Poslovni broj: P-6271/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Popariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR, PAVLIĆ & POPARIĆ jtd., Zagreb, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. lipnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužitelja Karla Muića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika RO, vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102977289, od 05. svibnja 2006., sklopljenog od tuženika ERSTE &STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, tužiteljice AO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita te JO, kao jamca- platca, koji je potvrđen (solemniziran) 09. svibnja 2006. od strane Vesne Pučar, javnog bilježnika u Zagrebu, pod brojem: OU-595/06, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.687,35 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2006. godine do isplate, po stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.229,66 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 21. listopada 2024. navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita, JO, kao jamac - platac i tuženik kao kreditor, sklopili dana 05. svibnja 2006. Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102977289, koji je potvrđen 09. svibnja 2006. od Vesne Pučar, javnog bilježnika u Zagrebu, pod brojem: OU-595/06. Odredbom članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu određeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora, kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužiteljici je 17. svibnja 2006. naplaćena (iz iznosa kredita ustegnuta), sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada (za obradu kredita) u iznosu od 1.687,35 EUR (12.713,33 kn). Tužiteljica je nakon sklapanja Ugovora o kreditu promijenila prezime, a isto sada glasi: AO (ranije: A). Tužiteljica ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica, koja je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjim odredbama tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz navedenih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ta naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Nadalje, tužiteljica navodi da je na temelju gornjih odredbi Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik, odredila iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takav je način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu, kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega su, kako navodi, takve odredbe ugovora, protivne načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetne. Prema odredbi članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje – „ZZP“), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Zaključno, tužiteljica navodi da je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima određeno da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik od tužiteljice, na temelju sklopljenog ugovora o kreditu, mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu “ulaznu” jednokratnu naknadu. Nadalje, tužiteljica navodi da je člankom 323. st. 1. (važećeg) Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka ZOO-a određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a). S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužiteljica u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.687,35 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 18. svibnja 2006. do isplate. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu da presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te da sud obveže tuženika da isplati tužiteljici iznos od 1.687,35 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2006. godine do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačila tužiteljica u tužbi od 21. listopada 2024. godine. Naime, tuženik ističe da je tužiteljica vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 3.014,36 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.687,35 eura, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. st. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 1.687,35 eura. Nadalje, tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,000% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, tuženik navodi da osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,000 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nadalje, tuženik navodi da Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Naposljetku, tuženik navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga, po mišljenju tuženika, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 5.05.2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u u predmetni ugovor o kreditu (list 6- 13 spisa), u Otplatnu tablicu (list 14-23 spisa), u Elektronički zapis iz matice rođenih (list 24-25 spisa), u dopis tuženika tužitelju od 24.09.2024. godine (list 27 spisa), u Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 57-62 spisa), u Obračun naknade za bankarske usluge (list 72 spisa), u proces obrade kredita (list 78-79 spisa), u letke s informacijama za kredite (list 95-96 spisa), saslušan je svjedok ČO, te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 259-261 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.687,35 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2006. godine do isplate.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da su tužiteljica kao korisnik kredita, JO, kao jamac - platac i tuženik kao kreditor, sklopili dana 05. svibnja 2006. Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102977289, koji je potvrđen 09. svibnja 2006. od Vesne Pučar, javnog bilježnika u Zagrebu, pod brojem: OU-595/06, da je odredbom članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora, kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, da je tužiteljici 17. svibnja 2006. naplaćena (iz iznosa kredita ustegnuta), sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada (za obradu kredita) u iznosu od 1.687,35 EUR / 12.713,33 kn, kao i da je tužiteljica je nakon sklapanja Ugovora o kreditu promijenila prezime, a isto sada glasi AO (ranije: A).

8. Sporno je je li odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 1.687,35 EUR / 12.713,33 kn zajedno sa zateznom kamatom, kao i je li osnovan itaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Svjedok ČO u svom iskazu navodi da je zaposlena kod ovdje tuženika Erste banke i da je bila sam zaposlena i 2006. godine, kada je potpisan predmetni ugovor o kreditu, da je radila kao osobni bankar i na tom predmetnom ugovoru o kreditu, a to je provjerila u podacima i arhivi banke prije ovog ročišta. Ovdje prisutne tužiteljice se ne sjeća, a pretpostavlja iz razloga što je u tih 20-tak godina imala puno klijenata. Nakon što je sud dao na uvid predmetni Ugvor o kreditu koji se nalazi na listu 6-13 spisa, ČO ističe da je predlagala taj kredit, dakle i da je bila u kontaktu s ovdje tužiteljicom, kao i da se radilo o stambeno-adaptacijskom kreditu na rok od 30 godina, da je tada bilo moguće mijenjati pojedine odredbe ugovora, odnosno uvjete kredita koji su bili javno objavljeni, da su se pojedinim klijentima davali povoljniji uvjeti, da je u konkretnom slučaju bila povoljnija naknada, kamata, rok otplate i još neke stavke u odnosu na njihove redovne uvjete u tom trenutku, da ne zna koliko su bile redovne naknade u konkretnom sličnom slučaju, ali misli da je ulazna naknada bila veća, ali ne zna koliko, da ne zna je li se moglo pregovarati da se uopće ne plaća ta ulazna naknada, da ne zna što je točno banka zatvarala, odnosno na što je trošila taj iznos koji se odnosi na ulaznu naknadu, a misli da se radi o troškovima poslovanja, troškovima vremena zaposlenih i slično, da je za kredit neovisno o kojem iznosu se radi potrebno određeno vrijeme, odnosno isto vrijeme, a zašto se ulazna naknada određuje sa 1% od ukupnog iznosa, svjedokinja ističe da ne zna i da to treba pitati upravu banke, te da su ti letci na kojima su bile ponude kredita, odnosno uvjeti kredita, bili javno dostupni, pa pretpostavlja i ovdje tužiteljici.

10. Tužiteljica AO u svom iskazu navodi da je 2006. godine odlučila kupiti stan u [adresa] u [adresa], površine oko 100 m2, da je stan bio derutan i ruševan, da je podigla kredit od 274.000,00 CHF, što je bila protuvrijednost od nekih 150.000,00 eura, na razdoblje od 30 godina, da je u početku vraćala i plaćala rate kredita, da je došlo do naglog rasta tečaja i kamata za CHF, da joj je rata kredita drastično porasla, da više nije mogla vraćati taj kredit, tako da je ostala bez tog stana prije oko 6-7 godina, jer ga je banka prodala, te da i dan–danas vraća taj kredit. Tužiteljica ističe da je stan kupila isključivo za stanovanje sebe i svoje dvoje djece i nikada ga nije koristila u poslovne svrhe, a u vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u Peugeot kao direktor i radila je za mjesečnu plaću. Navodi da se sjeća malo prije saslušane svjedokinje ČO koja joj je tada bila osobni bankar i može reći da joj ista ništa nije govorila o toj tzv. ulaznoj naknadi jer se tu radilo o tipskom ugovoru, da nije mogla pregovarati o uvjetima ugovora da je mogla samo potpisati taj ugovor s tim predloženim uvjetima, da je morala platiti tu naknadu koja je naplaćena iz kredita jer inače ne bi dobila taj kredit, niti bi mogla kupiti taj stan. Tužiteljica u svom iskazu još dodaje da je pročitala taj ugovor i da je pojedine odredbe ugovora prošla sa osobnom bankaricom ČO, međutim da joj ista ništa nije govorila o tim troškovima ulazne naknade niti je znala objasniti zašto se naplaćuje ta ulazna naknada, kao i da joj ta osobna bankarica nije prezentirala interna akte banke, već joj je dala taj ugovor o kreditu na potpis, a ne sjeća se više detalja je li ugovor potpisivala kod javnog bilježnika.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je načelno prihvatio iskaz svjedoka ČO, osim u dijelu u kojem ista navodi da je tada bilo moguće mijenjati pojedine odredbe ugovora, odnosno uvjete kredita koji su bili javno objavljeni, da su se pojedinim klijentima davali povoljniji uvjeti, da je u konkretnom slučaju bila povoljnija naknada, kamata, rok otplate i još neke stavke u odnosu na njihove redovne uvjete u tom trenutku, da ne zna koliko su bile redovne naknade u konkretnom sličnom slučaju, ali misli da je ulazna naknada bila veća, ali ne zna koliko, da ne zna je li se moglo pregovarati da se uopće ne plaća ta ulazna naknada, da ne zna što je točno banka zatvarala, odnosno na što je trošila taj iznos koji se odnosi na ulaznu naknadu, a misli da se radi o troškovima poslovanja, troškovima vremena zaposlenih i slično. Naime, potpuno je nelogično da svjedok zna da je u konkretnom slučaju bila povoljnija naknada, kamata, rok otplate i još neke stavke u odnosu na njihove redovne uvjete u tom trenutku, ali da istovremeno ne zna koliko su bile redovne naknade u konkretnom sličnom slučaju, ali misli da je ulazna naknada bila veća, ali ne zna koliko, kao i da ne zna je li se moglo pregovarati da se uopće ne plaća ta ulazna naknada. Dakle, ako zna da je u konkretnom slučaju naknada bila manja nego uobičajeno, logično je i da zna koliko je manja nego li je bilo uobičajeno. Isto tako, ako je zaista naknada koju je platila tužitelja zaista bila manja od uobičajene, a tužiteljica je tada platila tu naknadu 1.687,35 eur, što zaista nije malo, postavlja se pitanje koliko bi bila ta naknada da nije povoljnija i kako to da tužiteljica nije uspjela isposlovati da joj se uopće ne naplaćuje ta ulazna naknada. Slijedom navedenog, iskaz svjedoka ČO, sudu se ukazuje kao nevjerodostojan, pa stoga i neupotrebljiv, jer o bitnim činjenicama za donošenje odluke ista ne zna.

13. Naprotiv, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

14. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

16. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 17.05.2006. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika (to očigledno ne zna točno ni osobna bankarica ČO, koja je dugogodišnaj djelatnica tuženika). Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

17. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

19. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

20. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 1.687,35 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

23. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 18. svibnja 2006. godine do isplate.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za adaptaciju stana, kojeg je tužiteljica koristila, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, za stanovanje sebe i svoje obitelji. Stoga je prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovan.

26. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 21.10.2024. godine 100 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 20.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 1.04.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 11.06.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 23.07.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 900,00 EUR, a uvećano za trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (225,00 eura), ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 38,30 eur (toliko je platio tužitelj) i trošak sudske pristojbe na presudu od 66,36 eur, dobije se iznos od 1.229,66 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

27. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

28. Tužiteljici nije priznat trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 19.09.2024. godine, budući da sukladno čl. 155. ZPP-a isti nije bio potreban za vođenje parnice.

29. Ovdje još valja reći da je sud odredio vrijednost predmeta spora na pripremnom ročištu u iznosu od 2.000,00 eur, jer se radi i o deklaratornom i o kondemnatornom zahtjevu. Međutim, i sama isplata od 1.687,35 eur u istom je platnom razredu kao i VPS od 3.014,36 eur, pa stoga isto ne utječe na visinu parničnog troška.

30. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 66,36 eur

pun. tuženika