana 8. siječnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 28,22 EUR od dana 4. veljače 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 29,05 EUR od dana 4. ožujka 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 37,01 EUR od dana 7. travnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 35,39 EUR od dana 5. svibnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 45,36 EUR od dana 7. lipnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 55,05 EUR od dana 5. srpnja 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 50,39 EUR od dana 4. kolovoza 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 73,56 EUR od dana 3. rujna 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 62,66 EUR od dana 5. listopada 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 54,29 EUR od dana 5. studenoga 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 75,12 EUR od dana 6. prosinca 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 83,01 EUR od dana 16. prosinca 2010. do potpune isplate,

- na iznos od 2.103,30 EUR od dana 17. prosinca 2010. do potpune isplate,

sve u roku 15 dana.

VII Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice preko zatraženih 3.299,34 EUR do dosuđenih 2.931,87 EUR, odnosno u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 367,47 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VIII Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.050,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona i prednik tuženika, HVB SPLITSKA BANKA d.d. sklopili 17. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 42434/06 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika. Ističe da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Navodi da je predmetnim Ugovorom određena kamatna stopa u visini od 6,99% godišnje, a koja kamatna stopa je jednostrano od strane kreditora promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama Kreditora. Predmetni kredit tužiteljica je otplaćivala u mjesečnim anuitetima te je isti otplatila u cijelosti. Tužiteljica smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu kao i ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Navodi da je navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ističe da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10. Ističe da je odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), te u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Smatra da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, pa navodi da je odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Smatra da su odredbe čl. 1. i 10. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Smatra da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Ističe da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Smatra da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Navodi da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Navodi da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik (vjerojatno se misli na tužiteljicu) nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Navodi da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Navodi da je dužnost tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama i njenoj financijskoj situaciji, te joj pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Smatra da su svi ovi bitni podaci trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Navodi da navedena obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Smatra da je na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Stoga smatra da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Također smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos koji će tužiteljica točno naznačiti po pribavi sve potrebne kreditne dokumentacije od tuženika. Kako su ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2004.-31. prosinca 2008. smatra da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Poziva se na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09). U tužbi traži da se tuženik pozove da dostavi cjelokupnu potrebnu kreditnu dokumentaciju. Tijekom postupka tužiteljica je od tuženika pribavila kreditnu dokumentaciju 20. srpnja 2023. koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu. Stoga ista predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 42434/06, solemniziranog po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja RG i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te naloži tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.299,34 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku, te da sud naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja specificiranim tužbenim zahtjevom, podneskom od 31. srpnja 2024., predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 42434/06, solemniziranog po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja RG i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te naloži tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.055,56 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku, te da sud naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnov i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Osporava tužiteljičino svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te smatra da je tužiteljica dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača, što ista ne dokazuje. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužiteljica uz tužbu nije dostavila nikakav dokaz o plaćanju iznosa na ime dospjelih anuiteta, imajući u vidu da ista tužbom traži iznose koje je navodno više platila. Ističe da je potraživanje tužiteljice zastarjelo, te tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru. Smatra da se podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a tužiteljica nije niti bila stranka kolektivnog spora. Također ističe da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Navodi da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne, te su iste dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, te je tužiteljica o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. Navodi da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom, pa ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbe. Ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužiteljica smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga smatra da bi trebalo primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku, a čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida. Napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Također, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Poziva se na pravna shvaćanja mr.sc. VG, dipl. iur., mr.sc ĐG te prof. dr. sc. EG i prof. dr. sc. GG. Smatra da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17, pa smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužiteljice da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Ponavlja da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza, te da bi ugovorne odredbe Ugovora kojima je dogovorena isplata i otplata kredita u kunama uz primjenu valutne klauzule CHF bile ništetne. Ističe da je presuda na koju se poziva tužiteljica o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos, te se radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. To ne znači da je tužiteljica bila prosječni potrošač. Navodi da se u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“, a ista Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Smatra da nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja, pri čemu se treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tuženik navodi da su stranke čl. 1. Ugovora o kreditu dogovorile: „Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 31.000,00…“, te čl. 15. st. 1. Ugovora o kreditu su dogovorile: "Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Smatra da je korisnik kredita u čl. 1. i 15. Ugovora o kredita potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Navodi da je čl. 1. smješten na prvoj stranici Ugovora o kreditu, dok je članak 15. Ugovora smješten na posljednjoj stranici neposredno iznad potpisa korisnika kredita, i to na jasno vidljivom mjestu te isti nisu mogli ostati ne primijećeni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe da je neutemeljeno tvrditi da tužiteljica nije bila svjesna rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužiteljica imala kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogla se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je kod tužiteljice i postojao neoprez u pogledu njezinog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražila dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Navodi da u predmetnoj presudi, na koju se poziva tužiteljica, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica morala biti svjesna da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužiteljica u skladu s prvim uvjetom Direktive bila u razumnoj mjeri obaviještena o postojanju istog. Navodi da se tužiteljica nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bila zadovoljna, mogla obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužiteljica bila nezadovoljna. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. Navodi da u trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužiteljice, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužiteljicu, pa je jasno zašto je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora izabrala baš ovu vrstu ugovora. Navodi da je primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila povoljnija u trenutku sklapanja ugovora što je rizik na koji je tužiteljica pristala, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ističe da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njezina. Smatra da je bilo nemoguće predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 5 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužiteljicu o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužiteljicu i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. Navodi da i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužiteljica inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja, odnosno u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Poziva se na mišljenja prof. dr. AG. Skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, pa smatra da je tužiteljica imala i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Poziva se na odluku Suda EU broj C-186/16 kojom isti odlučuje o nepoštenosti ugovorne odredbe. Poziva se na analizu i zaključke prof. dr. sc. GG. Navodi da je tužiteljicu prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, ponavlja da događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik, pa nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da tužiteljica zapravo zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula, a u kojem slučaju bi se radilo o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Poziva se na pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2921/2021-4 od 27. srpnja 2022., te na druge odluke županijskih sudova u kojima je izraženo stajalište prema kojem je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Ističe da tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena, pa smatra pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Tuženik se tijekom postupka protivi smanjenju kondemnatornog tužbenog zahtjeva i djelomičnom povlačenju tužbe. Ističe i da je naknadnom knjigovodstvenom analizom utvrdio da je oznaka "SunLiab-Private" sadržana u upisu pojedinih uplata po računu za plaćanje kredita u trenutku knjiženja predmetnih uplata predstavljala isključivo interni tehnički opis, a taj opis je generirao knjigovodstveni softverski sustav tuženika u sklopu tehničke obrade podataka. Ističe da spomenuta oznaka ne nosi specifično značenje u pogledu identiteta uplatitelja. I dalje ostaje kod tvrdnje da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vršila uplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

5. Tužiteljica tijekom postupka ističe da je tuženik trebao pravilno voditi evidenciju uplata i knjiženje uplata pa bi se nesporno moglo utvrditi tko je vršio uplate, pri čemu tužiteljica ističe da isključivo ona vršila uplate.

6. Kako je već rečeno, tužiteljica je tijekom postupka svojim podneskom od 31. srpnja 2024. smanjila tužbeni zahtjev i zahtijevala isplatu u iznosu od 3.055,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos kako je rečeno pod točkom 1. obrazloženja ove presude. Ovakvo smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 243,78 EUR, to onda sud mora odlučiti o tužbenom zahtjevu o potraživanju tužiteljice u dijelu vezanom za isplatu u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi u iznosu od 3.299,34 EUR.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 42434/06 od 17. svibnja 2006. između tužiteljice i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. (list 10-11 i 59-60), prijepis otplatnog plana za kredit tužiteljice od 9. lipnja 2023. (list 12-14), obavijest o otplati kredita od 13. prosinca 2019. (list 16), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 17-20 i 64-66), pravna shvaćanja mr. sc. VG, dipl. iur., R, prof. dr. sc. EG i prof. dr. sc. GG dostavljena od strane tuženika (list 35-51), dopis tuženika od 17. srpnja 2023. (list 58), prijepis otplatnog plana za kredit tužiteljice od 17. srpnja 2023. (list 62-63), promet po računu broj 40564190400 (list 67-68), obračun prijevremene otplate kredita (list 69), konto-kartica kredita (list 70-80), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 92-97), te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

9. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljicom kao korisnikom kredita dana 17. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 42434/06 (list 10-11 i 59-60, dalje Ugovor), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o nenamjenskom kreditu, kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 31.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), a uz rok otplate na osamdeset i četiri mjeseca (čl. 3. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 % godišnje, a koja je promjenjiva (čl. 3. Ugovora). Člankom 7. Ugovora ugovoren je način i rok korištenja kredita na način da je ugovoreno da će se kredit isplatiti na račun korisnika kredita broj 40564190001 otvoren kod kreditora na dan 19. svibnja 2006., ali samo ako su pribavljena sva sredstva osiguranja. Također čl. 10. je ugovoren način otplate kredita i to pod točkom a) anuiteti, je pod 1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 468,55 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 466,79 CHF, pri čemu je pod 2. ugovoreno da prvi anuitet dospijeva 10. lipnja 2006., a zadnji 10. svibnja 2013. Pod b) ugovoren je način otplate i to pod 1. da se mjesečni anuiteti plaćaju zapljenom primanja korisnika kredita, a poslodavac korisnika kredita obavlja izravna plaćanja potrebnih iznosa na račun kreditora u skladu s "Izjavom o suglasnosti zapljene", dok je pod 2. ugovoreno da ukoliko poslodavac korisnika kredita prestane uplaćivati dužene iznose korisnik kredita je obavezan neposredno uplaćivati mjesečne anuitete kod kreditora, a pod 3. je ugovoreno da korisnik kredita odnosno njegov poslodavac neovisno o načinu otplate mora pravovremeno obavljati plaćanja na način da kreditor može na dan dospijeća raspolagati uplaćenim novčanim sredstvima mjesečnog anuiteta. Pod c)1. je ugovoreno da je dospijeće mjesečnih anuiteta u pravilu 10 dana u mjesecu, dok je pod 2. ugovoreno da izuzetno da ako dan dospijeća pada na blagdan, neradni dan ili dan kad kreditor ne radi, obveza uplate mjesečnog anuiteta dospijeva na prvi radni dan nakon 10 dana u mjesecu a pod 3. je ugovoreno da je obveza korisnika kredita na vrijeme ispunjena ako na ugovoreni dan dospijeća kreditor stekne mogućnost stvarnog raspolaganja uplaćenim iznosom. Također, pod d) je ugovoren tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate, pa je tako pod 2. ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, dok je pod 2. ugovoreno da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatnom mjesečnog anuiteta kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj u vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će se prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

10. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 1. i 10. Ugovora, kako tužiteljica navodi u tužbi, odnosno kako je istaknuto u tužbenom zahtjevu čl. 1., 2. i 7. Ugovora, ništetni, odnosno da li je isto utvrđeno u kolektivnom sporu u tzv. slučaju potrošač, te u svezi s time da li tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, te da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li je potraživanje tužiteljice u zastari.

11. Tuženik prigovara tužiteljici svojstvo potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru, pa je sud na navedene okolnosti saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

12. Tužiteljica RG saslušana kao stranka u postupku prilikom saslušanja navela je da se više zbog proteka vremena ne sjeća razloga zašto je išla upravo u Splitsku banku kao prednicu današnjeg tuženika podići kredit. Ne zna da li je to bilo usmenom predajom ili joj je to bila najbliža poslovnica. Kredit je išla podići iz razloga što joj je suprug umro 2000. te su se od njegove smrti skupili visoki troškovi režija i drugih životnih troškova te školovanja troje djece s kojima je ostala sama, pa je predmetnim kreditom išla pokrpati sve što je trebalo pokrpati. Kako je davno od kada je podigla kredit navodi da se samo sjeća da je razgovor sa službenikom banke kod podizanja kredita bio kratak. Sjeća se da je dogovoren iznos kredita te kamata i rok otplate bez nekih prevelikih objašnjenja. S obzirom da je išla podizati kredit u banci u Hrvatskoj mislila je da je to sve u redu. Navodi da ne zna zašto se kod otplate kredita na mjestu platitelj-primatelj nalazi V, a ona se ne sjeća kako je plaćala rate kredita. Navodi da je imala otvoren račun u Zagrebačkoj banci ali se ne sjeća da li je dala trajni nalog ili nešto slično kako bi se plaćale rate kredita. Sjeća se da je samo na kraju kredit otplatila na način da je podigla eurski kredit u Zagrebačkoj banci i na taj način otplatila predmetni kredit. Navodi da je nitko nije upozorio kod podizanja kredita na rizike valute CHF, te joj nisu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu te valute. Navodi da se radilo o pripremljenom ugovoru koji je ona samo odnijela javnom bilježniku kada su je zvali iz banke. Ističe da je prije potpisivanja ugovora o kreditu isti pročitala. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti je bila član nekog trgovačkog društva. Na pitanje da li je pitala ili su joj u banci preporučili neku drugu vrstu kredita osim kredita u CHF tužiteljica navodi da ne. Prije ovog kredita je dizala svakojake kredite, te se sjeća da su neki od njih bili vezani uz valutu DEM, te je sve te kredite otplatila. Navodi da se nikada ništa s ni jednim od tih kredita nije dogodilo za visinu rate, te neka druga iznenađenja kod otplate bez obzira na situaciju u državi. Navodi da je osim predmetnog kredita podigla jedan stambeni kredit na rok od 30 godina koji kredit još uvijek otplaćuje, a zna da je dizala i potrošačke kredite, više se ne sjeća točno na koliki rok, a svi ti potrošački krediti su otplaćeni. Također navodi da je kredit kojim je otplatila predmetni kredit podignut na rok od 10 godina te je i navedeni kredit otplatila. Prilikom dopunskog saslušanja tužiteljica je navela "SunLiab – Private" nije njezin poslodavac preko kojeg bi se otplaćivao predmetni kredit i ponavlja da ne zna zašto se navedena firma ili što to već je nalazi na mjestu "platitelj- primatelj".

13. Sud nije imao razloga ne povjerovati iskazu tužiteljice da je predmetni nenamjenski kredit podigla zbog teške financijske situacije nakon smrti supruga i rješavanja financijskih problema koji su zbog toga nastali, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno osim što paušalno tvrdi, bez ikakvih konkretnih dokaza, da tužiteljica nije potrošač i da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Stoga sud smatra da je tužiteljica dokazala da je predmetni kredit uzela kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati, pa sud smatra tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovanim.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se ista se više zbog proteka vremena ne sjeća detalja Ugovora o kreditu, odnosno da li joj je tada nešto bilo nejasno, a ne sjeća se da bi je netko posebno upozorio na rizike sklapanja Ugovora o kreditu vezano za valutu CHF, te joj nisu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu te valute. Istakla je da se radi o pripremljenom Ugovoru koji je ona samo odnijela javnom bilježniku kad su je zvali iz banke. Stoga sud smatra da tuženik nije dokazao da su tužiteljici kao potrošaču sporne odredbe Ugovora učinjene suštinski razumljivima, pa da tužiteljica na temelju tih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi na svoje financijske obveze. Tuženik također nije dokazao da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od tuženika kao trgovca.

15. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

16. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje.

17. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

18. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

20. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi čl. 1. Ugovora. Stoga je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

21. Tužiteljica se u ovom postupku poziva na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZOO). Stoga je ništetan i dio odredbe čl. 10. Ugovora kojim je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u valuti CHF, vezano za kunsku protuvrijednost navedenih anuiteta po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, odnosno prodajnom deviznom tečaju na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, te prodajnom deviznom tečaju koji vrijedi na dan dospijeća. Ovdje valja reći da je sud ovdje vezan za utvrđenja iz ranije navedenih presuda iz postupka pobliže opisanog pod točkom 15. obrazloženja ove presude, pa nema potrebe ponovo utvrđivati u ovom postupku i ništetnost navedenih odredbi.

22. Međutim, sud smatra da odredba čl. 2. Ugovora kojom je propisana namjena kredita odnosno da se radi o kreditu bez određene namjene i odredba čl. 7. Ugovora kojom je propisan način i rok korištenja odnosno da će kredit isplatiti na račun korisnika kredita broj 40564190001 otvoren kod kreditora na dan 19. svibnja 2006., ali samo ako su pribavljena sva sredstva osiguranja, nisu ništetne s obzirom da je iste ugovaraju namjeru kredita što se uvijek može ugovoriti između stranaka i nema nikakvih elemenata ništetnosti, a također način gdje se isplaćuje kredit, te kojeg dana, je sastavni dio svakog ugovora o kreditu. Također navedene odredbe su jasne i uočljive te istima nije ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. Stoga sud smatra da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

23. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom. S time da ovdje valja napomenuti da je neosnovan navod tuženika da tužiteljica nije otplaćivala obveze po kreditu. Uvidom u konto karticu kredita tužiteljice (list 70-80) koju je vodio prednik tuženika Splitska banka d.d. vidljivo je da se kao platitelj-primatelj navodi ranije navedeni "SunLiab-Private" i to od početka otplate kredita odnosno prvog anuiteta do predzadnjeg plaćenog anuiteta. Jedino se na zadnjoj uplati navodi kao platitelj-primatelj ovdje tužiteljica. Kako je već rečeno, tužiteljica u svojim iskazu navodi da ne zna što je to i zašto se to nalazi na mjestu platitelj-primatelj, a sam tuženik je u svojem očitovanju u podnesku od 28. ožujka 2025., kako već rečeno, naveo da je naknadnom knjigovodstvenom analizom utvrdio da je oznaka "SunLiab-Private" sadržana u upisu pojedinih uplata po računu za plaćanje kredita u trenutku knjiženja predmetnih uplata predstavljala isključivo interni tehnički opis, a taj opis je generirao knjigovodstveni softverski sustav tuženika u sklopu tehničke obrade podataka, te je istakao da spomenuta oznaka ne nosi specifično značenje u pogledu identiteta uplatitelja. Sud smatra da tužiteljica nikako nije mogla utjecati na interni tehnički opis uplata po predmetnom kreditu prednika tužitelja Splitske banke d.d. Isključiva je stvar tuženika odnosno njegovog prednika što isti nije vodio točnu evidenciju o tome tko je plaćao predmetni kredit. Sama tužiteljica je navela da se doduše ne sjeća da li je dala trajni nalog ili nešto slično kako bi se plaćale rate kredita, međutim, bez obzira na koji način tužiteljica platila rate odnosno anuitete kredita predmetne uplate su izvršena za račun tužiteljice i u njenu korist. Stoga sud smatra da je neosnovan prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice vezano za otplatu anuiteta.

24. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

26. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena elektronskim putem putem eKomunikacije 13. lipnja 2023., pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

27. Da bi utvrdio visinu tužiteljičine tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković za financije, računovodstvo i poreze, iz Centra financijska vještačenja d.o.o. te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 92-97).

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su 16. svibnja 2006. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 42434/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 31.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovoren je rok otplate na 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 6,99 % godišnje na dan sklapanja Ugovora, prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 10. lipnja 2006., a sljedećih svakog desetog dana u mjesecu, kredit će se otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Iz specifikacije promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila: 6,99 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 12. veljače 2007., 7,90 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 10. rujna 2008., 8,90 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009., do zaključno 10,40% godišnje do prijevremene otplate kredita. Vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Stoga je posljedično na promjenu tečaja tužiteljica plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak navodi da su vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom i prikazane u tabeli 1 vještaka. Ističe da je sveukupna preplata po kreditu zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Ističe da je u utuženom razdoblju službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna, dok je na dan izrade vještačenje službena valuta EUR, pa je vještak inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nakon toga je vještak iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu Republike Hrvatske na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u EUR temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Navodi da izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje u tabeli 1. (list 95-96). Vještak navodi pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj onda ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.055,56 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 123,69 EUR. Stoga vještak zaključuje da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.931,87 EUR.

29. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković za financije, računovodstvo i poreze, iz Centra financijska vještačenja d.o.o., nije bilo prigovora stanaka. Međutim, tuženik smatra da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice potrebno uzeti u obzir sve iznose koju su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnog Ugovoru o kreditu odnosno i pozitivne i negativne tečajne razlike, valute CHF prema HRK. Stoga tuženik ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 123,69 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate na svaki negativni iznos.

30. Tužiteljica tijekom postupka smatra da tuženik nema pravo na nikakve negativne razlike u tečaju, te ističe prigovor zastare navedenog potraživanja. Navodi da je istaknuti prigovor prijeboja suprotan odredbama čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica zapravo nije ništa primila ili stekla bez osnove, budući je te mjesečne obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa primila u odnosu na to.

31. Tuženik je svoj prigovor radi prebijanja specificirao tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje u podnesku od 9. kolovoza 2024. Međutim isti je navedenim negativnim razlikama prigovarao već od početka postupka odnosno u odgovoru na tužbu, te na pripremnom ročištu od 12. veljače 2024.

32. Pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove, zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, nužno je razmatrati kao jedinstveni pravni odnos pri čemu je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323 st. 1 ZOO-a. To znači da sud mora imati u vidu ne samo korist koju je tuženik ostvario od ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule, već i korist koju je tužitelj ostvario na temelju takvih ništetnih ugovornih odredaba jer se kod stjecanja bez osnova i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorene strane, ako su obje ugovorene strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle korist. Stoga je prigovor zastare tužiteljice neosnovan. To znači da je sud prilikom izračuna visine preplate anuiteta uvijek dužan uzeti u obzir negativne razlike nastale zbog nižeg tečaja švicarskog franka, a pogotovo kad je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja kao u ovom sporu u odnosu na iznos od 123,69 EUR koliko je prema provedenom vještačenju tužiteljica platila manje nego što bi platila da se na sve anuitete primjenjivao tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

33. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 31. srpnja 2024. u odnosu na glavnicu uskladila s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa je sud s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja u točki III izreke presude u skladu s čl. 338 st. 3 ZPP-a i čl. 1111 ZOO-a utvrdio da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 3.055,56 EUR, a kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetne odredbe o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa prema čl. 1115 ZOO-a tužiteljica na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos koji je tužiteljica isplatila na temelju ništetnih odredbi teku od dana kad je tužiteljica taj iznos platila tj. od dana kad ga je tuženik stekao.

34. Kao što je utvrđeno financijskim vještačenjem, tužiteljica je za vrijeme otplate kredita zbog primjene ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak ukupno platila 123,69 EUR manje nego što bi platila da se na dan plaćanja primjenjivao tečaj za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita pa je ona dužna tuženiku na temelju čl. 323 st. 1 ZOO-a isplatiti taj iznos koji je, time što ga nije platila tuženiku, zapravo stekla bez osnove. Tuženik na te iznose ima pravo na zakonske zatezne kamate koje u skladu s čl. 1115 ZOO-a teku od dana kad je tužiteljica izvršila isplate po tečaju koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita pa je sud u točki IV. izreke presude utvrdio postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 123,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedini iznos kojeg je tužiteljica manje platila teku od dana plaćanja do isplate.

35. U točki V. izreke presude izvršeno je prebijanje tužiteljičine tražbine utvrđene u točki III. izreke u iznosu od 3.055,56 EUR i tuženikove tražbine utvrđene u točki IV. izreke presude u iznosu od 123,69 EUR pa je u točki VI izreke tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos koji nije prebijen i to 2.931,87 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate. Tuženiku je također naloženo da tužiteljici plati zakonske zatezne kamate na prebijeni dio tražbine u dijelu u kojem je tužiteljeva tražbina starija od tuženikove tj. dospjela je prije nje.

36. Nakon što je izvršeno prebijanje tražbina tužitelja i tuženika u točki VII. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je njena tražbina prebijena s tražbinom tuženika tj. za iznos od 123,69 EUR, te za daljnji iznos od 243,78 EUR odnosno ukupno za iznos 367,47 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, a sve uzimajući u obzir prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice na iznos od 3.299,34 EUR, s obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, kako je već navedeno u točci 6. obrazloženja ove presude.

37. Temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 3.050,00 EUR, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno malom dijelu svojeg zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

38. Trošak tužiteljice se sastoji od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav četiri obrazložena podnesaka i to od 30. prosinca 2023. (zaprimljen 2. siječnja 2024.), 31. srpnja 2024. (zaprimljen 1. kolovoza 2024.), 9. rujna 2024. (zaprimljen 10. rujna 2024.) i 3. listopada 2024. (zaprimljen 4. listopada 2024.), te pristup na ročišta od 12. veljače 2024., 3. travnja 2024., 25. studeni 2024., 2. veljače 2025. i 8. lipnja 2025. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav obrazloženih podnesaka izvan Trb. 8. t.1. i to 10. veljače 2025. i 16. travnja 2025. po 50 bodova temeljem Tbr. 8 t. 3. Tarife, što ukupno iznosi 1100 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 50 Tarife iznosi 2.200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 42 Tarife u iznosu od 550,00 EUR, ukupno iznosi 2.750,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17). S time da tužiteljici kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

U Sesvetama 23. srpnja 2025.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po pun. na znak: 1298

2. tuženiku po pun. na broj: 618-655