REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj PR-1602/2022-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužiteljice PKT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćnici Katarini Krvavici, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice PKT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužiteljici PKT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.379,98 eura s zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

III./ Nalaže se tužiteljici PKT iz [adresa], da tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29.10.2018. sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme te 19.3.2020. Dodatak ugovoru o radu. Temeljem navedenog Ugovora tužiteljica je kod tuženika obavljala poslove Voditelja odjela "Centar of Competence (CoC)". Dana 20.1.2022. tužiteljica je s tuženikom sklopila Sporazum o raskidu ugovora o radu uz otkazni rok od 3 mjeseca. Temeljem tog Sporazuma, za vrijeme otkaznog roka koji je počeo teći od dana sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu, tužiteljica je bila oslobođena rada u smislu čl. 122 st. 4 Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR). Tijekom veljače i ožujka 2022. tuženik je svim radnicima isplatio bonus za rezultate rada za 2021., međutim, navedeni bonus nije isplatio tužiteljici iako je ranijih godina uredno primala iznose bonusa, a i rezultatima rada u 2021. je opravdala njegovo primanje. Tužiteljica se pisanim dopisima od 5.5.2022. i 12.5.2022. obratila tuženiku za isplatu bonusa, odnosno dostavi obračuna o neisplaćenom dijelu plaće temeljem odredbe čl. 93 st. 2 ZR-a. Međutim, tuženik je odbio isplatu navedenog bonusa, te je odbio tužiteljici izdati obračun u smislu čl. 93 st. 2 ZR-a, uz obrazloženje da tužiteljica u vrijeme isplate bonusa nije bila u radnom odnosu, odnosno da se odrekla isplate bonusa. Razlozima kojima tuženik obrazlaže odbijanje isplate bonusa su u cijelosti neosnovani i netočni jer je tužiteljica za vrijeme isplate bonusa svim ostalim radnicima bila u radnom odnosu kod tuženika budući da joj je otkazni rok istekao tek krajem travnja 2022. Osim toga, tužiteljica se nije mogla odreći bonusa jer je sam tuženik prilikom sklapanja Sporazuma o raskidu ugovora o radu pisani izvijestio tužiteljicu kako je neizvjesno hoće li se bonus uopće isplatiti. Prema tome, tužiteljica se nije mogla odreći buduće neizvjesne tražbine već samo one koja je dospjela i potpuno izvjesna. Iz očitovanja tuženika od 17.1.2022. pod točkom d) doslovno stoji: "… u ovom trenutku nije poznato hoće li navedeni bonus biti isplaćen, budući da o tome odlučuje osnivač naše stranke te je navedena isplata, kao i njezin iznos svake godine neizvjestan…" Iz navedeno slijedi da u vrijeme sklapanja sporazuma, dakle 20.1.2022. niti tuženiku nije bilo poznato hoće li biti isplata bonusa, pa se tužiteljica nije mogla niti odreći tražbine koja ne samo da nije postojala nego je i po tvrdnjama tuženika bila neizvjesna. Kako tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 93 st. 2 i tužiteljici nije dostavio obračun dijela bonusa, odnosno varijabilne plaće koji joj je bio dužan isplatiti, tužiteljica ne može saznati visinu bonusa za rezultate rada za 2021., pa zbog toga zahtjeva da su naloži tuženiku da položi račun kako bi od njega mogla zahtijevati isplatu bonusa. Sukladno svemu navedenom, tužiteljica preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 30.8.2024. predlaže da joj tuženik isplatu iznosa od 11.379,98 eura i parnični trošak sve sa pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao neosnovanu. Također osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora, budući da nije ničim dokazana niti je specificirana tužbenim zahtjevom. Tužiteljica postavlja manifestacijski zahtjev, a da prethodno nije od tuženika tražila dokumentaciju koju zahtijeva osporavanim tužbenim zahtjevom. Tužiteljica je bila dužna prije podnošenja ove tužbe, u mirnom postupku zatražiti isprave koje traži tužbenim zahtjevom, što tužiteljica nije učinila. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži od tuženika „polaganje računa o visini bonusa za tužiteljicu za rezultate rada za 2021. godinu“, koji dokument ne postoji. Ne postoji obveza tuženika na isplatu bonusa niti je bonus koji tužiteljica traži „varijabilni dio plaće“. Tuženik ističe da zapošljava manje od 20 radnika, stoga nije u obvezi imati Pravilnik o radu, a utvrđuje se da tuženik niti po Ugovoru o radu sklopljenom s tužiteljicom niti po nekom drugom internom aktu ili odluci tuženika nije u obvezi isplaćivati bonuse, premije i/ili stimulacije bilo po osnovi rezultata rada ili po ispunjenju bilo kojih drugih uvjeta pa je već i samo iz tog razloga potraživanje tužiteljice neosnovano. Bez obzira na navedeno, tuženik dostavlja Pravilnik o radu koji je važio za vrijeme dok je tuženik zapošljavao više od 20 radnika te je iz Pravilnika vidljivo da tuženik nije imao propisanu obvezu isplate bonusa, a isto je vidljivo i iz ugovora o radu tužiteljice. Tužiteljica ničim nije dokazala svoj tužbeni zahtjev, nego se radi o paušalnom traženju dodatne isplate, povrh iznosa koje je tužiteljica već primila od tuženika, kako na ime bonusa tako i na ime bilo koje druge vrste potraživanja od tuženika. Točno je da su parnične stranke sklopile Ugovor o radu koji je prestao temeljem sklopljenog Sporazumnog raskida Ugovora o radu od dana 20.01.2021. godine (nastavno: Sporazum). Prije sklapanja Sporazuma parnične stranke su pregovarale u razdoblju od 14.01.2022. godine do samog dana sklapanja 20.01.2021. godine te su obje stranke bile zastupane po odvjetnicima, stoga nema mjesta eventualnim tvrdnjama da bi jedna od stranaka bila slabija u tom postupku ili da nije bilo adekvatnog zastupanja. Tijekom navedenih pregovora najveći prijepor javio se upravo iz razloga isplate bonusa, koji tužiteljica potražuje osporavanim tužbenim zahtjevom. Utvrđeno je tijekom pregovora te je isto i utanačeno u sklopljenom Sporazumu da se tužiteljica odriče od prava na potraživanje isplate bonusa, budući da je tuženik već tijekom pregovora istaknuo da se bonusi isplaćuju temeljem odluke koju svake godine donosi osnivač tuženika, a ne sam tuženik. Dakle, tuženiku nije bilo poznato ni hoće li bonus biti isplaćen, ni kome ni u kojem iznosu, ako bi i bio isplaćen. Ujedno naglašava da tuženik nije obvezan na isplatu bonusa svojim radnicima. Upućuje na dopis odvjetnika tužiteljice od dana 18.01.2022. godine u kojem se izričito navodi da postoji suglasnost parničnih stranaka u odnosu na isplatu bonusa jer tužiteljica prihvaća prijedlog da joj se po toj osnovi isplati iznos koji odgovara iznosu dvije prosječne mjesečne bruto plaće. Tuženik je ponudio tužiteljici tijekom pregovora o prestanku radnog odnosa da joj, umjesto neizvjesne isplate bonusa isplati, povrh već dogovorenih 10 ugovorenih mjesečnih bruto plaća na ime otpremnine i još 2 dodatne plaće umjesto isplate bonusa i da se time tužiteljica smatra namirenom. Dakle, parnične stranke su nedvosmisleno postigle sporazum o isplati bonusa tužiteljici te je i iz navedenog razloga u Sporazum uneseno da stranke jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja. Obzirom su se prije sklapanja Sporazuma između parničnih stranaka vodili pregovori o isplati bonusa, netočno je da bi se radilo o potraživanju kojeg se tužiteljica nije mogla odreći. Tijekom pregovora tužiteljica je tražila isplatu bonusa i tada je tužiteljici od strane tuženika priopćeno da tuženik nije ni ovlašten voditi pregovore o navedenom jer o tome odlučuje osnivač tuženika, a ne tuženik, ali je tuženik tužiteljici svejedno izašao u susret i ponudio dodatni iznos na ime otpremnine te je tužiteljici, kao što je već navedeno, isplaćeno ukupno 12 ugovorenih mjesečnih plaća, iz čega je vidljiv odnos tuženika prema tužiteljici. Tužiteljica u tužbi navodi isplate bonusa koje su izvršene u veljači i ožujku 2022. godine i to na način da tvrdi sljedeće: „tuženik je svim radnicima isplatio bonus za rezultate rada za 2021. godinu, međutim, navedeni bonus nije isplatio tužiteljici iako je ranijih godina uredno primala iznose bonusa, a i rezultatima rada u 2021. g. je opravdala njegovo primanje“. Budući da tužiteljica za svoj tužbeni zahtjev ne dostavlja nikakve dokaze, nego isti temelji na formulaciji „svi su dobili bonus“, iz navedenog tuženik zaključuje da se kod tužiteljice radi o obijesnom parničenju kojem je cilj tuženiku prouzročiti dodatne troškove i rad bez ikakve pravne osnove. Ujedno tuženik ističe da isplata bonusa u ranijim godinama nije jamstvo za isplatu bonusa u ovoj ili bilo kojoj drugoj godini, kao što to nisu ni navodni „rezultati rada“. Naime, ne ulazeći u definiranje „rezultata rada“ tužiteljice, koji također nisu ničim dokazani, tuženik napominje da ni ugovorom o radu tužiteljice niti ijednim internim aktom tuženika nisu utvrđeni uvjeti po ispunjenju kojih bi tuženik bio dužan isplatiti bonus. Sve navedeno je već samo po sebi dovoljno da tužbeni zahtjev tužiteljice bude odbijen, a pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da se tužiteljica sklopljenim Sporazumom o raskidu ugovora o radu odrekla svih potraživanja prema tuženiku kao poslodavcu, izuzev onih koji su bili navedeni u samom sporazumu. Svi iznosi iz sporazuma su tužiteljici isplaćeni u dogovorenom roku, a radilo se o ukupnom iznosu u visini od 403.560,00 kn na ime otpremnine, što je 12 ugovorenih bruto plaća u iznosu od 33.630,00 kn, iako je u skladu sa odredbom članka 7. stavka 4. sklopljenog Ugovora o radu od 29.10.2018. godine tuženik bio dužan isplatiti otpremninu u skladu s odredbama Zakona o radu, odnosno 6 mjesečnih bruto plaća, povrh isplate naknade plaća za vrijeme 3 mjeseca otkaznog roka (za koje vrijeme je bila oslobođena obveze rada), naknade za neiskorišteni godišnji odmor te prava na korištenje službenog vozila i mobitela za vrijeme trajanja otkaznog roka do zadnjeg dana radnog odnosa kod tuženika. Osim svega navedenog, tuženik napominje da je tužiteljica već u nekoliko navrata obaviještena, da eventualna isplata bonusa, nagrada, stimulacija i sličnih dodatnih isplata, ovisi isključivo o diskrecijskoj ocjeni osnivača tuženika te na isto ne postoji nikakva obveza. Obzirom da tuženik nema obvezu isplatiti bonus, ni tužiteljica nema pravo na postavljanje zahtjeva za isplatu bonusa. Ugovorom o radu tužiteljice i tuženika utvrđena je člankom 9. obveza tuženika na isplatu plaće te je navedeno da tužiteljica ima pravo na isplatu regresa za godišnji odmor i božićnice, dok pravo na isplatu bonusa nije regulirano kao pravo tužiteljice kao radnika, nego se radi o diskrecijskoj ocjeni tuženika kao poslodavca te je isplata bonusa koji tužiteljica traži neizvjesna, o čemu je tužiteljica jasno obaviještena. Netočno tužiteljica navodi da se „nije mogla odreći buduće neizvjesne tražbine već samo one koja je dospjela i potpuno izvjesna“, nego se radilo o pregovaranju i potpisu Sporazuma u, čini se, lošoj vjeri. Parnične stranke su jasno i nedvosmisleno iskomunicirale svaki pojedini dio sklopljenog sporazuma te bi tužiteljica, da je istina ono što se navodi u tužbi, u samom sporazumu zadržala pravo potraživanja bonusa, međutim nije, nego se odrekla svih potraživanja od poslodavca, ovdje tuženika. Takva formulacija u sporazumnim raskidima ugovora o radu upravo predstavlja konačni dogovor stranaka te ima za cilj strankama stvoriti pravnu sigurnost, kako bi obje stranke znale da je potpisom tog sporazuma konačno riješen njihov odnos po svim otvorenim pitanja, uključujući i ona o kojima se nije ni raspravljalo. Međutim, tužiteljica je, nakon prestanka Ugovora o radu, u mjesecu svibnju 2022. godine, tuženiku postavila zahtjev za isplatom bonusa, kao da se o tome već nije pregovaralo i dogovorilo te je po odbijenici tuženika prijavila državnom inspektoratu. Tuženik je inspektoratu dostavio cjelokupnu zatraženu dokumentaciju vezanu uz tužiteljicu. Državni inspektorat nije utvrdio da bi tuženik počinio bilo kakav prekršaj te nije utvrđeno da bi postojale bilo kakve osnove za vođenje postupka. Dakle, tužiteljica je pregovarala o isplati bonusa i na kraju od svog potraživanja po toj osnovi odustala. Navodi tužiteljice da se nije mogla odreći isplate bonusa jer to potraživanje nije postojalo u vrijeme sklapanja Sporazuma netočno je iz više razloga. Prije svega tužiteljica zahtijeva isplatu bonusa za prošlu godinu, koja je po logici stvari tada već postojala kao željeno potraživanje tužiteljice (a nikako potraživanje na koje ima pravo) te je tužiteljica bila itekako svjesna te svoje tražbine, budući da je ista potraživana dopisima tužiteljice u vrijeme pregovora oko sklapanja Sporazumnog raskida ugovora o radu. Činjenica jest da je tužiteljica u cilju sklapanja Sporazumnog raskida i isplate cjelokupno dogovorenog iznosa svjesno odrekla prava na bilo kakva daljnja potraživanja prema tuženiku, što uključuje i potraživanje iz ovog postupka. Parnične stranke su Sporazum sklopile nakon pregovora koji su vođeni od strane punomoćnika, dakle Sporazum je nastao kao izraz slobodne i jasno izražene volje koja nije rezultat prisile ili zablude te dogovoreno i u Sporazum uneseno da se tužiteljica odriče bilo kakvih dodatnih potraživanja od tuženika kao poslodavca. Iako tuženik ne smatra da tužiteljica ima pravo na isplatu bonusa, dodatno ističe da, i u slučaju da je tužiteljica imala to pravo, isto bi nastalo tijekom 2021. godine, a Sporazum je sklopljen u siječnju 2022. godine, dakle isto je postojalo u vrijeme sklapanja Sporazuma. Stoga predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te naloži tužiteljici da tuženiku plati troškove postupka, uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Sporazumni raskid ugovora o radu od 20.1.2022. (list 5 i 84 spisa), Zahtjev za isplatu bonusa za 2021. od 5.5.2022. s povratnicom (list 6-7 i 65-66 spisa), Očitovanje tuženika od 11.5.2022. (list 8 i 67 spisa), Dopis tužiteljice od 12.5.2022. (list 9-10 i 68-69 spisa), Dopis tuženika od 17.1.2022. (list 11-12 i 74-75 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29.10.2018. i punomoć (list 20-24 spisa), sudsku praksu (list 25-27, 87-92, 97-107 spisa), obračunsku listu (list 28-29 spisa), Dodatak ugovor o radu br. 1 od 19.3.2020. (list 30- 31 spisa), Pravilnik o radu tuženika od 29.1.2015. (list 32-62 spisa), Poziv za dostavu dokumentacije Državnog inspektorata od 3.6.2022. (list 63-64 spisa), Drugo očitovanje tuženika na zahtjev za isplatu bonusa od 13.5.2022. (list 70-71 spisa), Prvo očitovanje tužiteljice na predloženi Sporazum od 14.1.2022. (list 72-73 spisa), Očitovanje tužiteljice od 18.1.2022. i 19.1.2022. (list 76-77 i 80-83 spisa), Drugo očitovanje tuženika od 19.1.2022. (list 78-79 spisa), obračun bonusa te visina plaće tužiteljice za razdoblje od 2018. do 2020. (list 121-134 spisa), saslušana je tužiteljica i zakonski zastupnik tuženika PK (list 149-150 spisa), te svjedok VK (list 180- 181 spisa), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 156-160 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

5. Valja reći da je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile, a punomoćnici stranaka su na ročištu 10. lipnja 2025. suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, da odustaju od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu bonusa za ostvarene rezultate rada u 2021. godini.

7. Iz dokumentacije u spisu sud je utvrdio

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29.10.2018. i Dodatak ugovoru o radu od 19.3.2020. na radnom mjestu Voditelj odjela "Centar of Competence (CoC)".

- da su stranke dana 20.1.2022. sklopile Sporazum o raskidu ugovora o radu uz otkazni rok od 3 mjeseca, tako da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 20.4.2022.

8. Uvidom u Sporazum o raskidu ugovora o radu od 20.1.2022. sud je utvrdio da su se stranke sporazumjele slijedeće:

- da ovim Sporazumom stranke reguliraju temeljna pitanja u vezi raskida Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 29.10.2018. (točka 1.)

- da stranke sporazumno utvrđuju da raskidaju Ugovor o radu istekom otkaznog roka u trajanju od 3 mjeseca koji počinje teći danom potpisa ovog Sporazuma (točka 2.)

- da će radnica za vrijeme trajanja otkaznog roka, odnosno od dana sklapanja ovog sporazuma do dana prestanka radnog odnosa biti oslobođena obveze rada, za koje vrijeme će Poslodavac P isplatiti naknadu plaće kao da je radila (točka 3.)

- da stranke suglasno utvrđuju da je Poslodavac ispunio sve obveze prema Radnici utvrđene Ugovorom o radu, obveze koje proizlaze iz Zakona o radu te sve druge obveze, osim isplate nedospjele plaće za mjesec siječanj 2022. godine, naknade plaće za vrijeme oslobođenja od obveze rada od dana sklapanja ovog sporazuma do dana prestanka radnog odnosa kod Poslodavca, naknade plaće za 9 dana razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2022. godinu te isplate ukupno 12 ugovorenih mjesečnih plaća na ime otpremnine, što se Poslodavac obvezuje isplatiti najkasnije danom prestanka radnog odnosa (točka 4.)

- da Radnica potpisom ovog Sporazuma izjavljuje da od Poslodavca ništa ne potražuje, osim plaće, naknade plaće i otpremnine iz stavka 4. ovog sporazuma te se odriče prava na bilo kakva potraživanja prema Poslodavcu (točka 6.)

- da ovaj Sporazum stupa na snagu danom potpisa, a Poslodavac se obvezuje isti prijaviti nadležnim tijelima u zakonom propisanom roku (točka 8.)

9. Tužiteljica je u svom iskazu izjavila da je radila kod tuženika i povezanih društva oko 20 godina. Početkom 2021. tuženik ju je pozvao na sastanak na kojem joj je uručio sporazum o prestanku radnog odnosa, jer da se njeno radno mjesto i odjel ukidaju, ali isti nije htjela potpisati, već je rekla da će se konzultirati s odvjetnikom. Nakon toga se sa odvjetnikom očitovala na sporazum, te su počeli pregovori, te su dogovorili isplatu zaostalih plaća i otpremnine, ali nisu dogovorili isplatu bonusa za 2021. budući je tuženik naveo da nije izvjesno da li će bonus biti plaćen radnicima, jer o tome odlučuje osnivač, te da će odluka o tome biti tek u svibnju 2022. Zbog toga nisu dogovarali bonus, a otpremnina koju je dogovorila, nije bila zamjena za bonus. Dobivala je bonus 2018., 2019. i 2020. godine, te i prije toga u povezanim društvima gdje je radila. Radni odnos joj je prestao u travnju 2022., a tuženik je radnicima isplatio bonus za 2021. u veljači i ožujku 2022. Tuženik je isplaćivao bonus radnicima koji su kod njega u radnom odnosu, a ona je u vrijeme isplate bonusa bila u radnom odnosu kod tuženika. Od tuženika je dobila preporuke o njenom doprinosu u radu i zalaganju u radu. Slijedom navedenog, smatra da je svojim radom trebala dobiti bonus za 2021. Navodi da je u kontaktu sa bivšim kolegama dobila informaciju da je isplata bonusa bila u veljači i ožujku 2022., ali ne želi navoditi imena radnika koji su joj to rekli. Navodi da pregovori nisu bili vezani za bonus. U ranijim godinama je u dopisima za isplatu bonusa pisalo da je isplata bonusa dobrovoljna.

10. Zakonski zastupnik tuženika PK je u svom iskazu izjavio da su sa tužiteljicom vodili pregovore vezane za sporazumni prestanak radnog odnosa i isplate, te su tužiteljici dali dovoljno vremena da odluči što želi, te su na kraju pristali na sve njene zahtjeve, pa joj je isplaćeno više od 400.000,00 kn, odnosno radi se o 12 plaća. Tijekom pregovora je bilo jasno da se to odnosi na bonus, te su zbog toga u sporazumu i napisali da više nemaju nikakvih otvorenih točaka. Odluku o isplati bonusa donosi Porsche bank u Austriji, te u 4. ili 5. mjesecu od istih dobivaju informaciju o tome kome će se i koliki bonus isplatiti, dok oni o tome ne odlučuju, te niti ne zna kriterije za isplatu bonusa, već isti samo isplaćuju na temelju dobivene odluke. Tuženik nema obvezu isplate bonusa, već se radi o dobrovoljnoj isplati jednokratnog iznosa bonusa temeljem odluke. U isplatu temeljem sporazuma uključili su i potencijalni bonus. Informaciju za isplatu bonusa za 2021. su dobili u travnju ili svibnju 2022., te se ne sjeća točno kada je isplaćen, ali to je bilo u tom mjesecu ili u sljedećem. Ne zna da li je tužiteljica za svaku godinu dobila bonus i koji su kriteriji za isplatu bonusa. Pregovore o sporazumu su vodili odvjetnici stranaka, te su dali uputu svom odvjetniku da uključi i bonus.

11. Svjedokinja VK je izjavila da je radila kod tuženika kao voditelj ljudskih resursa do prije mjesec dana, a kada joj je radni odnos prestao sporazumom, jer je našla drugi posao. Kod tuženika ne postoji interni akt kojim bi bila propisana procedura i kriteriji za isplatu bonusa, već se to temelji na slobodnoj ocjeni i dobrovoljnoj isplati. Ne poznaje tužiteljicu jer je počela raditi kod tuženika u rujnu 2022., pa nema neposredna saznanja o njenom bonusu. Što se tiče bonusa, treba razlikovati bonus za obične radnike i za voditelje. O bonusu voditelja je odlučivala Porsche bank AG, a to je matična kuća tj. osnivač tuženika, te su im oni proslijedili tablicu radi provjere podataka i to imena i sl., te bi to njima vratili, te je Porsche bank AG donosio odluku o isplati, te bi oni samo obavijestili da naprave nalog za isplatu. Zbog toga ne zna koji su bili kriteriji za isplatu bonusa voditelja, a to ne zna ni uprava, jer o tome nije odlučivala. Iz posrednih saznanja tj. dokumentacije, zna da se je sa tužiteljicom pregovaralo o bonusu u okviru sporazumnog raskida.

12. Sud je prihvatio iskaz zz tuženika i svjedokinje UK u dijelu u kojem su jasni i međusobno suglasni, te su suglasni s dokumentacijom u spisu. Tako je sud utvrdio da kod tuženika ne postoji interni akt kojim bi bila propisana procedura i kriteriji za isplatu bonusa, već se to temelji na slobodnoj ocjeni i dobrovoljnoj isplati jednokratnog iznosa bonusa temeljem odluke, a odluku o isplati bonusa donosi Porsche bank u Austriji tj. osnivač tuženika, te u 4. ili 5. mjesecu od istih tuženik dobiva informaciju o tome kome će se i koliki bonus isplatiti, dok tuženik o tome ne odlučuje, već isti samo isplaćuje na temelju dobivene odluke, te je isti isplaćen u tom ili slijedećem mjesecu 2022. godine.

13. Iz Ugovora o radu kojeg su stranke sklopile proizlazi da je u čl. 9. ugovoreno da za obavljanje poslova iz čl. 1. ovog ugovora u ugovorenom redovitom radnom vremenu, poslodavac će radniku isplaćivati osnovnu mjesečnu plaću u bruto iznosu od 33.630,00 kn, te radnik ima pravo na isplatu prigodnih nagrada i to regres za godišnji odmor i božićnicu (u iznosu kako je to određeno u ugovoru o radu).

14. Pregledom navedeno Ugovora o radu kojeg su stranke sklopile, sud je utvrdio da istim nije ugovoreno pravo na isplatu bonusa, a niti uvjeti i kriteriji za isplatu bonusa, kao ni vrijeme isplate istog. Također, predmetni bonus nije ugovoren niti kao varijabilni dio plaće, te ovaj sud smatra da bonus za ostvarene rezultate kojeg tužiteljica potražuje predmetnom tužbom, niti ne može predstavlja varijabilni dio plaće jer se plaća (varijabilni dio plaće) isplaćuje mjesečno prema određenim kriterijima, a predmetni bonus se može i ne mora isplatiti te ovisi o rezultatima rada radnika u prethodnoj godini i isplaćuje se za prethodnu godinu, dakle, na godišnjoj razini.

15. Prema čl. 53. Pravilnika o radu tuženika, Upravi PM-a pristoji pravo pojedinim radnicima zbog njihovog izuzetnog zalaganja isplatiti premiju, te se premija isplaćuje sukladno kriterijima i mjerilima koje utvrđuje uprava PM-a.

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da nije postojala niti propisana, a niti ugovorena obveza tuženika na isplatu bonusa tužiteljici, već se radi isključivo o dobrovoljnoj odluci poslodavca da li će i kojem radniku isplatiti bonus, i to prema svojim kriterijima koji nisu nigdje niti propisani niti ugovoreni.

17. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz dokumentacije u spisu, proizlazi da je tužiteljici isplaćen bonus za 2018., 2019. i 2020. godine, te tužiteljica navodi da je i prije dobivala bonus u povezanim društvima gdje je radila, te da je od tuženika dobila preporuke o njenom doprinosu u radu i zalaganju u radu. Međutim, tužiteljica nije ničim dokazala da je baš u 2021. godini ostvarila izuzetne rezultate koji bi opravdavali isplatu bonusa, te suprotno navodima tužiteljice, ovaj sud smatra da isplata bonusa u prethodnim godinama ne dokazuju da je tužiteljica trebala dobiti bonus i za 2021. godinu. Naime, kao što je to već navedeno, isključivo poslodavac tj. osnivač tuženika odlučuje o tome da li će tužiteljici isplatiti bonus ili joj isti neće isplatiti, te ako odluči da će joj isti isplatiti, tada odlučuje o kriterijima koje će primijeniti i u kojem iznosu će joj bonus isplatiti, pri čemu nije od utjecaja isplata bonusa u prethodnim godinama, a niti eventualna isplata bonusa drugim radnicima.

18. Sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu da je tuženik radnicima isplatio bonus za 2021. u veljači i ožujku 2022., budući je paušalan i neuvjerljiv, te nema uporište u drugim izvedenim dokazima. Naime, tužiteljica je izjavila da je to saznala od bivših kolega, dakle, radi se o posrednim saznanjima na kojima sud ne može temeljiti svoju odluku. Također, isti je u suprotnosti s iskazom zz tuženika koji je mjerodavna osoba da iskazuje o spornoj činjenici, te je isti izjavio da je tuženik od osnivača dobio Informaciju o isplati bonusa za 2021. u travnju ili svibnju 2022., te je isti isplaćen u tom mjesecu ili u sljedećem, te je i tužiteljica izjavila da je tuženik tijekom pregovora naveo da nije izvjesno da li će bonus biti plaćen radnicima jer o tome odlučuje osnivač, te da će odluka o tome biti tek u svibnju 2022., a što je navedeno i u Očitovanjem tuženika od 17.1.2022. Stoga ovaj sud smatra da je tuženik sukladno posebno donesenim odlukama pojedinim radnicima, ali ne svima, isplatio bonus za 2021. godinu, tek u svibnju 2022.

19. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da su stranke prije sklapanja sporazuma o prestanku radnog odnosa vodile pregovore te je tužiteljice iznijela svoje prijedloge u Očitovanju od 11.5.2022. Na isto se je tuženik očitovao Očitovanjem tuženika od 17.1.2022. tako da pod točkom d) navodi: "…Na isplatu bonusa naša stranka nema nikakav utjecaj i u ovom trenutku nije poznato hoće li navedeni bonus biti isplaćen, budući da o tome odlučuje osnivač naše stranke te je navedena isplata, kao i njezin iznos svake godine neizvjestan, sve do donošenja odluke o isplati bonusa od strane osnivača, koja odluka se donosi tek u mjesecu svibnju. Ujedno napominjemo da i u slučaju isplate takvog bonusa, pravilo je osnivača da se bonus isplaćuje samo osobama koje su u tom trenutku u radnom odnosu kod naše stranke pa je i iz navedenog razloga izvjesno da bonus ne bi bio isplaćen Vašoj stranci. U svakom slučaju, nismo u mogućnosti udovoljiti ovom zahtjevu. Međutim, naša stranka je spremna kao izraz dobre volje i suradnje isplatiti dodatne 2 prosječne mjesečne plaće. S obzirom na ponuđenu isplatu plaće za vrijeme otkaznog roka i ponuđenu otpremninu, Vašoj stranci se nudi isplata 14 prosječnih plaća.“ Nadalje, iz Očitovanja tužiteljice od 18.1.2022. proizlazi da postoji suglasnost u odnosu na točku d) dakle isplatu bonusa jer tužiteljica prihvaća prijedlog da joj se po toj osnovi isplati iznos koji odgovara iznosu dvije prosječe mjesečne bruto plaće, ali traži otpremninu 12 plaća. Nadalje, iz očitovanja tuženika od 19.1.2022. proizlazi slijedeće: „Ne možemo potvrditi da postoji suglasnost za isplatu bonusa jer kao što smo naveli naša stranka ne odlučuje o isplati navedenog bonusa, nego su Vašoj stranci ponuđene 2 dodatne mjesečne plaće na ime otpremnine, dakle ukupno 11 ugovorenih mjesečnih plaća, a današnjim dopisom povećavamo ponudu na isplatu 12 ugovorenih mjesečnih plaća. E-mailom od 19.1.022. tužiteljica se suglasila sa prijedlogom tuženika.

20. Slijedom navedenog, kako je isplata bonusa za 2021. godinu bila u svibnju 2022., to ista nije dospjela u vrijeme potpisivanja Sporazuma o raskidu radnog odnosa od 20.1.2022., a niti u vrijeme prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika 20.4.2022., pa se tužiteljica potpisivanjem navedenog sporazuma nije mogla odreći bonusa. Međutim, kako je isplata bonusa autonomna odluka poslodavca o kojoj odlučuje poslodavac tj. osnivač tuženika, a koji slobodno odlučuje o tome kojem će radniku isplatiti bonus i o kriterijima na temelju kojih odlučuje da li će određenom radniku isplatiti bonus, to je u vrijeme potpisivanja sporazuma bilo neizvjesno da li tužiteljica uopće ima pravo na isplatu bonusa za 2021. godinu. Upravo zbog toga što je između stranaka bilo neizvjesno da li tužiteljica ima pravo na bonus za 2021., stranke o bonusu tužiteljice niti nisu izričito pregovarale, te su se stranke upravo zbog toga sporazumjele da će tuženik tužiteljici isplatiti na ime otpremnine dodatne dvije plaće, te iako to u sporazumu izričito ne pište, ovaj sud je na temelju citiranih pisanih pregovora (Očitovanja stranaka) utvrdio da je to bila volja obiju stana.

21. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja, nije ničim dokazala da ima pravo na isplatu bonusa za ostvarene rezultate u 2021. godini, budući je autonomna odluka tuženika tj. njegovog osnivača kojem će radniku isplatiti bonus po određenim kriterijima, a tužiteljica nije naveli ni dokazala koji su to kriteriji, a niti da je u 2021. godini ostvarila rezultate koji su osnova za isplatu bonusa po određenim kriterijima. Dakle, odluka o isplati bonusa je dispozitivna odluka poslodavca, te navodi tužiteljice da je ona ostvarila bonus u ranijim godinama ili da su neki drugi radnici ostvarili bonus, ne može biti osnova za odluko o tome da i tužiteljica ima pravo na isplatu bonusa za 2021. godinu. Dakle, kako tuženik nije imao ni propisanu ni ugovorenu obvezu na isplatu bonusa, već je isti isplaćivao na dobrovoljnoj bazi, na temelju posebne odluke i na temelju posebnih kriterija, a u konkretnom slučaju, tuženik nije donio odluko o pravu tužiteljice na isplatu bonusa za rezultate rada u 2021. godini, to ovaj sud smatra da tužiteljica na isti nema pravo.

22. Sukladno prijedlogu tužiteljice, radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji u svom nalazu i mišljenju navodi da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, u skladu s dokumentacijom dostupnom u spisu, mišljenja kako slijedi:

- Varijanta 1. (na osnovu prosjeka isplaćenih bonusa u protekle tri godine) - visina neisplaćenog bonusa tužiteljice za 2021. godinu iznosi 10.581,01 EUR bruto (konvertirani iznos),

- Varijanta 2.(na osnovu prosječnog faktora isplaćenih bonusa, koji će se primijeniti na visinu bruto plaće u 2021. godini uvećanoj za davanja u naravi) - visina neisplaćenog bonusa tužiteljice za 2021. godinu, iznosi 11.379,98 EUR bruto (konvertirani iznos).

- Ako sud utvrdi da se dvije bruto plaće u visini od 8.926,94 EUR, a koje su isplaćene prilikom isplate otpremnine, odnose na bonuse, a prema navodima vještaka iskazanim u nalazu, potrebno je za taj iznos umanjiti gore iskazane iznose.

23. Sud je prihvatio matematičke izračune iz nalaza i mišljenja vještaka, budući je isti sačinjeni stručno i obrazloženo u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a niti stranke nisu imale primjedbi na isti, a niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom smjeru. Tuženik je izjavio nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i da nije potrebno dopunsko očitovanje vještaka, ali da je isto nepotrebno budući osporava osnovu.

24. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev sukladno 2. varijanti izračuna vještaka prema kojoj, ako se bonus računa na osnovu prosječnog faktora isplaćenih bonusa, koji će se primijeniti na visinu bruto plaće u 2021. godini uvećanoj za davanja u naravi, tada visina neisplaćenog bonusa tužiteljice za 2021. godinu, iznosi 11.379,98 EUR bruto.

25. Dakle, sud je prihvatio matematičke izračune vještaka koji su izvršeni pod pretpostavkom da tužiteljica ima pravo na bonus za 2021. Međutim, kako je sud utvrdio da tužiteljica nema pravo na bonus za 2021. jer se pravo tužiteljice na bonus može temeljiti isključivo na dobrovoljnoj i autonomnoj odluci poslodavca, a kakva odluka nije donesena, to je tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

26. Tužiteljica je podneskom od 20.12.2023. ispravila tužbu tako da je postavila jasan i određen tužbeni zahtjev, te se nije radilo o preinaci tužbe nego o ispravku tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik ne može osnovano protiviti. Nakon provedenog financijskog vještačenja (kojim je sukladno prijedlogu tužiteljice utvrđena visina tužbenog zahtjeva pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva) tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka povećala tužbeni zahtjev, što predstavlja preinaku tužbe, a koju je sud dopustio budući je svrsishodna za rješavanje odnosa među strankama temeljem čl. 190. ZPP-a.

27. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, to ista nema pravo na naknadu parničnog troška, već je isti dužna naknaditi tuženiku temeljem čl. 154. st. 1. i 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti predmeta spora. Tako je tuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu po Tbr. 7/1 – 100 bodova, podnesak od 2.2.2023., 13.8.2024. i 1.10.2024. po Tbr. 8/1

- 100 bodova, te ročište 13.9.2023., 19.3.2024., 21.5.2024. i 12.5.2025. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 1.600,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.000,00 eura. Tuženiku nije priznat trošak podneska od 15.3.2023., 21.2.2024. i 14.3.2024. jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a. Također, tuženiku nije priznat trošak ročišta za objavu presude, jer isti nije dospio u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a nije izvjesno da li će ista na to ročište pristupiti ili ne. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

3. Spis