REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5860/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja odvjetničku vježbenicu FI i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ŽI, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 5.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 210313 od 4.8.2007. godine zaključenog između tužitelja ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,50% (dvacijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 10.1. Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 210313 od 4.8.2007. godine zaključenog između tužitelja ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 389,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 236,91 EUR od 8.8.2007. do isplate,

na iznos od 152,30 EUR od 15.11.2011. do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 856,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. srpnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 04.08.2007. sklopljen Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 51.000,00 kn. Odredbom čl. 5.1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 2,50 % bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane.

2. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik naplatio tužitelju i naknadu za prijevremenu otplatu kredita čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidaba, što također dovodi do ništetnosti. Naime, naknada za prijevremenu otplatu ne može se smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer između prijevremene otplate i štete koja nastane tuženiku kao davatelju kredita nema nikakve uzročne veze. Kako je tuženik naplatio prilikom isplate kredita naknadu u iznosu od 236,91 EUR, a kod prijevremene otplate naplatio je 152,30 EUR, to tužitelj konačno postavljenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnim navedene odredbe ugovora te predmetne iznose potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od dana uplate pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare. U pogledu naknade za obradu kredita tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe, no sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu navodi da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom ugovorenog razdoblja otplate kredita te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu, pa ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete koju bi zbog toga pretrpjela. Ističe da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi t još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Navodi da se ova operacija ne može izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Ističe da tuženik kada je Ugovor sklapan nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom. Smatra da naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva, jer je Ugovorom jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, te koja je bila dostupna tužiteljici. Čini nespornom visinu zahtjeva te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7), karticu prometa (list 12), iskaz tužitelja (list 51).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 5.1. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita, kao i odredbu članka 10.1. o prijevremenoj otplati kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 04.08.2007., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 51.000,00 kn, kao i to da je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 2,50% iznosa kredita, dok je člankom 10.1. ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita. Nije sporno niti to da su naplaćene ove jednokratne naknade, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, a nije bila posebno sporna niti visina zahtjeva. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćenih naknada.

8. U pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe o naknadi za troškove obrade kredita:

9. Člankom 5.1. Ugovora o kreditu određeno je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno u visini od 2,50% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, i to neposredno prije isplate kredita.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut kao i nenamjenski jer su sredstva iskorištena za uređenje kuće, odnosno ni na koji način nisu upotrijebljena za bilo kakvu poduzetničku djelatnost. Kod sklapanja ugovora vidio je odredbu prema kojoj je trebao platiti naknadu u visini od 2,5%, pitao je što je to i čemu služi, te mu je rečeno da se to mora naplatiti te da će mu biti ustegnuto kroz kredit. Ugovor je sastavila banka.

11. Sud prihvaća navedeni iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

12. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% iznosa kredita.

16. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5.1. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba članka 5.1., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka u. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

28. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 2,50% na iznos kredita (točka I. izreke presude).

29. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Slijedom navedenog, a kako je visina zahtjeva među strankama bila nesporna, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. II izreke, pri čemu tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

31. Što se tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu, ističe se kako slijedi:

32. Člankom 10.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

33. Iz navedenog je vidljivo da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

34. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit odlučio otplatiti prije vremena jer su mu rate narasle i više ga nije mogao plaćati. Vidio je odredbu prema kojoj mu se za prijevremenu otplatu naplaćuje naknada, pokušao je tu naknadu smanjiti ali rečeno mu je da je to tako prema uvjetima. Nitko mu nije objasnio što se s tom naknadom plaća, a naplaćena mu je kod zatvaranja.

35. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

36. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

37. Prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

38. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

39. Prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

40. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

41. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja 42. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

43. Slijedom navedenog, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. ZPP-a smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

44. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

45. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je prijevremena otplata moguća uz naplatu sukladno uvjetima te Odluci o kamatama i naknadama kreditora, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelja prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

46. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

47. U odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, dok je namjena kredita prema iskazu tužitelja bila uređenje kuće, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača.

48. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

49. Što se tiče visine zahtjeva ista je bila po tuženiku nesporna, a i proizlazi iz izvoda u spisu, pa ju ovaj sud prihvaća te je utuženi iznos valjalo dosuditi tužitelju.

50. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje izlazne naknade, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetne uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

51. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podneska od 30.1.2025. (tbr. 8/1) 100 bodova i zastupanje na ročištu 3.7.2025. (tbr. 9/1) 100 bodova, ukupno 300,00 bodova odnosno 600,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 150,00 EUR i pristojbe na tužbu i presudu od po 53,09 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 856,18 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

52. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na tužbu i presudu od po 53,09 EUR

2. tuženiku po punomoćniku