Poslovni broj P.1147/2023-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelji, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Tomljanovića, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br.276-53013069 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika pod posl.br.OV-4303/09, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke.

U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelji ukupan iznos od 6.323,55 EUR s osnova ništetne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, skupa sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju od 3. ožujka 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., od 1. siječnja 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2024.g. a a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2025.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je dana 9. studenog 2023. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

1.2. U tužbi se navodi da su stranke dana 31. kolovoza 2009. sklopile Ugovor o kreditu br. 276-53013069 sa Sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva (dalje:Ugovor) koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika pod posl.br.OV-4303/09, a temeljem kojeg je tuženik (tada pod nazivom Hypo Alpe Adria Bank d.d.) odobrio tužitelju iznos od 270.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita po srednjem deviznom tečaju tuženika. U čl. 8 navedenog Ugovora ugovoreno je kako korisnik kredita – ovdje tužitelj, može prijevremeno, konačno ili djelomično, izvršiti otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana prije. S druge strane tuženik je u slučaju otplate (djelomične ili konačne) ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d..

1.3. Tužitelj smatra da je time tuženik u predmetnom Ugovoru koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, jer je po istoj ovlašten u slučaju prijevremene otplate kredita, konačne ili djelomične, zaračunati tužitelju naknadu sukladno vlastitoj odluci, te je time postupao jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača. Drži da je navedena odredba suprotna kogentnim propisima sadržanima u čl. 1024 ZOO- a, kao i ništetna sukladno čl. 87. st.1. ZZP-a budući da se radi o tipiziranom ugovoru, koji je sastavio tuženik i o čijim se odredbama nije posebno pregovaralo, te je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju određivanje visine naknade.

1.4. Stoga smatra da je tužena dužna vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništenih ugovornih odredbi, te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na podmirenje troškova postupka.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti, kao i tužiteljevo svojstvo potrošača, te navodi da je osnovano naplatio predmetnu naknadu, te da je na to imao pravo sukladno Odluci o naknadama banke s kojom je tužitelj bio upoznat, kao što je bio upoznat i sa visinom naknade, koja je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika, te da je tužitelj svojim potpisom na Ugovoru potvrdio da je upoznat sa obveznom plaćanja sporne naknade. Spornu odredbu čl. 8. ocjenjuje jasnom i razumljivom, te smatra da je tužitelj morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita i da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama iz Ugovora.

2.2. Ističe da je Europska komisija zauzela stav da banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Ugovaranje takve naknade nije suprotno Ustavu, niti prislinim propisima niti moralu društva, osnosno predmetna odredba nije u suprotnosti s odredbom iz čl. 1024 st.4 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik nije u naknadu uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što je vidljivo iz izračuna, a da jest radilo bi se o znatno većem iznosu. Uslijed prijevremene otplate tuženik trpi štetu, a ugovorena naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih sa s prijevremenom otplatom kredita, s obzirom da bi stvarno utvrđivanje iznosa štete i troška bilo povezano sa nerazmjernim troškovima. Pojašnjava na koji način tuženik osigurava sredstva za isplate kredita, te kako u slučaju prijevremene otplate on i dalje mora plaćati kamate na sredstva koja je osigurao. Naknada za prijevremenu otplatu kredita obuhvaća i rizike poslovanja vezano za promjene kamatnih stopa, a i u trenutku kada bi mogli plasirati ta sredstva kroz drugi kredit okolnosti na tržištu bi se bitno promijenile. Predlaže da se na okolnost pretrpljene štete provede financijsko – računovodstveno vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću, te da se na okolnos nastanka štete saslušaju svjedoci AN i FN, izvršnog direktora riznice i voditeljice administracije kredita tuženika.

2.3. Tužitelj spori i navod da bi sporna ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i interesima stranaka na štetu tužitelja jer se po stavu tuženika činjenicom da je uspostaljena u postotku uspostavlja ravnoteža, jer se onda naknada izračunava s obzirom na visinu kredita, nije određena u aposolutnom, fiksonom iznosu. Sama činjenica da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru, koji je tuženik napisao i dao ga tužitelju na potpis, ne znači da se o ugovornim odredbama pregovaralo, te pobraja o kojim odredbama točno, a koje su bitne za postojanje ugovora, te je iz toga razvidno da je upravo tužitelj taj koji je u bitnom odredio sadržaj ugovora o kreditu, te drži da je odgovornost dokazivanja da bi bilo drugačije na tužitelju. Tuženik ističe da je tužitelj imao mogućnost pregovaranja o svakoj, pa i o odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu, tražiti pojašnjenja, a naglašava da je obveza tužitelja bila pročitati svaku odredbu ugovora i tražiti da mu se, ako ih je bilo, nejasnoće pojasne, te zatražiti izmjenu. Čak i kada bi se zaključilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to za posljedicu ima zaključak da sporna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i da je ugovorna odredbe ništetna.

2.4. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, a opreza radi i prigovor da tužitelj ne može tražiti zatezne kamate za period prije podnošenja tužbe.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. kolovoza 2009. ovjeren od strane Javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika pod posl.br. OV-4303/09 (stranica 6-15 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 10. prosinca 2021. (stranica 16 spisa), listu plasiranja kredita (stranica 17 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

4.Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8 Ugovora). Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da spori i visinu tužbenog zahtjeva, međutim u tom dijelu ne iznosi nikakav konkretan prigovor.

5. U tijeku postupka tuženik odustaje od prijedloga da se kao svjedoci saslušaju AN i FN, ali ostaje pri prijedlogu da se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, te da se sasluša tužitelj (podnesak od 16. rujna 2024., stranica 115-116 spisa)

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio radi kupnje stana. Navodi da se vezano za proceduru sklapanja tog ugovora sjeća da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, a u razgovorima su spominjali iznos njegovog zaduženja, te ostalim stvarima vezanima za uzimanje kredita na tako visok iznos, kao primjerice osiguranje. Postojanje „izlazne naknade“ nitko nije spominjao niti se o njoj išta pričalo u tim razgovorima, na nju nije upozoren. On je tekst ugovora pročitao, ali mu ta odredba ni po čemu nije bila uočljiva, niti može reći da je razumio što je to značilo. Svjestan svega postao je u trenutku kada je naknadu trebao platiti. Naime, tuženik je zatvarao poslovnicu u Dubrovniku, pa im se on, jer je slijedeća najbliža poslovnica u Splitu, obratio radi reprograma ili zatvaranja kredita. Ispalo je da je zatvaranje jedina opcija, jer tuženik više nije imao u ponudi kredite koji su njemu odgovarali, te je morao uzeti kredit u drugoj banci. Tom prilikom je saznao za spornu ugovornu odredbu, te ga je tuženik pozvao da plati iznos koji sada potražuje natrag, unatoč njihovim prigovorima jer je on smatrao da za to nema nikakve osnove. Na kraju je platio i zatvorio kredit. Ni u trenutku kada je potpisivao ugovor o kreditu, ni u trenutku kada je platio naknadu, niti sada, ne zna na što bi se ona točno odnosila, niti mu je netko išta o tome objasnio. Prilikom sklapanja ugovora nije mogao pregovarati sa tuženikom u smislu da se neke ugovorne odredbe izmijene ili izostave. Prilikom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu nije mu dana mogućnost pregovora o visini iste, već je morao platiti iznos koji je tuženik izračunao, nije mu ponuđena nikakva opcija smanjenja tog iznosa. Izmjenu ove ugovorne odredbe prilikom sklapanja ugovora nije izričito tražio, bio je fokusiran na kamate i druge aspekte ugovora, a za te je tražio neke izmjene, što nije prihvaćeno, pa je shvatio da je jedini izbor koji ima da prihvati ugovor kakav je ponudio tuženik ili ne, pa ga je prihvatio. Stan koji je kupljen sredstvima kredita je još uvijek u njegovom vlasništvu, to je stan u kojem živi.

7. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, smatrajući isti nepotrebnim za razrješenje spornih pitanja u ovoj pravnoj stvari.

8. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom dana 31. kolovoza 2009. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 276-53013069 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od kunskoj protuvrijednosti iznosa od 270.000,00 EUR po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita

- da je člankom 8. tog ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, ako o toj namjeri obavijesti banku najmanje trideset dana ranije, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Banke d.d.

- da je tužitelju predan Ugovor o kreditu i da mu djelatnici banke nisu pojašnjavao ugovorne odredbe niti su ga upozorili da će platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita (iskaz tužitelja),

- da je u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 10. prosinca 2021. Tuženik odgovorio na zahtjev tužitelja za prijevremenu otplatu kredita te naveo kao iznos nedospjelog dugovanja iznos od 217.259,31 EUR, a naknade za prijevremeni povrat u EUR (sa napomenom da je plativo u kunama po srednjem tečaju Addiko Bank d.d., a prema Tarifi Banke min. 500,00) iznos od 6.323,55

- da tuženik ne osporava da bi tužitelj navedeni iznos platio, kao što ne osporava da je plaćen baš taj iznos

9. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da ugovoreni uvjeti za prijevremenu otplatu kredita tj. odredba čl. 23. stavak 1. točka C) Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi da su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita jasno određeni člankom 23. točka C) Ugovora o kreditu te je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

10. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da prijevremena otplatu kredita je moguća uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (tuženika), Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe, da mu je rečeno kako naknadu za prijevremenu otplatu kredita mora platiti, nitko ga nije upozoravao da će trebati plaćati naknade ako prijevremeno otplaćuje glavnicu kredita, nije mu pojašnjavana odredba o prijevremenoj otplati kredita. Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti o visini takve naknade te tužitelju nisu pojašnjena prava na prijevremenu otplatu kredita koja se određuje sukladno aktima tuženika kao banke niti su tužitelju pojašnjene metode izračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita i na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelja upozorio da će plaćati naknadu prema općim uvjetima poslovanja banke važećem u trenutku prijevremene otplate.

11. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, 125/2007, 89/209, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP), kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema Odluci o naknadama tuženika, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio tipski ugovor tj. unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita koja visina seutvrđuje prema aktima tuženika. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužitelja odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne. Navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 8 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Nadalje i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 8. Ugovora koji su stanke sklopile dana 31. kolovoza 2009., te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke presude.

14. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 6.323,55 EUR s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio, kao ni datum plaćanja naknade. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

15. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

16. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

17. Isto tako, sud je neosnovanima ocijenio navode tuženika da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavljala naknadu štete koju trpi tuženik jer se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava tok regularnog poslovanja tuženika, te on plaća kamate na sredstva koja je osigurao za taj kredit i dalje, a nije siguran hoće li ih moći plasirati na tržište putem drugog kredita i pod jednakim okolnostima na tržištu, te da je iznos takve naknade sigurno manji od iznosa kamata koje bi korisnik kredita platio do vremena redovne otplate, čime je u svakom slučaju tuženik na gubitku. Tuženik nigdje ne navodi u čemu bi se točno sastojali troškovi prijevremene otplate kredita, niti na što se odnosi visina naknade. Također ničim nije pojašnjeno u čemu bi se konkretno sastojala šteta koju bi trpio i koja bi se eventualno naplaćivala iz naknade. Otplatom kredita prije isteka vremena koje je ugovoreno tuženik ustvari gubi kamatu, pa naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadnu neostvarenih kamata, odnosno izmakle dobiti. Takva ugovorna odredba suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, prema tome i ništetna. Shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita bilo je i vodilja zakonodavcu pri donošenju Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/17), a koji je otklonio nedostatke u ranijom regulativi i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njegovih obveza. Tako banke mogu naplatiti potrošačima samo administrativne troškove vezane uz potrebne radnje vezane uz zatvaranje kredita, ali ne i posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. Zbog zaključka u čemu bi se šteta na koju se tuženik referira ogledala, sud je i odbio izvođenje dokaza na tu okolnost, kao suvišan, jer na navedeni iznos tuženik nema pravo.

18.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

18.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora kako je naznačena u tužbi, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7 toč.1), zastupanje na ročištima od 18. rujna 2024.g. i 3. srpnja 2025.g. iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč.1.), dakle ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 600,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 750,00 EUR-a. Sud nije tužitelju priznao trošak avionske karte u iznosu od 432,12 EUR s obzirom da isti ima prebivalište u [adresa], a ničim nije obrazloženo zašto bi navedeni trošak bio opravdan i potreban za vođenje postupka, Stoga je tužitelju priznat iznos od 750,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 23. srpnja 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika