Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-100/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Leani Modrušan, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po OD Leko&Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv dijela presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj: P-744/2022. od 13. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj: P-744/2022. od 13. studenoga 2024. u pobijanom dijelu (točka I.,III., IV., VII., VIII., X. i XI. izreke) potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj:

P-744/2022. od 13. studenoga 2024. utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 4.1. Ugovora o kreditu (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi "i to u odredbi članka 1. koja glasi …Važeće na dan korištenja kredita) (točka II. izreke), utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u članku 4.2., članku 5.2., članku 6.2., članku 7.2. Ugovora o kreditu (točka III. izreke), utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u I. Dodatku Ugovoru o kreditu sadržane u članku 1., članku 2., članku 3., članku 4. (točka IV izreke), odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nepostojećim, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka Dodatak Ugovoru o kreditu zaključen dana 12. prosinca 2015. (točka V. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu zaključenog dana 12. prosinca 2015. (točka VI. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 5.535,09 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom (točka VII. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenog CHF tečaja isplati iznos od 10.286,96 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom (točka VIII. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 177,91 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom (točka IX. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.990,59 eur-a (točka X. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka XI. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen kao i u odluci o trošku (točke I., III., IV., VII., VIII., X. i XI. izreke) žalio se tuženik zbog bitne povrede odredbe postupka, zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbije uz naknadu troška parničnog postupka ili ukine i u tom dijelu predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 22. studenoga 2005. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 5.535,09 eur-a na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 10.286,96 eur-a na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužitelja u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., Revt-249/2014., Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 22. studenoga 2005. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja, a u svrhu adaptacije stambenog objekta.

Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,20% godišnje kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15.) između stranaka dana 12. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a slijedom toga ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove, a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik kao i ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev djelomično prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012., a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljeni između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), te da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istoga Zakona, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. svibnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužitelja i tuženika dana 12. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita, a u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena tužitelj nije u cijelosti namiren pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka, jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njega i tuženika dana 12. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Protivno međutim žalbenim navodima to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj, i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost, naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

16. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Osim toga sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenom prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuje se pitanje kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istog Zakona, već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i za razdoblja koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a prema mišljenju vještaka tužitelj je na ime tečajnih razlika uplatio više iznos od 10.286,96 eur-a, a na ime kamata do konverzije kredita više uplatio iznos od 5.535,09 eur-a.

20. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

21. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Slijedom izloženog valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu (točke I.,III.,IV.,VII.,VIII.,X. i XI. izreke) potvrditi, dok je prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točke II.,V.,VI. i IX. izreke) ostala neizmijenjena.

Vukovar, 23. srpnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin