REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-157/2025-36.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marin Mlačić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Marina Mlačić, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Josipe Šarija Ćorić, odvjetnice iz Zagreba, 23. srpnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb, d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.193,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekuće polugodišta za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 2,27 EUR od dana 03.04.2008. godine do naplate,

- 13,25 EUR od dana 04.11.2008. godine do naplate,

- 2,36 EUR od dana 02.12.2008. godine do naplate,

- 16,46 EUR od dana 03.01.2009. godine do naplate,

- 17,11 EUR od dana 04.02.2009. godine do naplate,

- 18,68 EUR od dana 04.03.2009. godine do naplate,

- 15,92 EUR od dana 03.04.2009. godine do naplate,

- 14,68 EUR od dana 06.05.2009. godine do naplate,

- 12,16 EUR od dana 02.06.2009. godine do naplate,

- 8,68 EUR od dana 02.07.2009. godine do naplate,

- 9,96 EUR od dana 04.08.2009. godine do naplate,

- 12,52 EUR od dana 02.09.2009. godine do naplate,

- 10,94 EUR od dana 02.10.2009. godine do naplate,

- 9,80 EUR od dana 03.11.2009. godine do naplate,

- 12,09 EUR od dana 03.12.2009. godine do naplate,

- 14,88 EUR od dana 03.01.2010. godine do naplate,

- 17,33 EUR od dana 04.02.2010. godine do naplate,

- 17,93 EUR od dana 02.03.2010. godine do naplate,

- 21,86 EUR od dana 04.04.2010. godine do naplate,

- 21,57 EUR od dana 04.05.2010. godine do naplate,

- 23,49 EUR od dana 02.06.2010. godine do naplate,

- 37,35 EUR od dana 02.07.2009. godine do naplate,

- 35,23 EUR od dana 03.08.2010. godine do naplate,

- 45,39 EUR od dana 03.09.2010. godine do naplate,

- 40,63 EUR od dana 02.10.2010. godine do naplate,

- 35,38 EUR od dana 03.11.2010. godine do naplate,

- 46,97 EUR od dana 03.12.2010. godine do naplate,

- 58,55 EUR od dana 04.01.2011. godine do naplate,

- 52,19 EUR od dana 02.02.2011. godine do naplate,

- 52,94 EUR od dana 05.03.2011. godine do naplate,

- 47,85 EUR od dana 03.04.2011. godine do naplate,

- 52,66 EUR od dana 06.05.2011. godine do naplate,

- 64,76 EUR od dana 05.07.2011. godine do naplate,

- 64,87 EUR od dana 05.07.2011. godine do naplate,

- 73,51 EUR od dana 08.09.2011. godine do naplate,

- 73,63 EUR od dana 08.09.2011. godine do naplate,

- 71,28 EUR od dana 05.11.2011. godine do naplate,

- 67,18 EUR od dana 06.12.2011. godine do naplate,

- 72,44 EUR od dana 06.01.2012. godine do naplate,

- 72,57 EUR od dana 06.01.2012. godine do naplate,

- 76,15 EUR od dana 13.03.2012. godine do naplate,

- 74,44 EUR od dana 20.04.2012. godine do naplate,

- 75,76 EUR od dana 12.05.2012. godine do naplate,

- 77,30 EUR od dana 13.06.2012. godine do naplate,

- 77,45 EUR od dana 13.06.2012. godine do naplate,

- 75,49 EUR od dana 12.08.2012. godine do naplate,

- 71,67 EUR od dana 12.09.2012. godine do naplate,

- 72,38 EUR od dana 05.10.2012. godine do naplate,

- 72,52 EUR od dana 05.10.2012. godine do naplate,

-1.160,80 EUR od dana 12.10.2012. godine do naplate,

a sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koje teku od dana 23. srpnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekuće polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Tužitelj se odbija s preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 113,16 EUR kao neosnovanim.

IV. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od dana 04.07.2013. godine, a u kojem je parničnom postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tuženik bio jedan od tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da bi tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznom odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17- 10 od dana 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koja glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine, drugotuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine, trećetuženik E.&S.B. d.d. u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. godine, četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine, petotuženik A.B. d.d. (ranije: H.A. -A.-B.) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine, šestotuženik O.B.H. u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. godine i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G. -S. B.) u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u točki 8. izreke, u dijelu točki 9. izreke koji glasi:

„Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“ i u točki 10. izreke.

Navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9012219037, dana 11.01.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković dana 15.01.2027. godine, pod brojem OU – 82/07. Navedenim ugovorom odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 23.394,20 po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita. U dijelu OTPLATA KREDITA 6.2. navedeno je kako je kredit u iznosu od 23.394,20 CHF (slovima: dvadesettritisućetristodevedesetčetiri CHF i dvadeset C) i

kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. Prema 6.3. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Ukazuje kako su navedene odredbe predmetnog ugovora u odnosu na valutu gore citiranim presudama utvrđena

kao nepoštene i ništetne.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 21.3.2024. godine potražuje iznos od 3.193,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a kao što je to navedeno u izreci ove Odluke.

2.U odgovoru na tužbu (list 47 do 55 spisa), tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu. Ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelja na podmirenje troškova postupka. Također ističe kako tužiteljevo pozivanje, i to u pretežitom dijelu tužbe, na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je ovdje suvišno, obzirom da je zastara za tražbine po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nastupila 13. lipnja 2019. godine. Dosadašnja pasivnost tužitelja u potraživanju eventualno preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope ne može se kompenzirati u ovom pravnom sporu. Tužiteljevo potraživanje po ovoj osnovi nedvojbeno je u zastari pa nije potrebno uopće raspravljati o visini ovog tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. lipnja 2023. stoga prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje u tekstu kao: „ZOO“). Budući da sud sukladno čl. 186. st. 3. Zakona o parničkom postupku (NN 53/1991 – 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti.Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 11.01.2007.g. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za sve anuitete protekao. Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje tužitelj spominje u Tužbi i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO- a. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara.

U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa.

Kako bi se zaštita predviđena ZZP i utvrđenja iz presude u slučaju „Potrošač“ mogli primijeniti u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Dakle, nužno je da se ispune predviđene pretpostavke, a teret dokaza da su ispunjene je na tužitelju. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem ZZP-a i utvrđenja iz kolektivne Parnice Potrošač.

Nema mjesta izravnoj primjeni Presuda VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda VTS-a. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite.

Nadalje navodi da Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Naime, ugovorom o kreditu jasno je propisan iznos odobrenog kredita, kao i da će isti biti plasiran ustupitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora o kreditu predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Konkretno, u članku 11.9. Ugovora o kreditu korisnik kredita svojim potpisom je jasno i nedvojbeno potvrdio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Predmetni ugovor je i solemniziran te su tom prilikom korisniku dodatno rastumačene odredbe istog. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora, tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti on. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim njegovim postupanjem, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naprotiv, primarnim pravnim izvorom za područje ugovornih odnosa ZOO predviđeno je i dopušteno, a kroz praksu i uobičajeno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Očigledno je kako u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Tužitelj je čak imao na raspolaganju i mogućnost konverzije, ali tu mogućnost nije iskoristio. Drugim riječima, postojao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti ukoliko je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Slijedom navedenog, ostaje nejasno kako tužitelj – koji očito smatra da je primjenom (ugovorene) valutne klauzule u CHF na kreditne obveze tužitelja došlo do povrede njegovih prava – može opravdano isticati ovakav zahtjev kada se upravo taj isti tužitelj nije poslužio pravom na provođenje konverzije Ugovora o kreditu kojim bi se njegova ugovorna obveza vezala uz valutnu klauzulu u EUR.

Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tužitelj nije naznačio koji dio iznosa potražuje na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji dio na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa je tužba kao takva nepodobna za raspravljanje, slijedom čega predlaže sudu da pozove tužitelja da uredi tužbeni zahtjev ili da tužbu odbaci kao neurednu.

Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. U konkretnom predmetu, sud je donio Presudu poslovni broj P-1391/2023- 25. dana 5. srpnja 2024. godine koja je ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-705/2024-2. , 2. travnja 2025. godine.

4.U tijeku dokaznog postupka, kao i u tijeku ponovljenog dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj Ugovora 9012219037 od 11.1.2007. (list 11 do 16 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 19.6.2023. (list 22 i 23 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 24 do 37 spisa), Plan otplate (list 39 i 40 spisa). Proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti IO iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 112 do 121 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice GO (list 145 i 146 spisa).

5.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina potraživanja, osnovanost tužbenog zahtjeva kao i da li je nastupila zastara potraživanja.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012219037, 12.01.2007. godine,

- da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.394,20 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- člankom 2.2. ugovoreno je da se kredit odobrava za kupnju vozila i korisnik kredita se obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita,

- člankom 4. Ugovora ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje, kamata se obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- rok otplate kredita je 84 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da je člankom 6.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da kredit u iznosu od 23.394,20 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora,

- da je člankom 6.4. ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- predmetni Ugovor je u potpunosti otplaćen,

- sredstva kredita su utrošena za kupnju vozila koji tužiteljici služi u osobne svrhe,

- Ugovor o kreditu tužiteljica je sklopila kao fizička osoba,

- u vrijeme dizanja kredita tužiteljica nije imala firmu i nije bila vlasnica obrta.

9. Iz iskaza tužiteljice GO (list 145 i 146 spisa), utvrđeno je da je sklopila Ugovor o kreditu za kupnju vozila. U to vrijeme nije bila vlasnica nikakve firme ni vlasnik obrta. Vozilo joj je služilo za osobnu upotrebu. Ugovor o kreditu je potpisala u banci, te ga ovjerila kod bilježnika. U banci su joj letimično dali Ugovor te ga je i letimično pročitala. U svezi Ugovora nije imala nikakvih nejasnoća i bila je sretna što si je mogla kupiti auto. Ugovor na potpis je dobila bez objašnjenja, bez da je mogla pregovarati u svezi Ugovora. Tada se nudio jedino Ugovor u švicarcima i drugi Ugovor joj nisu ponudili. Nisu joj pojasnili termin valutna klauzula i što bi to značilo. Također joj nisu pojasnili da bi rata kredita mogla porasti. S obzirom na njezine godine u vrijeme dizanja kredita (rođena 1972.) nije se susretala sa valutnom klauzulom ni sa kreditima i da bi imala nekakvog iskustva da bi znala što bi to bilo. U tom trenutku nitko ju nije upozorio da bi se tečaj mogao mijenjati i nije bila svjesna da bi se toliko drastično mogao mijenjati. U svezi promjene tečaja nije mogla ništa napraviti. Potpisala je Ugovor o kreditu, ali nije pravnik da zna iza svake rečenice što ju čeka.

9.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice smatrajući ga životnim, objektivnim i u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljici s osnove valutne klauzule doista porasla rata kredita.

10. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

11. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

11.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

11.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

13. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

13.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

14. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

14.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Kako je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

Kamata je mijenjana jednostranim odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice i kamata je postala promjenljiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužiteljicu doveo u potpuno neravnopravan položaj.

15.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

16. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

17. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

19. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi kupnje vozila i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba. Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor , jedino Ugovor u CHF.

20. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

21. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopila u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 2.1. s time da je člankom 2.2. Ugovora o kreditu decidirano navedeno da banka ima i pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.

22. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

23. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

24. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

25. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužiteljice kojoj je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njezin iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 9012219037 od 11.1.2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ništetan i bez pravnog učinka i to dio odredbe sadržan u članku . predmetnog Ugovora.

25.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s time da valja navesti da je namjena kredita decidirano navedena člankom 5. tj. navedena je marka vozila koja se kupuje, tip i model, godina proizvodnje i broj šasije. Upravo u konkretnom slučaju, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom za kupnju vozila. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka isto dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužiteljice kod tuženika su joj upravo ponudili kredit u švicarcima i prezentirali ga kao najpovoljniji kredit, kredit koji svi uzimaju međutim nisu joj objasnili da bi se nešto moglo mijenjati u odnosu na kredit tj. Otplatni plan kao što joj nisu ni prezentirali da bi kredit u švicarskim francima mogao rasti, jer se po njihovome radilo o najpovoljnijem kreditu i o kreditu kojeg svi uzimaju. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjenjive kamatne stope tj. valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužiteljica kao običan građanin mogla predvidjeti sve posljedice promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

26. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 21.04.2022. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

29. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire IO iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 7.3.2024. godine (list 122 do 127 spisa).

Vještak je između ostalog u svojem nalazu i mišljenju na stranici 8 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata, umanjena za preplaćenu kamatu.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema Otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu u odnosu na anuitete prema Otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 54.059,60 kn odnosno eurske protuvrijednosti 3.193,28 EUR.

Nadalje je vještak na stranici 9 i 10 svojeg nalaza i mišljenja u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema ob računu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema Otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 25.099,84 kn odnosno eurske protuvrijednosti 3.331,31 EUR.

30. Tuženik u svojem podnesku od 24.4.2024. godine navodi da u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali da i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Također navodi da je vještak u svojem nalazu i mišljenju naveo i iznose razlika koji obuhvaćaju cjelokupno razdoblje otplate, odnosno i razdoblja negativno iskazanih vrijednosti a ne samo razdoblja pozitivno iskazanih vrijednosti razlike anuiteta po srednjem tečaju banke na dan plaćanja i anuiteta po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, te da nije moguće zanemariti tako iskazane negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od srednjeg tečaja za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Navodi da negativne razlike se ne smiju zanemariti već je i navedeno potrebno uzeti u obzir.

30.1.Tužitelj nije imao nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

30.2.Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom. Sud nije neposredno saslušavao vještaka zbog ekonomičnosti postupka, a i stranke nisu imale nikakvih primjedbi na matematički izračun vještaka.

30.3. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023. godine. U konkretnom slučaju tuženik nije stavio prigovor prebijanja , nije stavio ni iznos koji bi prebio s potraživanjima tužitelja, pa o tome sud nije u obvezi ni odlučivati.

31. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema Otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu u odnosu na anuitete prema Otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita 3.193,28 EUR, to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe. Također ima pravo i na zateznu kamatu, a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

32. Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti i to za iznos od 3.193,28 EUR, a koji se odnosi na ukupnu razliku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema Otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja i umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu u odnosu na anuitete prema Otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita. Također na navedeni iznos trebalo je usvojiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dana uplate.

33. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

34. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

35.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 29.8.2023., 18.12.2023. i 21.3.2024. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svako iznos od 200,00 EUR. Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu 22.02.2024., 20.5.2024. i 12.06.2025. godine za svako iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 9. točka 1. OT-a.

Također priznat je i trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.600,00 EUR.

36.S preostalim troškovima od 113,16 EUR valjalo je tužitelja odbiti kao neosnovanim, jer se radi o troškovima sudskih pristojbi na tužbu i presudu koje tužitelj nije platio, jer ih u skladu s člankom 11. stav 1. točka 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., 51/2023.) nije obvezan platiti tj. oslobođen je od plaćanja pristojbi.

37. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

U Krapini, 23. srpnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Marin Mlačić, Zagreb, Lea Müllera 66

2. Odvj. Andreja Šeša, Zagreb, Fra Filipa Grabovca 13