Poslovni broj: P-22/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. lipnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja UI, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, da tužitelju HZMO iz Zagreba, A. Mihanovića 3, isplati iznos od 8.730,61 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. siječnja 2025. godine navodi da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 21. svibnja 1992. ozlijeđen osiguranik tužitelja CI, a da je nezgodu prouzročio osiguranik tuženika TI, upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka]. Zbog ozljeda pretrpljenih u predmetnoj prometnoj nezgodi CI vodio je spor protiv ovdje tuženika, te je ishodio presudu u svoju korist kojom je tuženiku naloženo platiti imenovanom naknadu štete. Nadalje, tužitelj navodi da je Rješenjem HZMIO broj IN-906778 od 15.09.1995. godine priznato CI pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne ozljede na radu u omjeru od 60% i 40% zbog bolesti. Isplatom navedene mirovine tužitelj trpi štetu, koju mu je tuženik za prvobitna razdoblja namirio u mirnom postupku. Za razdoblje isplate od 1.01.2019. do 31.1.2020. godine u tijeku je parnični postupak koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu vodi pod brojem P-925/2021, a koji je povodom žalbe tužitelja i tuženika upućen na Visoki trgovački sud RH. Za razdoblje isplate od 1.01.2020. do 30.4.2022. u tijeku je parnični postupak koji se pred općinskim sudom u Zlataru vodi pod brojem P-561/2022. Nadalje, tužitelj navodi da daljnjom isplatom invalidske mirovine osiguraniku CI tužitelj trpi štetu koja za razdoblje od 1.5.2022. do 31.10.2024. iznosi 8.730,61 eura, što je 60% od ukupno isplaćenog iznosa invalidske mirovine u utuženom razdoblju.

Tužitelj je dana 20. studenog 2024. uputio tuženiku odštetni zahtjev kojim ga je pozvao da štetu podmiri u mirnom postupku, a po navedenom zahtjevu tuženik nije postupio. Temeljem članka 161.-166. Zakona o mirovinskom osiguranja, tuženik je dužan tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine. Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu od 1.01.2019. i to člankom 161. st. 1. i 2. toč. 1. određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 8.730,61 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode dana 21.05.1992. godine, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja CI, djelomično i zbog posljedica prometne nezgode otišao u invalidsku mirovinu. Posljedice prometne nezgode doprinijele su umirovljenju osiguranika tužitelja u omjeru od 60%, a prometna nezgoda se osiguraniku tužitelja dogodila za vrijeme redovnog radnog vremena, tako da je u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, ovaj uzrok naveden kao ozljeda na radu. U ovom postupku sporan je osnov i sporna je visina tužbenog zahtjeva. Postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuje 60% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu u razdoblju od 01.05.2022. godine pa do 31.10.2024. godine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, tuženik navodi da izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se o ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Tuženik ističe da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Tuženik nadalje navodi da je odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, da je stavkom 2. istog članka propisano da se Stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji… Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, kako navodi tuženik, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. No, kako je osiguraniku tužitelja, priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, tuženik smatra da isti ne trpi nikakvu štetu, jer ne postoji razlika koju bi bio u obvezi platiti tužitelju sukladno već citiranoj odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Nadalje, i podredno, tuženik navodi da je iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu CI (priloženom uz tužbu), razvidno da je isti rođen **.**.1944. godine, te da je stoga isti, još 19.10.2009. godine (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, imajuću u vidu i činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Naime, isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Na ročištu dana 13. lipnja 2025. godine (list 74 spisa) tužitelj ističe da ne predlaže provođenje financijskog vještačenja, kao i da je u pravilu invalidska mirovina zbog ozljede na radu viša od one određene zbog ozljede izvan rada.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Presudu Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-4185/92 od 3.06.1993. godine (list 4-7 spisa), u pravomoćno rješenje HZMO IN-906778 od 15.09.1995. godine (list 8-9 spisa), u Prijavu o povredi na radu (list 10-12 spisa), u obračun isplata na teret HZMO (list 23 spisa), te u odštetni zahtjev od 20.11.2024. godine (list 16-20 spisa).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

7. Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete koju trpi zbog isplate invalidske mirovine radi ozlijede na radu u omjeru od 60% i 40% zbog bolesti, svom osiguraniku CI za razdoblje od 1.5.2022. do 31.10.2024. u iznosu od 8.730,61 eura.

8. Među strankama nije sporno da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 21. svibnja 1992. ozlijeđen osiguranik tužitelja CI, da je nezgodu prouzročio osiguranik tuženika TI, upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], da je zbog ozljeda pretrpljenih u predmetnoj prometnoj nezgodi CI vodio spor protiv ovdje tuženika, te da je ishodio presudu u svoju korist kojom je tuženiku naloženo platiti imenovanom naknadu štete, te da je Rješenjem HZMIO broj IN-906778 od 15.09.1995. godine priznato CI pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne ozljede na radu u omjeru od 60% i 40% zbog bolesti, a što sve jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu između ostalog osporava osnovu i visinu tuženog zahtjeva, ukazujući da ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplati utuženi iznos. Naime, tuženik ističe da se na ovaj spor primjenjuje odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09 i 78/09 dalje ZOOP), prema kojoj obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu.

10. Na ročištu dana 13. lipnja 2025. godine (list 74 spisa) tužitelj ističe da ne predlaže provođenje financijskog vještačenja, kao i da je u pravilu invalidska mirovina zbog ozljede na radu viša od one određene zbog ozljede izvan rada, te da je visinu svog tužbenog zahtjeva dokazao obračunom koji je javna isprava.

11. U takvoj situaciji, kada tužitelj ne predlaže financijsko vještačenje, a niti tuženik, a sve na okolnost pozitivne razlike ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, te u situaciji kada svaka stranka smatra da bi vještačenje trebala predložiti suprotna strana, o tome je valjalo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, ovaj sud smatra da je glede dokazivanja navedene razlike teret dokaza na tužitelju, koji je trebao dokazati da ta razlika postoji, posebice iz razloga što i sam na ročištu tvrdi da je u pravilu invalidska mirovina zbog ozljede na radu viša od one određene zbog ozljede izvan rada.

12. Slijedom navedenog, sud je utvrdio (primjenom pravila o teretu dokazivanja – 221.a ZPP-a), da je za utuženo razdoblje iznos isplaćene invalidske mirovine niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozljede na radu, slijedom čega je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, te je stoga u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u izreci presude.

13. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

14. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

15. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

16. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

17. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

18. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

19. Kako je na temelju izvedenih dokaza sud utvrdio da je iznos isplaćene mirovine u utuženom razdoblju niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozlijede na radu, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da tužitelj u konkretnom slučaju ne trpi štetu.

20. Zaključno, sud se nije referirao na ostale prigovore tuženika, budući da je tužbeni zahtjev iz već gore navedenih razloga očigledno u cijelosti neosnovan.

U Zagrebu, dana 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, a žalba se podnosi putem ovog suda, pisanim putem, u pet primjeraka, u roku 15 dana.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku