REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2952/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andrea Dominkuš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetnima odredbe članka 1., članka 2., članka 7. i članka 23. točka P) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206025735/06, kreditna partija 7102989700 od 10. siječnja 2006., solemniziranog 12. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Milke Čergar iz Sesveta pod poslovnim brojem OU-19/2006, sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 22.222,75 EUR sa zateznim kamatama:

na iznos od 13,57 EUR od dana 02.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 16,27 EUR od dana 08.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 7,05 EUR od dana 15.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 15,12 EUR od dana 30.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 14,08 EUR od dana 02.05.2009. pa do isplate,

na iznos od 7,91 EUR od dana 03.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 2,87 EUR od dana 07.07.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,09 EUR od dana 02.08.2009. pa do isplate,

na iznos od 7,44 EUR od dana 12.09.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,00 EUR od dana 02.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 2,80 EUR od dana 06.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,96 EUR od dana 16.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 12,92 EUR od dana 08.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 19,62 EUR od dana 11.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 17,79 EUR od dana 02.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 27,34 EUR od dana 02.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 24,89 EUR od dana 02.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 30,02 EUR od dana 02.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 57,40 EUR od dana 02.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 51,19 EUR od dana 02.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 73,27 EUR od dana 03.09.2010. pa do isplate,

na iznos od 63,19 EUR od dana 06.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 53,03 EUR od dana 02.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 83,20 EUR od dana 02.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 101,10 EUR od dana 03.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 88,17 EUR od dana 02.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 90,09 EUR od dana 02.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 80,81 EUR od dana 02.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,71 EUR od dana 02.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 115,43 EUR od dana 02.06.2011. pa do isplate,

na iznos od 119,93 EUR od dana 02.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 156,70 EUR od dana 02.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 143,86 EUR od dana 02.09.2011. pa do isplate,

na iznos od 123,82 EUR od dana 02.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 123,33 EUR od dana 02.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 121,17 EUR od dana 02.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 128,50 EUR od dana 02.01.2012. pa do isplate,

na iznos od 137,22 EUR od dana 03.02.2012. pa do isplate,

na iznos od 136,85 EUR od dana 02.03.2012. pa do isplate,

na iznos od 131,83 EUR od dana 02.04.2012. pa do isplate,

na iznos od 133,92 EUR od dana 02.05.2012. pa do isplate,

na iznos od 136,98 EUR od dana 02.06.2012. pa do isplate,

na iznos od 133,77 EUR od dana 02.07.2012. pa do isplate,

na iznos od 134,08 EUR od dana 02.08.2012. pa do isplate,

na iznos od 131,12 EUR od dana 02.09.2012. pa do isplate,

na iznos od 125,61 EUR od dana 02.10.2012. pa do isplate,

na iznos od 132,42 EUR od dana 02.11.2012. pa do isplate,

na iznos od 134,92 EUR od dana 02.12.2012. pa do isplate,

na iznos od 133,98 EUR od dana 02.01.2013. pa do isplate,

na iznos od 124,12 EUR od dana 02.02.2013. pa do isplate,

na iznos od 131,02 EUR od dana 02.03.2013. pa do isplate,

na iznos od 132,64 EUR od dana 02.04.2013. pa do isplate,

na iznos od 129,59 EUR od dana 02.05.2013. pa do isplate,

na iznos od 120,49 EUR od dana 02.06.2013. pa do isplate,

na iznos od 114,86 EUR od dana 02.07.2013. pa do isplate,

na iznos od 119,93 EUR od dana 02.08.2013. pa do isplate,

na iznos od 123,44 EUR od dana 02.09.2013. pa do isplate,

na iznos od 132,34 EUR od dana 02.10.2013. pa do isplate,

na iznos od 127,50 EUR od dana 02.11.2013. pa do isplate,

na iznos od 129,73 EUR od dana 02.12.2013. pa do isplate,

na iznos od 131,56 EUR od dana 02.01.2014. pa do isplate,

na iznos od 130,26 EUR od dana 02.02.2014. pa do isplate,

na iznos od 133,72 EUR od dana 02.03.2014. pa do isplate,

na iznos od 131,96 EUR od dana 02.04.2014. pa do isplate,

na iznos od 128,53 EUR od dana 02.05.2014. pa do isplate,

na iznos od 126,98 EUR od dana 02.06.2014. pa do isplate,

na iznos od 127,67 EUR od dana 02.07.2014. pa do isplate,

na iznos od 132,02 EUR od dana 02.08.2014. pa do isplate,

na iznos od 136,46 EUR od dana 02.09.2014. pa do isplate,

na iznos od 11.168,61 EUR od dana 26.09.2014. pa do isplate,

na iznos od 136,51 EUR od dana 02.10.2014. pa do isplate,

na iznos od 138,76 EUR od dana 03.11.2014. pa do isplate,

na iznos od 141,97 EUR od dana 02.12.2014. pa do isplate,

na iznos od 140,68 EUR od dana 02.01.2015. pa do isplate,

na iznos od 1.279,27 EUR od dana 03.01.2015. pa do isplate,

na iznos od 1.042,03 EUR od dana 16.01.2015. pa do isplate,

na iznos od 142,60 EUR od dana 02.02.2015. pa do isplate,

na iznos od 142,61 EUR od dana 02.03.2015. pa do isplate,

na iznos od 142,63 EUR od dana 02.04.2015. pa do isplate,

na iznos od 142,64 EUR od dana 02.05.2015. pa do isplate,

na iznos od 1.351,28 EUR od dana 08.05.2015. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 2. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.561,45 eura sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 25. travnja 2023. navodi da je s tuženikom 10. siječnja 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana kojim joj je tuženik odobrio isplatu kredita u iznosu 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli (pobliže određenim u izreci) i po toj osnovi isplatu iznosa od 22.644,87 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže određenim u tom podnesku (s time da na najstariju tražbinu traži isplatu zateznih kamata počevši od 2. lipnja 2010.). Traži i naknadu troškova postupka s kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i do zaključenja prethodnog postupka tuženik u bitnom osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare te osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice jer se pojedine uplate iz prometa po kreditu ne mogu s njom povezati. Ističe da tužiteljica nije potrošač jer je obrtnica koja na adresi nekretnine obavlja poslovnu djelatnost prevođenja. Osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna, ističe da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom te da joj je tuženik prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužiteljica u podnesku od 23. rujna 2024. zahtjev za isplatu uređuje na način da traži isplatu 22.227,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku, s time da na najstariju tražbinu traži isplatu zateznih kamata od 2. siječnja 2009. Tuženik se usprotivio preinaci uz obrazloženje da tužiteljica proširila vremensko razdoblje za koje traži isplatu te je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe.

4. Prije svega treba reći da iz činjeničnih navoda tužbe jasno proizlazi da je tužiteljica zbog rasta tečaja od početka otplate do njegove isplate plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćao da se plaćalo anuitete prema tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Dakle, tužiteljica nije u podnesku od 23. rujna 2024. po prvi puta činjenično obuhvatila razdoblje prije 2. lipnja 2020., iako bi se iz načina na koji je uredila tužbeni zahtjev u tužbi moglo zaključiti da je najstarija utužena tražbina dospjela 2. lipnja 2010. S obzirom da tužiteljica prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla imati potpuna saznanja o iznosu koji je i kada točno preplaćen, a tužbeni zahtjev uredila je odmah nakon što joj dostavljen nalaz i mišljenje, zaključak je ovog suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP). Stoga je sud na ročištu održanom 7. srpnja 2025. dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno uređenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP).

5. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz financijskim vještačenjem te dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Čitanjem ugovora o kreditu (list 11-14 spisa) utvrđeno je da su tužiteljica kao fizička osoba i tuženik 10. siječnja 2006. sklopili ugovor o namjenskom za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te da se tužiteljica obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom (čl. 1.). Nadalje, utvrđeno je da se tužiteljica obvezala tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 110.000,00 CHF (čl. 2.) i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 690,57 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 7.).Također je utvrđeno da je tužiteljica u čl. 23. P) ugovora izjavila da je upoznata s činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme ugovornog odnosa.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice leži na tuženiku.

13.2. Iz iskaza tužiteljice (list 211-212 spisa) proizlazi da joj je u banci rečeno da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, da joj je osobni bankar izričito preporučio kredit u toj valuti, da je nitko nije upozorio da postoji povećana opasnost od rasta tečaja za valutu CHF te da joj je prezentirano da se radi o stabilnoj valuti i da se većina kredita uzima upravo u toj valuti. Na upit punomoćnika tuženika da li je postavila pitanje vezano uz odredbu čl. 23. P koji su rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme trajanja ugovora odgovorila da takvo pitanje nije postavila vezano uz tu odredbu, nego je izričito postavila pitanje bankaru koji su rizici vezano uz valutu CHF na što joj je on odgovorio da praktički nema nikakvih rizika.

13.3. Sud je u opisanom dijelu prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je logičan, životan i uvjerljiv.

13.4. Iz iskaza saslušane tužiteljice ne proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

13.5. Tuženik je na ročištu održanom 6. veljače 2024. odustao od prijedloga da se sasluša osobni bankar.

13.6. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužiteljicu o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužiteljica dobila neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

14.1. Tuženik je u ovom postupku osporio tužiteljici svojstvo potrošača. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba pa je po ocjeni ovog suda tužiteljica već dostavljanjem ugovora o kreditu dokazala svoje svojstvo potrošača, a tuženik može dokazivati suprotno.

14.2. Dakle, na tuženiku leži teret dokaza da tužiteljica nije potrošač. Tuženik je u spis dostavio izvadak iz obrtnog registra (list 121 spisa) čitanjem kojeg je utvrđeno da je tužiteljica osnovala obrt [obrt] – VL. ŠT, [adresa] te je kao adresa sjedišta navedena adresa [adresa]. Tužitelja je na ročištu 7. srpnja 2025. (list 211-212 spisa) iskazala da živi u nekretnini koju je kupila predmetnim kreditom na adresi [adresa] i da čitavo vrijeme živi toj nekretnini. Iskazala je da je vlasnica spomenutog obrta, koji je prije bio registriran na ranijoj adresi prebivališta, a nakon što preselila u ovaj stan promijenila je adresu obrta. Također je iskazala da je ona konferencijski prevoditelj i da svoju djelatnost ne obavlja u tom stanu nego da je samo sjedište obrta registrirano na toj adresi. Na pitanje tuženika odgovorila je da se poslovne knjige nalaze kod njezine knjigovotkinje.

14.3. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv. Tuženik vjerodostojnost istog nije ničim doveo u sumnju.

14.4. Sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14.5. Prema tome, tužiteljica je kupila predmetnu nekretninu za vlastite potrebe odnosno za potrebe svog stambenog zbrinjavanja u kojoj živi. To što je adresa sjedišta njezinog obrta na toj istoj adresi ne znači da je ona nekretninu kupila u okviru svog zanimanja odnosno svoje djelatnosti (takvo što ne proizlazi iz niti jednog dokaza u spisu). Uostalom, tužiteljica je konferencijski prevoditelj pa po prirodi stvari svoju djelatnost niti ne može obavljati u svom stanu.

14.6. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovog suda je tužiteljica potrošač u smislu naprijed navedene odredbe.

15. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članaka 1., 2., 7. i 23. P ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak (toč. I izreke).

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

17. Što se pak tiče navoda tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana jer se po prometu po kreditu ne mogu sve uplate povezati s tužiteljicom treba reći da između stranaka nije sporno da je sporni kredit u cijelosti otplaćen. Tužiteljica je ugovorna strana tog ugovora. Po mišljenju ovog suda tužiteljica ne treba dodatno dokazivati da je baš ona plaćala pojedine anuitete. Naime, čak i da je netko treći vršio uplate anuiteta, nedvojbeno je da bi se radilo o uplatama u ime i za račun tužiteljice koje je tuženik primao i evidentirao po kreditu tužiteljice s obzirom na nespornu činjenicu da je kredit otplaćen. Dakle, posve je neodlučno je li tužiteljica osobno izvršila uplate obveza iz tog kredita ili je to učinila treća osoba u njezino ime i za njezin račun. Stoga je upravo tužiteljica aktivno legitimirana u odnosu na sve preplaćene iznose i nije dužna dokazivati da je baš ona izvršila uplatu svih anuiteta. Dodatno treba reći da suprotno tvrdnji tuženika iz prometa po kreditu (list 17-32 spisa) ne proizlazi da je netko treći, a ne tužiteljica plaćala anuitete.

18.1. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. 25. travnja 2023., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe.

18.2. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 23. rujna 2024. kada zahtjev za isplatu uređuje na način da zatezne na najstariju tražbinu traži isplatu zateznih kamata od 2. siječnja 2009., a ne kao u tužbi od 2. lipnja 2020. Pritom treba napomenuti da iz činjeničnih navoda tužbe nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica zbog rasta tečaja od početka otplate do njegove isplate plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da se plaćalo anuitete prema tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita te da traži isplatu preplaćenih iznosa za čitavo to razdoblje. Do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (što uključuje i zahtjev za isplatu zateznih kamata) iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Stoga nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev za isplatu kamata iz preinačene tužbe.

19.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 22. kolovoza 2024. (list 154-164 spisa), koji sud prihvaća u cijelosti kao jasan i obrazložen te na koji niti stranke nisu imale prigovore, nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 22.227,75 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u koloni 2 i 10 u tabeli na stranici 10-11 nalaza odnosno listu 163-164 spisa.

19.2.Također je utvrđeno da je tužiteljica zbog pada tečaja platila ukupno 692,37 eura manje, a pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže su navedeni u koloni 2 i 10 u tabeli na stranici 11-12 nalaza odnosno listu 166-164 spisa.

20. Suprotno mišljenju tuženika sud ne može uzeti u obzir i iznose koje je tužiteljica platila po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužiteljice u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-677/23 od 13. veljače 2024.

21. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 22.227,75 eura (dio toč. II izreke). Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku kamata, a vodeći računa i o granicama postavljenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. II.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (23.577,75 eura od čega se 1.350,00 eura odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti) te priloženom troškovniku.

24. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7/1), podnesaka od 21.11.2023. i 23.09.2024. za svako po 250 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 06.02.2024. i 07.07.2025. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 1250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 3.125,00 eura. Priznat joj je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 136,45 eura (u vrijeme podnošenja tužbe još nije stupila na snagu novelirana odredba čl. 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine, 118/18, 51/23 po kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa). Navedeno sveukupno iznosi 3.561,45 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

25. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 08.02.2024.., 05.02.2025. i 02.07.2025. jer ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

U Zagrebu 23. srpnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.