Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P- 1537/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja KH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Srok Lopar odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 21. listopada 2024. i izvršene objave 23. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011520591 koji je sklopljen dana 10. lipnja 2006. godine između tužitelja KH iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora u dijelu koji glasi: "(...) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.788,36 EUR (slovima: četiritisućesedamstoosamdesetiosameura i tridesetišestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
na iznos od 39,08 € od dana 01.09.2007. pa do isplate
na iznos od 38,39 € od dana 01.10.2007. pa do isplate
na iznos od 38,33 € od dana 01.11.2007. pa do isplate
na iznos od 38,86 € od dana 01.12.2007. pa do isplate
na iznos od 38,57 € od dana 01.01.2008. pa do isplate
na iznos od 39,22 € od dana 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 69,36 € od dana 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 70,55 € od dana 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 68,56 € od dana 01.05.2008. pa do isplate
na iznos od 68,11 € od dana 01.06.2008. pa do isplate
na iznos od 68,75 € od dana 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 67,46 € od dana 01.08.2008. pa do isplate
na iznos od 67,52 € od dana 01.09.2008. pa do isplate
na iznos od 68,26 € od dana 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 74,55 € od dana 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 70,28 € od dana 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 74,81 € od dana 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 77,61 € od dana 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 77,91 € od dana 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 76,90 € od dana 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 77,04 € od dana 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 75,74 € od dana 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 74,63 € od dana 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 74,85 € od dana 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 75,46 € od dana 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 75,37 € od dana 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 74,75 € od dana 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 75,85 € od dana 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 76,64 € od dana 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 77,93 € od dana 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 77,57 € od dana 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 77,43 € od dana 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 78,85 € od dana 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 79,59 € od dana 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 84,70 € od dana 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 85,83 € od dana 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 88,83 € od dana 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 87,45 € od dana 07.10.2010. pa do isplate
na iznos od 85,72 € od dana 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 73,28 € od dana 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 77,32 € od dana 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 69,74 € od dana 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 70,65 € od dana 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 69,34 € od dana 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 69,49 € od dana 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 61,88 € od dana 08.06.2011. pa do isplate
na iznos od 67,44 € od dana 06.07.2011. pa do isplate
na iznos od 65,73 € od dana 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 50,90 € od dana 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 49,32 € od dana 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 49,04 € od dana 12.11.2011. pa do isplate
na iznos od 48,81 € od dana 13.12.2011. pa do isplate
na iznos od 49,56 € od dana 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 50,25 € od dana 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 50,14 € od dana 13.03.2012. pa do isplate
na iznos od 49,69 € od dana 13.04.2012. pa do isplate
na iznos od 49,92 € od dana 15.05.2012. pa do isplate
na iznos od 50,11 € od dana 13.06.2012. pa do isplate
na iznos od 49,69 € od dana 13.07.2012. pa do isplate
na iznos od 49,71 € od dana 14.08.2012. pa do isplate
na iznos od 48,93 € od dana 13.09.2012. pa do isplate
na iznos od 49,38 € od dana 13.10.2012. pa do isplate
na iznos od 49,63 € od dana 13.11.2012. pa do isplate
na iznos od 49,28 € od dana 13.12.2012. pa do isplate
na iznos od 49,37 € od dana 15.01.2013. pa do isplate
na iznos od 48,84 € od dana 13.02.2013. pa do isplate
na iznos od 48,61 € od dana 13.03.2013. pa do isplate
na iznos od 49,42 € od dana 13.04.2013. pa do isplate
na iznos od 48,13 € od dana 16.05.2013. pa do isplate
na iznos od 48,07 € od dana 13.06.2013. pa do isplate
na iznos od 47,90 € od dana 13.07.2013. pa do isplate
na iznos od 48,06 € od dana 13.08.2013. pa do isplate
na iznos od 48,20 € od dana 13.09.2013. pa do isplate
na iznos od 48,76 € od dana 12.10.2013. pa do isplate
na iznos od 48,66 € od dana 13.11.2013. pa do isplate
na iznos od 49,10 € od dana 13.12.2013. pa do isplate
na iznos od 48,70 € od dana 14.01.2014. pa do isplate
po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011520591 koji je sklopljen dana 10. lipnja 2006. godine između tužitelja KH iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak
- sadržane u čl. 4.2. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (...)"
- sadržane u čl. 5. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
- sadržane u čl. 6. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
- sadržane u čl. 7.2. st. 1. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja
pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.953,09 EUR (slovima: četiritisućedevetstopedesetitrieura i devetcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
na iznos od 11,42 € od dana 01.11.2008 pa do isplate
na iznos od 12,33 € od dana 01.01.2009 pa do isplate
na iznos od 14,49 € od dana 01.02.2009 pa do isplate
na iznos od 15,46 € od dana 01.03.2009 pa do isplate
na iznos od 12,43 € od dana 01.04.2009 pa do isplate
na iznos od 12,92 € od dana 01.05.2009 pa do isplate
na iznos od 8,98 € od dana 01.06.2009 pa do isplate
na iznos od 5,61 € od dana 01.07.2009 pa do isplate
na iznos od 6,37 € od dana 01.08.2009 pa do isplate
na iznos od 8,30 € od dana 01.09.2009 pa do isplate
na iznos od 8,09 € od dana 01.10.2009 pa do isplate
na iznos od 6,24 € od dana 01.11.2009 pa do isplate
na iznos od 9,70 € od dana 01.12.2009 pa do isplate
na iznos od 12,23 € od dana 01.01.2010 pa do isplate
na iznos od 16,29 € od dana 01.02.2010 pa do isplate
na iznos od 15,24 € od dana 01.03.2010 pa do isplate
na iznos od 14,91 € od dana 01.04.2010 pa do isplate
na iznos od 19,34 € od dana 01.05.2010 pa do isplate
na iznos od 21,74 € od dana 01.06.2010 pa do isplate
na iznos od 37,63 € od dana 01.07.2010 pa do isplate
na iznos od 34,17 € od dana 01.08.2010 pa do isplate
na iznos od 43,31 € od dana 01.09.2010 pa do isplate
na iznos od 39,24 € od dana 07.10.2010 pa do isplate
na iznos od 34,16 € od dana 01.11.2010 pa do isplate
na iznos od 46,95 € od dana 01.12.2010 pa do isplate
na iznos od 62,19 € od dana 01.01.2011 pa do isplate
na iznos od 51,93 € od dana 01.02.2011 pa do isplate
na iznos od 55,77 € od dana 01.03.2011 pa do isplate
na iznos od 50,63 € od dana 01.04.2011 pa do isplate
na iznos od 51,41 € od dana 01.05.2011 pa do isplate
na iznos od 72,72 € od dana 08.06.2011 pa do isplate
na iznos od 100,28 € od dana 06.07.2011 pa do isplate
na iznos od 92,04 € od dana 01.08.2011 pa do isplate
na iznos od 84,39 € od dana 01.09.2011 pa do isplate
na iznos od 74,72 € od dana 01.10.2011 pa do isplate
na iznos od 73,14 € od dana 12.11.2011 pa do isplate
na iznos od 71,98 € od dana 13.12.2011 pa do isplate
na iznos od 76,94 € od dana 01.01.2012 pa do isplate
na iznos od 81,42 € od dana 01.02.2012 pa do isplate
na iznos od 81,01 € od dana 13.03.2012 pa do isplate
na iznos od 78,46 € od dana 13.04.2012 pa do isplate
na iznos od 80,09 € od dana 15.05.2012 pa do isplate
na iznos od 81,55 € od dana 13.06.2012 pa do isplate
na iznos od 79,15 € od dana 13.07.2012 pa do isplate
na iznos od 79,52 € od dana 14.08.2012 pa do isplate
na iznos od 74,80 € od dana 13.09.2012 pa do isplate
na iznos od 77,94 € od dana 13.10.2012 pa do isplate
na iznos od 79,73 € od dana 13.11.2012 pa do isplate
na iznos od 77,84 € od dana 13.12.2012 pa do isplate
na iznos od 78,67 € od dana 15.01.2013 pa do isplate
na iznos od 75,56 € od dana 13.02.2013 pa do isplate
na iznos od 74,39 € od dana 13.03.2013 pa do isplate
na iznos od 79,82 € od dana 13.04.2013 pa do isplate
na iznos od 71,82 € od dana 16.05.2013 pa do isplate
na iznos od 71,80 € od dana 13.06.2013 pa do isplate
na iznos od 70,94 € od dana 13.07.2013 pa do isplate
na iznos od 72,24 € od dana 13.08.2013 pa do isplate
na iznos od 73,49 € od dana 13.09.2013 pa do isplate
na iznos od 77,32 € od dana 12.10.2013 pa do isplate
na iznos od 76,99 € od dana 13.11.2013 pa do isplate
na iznos od 80,11 € od dana 13.12.2013 pa do isplate
na iznos od 77,87 € od dana 14.01.2014 pa do isplate
na iznos od 77,59 € od dana 13.02.2014 pa do isplate
na iznos od 79,69 € od dana 01.03.2014 pa do isplate
na iznos od 79,13 € od dana 01.04.2014 pa do isplate
na iznos od 76,96 € od dana 01.05.2014 pa do isplate
na iznos od 76,07 € od dana 01.06.2014 pa do isplate
na iznos od 76,30 € od dana 01.07.2014 pa do isplate
na iznos od 79,11 € od dana 01.08.2014 pa do isplate
na iznos od 81,15 € od dana 01.09.2014 pa do isplate
na iznos od 80,69 € od dana 01.10.2014 pa do isplate
na iznos od 82,64 € od dana 01.11.2014 pa do isplate
na iznos od 84,01 € od dana 01.12.2014 pa do isplate
na iznos od 83,28 € od dana 01.01.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 14.02.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.03.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.04.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.05.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.06.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.07.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.08.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.09.2015 pa do isplate
na iznos od 84,25 € od dana 01.10.2015 pa do isplate
po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
V. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.389,36 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 16. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je 10. lipnja 2006. sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9011520591 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio novčani iznos u visini od 80.534,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita, koja sredstava je utrošio za kupnju nekretnine potrebne za stanovanje njegove obitelji. Stranke su ugovorile valutnu klauzulu u članku 1. Ugovorile su otplatu 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici (članak 7.t.2.). Pri tom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, promjenjivu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana (član 4.1.). Člankom 4.2. stavak 2. ugovoreno je da se ta kamata obračunava u CHF. Isto tako, ugovoreno je i da se interkalarna kamata (članak 5. stavak 2.) kao i kamata na zakašnjela plaćanja (članak 6. stavak 2.) obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Istakao je da o navedenim odredbama stranke nisu pregovarale prethodno zaključenju ugovora. Objasnio je da prethodno zaključenju ugovora nije bio upoznat o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute ugovora koja bi bitno utjecala na visinu njegove obveze prema banci za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Istakao je da je banka, bez njegovog upoznavanja, u nekoliko navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu što je posljedično utjecalo na njegovu obvezu s obzirom da se mijenjala visina mjesečnog anuiteta.
2. Predmetne odredbe smatrao je nerazumljivim s obzirom da mu nisu bili poznati kriteriji koje je banka cijenila prilikom takvih promjena. Cijenio je da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje čine neodređenu obvezu za korisnika kredita i time ga stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na drugog suugovaratelja.
3. Navedene odredbe ugovora, istakao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasio da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije objektivno u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.
4. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrao je da odluke suda ( Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 ) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, se pozvao i na zauzeti pravni stav prema kojem je banka u razdoblju od 01.01.2024. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prethodno ugovaranju nije informirala korisnike kao potrošače o bitnim parametrima koji utječu na zaključenje ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, smatrao je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača. Stoga je smatrao je da su ranije navedene ugovorne odredbe djelomično pravno nevaljane, odnosno ništetne.
6. Pri tom se pozvao na činjenicu da je opisanim načinom tuženik uzrokovao primjenom anuitetne otplate kredita da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakog povećanja kamate usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu i to na štetu potrošača.
7. Tijekom trajanja ugovornog odnosa, naveo je da je sa tuženikom zaključio Dodatak ugovoru čime je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF valuti u kredit s valutnom klauzulom u Euro te mu je ispostavljen novi Euro otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene od 30.09.2015.
8. S obzirom na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, anuliranjem njezinih negativnih učinaka na obračun stanja glavnice te uspostavom činjenične situacije u kojoj bi se nalazio da se navedena CHF klauzula nije primjenjivala, stanje neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., prema početnom otplatnom planu, odnosno primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita iznosilo bi manje od glavnice koja je utvrđena u valuti EUR na dan konverzije. Smatrao je da provedbom konverzije i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u onu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Isti je provedbom konverzije zadužen za iznos glavnice koji je viši od iznosa glavnice obračunate prema ugovorenom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita.
9. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, pozvao se na odredbu članka 323. ZOO-a, cijeneći da je stranka ugovora u obvezi vratiti ono što je temeljem ništetnih ugovornih odredaba primila, smatrajući da je tuženik u obvezi pri tome kao nepoštena ugovorna strana isplatiti preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s navedenih osnova od dospijeća pa do isplate.
10. Predložio je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim dijelove odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, uz obvezu tuženika na isplatu nepripadno primljenog iznosa po osnovi naplaćene kamate u visini od 36.690,55 kn, a po osnovi tečajne razlike u visini od 32.169,45 kn, sve uvećano za sporedna davanja, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja tekuća o presuđenja, pa do isplate.
11. Ustrajući kod činjeničnih utvrđenja kao u tužbi, tužitelja je nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, postavio konačan tužbeni zahtjev u podnesku od 16. svibnja 2025. na način da je ustrajući kod deklaratornog dijela zahtjeva, dok je u odnosu na kondemnatoran dio zahtjeva zatražio isplatu s osnova preplate kamata iznos u visini od 4.788,36 Eura sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos sa navedene osnove od dospijeća pa do isplate, kao i daljnji preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike u visini od 4.953,09 Eura sa sporednim davanjima tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Ustrajao je kod zahtjeva za naknadom parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.
12. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.
13. Smatrao je da tužitelj svoj zahtjev temelji isključivo na odlukama donesenim u kolektivnom sporu ( Pž-7129/13, Revt-249/14 ), iako su iste ne primjenjive na konkretan slučaj.
14. Ne sporeći zaključenje prvotnog Ugovora, istakao je da su stranke zaključile Dodatak ugovora skladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nakon što je tužitelju dostavio izračun konverzije kredita. Zaključenjem navedenog Dodatka izvršena je konverzija ugovora, a što je imalo za posljedicu pretanak postojanja ranijeg ugovornog odnosa. Stoga je smatrao da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je prvotni ugovor na snazi. Pri tome se pozvao na sudsku praksu koja je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Cijeneći navedeni stav, istakao je da u konkretnom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, odnosno utvrditi postojanje povrede kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno ukloniti.
15. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu. Pojasnio je da je konverzija i izvršena sa svrhom i na način da se u obračunu uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Glede preplate, istakao je da pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata.
16. Pojasnio je da budući potpisom Sporazuma nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstva ( sve uplate po svim osnovama ) koje je tužitelj do tada izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Kada bi se usvojio zahtjev tužitelja, tužitelj bi ostvario pravo na dvostruku naplatu i to putem konverzije i sudske odluke.
17. U skladu s navedenim, smatrao je da tužitelj više nema pravnog interesa za pokretanje ove vrste spora s obzirom da je isti nakon zaključenja Dodatka ugovora sasvim izjednačen sa korisnicima Euro kredita.
18. Kada bi se cijenilo da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe, istakao je da bi se tijekom postupka utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj te je smatrao da valja cijeniti da je ugovorena valutna klauzula u CHF bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a, i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Suprotno tužitelju, smatrao je da je isti prije zaključenja ugovora u dovoljnoj mjeri bio informiran o svim ugovornim odredbama kako bi nesmetano mogao donijeti odluku o prihvaćanju zaključenja istoga. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužitelj mogao biti upoznat sa istima. Posebno je napomenuo da niti jedna kamatna stopa nije prelazila zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, kao i da je volja stranaka bilo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
19. U odnosu na pozivanje tužitelja na provedeni postupak povodom kolektivne tužbe, naveo je da se isto relevantno za posebne parnice pokrenute radi naknade štete, što nije konkretni slučaj. Podredno je istakao da se na predmetne sentence ne može pozvati individualni potrošač.
20. Također, istakao je prigovor zastare koji nije posebno obrazložio.
21. Smatrajući da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, predložio je njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.
22. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev tužitelja, tuženik je istakao da je tužitelj time preinačio zahtjev čemu se protivio i u odnosu na isti istakao prigovor zastare. Protivio se i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva (točka 2. podneska) te je predložio da u tom dijelu tužitelj odbije zahtjev. U svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ustrajao na ranijim utvrđenjima i iznijetim prigovorima. Cijenio je da tužitelj kao potrošač tužbenim zahtjevom potražuje povoljnije uvijete od onih koji su zakonom dopušteni, ali i povoljniji od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Pri tome se pozvao na odluku VSRH poslovni broj Gos-1/19.
23. Iznijete navode odgovora na tužbu i daljnjih očitovanja tuženika, tužitelj u cijelosti cijenio neosnovanim.
24. Prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelj je smatrao neosnovanim. Smatrajući da je postupanjem tuženika oštećen unatoč nesporno izvršenoj konverziji, istakao je da kao potrošak ima pravni interes za vođenjem ovakve vrste postupka. Pri tome se pozvao na odluku VSRH poslovni broj Rev- 2868/18.
25. Naveo je da je konverzijom uređen odnos među strankama za buduće razdoblje, dakle tužitelj se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik želi stvoriti lažnu sliku da je tužitelj imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski i životno, izbor nije postojao. S obzirom na značajno povećanje kako tečaja tako i kamatne stope, koji su nezakonito ugovoreni, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično za zaključiti da se isti nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju budući je njemu i njegovoj obitelji već dotad egzistencija bila ugrožena. Svakako ne treba zanemariti niti činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači su imali rok od svega 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Osim toga, apostrofirao je da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova. ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne ugovorne odredbe takvih ugovora sukladno tom zakonu postale valjane. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti ne poštenih ugovornih odredbi!
26. Sud EU je u presudi broj C-118/17 od dana 14. ožujka 2019. godine dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Stoga, i u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je njime za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem samom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz osnovnog Ugovora o kreditu, odnosno nije nadoknađena razlika koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. U prilog tome ide u recentna sudska praksa sudova diljem Republike Hrvatske.
27. Istakao je da u oglednom postupku (Gos 1/2019) nije riješeno pitanje prava na punu restituciju tužitelja. Stav Suda EU u presudi MH protiv Erste Bank Hunmgary ZRT, broj C-118/17, daje primat apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, što je izraženo u točki 43. i 44. navedene presude. U tom smislu Sud EU u presudi je zaključio da „činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavim te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.“
28. Tuženik je konvertiranu glavnicu zatvarao do tada izvršenim uplatama, no ista je sadržavala tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj iako su navedene tečajne razlike naknadno anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast CHF-a nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, tuženik nije mogao koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu. Stoga, matematički nije moguće da je ono što je tužitelj plaćao u anuitetima povrh početnog otplatnog plana iskorišteno za namirenje konvertirane glavnice, kao što tuženik tvrdi u ovom postupku.
29. Iznio je svoje mišljenje da je tuženik preferirao, sugerirao i nagovarao potrošače na odabir kredita sa CHF valutnom klauzulom. Dapače, kredit s valutnom klauzulom u CHF tužitelju je bio predstavljen kao najbolja i najsigurnija opcija, što je u stvarnosti bila dobra opcija isključivo za tuženika. Isto zaključuje i Trgovački sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja P-1401/2012: „Odgovornost tuženih banaka postaje razvidna pogotovo onda kad se uzme u obzir što su sve tužene banke prešutjele potrošačima, a tiče se upravo stručnih analiza (među kojima i citirana studija MMF-a iz 1997. g.) o predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zona na švicarski franak, jer su stručni krugovi s razumnom sigurnošću, na temelju provedenih analiza i iskustva, znali da će EURO u fazi svog uvođenja biti „meka“ valuta te da će, naročito u početnoj fazi, doći do bijega kapitala iz EURO zone i pritiska kapitala na švicarski franak.“
30. Na temelju iznijetog tužitelj zaključuje da nigdje u zakonu, kao niti u sporazumu o konverziji nisu navedene odredbe o odricanju od prava na temelju kolektivne presude da se potražuje sve ono što je banka neosnovano stekla na temelju nepoštenih ugovornih odredaba. Izričit je bio u kazivanju da sklopljeni sporazum o konverziji ne predstavlja novaciju.
31. U odnosu na prigovor zastare istakao je da je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe te je ponovo počeo teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe.
32. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke.
33. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora i isplatu preplaćenog s osnove valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, u cijelosti osnovanim.
34. Konačno postavljenim zahtjevom tužitelj je izvršio preinaku prvotno postavljenog zahtjeva. Unatoč protivljenju tuženika, sud je skladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, dopustio preinaku cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka. Valja istaći da je preinačen dio zahtjeva temeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi, a što je sud cijenio prilikom donošenja odluke.
35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.
36. Podredno se ističe da sud nije smatrao osnovanim isticanje tuženika da je tužitelj konačnim zahtjevom u odnosu na točku 2. zahtjeva djelomično povukao svoj zahtjev. Skladno stavu VSRH potrošač je u ovakvoj vrsti spora pozvan nakon provedenog vještačenja postaviti zahtjev u skladu sa istim, zbog čega se ne radi o povlačenju dijela zahtjeva, već o njegovoj precizaciji.
37. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.
Nije sporan status potrošača tužitelja.
38. U odnosu na meritum, sporan je osnov, kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. Također je sporno isticanje tužitelja da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.
39. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.
40. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka ugovora tijekom 2015., kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega je tužitelj zaključenjem Dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, slijedom čega isti nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno dijelova ugovora o kreditu jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
41. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačima kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.
42. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.
43. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.
44. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora, jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Slijedom navedenog, tužitelj imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.
45. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.
46. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.
47. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.
48. Predmetnim Dodatkom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.
49. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.
50. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva na, pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, kao i na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja cijeniti odluke donesene u navedenom postupku, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
51. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
52. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
53. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
Iz 54. ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
55. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primijeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantna s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.
56. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
57. Tužiteljev zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da mu se isplati imovina koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.
58. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope. Također, ugovorena je i valutna klauzula CHF.
59. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule i promjenjivost kamatne stope, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.
60. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.
61. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđeno je da mu je tuženik ponudio kao jedinu mogućnost zaključenje ove vrste kredita, pri tome ističući njegovu kreditnu nesposobnost za ostvarivanje Euro kredita. Kako je tuženik istakao kreditnu sposobnost istoga za zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF te mu ponudio takvu vrstu kreditiranja, isti je prihvatio istaknutu ponudu i zaključio osnovni ugovor o kreditu. Kreditna sredstva bila su mu potrebna za rješavanje stambenog pitanja obitelji. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF. Objašnjeno mu je da se radi o povoljnom kreditu s obzirom da je valuta CHF stabilna.
62. Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu mu nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije mu bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena mijenjala. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, o čemu nije bio niti upoznat od strane tuženika, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog te znatnim financijskim opterećenjem istoga. U jednom razdoblju mjesečna kreditna obveza bila mu je veća od iznosa plaće.
63. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka, tuženik ga nije upoznao o eventualnim pravima koja su mu pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.
64. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od samoga tužitelja. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo je moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.
65. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo tuženik ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična. Naime, iako je tužitelj imao namjeru zaključiti ugovor sa valutom Euro, neživotno je i nelogički da isti to ne bi prihvatio kao soluciju, već je zaključio ugovor u valuti CHF koji ga nije interesirao. Stoga isticanje tuženika da bi to bio izbor tužitelja nije prihvatljivo. Sud cijeni dokazanim da tužitelj prema procjeni tuženika nije zadovoljavao uvjete za zaključenje ugovora sa valutom klauzulom u Euru, zbog čega mu je ponudio kao jedinu mogućnost kreditiranja zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a što je tužitelj i prihvatio s obzirom na potrebna sredstva radi financiranja stambenog rješenja.
66. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
67. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
68. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.
69. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
70. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
71. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
72. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,20 % godišnje), iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,20 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".
73. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.
74. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.
75. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.
76. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
77. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu nepošteni, to su isti u smislu odredaba ZZP-a ništetni.
78. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.
79. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.
80. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
81. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
82. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba, kao i dijelovi odredaba ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno odnose se na valutnu klauzulu suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. Pri tome je sasvim irelevantna činjenica da prema projekciji pravnog prednika tuženika tužitelj nije bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u Euro, dok je bio kreditno sposoban za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je isti i iznio ponudu za zaključenje te vrste ugovora o kreditu. To stoga jer je tužitelj u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informitranosti istoga od strane drugog ugovaratelja.
83. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.
84. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.
85. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, neovisno od izvršene konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji.
86. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. ekonomista ZH, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, naveo je da je tužitelj svojim uplatama da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala platio više iznos od 4.788,36 EUR, dok je s osnove tečajne razlike pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita više platio iznos od 4.953,09 EUR.
87. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15). Istakao je da je suština konverzije bila da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita koji za pretpostavku ima početni iznos ( stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita ) 51.730,91 Eur, ročnost odnosno trajanje kredita kao i kod CHF kredita. Pri tome banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama, vještak ističe da simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate do trenutka konverzije.
88. Vještak navodi da iznos preostale glavnice prema konvertiranom kreditu je neovisan o uplatama tužitelja. Razlika između preostale glavnice prema konvertiranom kreditu i preostale glavnice prema stvarno realiziranom otplatnom planu, koju iznosi 3.193,69 E na dan 30.09.2015. predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Pojasnio je da je tuženik proveo konverziju navedenog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i iznose koji predstavljaju preplatu po kamati i tečajnoj razlici i na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.
89. Po mišljenju ovog suda provedenim vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora preplatio tuženiku ranije navedeni novčani iznos, kao i da nije dokazano da bi tuženik priznao određeni iznos preplate prilikom konverzije koji je uplatio u korist tužitelja, pa bi za takav iznos valjalo umanjiti tražbinu tužitelja.
90. U odnosu na kamatnu stopu koju je vještak cijenio prilikom izračuna tužiteljeve preplate, valja istaći da je u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa odredbom članka 26. stavak 3 ZOO-a, valjalo primijeniti kamatu čija stopa je određena u osnovnom ugovoru, a koja je iznosila 4,20 % godišnje.
91. Tuženik je na izrađeni nalaz i mišljenje iznio očitovanje u smjeru nepotrebnosti provođenja navedenoga dokaza s obzirom na postavljenu zadaću, smatrajući pri tome da je zadaća neadekvatna za konkretni slučaj. Opetovano je istaknuo svoj pravni stav, kao i isticanje da ugovorne strane nisu zaključile ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom, već upravo promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega se sadržaj nalaza i mišljenja ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
92. Izričito upitani od strane suda stranke su istakle da nije potrebno pozvati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza.
93. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
94. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem jer je nepripadnu imovinu stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba.
95. Cijeneći utvrđeno proizlazi osnovanim deklaratorni zahtjev stranke usmjeren na ništetnost odredbe članka 4.1. Ugovora i to u dijelu koji se odnosi na odluku banke o kreditiranju građana kada govorimo o primjeni na promjenjivu kamatnu stopu, u dijelu članka 4.2. stavak 2., članka 5.2. i članka 6.2. Ugovora u kojem je navedena Vezanost kamate za valutu CHF, odnosno u članku 7. 2. stavak 1. kojim je određena valutna klauzula u CHF za otplaćivanje kredita u mjesečnim anuitetima. U odnosu na kondemnatorni zahtjev, kao što je ranije navedeno, tužitelju je valjalo dosuditi s osnova ništetnih odredaba Ugovora, odnosno dijelova Ugovora koji se odnose na ugovorenu kamatu, odnosno valutnu klauzulu preplaćene iznose u utvrđenoj visini od 4.788,36 EUR, odnosno 4.953,09 EUR.
96. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do IV. izreke presude.
97. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.
98. Tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredne, odnosno dijelova odredbi ugovora, odnosno određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.
99. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2020. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
100. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.
101. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev s oba osnova temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok u tarjanju od pet godina, skladno odredbama ZOO-a, zbog čega ga je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora.
102. Kako je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom u cijelosti, dosuđena mu je naknada prouzročenog parničnog troška skladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju je dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 22. prosinca 2023., 16. svibnja 2024., 22. svibnja 2024. te zastupanja na ročištima 9. siječnja 2024., 10. srpnja 2024. i 21. listopada 2024. prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, PDV-a u visini od 25 %, uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu, uplaćenog predujma za vještačenje, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.389,36 EUR.
103. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.
104. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku V. izreke presude.
U Rijeci, 23. srpnja 2025.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presudei rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
