REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-3920/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Heleni Frigo Bomeštar, u pravnoj stvari tužiteljice IGH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Goranu Srebačiću odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 23. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 20. st. 1 toč. C) Ugovor o namjenskom kreditu broj 3203911890/04 od 05.11.2004 godine solemniziranog po javnom bilježniku Milanu Gliboti iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 82 dana 10.11.2004. godine pod brojem OU- 501/2004, zaključenog između tužiteljice IGH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.145,29 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 106,18 eur od dana 25.04.2007. godine,

- na iznos od 291,99 eur od dana 25.04.2008. godine,

- na iznos od 747,12 eur od dana 29.10.2008. godine sve do 31.prosinca.2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.104,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 28. lipnja 2024. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3203911890/04 od 5.11.2004 godine solemniziran po javnom bilježniku Milanu Gliboti iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 82 dana 10.11.2004. godine pod brojem OU-501/2004, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju nekretnine. Po tom ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 65.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom s rokom otplate od 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Odredbom čl. 20. st. 1 toč. C predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Temeljem navedene odredbe tužiteljica je tuženiku u tri navrata prijevremeno otplatila određene dijelove kredita i to dana 24.4.2007. godine plaćen je iznos od 40.000,00 kuna, glede čega je zbog te djelomične prijevremene otplate kredita u tom iznosu tuženik obračunao i naplatio tužiteljici iznos od 800,00 kuna, što kad se preračuna u eur po tečaju 1 eur = 7,53450 kuna, dobije se iznos od 106,18 eur koji je tužiteljica platila tuženiku po toj osnovi. Dana 24.04.2008. godine plaćen je iznos od 110.000,00 kuna, glede čega je zbog te djelomične prijevremene otplate kredita u tom iznosu tuženik obračunao i naplatio tužiteljici iznos od 2.200,00 kuna, što kad se preračuna u eur po tečaju 1 eur = 7,53450 kuna, dobije se iznos od 291,99 eur koji je tužiteljica platila tuženiku po toj osnovi. Dana 28.10.2008. godine plaćen je preostali iznos dugovanja po osnovi predmetnog kredita od 281.459,78 kuna, glede čega je zbog te otplate kredita u tom cjelokupnom preostalom dijelu dugovanja po osnovi predmetnog kredita tuženik obračunao i naplatio tužiteljici iznos od 5.629,20 kuna, što kad se preračuna u eur po tečaju 1 eur = 7,53450 kuna, dobije se iznos od 747,12 eur koji je tužiteljica platila tuženiku po toj osnovi. Slijedom toga, temeljem navedene odredbe čl. 20. st. 1 toč. C) predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu tuženik je tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio ukupan iznos od 1.145,29 eur. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Dakle, sporna odredba čl. 20. st. 1 toč. C predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao te ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Navedena ugovorna odredba iz 20. st. 1 toč. C predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate ništetna je i stoga što je suprotna kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. i čl. 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 20. st. 1 toč. C) predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ništetna je u cijelosti, a što onda za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Osim toga, tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u tim iznosima, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Osim toga, trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužiteljici dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlažu da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev sve pobliže označeno u izreci ove presude uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu podneskom od 29. srpnja 2024. godine tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nadalje ističe da za potraživanja tužitelja nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena sukladno tada važećim propisima, nije bila zabranjena te tuženiku nastaje šteta ako se izmijeni rok dospijeća i način otplate. Predmetna odredba nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa se ne radi o ništetnoj odredbi. Ističe prigovor zastare i prigovora tijeku zatraženih zakonskih zateznih kamata, konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

2.1. U daljnjem tijeku postupka tuženik je podneskom od 4.prosinca 2024. godine naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, a što su ujedno stranke i suglasno navele na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. godine.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo po strankama sve predložene dokaze i to dokaz uvidom u Ugovor o kreditu na listu 6 do 10 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na listu 11 do 12 spisa, u potvrde na listu 13 do 16 spisa, dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja i dokaz uvidom u svu ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka dokazivanja, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - nastavno ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud (1) utvrdi ništetnim odredbu Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i (2) naloži tuženiku da mu isplati plaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporna činjenica sklapanja ugovora o kreditu br. 3203911890/04. dana 4. studenog 2004. godine, a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u isti na listu 6 do 10 spisa.

6.1. Člankom 20 st.1 sklopljenog Ugovora o kreditu i to st.1 toč.C određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora.

7. Tuženik nije posebno osporavao da je došlo do prijevremene otplate te da je tužitelju naplaćena za to naknada.

8. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, kao i to da li tužitelj ima pravo na povrat plaćenog.

8.1. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo po strankama sve predložene dokaze.

9. Tužiteljica je u svom iskazu navela, a nakon što joj je predočen ugovor na listu 6 do 10 spisa, da je sklopila taj predmetni ugovor. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovarala niti o visini kamatne stope, a niti o eventualnoj prijevremenoj otplati kredita. Nakon što je već kredit plaćala pitala je osobnu bankaricu da li bi mogla prijevremeno otplatiti kredit, na što je ona rekla da je moguće, prvo se iznenadila što ju je to pitala, rekla joj je da može otplatiti najmanje tri rate i to je to. Ne sjeća se da li joj je ona prilikom otplate spominjala neke postotke, sigurno je, ne sjeća se i u tri navrata je izvršila prijevremenu otplatu kredita. U sva tri puta kada je vršila prijevremenu otplatu kredita, plaćala je naknadu, a to su utuženi iznosi. Pročitala je prilikom potpisivanja kredita ali u tom dijelu koji se odnosi na prijevremenu otplatu nisu pisali. U vrijeme sklapanja kredita nije bila niti član trgovačkog društva niti obrta.

10. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit da od službenice banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovarala niti o visini kamatne stope, a niti o eventualnoj prijevremenoj otplati kredita U konkretnom slučaju proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, da se radi o tipskom ugovoru i da tužiteljica kao klijent na pojedine odredbe nije mogla utjecati. Stoga je uvjerljiv i životan iskaz tužiteljice da o predmetnoj naknadi nije mogla pregovarati, niti joj je ona bila objašnjena.

11. Dakle, radilo se o tipskoj odredbi ugovora o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati, niti je bio informirana na što konkretno se ta naknada odnosi.

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. – nastavno ZZP/03) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadržava odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13.1. Kao što je već rečeno sud nije proveo dokaz saslušanjem osobne bankarice tuženika iz razloga što je tuženik odustao od istaknutog dokaznog prijedloga.

14. Prema članku 142 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91.73/91.3/94.7/96.112/99. -nastavno ZOO), a čije odredbe se primjenjuju u ovoj pravnoj stvari opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14.1. Prema članku. 1068 ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo da bude vraćen (stavak 4.).

14.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068 stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398 ZOO-a.

14.3. Prema članku 398 stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

15. U konkretnom slučaju čl. 20 stavak 1 točka C Ugovora o kreditu je suprotan i čl.1068 st.4 ZOO-a jer se njome, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja i stoga je ta odredba ništetna u smislu čl.398 i čl. 13 ZOO-a, posebice u situaciji kada nema nikakvog dokaza da bi tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu.

16. Tuženik tijekom postupka, osim općenitog pozivanja na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu i općenitog pozivanja na troškove koji su mu nastaju, nije navodio, niti dokazivao, u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

16.1. U gore navedenom smislu ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7.12.2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne razlike po pitanju kamatne stope, a isto se tako ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18.12.2023. broj:Rev-549/23.

16.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

16.3. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16.4. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

17. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 20 stavak 1.točke C Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 20. stavak 1. točka C Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Slijedom svega navedenoga nedvojbeno je utvrđeno da je ništetan članak 20. stavak 1. točka C Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao pod točkom I izreke ove presude.

18.1. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 20 stavak 1. točka C u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 104 ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

19. Uvidom u račun-obračun prednika tuženika od 20. travnja 2015. (list 34 spisa) i Izvoda po kreditu utvrđeno je da je predmetna naknada iznosila 4.126,86 eur.

20. Kako je tuženik podneskom od 4. prosinca 2024. godine kao na ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. godine naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva to je tužitelj odustao od istaknutog dokaznog prijedloga u vidu provođenja financijskog vještačenja.

20.1. Također valja istaći da je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila u skladu s podacima koje je dostavio tuženik.

21. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 1.145,29 (iznos u eurima izračunat uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, NN broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svake pojedine prijevremene otplate do isplate primjenom članka 214 ZOO-a budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku svake pojedinačne naplate naknade, a kako je to odlučeno točkom II izreke presude.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja istaći da isti nije osnovan. To iz razloga jer je člankom 110 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

23. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29 ZOO-a, a odluka o kamati na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 Ovršnog Zakona.

24. Odluka o parničnom trošku stranaka temelji se na odredbi čl.154 st. 1 u svezi s čl.155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja istih po punomoćnicima- odvjetnicima i isti je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

24.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe po tbr.7 toč.1 od 100 bodova, troška sastava jednog podneska po tbr.8 toč.1 (10.9.2024.) od 100 bodova, troška sastava jednog podneska po tbr.8 toč.3 (1.7.2024.) od 10 bodova i troška pristupa na dva ročišta po tbr.9 toč.1 (3.12.2024. i 10.6.2025.) od 200 bodova, troška, odnosno sveukupno 410 bodova, što prema važećoj vrijednosti boda po tbr.54, a prema vrijednosti predmeta spora sveukupno iznosi 820,00 eur uz 25% povećanja po tbr.46 u iznosu od 205,00 eur te uz trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, sveukupno iznosi i čini trošak tužiteljice od 1.104,64 eur.

24.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak ročišta za objavu presude i to iz razloga što navedeni trošak prilikom sastava troškovnika je bio budući i neizvjestan trošak, odnosno nije postojao prilikom sastava troškovnika. Također valja dodati, a neovisno od prednjeg utvrđenja suda da zatraženi trošak nije niti potreban za vođenje postupka , a s obzirom na činjenicu postojanja e-oglasne ploče suda.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025.

Sudac:

Helena Frigo Bomeštar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1.Punomoć. tužiteljice uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur

2.Punomoć. tuženika