Poslovni broj: Pr-20/2025-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vedran Ramadanović, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika:

ALUFLEXPACK NOVI d.o.o., Murvica, Poličnik, Ulica dr. Franje Tuđmana 25, OIB: 23268154531, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lančić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. srpnja 2025.g., u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu održanom povodom objave presude dana 23. srpnja 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženiku: ALUFLEXPACK NOVI d.o.o., Murvica, Poličnik, Ulica dr. Franje Tuđmana 25, OIB: 23268154531, da tužiteljici: ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 3.667,67 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 252,89 EUR, kamata teče od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 271,04 EUR, kamata teče od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 261,48 EUR, kamata teče od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 260,18 EUR, kamata teče od 16. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 325,50 EUR, kamata teče od 15. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 2.296,58 EUR, kamata teče od 15. lipnja 2019. do isplate, sve po zakonskoj zateznoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ALUFLEXPACK NOVI d.o.o., Murvica, Poličnik, Ulica dr. Franje Tuđmana 25, OIB: 23268154531, da tužiteljici VERENI ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati parnični trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.333,13 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjskom presudom pod poslovnim brojem Pr-4/2020- 19 od 11. travnja 2023.g. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim ista potražuje isplatu ukupnog iznosa od 27.634,07 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč.I.), te naknadu joj parničnog troška.

2. Citiranu presudu prvostupanjskog suda pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odlučujući povodom žalbe tužiteljice Županijski sud u Osijeku je donio rješenje pod poslovnim brojem Gž R-268/2023-3 od dana 10. travnja 2025.g. kojim se žalba tužiteljice uvažava, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr- 4/2020-19 od 11. travnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 10.1.2020.g. i u nastavku raspravljanja i dalje navodi da joj je kod tuženika prestao radni odnos temeljem odluke o otkazu ugovora o radu od 31.12.2018., kojom odlukom da je utvrđeno pravo tužiteljici na otkazni rok u trajanju od 4 mjeseca za vrijeme koje nije u obvezi dolaziti na posao. Tužiteljica navodi da je Sporazumom između stranaka od 31.12.2018.g. utvrđeno da će tužiteljici biti isplaćivana naknada plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka, kao da je radila, te naknada za neiskorišteni godišnji odmor, te otpremnina, s time da se tužiteljica odrekla prava pobijati odluku o otkazu od 31.12.2018.g. Tužiteljica navodi da joj je tuženik isplatio naknadu plaće za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2019.g. ali u umanjenom iznosu, navodeći da bi joj za vrijeme otkaznog roka za vrijeme dok nije radila na ime naknade plaće pripadao iznos prosječne plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca u kojima je radila, a to da su listopad, studeni i prosinac 2018. godine, a koji iznos da je prema prosjeku iznosio 9.056,74 kn, a da je umjesto navedenog iznosa tužiteljici za siječanj 2019.g. isplaćen iznos od 7.151,34 kn bruto, za veljaču 2019.g. iznos od 7.014,56 kn bruto, za ožujak 2019.g. iznos od 7.086,62 kn bruto, za travanj 2019.g. iznos od 7.096,42 kn bruto i za svibanj 2019.g. iznos od 6.604,26 kn bruto, pa da je na taj način tužiteljici za siječanj 2019.g. isplaćen iznos od 1.905,40 kn bruto manje, za veljaču 2019.g. iznos od 2.042,18 kn bruto manje, za ožujak 2019.g. iznos od 1.970,12 kn bruto manje, za travanj 2019.g. iznos od 1.960,32 kn bruto manje i za svibanj 2019.g. iznos od 2.452,48 kn bruto manje nego joj pripada po osnovi naknade plaće na koju da tužiteljica ima pravo temeljem odredbe čl. 95.st.5. Zakona o radu, kojom odredbom da je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga u što da spada oslobađanje od obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka, te da se naknada plaće određuje u visini prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, da budući da je radnik iz opravdanih razloga prestao raditi 31.12.2018.g., to da se u prosjek plaća počevši od naknade plaće za siječanj 2019.g. ubrajaju plaće isplaćene za 10., 11. i 12. mjesec 2018.g. koje su mu do tada bile isplaćene. Radniku da je prilikom obračuna otpremnine isplaćena otpremnina također u umanjenom iznosu budući da za obračun otpremnine nije uzet prosjek plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Tužiteljica navodi da je KU tuženika u čl. 104. propisano da se radniku otpremnina određuje u visini od 40% prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, da se radnik ovog potraživanja nije mogao odreći budući isto dospijeva istekom otkaznog roka, stoga ga pozivom na odredbu čl. 95.st.3. Zakona o radu radniku pripada prvo na otpremninu sukladno čl. 104. KU tuženika, a budući da je radnik, ovdje tužiteljica, na radu kod tuženika kao poslodavca provela 31 godinu to da joj pripada otpremnina u visini d 40% iznosa prosječne plaće isplaćene u zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a to da je 9.056,74 kn, odnosno iznos od 3.622,69 kn za svaku godinu navršenog staža, tj. ukupan iznos od 112.303,57 kn, a ne iznos od 95.000,00 kn koji je tužiteljici isplaćen na ime otpremnine, dakle, da je tuženik ostao dužan tužiteljici iznos od 17.303,57 kn na ime otpremnine. Tužiteljica naposljetku navodi da se prije pokretanja sudskog postupka obratila tuženiku kao poslodavcu sa zahtjevom da joj isti isplati naknadu plaće koja joj pripada po Zakonu, a da je tuženik to odbio, da je iz dopisa tuženika od 27.2.2019.g. razvidno da tuženik pogrešno smatra da tužiteljica za vrijeme otkaznog roka ima pravo na plaću umjesto naknade plaće te da brka ova dva pravna pojma, te da je pravni stav na kojem tužiteljica temelji ovu tužbu potvrđen i u presudi VSRH broj Revr-1859/10 od 8.9.2011.g. prema kojem se visina otpremnine izračunava prema tri prosječne plaće isplaćene za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a ne naknade plaće isplaćene za tri mjeseca trajanja otkaznog roka u kojem radnik nije radio, pa stoga svega predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži tuženiku isplatu joj iznosa od 27.634,07 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadu joj parničnog troška.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 17.2.2022.g. i u nastavku raspravljanja i dalje navodi da nije sporno da je tužiteljica bila radnica tuženika, te da je dana 31.12.2018. godine istoj uručena Odluka o otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz), da također nije sporno da su stranke predmetnog dana 31.12.2018. godine sklopile Sporazum kojim su uredili cjelokupni odnos po prestanku radnog odnosa, međutim da su sporni navodi tužiteljice da joj je tuženik isplatio manji iznos plaće, te posljedično tome i sami iznos otpremnine, te da shodno navedenome u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da je isplatio tužiteljici plaće za mjesec siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2019. godine sukladno važećem ugovoru o radu, da su stranke pored osnovnog Ugovora o radu od 1.12.2017. godine sklopile na određeno vrijeme dva Aneksa osnovnom ugovoru i to Aneks broj 1. dana 1.12.2017. godine s važenjem do 31.05.2018. godine i Aneks broj 2. dana 1.06.2018. godine s važenjem do 31.12.2018. godine, da je shodno ugovoru o radu i dodacima ugovora o radu, plaća određena na temelju broja bodova, pa da je tako osnovnim ugovorom utvrđena osnovica plaće u iznosu od 1200 bodova, da bi Aneksom broj 1. ista bila uvećana za 250 bodova na vrijeme od 1.12.2017. do 31.05.2018. godine, a Aneksom broj 2. također za 250 bodova na vrijeme od 1.6.2018. do 31.12.2018. godine, da uzimajući navedene odredbe Aneksa u obzir, evidentno je zašto postoji razlika u obračunu koji potražuje tužiteljica i iznosu koju je isplatio poslodavac za sporne utužene mjesece. Sukladno Aneksu broj 2. koji je istekao sa danom 31.12.2018. godine, tužiteljica da više nije imala pravo na obračun dodatnih 250 bodova na osnovicu utvrđenu prema osnovnom ugovoru, te da je temeljem navedenoga tužiteljici obračunata i isplaćena plaća prema ugovorenom broju bodova iz Ugovora o radu 1.12.2017. godine. U pogledu potraživanja razlike s osnovice otpremnine da su navodi tužiteljice pogrešni i pravno neutemeljeni, da su tužiteljica i tuženik prilikom uručenja Odluke o otkazu ugovora o radu dana 31.12.2018. godine sklopile Sporazum kojim su utanačili i razriješili sva eventualna potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa, da, između ostaloga, odredbom članka 2. Sporazuma, utvrđeno je kako nakon isplate pripadajućih plaća i otpremnine koja je utvrđena konkretno Odlukom o otkazu ugovora o radu od 31.12.2018. godine u iznosu od 95.000,00 kuna, stranke sporazuma nemaju jedna prema drugoj nikakvih potraživanja koja bi proizašla iz radnog odnosa, niti bilo kojeg drugog osnova, da, kako je vidljivo iz predmetne odredbe Sporazuma, iznos otpremnine nije bio nepoznat ili radniku teško utvrdiv, dapače, isti je bio određen, konkretan i vidljiv iz Odluke o otkazu ugovora o radu, a predmetnu Odluku i Sporazum da je tužiteljica svojom voljom, bez prisile i nagovora, nakon što je pročitala i potpisala. Dakle, da je riječ o volji sporazumnih strana kojim su utvrdile iznos otpremnine u visini od 95.000,00 kuna te da za isti se ne primjenjuju druge norme obračuna ili tumačenja, a bez obzira na navedeno, opreza radi tuženik ukazuje i na sudsku praksu Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-393/17 od 04.12.2017. po kojoj vremensko razdoblje relevantno za izračun otpremnine je period posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, pa kada radnik u tom razdoblju ne radi zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) osnovicu za izračun otpremnine čini prosječna „pretpostavljena plaća“ – plaća koju bi radnik u tom razdoblju ostvario da je radio na poslovima svoga radnog mjesta uz primjenu svih normativa kojima je uređeno pitanje obračuna plaće. Tuženik navodi da budući su u navedenom slučaju primjenjivi normativi bili po osnovnom ugovoru o radu, odnosno po broju bodova od 1200, tada bi obračun plaće bio onaj koji je tuženik isplatio odnosno obračunao tužiteljici, a ne onaj koji ista potražuje u ovoj tužbi, te slijedom navedenoga tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva budući je isti neutemeljen i pogrešan i predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te dosudi tuženiku troškove parničnog postupka.

6. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o radu od 01.12.2017., Aneksa broj 1. od 01.12.2017., Aneksa broj 2. od 01.06.2018., Odluke tuženika od 31.12.2018.g. o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, Sporazuma od 31.12.2018., Prigovora tužiteljice od 27.2.2019.g., Obrazaca IP1 od 15.10.2018.g., od 15.11.2018.g., od 14.12.2018.g., od 15.1.2019.g., od 15.2.2019.g., od 15.4.2019.g., od 15.5.2019.g. i od 14.6.2019.g., isplatnih lista od siječnja do travnja 2019., Evidencije radnog vremena za period 01.01. - 30.04.2019. godine, KU tuženika, čitanjem iskaza saslušanog svjedoka HP, te čitanjem iskaza tužiteljice ŽP, saaslušane kao stranke u postupku.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike manje isplaćene naknade plaće i otpremnine.

8. Prije svega valja navesti da je plaća novčana protuvrijednost rada koji je radnik obavio za poslodavca i nju je poslodavac dužan prema čl. 92. Zakona o radu platiti nakon obavljenog rada.

9. Odredbom čl. 95.st.1. Zakona o radu je propisano da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a u što da spada oslobađanje od obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka, ima pravo na naknadu plaće, dok je st.5. citiranog članka 95. propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

10. Odredbom čl. 122.st.4. Zakona o radu je propisano da radniku koji je tijekom otkaznog roka oslobođen obveze rada je poslodavac dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. Kada radnik na poslodavčev zahtjev prestane raditi prije isteka propisanog roka ili ugovorenog otkaznog roka poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka

11. Pregledom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka ovog postupka dana 1.12.2017.g. utvrđeno je da je isti sklopljen za obavljanje poslova radnog mjesta Stručnjak zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite okoliša, PF ZNR, ZOP i ZO Drniš, s tim da je utvrđeno da je u trenutku sklapanja tog ugovora radnik kod poslodavca u radnom odnosu temeljem ranijih ugovora o radu a od 15.2.1988.g., te je, između ostalog, ugovorena člankom 8. cit. ugovora bruto osnovica plaće u visini od 1200 bodova, a da bruto iznos osnovne plaće čini umnožak broja bodova i bruto vrijednosti boda koja je utvrđena Kolektivnim ugovorom.

12. Pregledom Aneksa br.1. Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog između stranaka ovog postupka dana 1.12.2017.g. utvrđeno je da je navedeni Anex sklopljen na određeno vrijeme i primjenjuje se od 1.12.2017.g. do 31.5.2018.g., te da za vrijeme dok traje taj Anex radnik, ovdje tužiteljica, ima prvo na dodatnih 250 bodova mjesečno i isti se bodovi pridodaju bodovima iz čl. 8. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.12.2017.g.

13. Pregledom Aneksa br.2. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka ovog postupka dana 1.6.2018.g. utvrđeno je da je navedeni Anex sklopljen na određeno vrijeme i primjenjuje se od 1.6.2018.g. do 31.12.2018.g., te da za vrijeme dok traje taj Anex radnik, ovdje tužiteljica, ima prvo na dodatnih 250 bodova mjesečno i isti se bodovi pridodaju bodovima iz čl. 8. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.12.2017.g.

14. Pregledom odluke tuženika od 31.12.2018.g. utvrđeno je da je tužiteljici toč. 1. otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka ovog postupka dana 1.12.2017.g. i Anex br.2. od 1.6.2018.g., jer ista nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), da je toč. 2. utvrđeno da radniku prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od 4 mjeseca računajući od dana dostave navedene odluke o otkazu, da za vrijeme trajanja otkaznog roka radnica ima obvezu rada, odnosno je dužna dolaziti na posao, te da poslodavac ovisno o prijenosu posla može odlučiti da radnica u otkaznom roku nije dužna dolaziti na posao o čemu će joj biti izdana posebna odluka, a za to vrijeme ima pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radila do istekla otkaznog roka. Točkom 3. je utvrđeno da će radnica iskoristiti svoje pravo godišnjeg odmora od 8 radnih dana iz 2018.., kao i pravo na 8 radnih dna iz 2019.g. u vremenu od 2.5. do 28.5.2019.g. Točkom 4. je utvrđeno da radnica ostvaruje pravo na otpremninu u iznosu od 95.000,00 kn, te da isplata nave4dene otpremnine dospijeva danom prestanka Ugovora o radu (toč.5.).

15. Pregledom Sporazuma sklopljenog i potpisanog od strane ALUFLEXPACK novi d.o.o., kao poslodavca, i ŽP, kao radnika, dana 31.12.2018.g. utvrđeno je da su sporazumne stranke suglasne da Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 1.12.2017.g. i Anex br.2. od 1.6.2018.g. prestaju s danom 31.12.2018.g., da će radni odnos prestati nakon što radniku protekne otkazni rok utvrđen u trajanju od 4 mjeseca, da za vrijeme otkaznog roka radnica nije dužna raditi, a ostvaruje pravo na naknadu plaće i sva prava kao da je radila do isteka otkaznog roka, da je radnica dužna u slučaju potrebe poslodavca za radom radnice odazvati se pozivu poslodavca u roku od 12 sati od upućenog poziva (Članak 1. Sporazuma). Sukladno članku 2. Sporazuma poslodavac se obvezao isplatiti radnici pripadajuću plaću za mjesece siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2019.g. sukladno dospijećima plaće, a pripadajuću otpremninu utvrđenu Odlukom o otkazu ugovora o radu od 31.12.2018.g. (u iznosu od 95.000,00 kn) zadnjeg radnog dana, te su sporazumne stranke utvrdile da nemaju jedna prema drugoj nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa, niti bilo kojeg drugog osnova, te je iz čl.6. razvidno da su sporazumne stranke navedeni sporazum pročitale i potvrdile da su razumjele njegove odredbe i da su sa istim suglasne.

16. Pregledom obračuna isplaćene plaće/naknade plaće tužiteljice za razdoblje od siječnja do travnja 2019.g. razvidno je da je tužiteljici sukladno članku 8. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka ovog postupka dana 1.12.2017.g. bruto osnovica plaće u visini od 1200 bodova, isplaćena za siječanj 2019.g. neto plaća u iznosu od 5.677,96 kn, a bruto 8.331,31 kn, za veljaču 2019.g. neto 5.596,11 kn, a bruto 8.171,96 kn, za ožujka 2019.g. neto 5.639,24 kn, a bruto 8.255,91 kn, te za travanj 2019.g. neto 5.645,10 kn, a bruto 8.267,33 kn.

17. Pregledom obračuna isplaćene plaće/naknade plaće tužiteljice za razdoblje od rujna do prosinca 2018.g. razvidno je da je tužiteljici sukladno članku 8. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka ovog postupka dana 1.12.2017.g. Aneksa br.2. istome, bruto osnovica plaće u visini od 1450 bodova, isplaćena za rujan 2018.g. neto plaća u iznosu od 7.195,65 kn, a bruto 11.353,86 kn, za listopad 2018.g. neto 7.443,93 kn, a bruto 11.840,10 kn, za studeni 2018.g. neto 6.602,21 kn, a bruto 11.691,56 kn, te za prosinac 2018.g. neto 6.408,34 kn, a bruto 9.811,84 kn.

18. Pregledom evidencije radnog vremena koju je u spis dostavio tuženik pod nazivom Događaji i prekovremeno za razdoblje od 1.1.2019.g. do 30.4.2019.g. razvidno bi bilo da je tužiteljica svaki radni dan u tom razdoblju dolazila na posao u 7:00 sati, a odlazila u 15:00 sati s posla

19. Iz iskaza svjedoka HP, zaposlenika tuženika na radnom mjestu direktora ljudskih potencijala zadnjih sedam godina, proizlazi da poznaje tužiteljicu kojoj je bila nadređena, a koja da je radila na radnom mjestu stručnjak zaštite na radu, da joj je poznat predmet spora, da su predali sve papire i da je sudjelovala u sastavljanju Odluke o otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga kao i u izradi Sporazuma, da osobno nema saznanja da li je tužiteljica za vrijeme otkaznog roka dolazila na posao, da se ne sjeća da li je sukladno sporazumu trebala dolaziti na posao, da firma tuženika ima tisuću djelatnika, tako da ne može u konkretnom kazati koliko je tužiteljici isplaćeno, a i da je prošlo četiri godine od toga i to bi trebala pogledati u papirima. Iskazuje da su Odluka o otkazu i Sporazum, a koji prileže spisu, i koji su joj upravo predočeni, konkretno odnoseći na tužiteljicu i da je ona sudjelovala u izradi, te da je to standardan način ugovaranja, odnosno, sporazumijevanja vezano uz obavezu dolaženja djelatnika na rad za vrijeme otkaznog roka, s tim da izdaju i posebnu potvrdu u kojoj piše da radnik za vrijeme otkaznog roka ne mora dolaziti na posao, a u konkretnom slučaju takova potvrda da nije uručena tužiteljici, s tim da u konkretnom slučaju voditelj nije javio nikakav konkretan datum vezano uz nedolazak na posao jer se ne zna koliko će trajati prijenos posla, s tim da tužiteljicu poslodavac nije niti jednom nazvao da dođe na posao. Iskazuje da su predali evidenciju radnog vremena iz kojeg je vidljivo da je radnica dolazila na posao za vrijeme otkaznog roka iako je poslodavac nije pozivao, a radila je na svojim poslovima, a za to vrijeme joj je isplaćivana plaća. Što se tiče pitanja tko sastavlja evidenciju rada iskazuje da je sastavlja lokalni administrator u pogonu [adresa], a da misli da se zove UP koja je otišla u mirovinu prije četiri godine. Na upit da li je sporazumom regulirano pitanja rada za vrijeme otkaznog roka izjavljuje da jeste, a to da ne mora dolaziti na posao za vrijeme otkaznog roka. Vezano uz sam ulazak i izlazak u prostorije poslodavca iskazuje da u ono vrijeme kada je tužiteljica radila, a potom i dobila otkaz, je ulazak i izlazak bio slobodan i otvoren, a sada da imaju kamere, zaštitarsku službu i elektronsku evidenciju, s tim da se ne sjeća točno kada je to uvedeno, misli da je to bilo krajem 2019. godine ili 2020. Naposljetku da u tom razdoblju nije vidjela da li tužiteljica dolazi na posao i radi jer njezino mjesto rada je u Zadru a tužiteljica je radila u [adresa]. Na upit pun. tuženika da li postoji razlika u evidenciji za slučaj kada radnik dolazi na posao i onda kada ne dolazi na posao, iskazuje da imaju propisano za administratore radnu uputu koju su u obvezi primjenjivati gdje su morali označiti u sustavu kada radnik nije došao na posao, kao napomenu. Na daljnji upit pun. tuženika koja je uobičajena praksa tuženika vezano uz dolazak radnika na posao tijekom otkaznog roka iskazuje da je praksa da poslodavac ugovara da radnik dolazi na posao i ostavlja voditelju odjela, ukoliko je radnik završio sa svim svojim poslovima i prijenosom poslova na drugog radnika, da izdaju potvrdu za korištenje godišnjeg odmora, ili potvrdu da nije potrebno dolaziti na posao sa posebno istaknutim datumom kad radnik nije u obvezi dolaziti na posao, te naposljetku da su iznosi koji su tužiteljici isplaćeni točni iznosi, a koje čak poslodavac i zaokruži i povisi.

20. Tužiteljica ŽP iskazuje da je zaposlenik tuženika odnosno prednika tuženika još od 1988. godine, a u zadnje vrijeme da je bila stručnjak zaštite na radu, a od početka 2017. godine, da što se tiče otkaza može reći da nije niti znala da će do toga doći, da kada se vratila sa godišnjeg odmora u prosincu 2018. da ju je gospođa HP pozvala u svoju kancelariju rekavši da daljnja suradnja s njom više nije moguća, te joj uručila odluku o osobno uvjetovanom otkazu i tražila da se odmah razduži, da vrati radnu robu, mobitel, karticu za ulazak u firmu, ključeve i da joj je rečeno da će do kraja prosinca 2018. biti na godišnjem odmoru a nakon toga da slijedi otkazni rok, te da joj je rečeno da neće raditi u otkaznom roku, a što se tiče plaće i otpremnine da će imati sva prava koja je pripadaju po zakonu, a da nije proučavala da li se spominjao kolektivni ugovor jer da je tada bila pod šokom, te da je mislila da je sporazumom koji je i potpisala sve uređeno po zakonu, međutim kad je dobila prvu plaću na otkaznom roku ona da je bila umanjena, pa da je poslala dopis jer je mislila da se radi o greški, a pismeno da joj je odgovoreno da nije došlo do greške nego da je istekao aneks i da, nakon što joj je to odgovoreno, je kontaktirala odvjetnika i ustala ovom tužbom. Što se tiče pitanja da li je dolazila na posao za vrijeme otkaznog roka, iskazuje da nije, te da je i tada postojala kartica i da je evidentno da nije provlačila karticu za to vrijeme, te da je zadnji dan došla na posao 14.12.2018. i više se nije vraćala na rad, a da se razdužila 13.12.2018. godine o čemu da i postoji evidencija i što je ona i potpisala. Tužiteljica se osvrnula i na navod naprijed saslušanog svjedoka HP, a vezano uz vođenje evidencije od strane UP a to je da je ona otišla prije nje i ona da nije vodila evidenciju dolazaka i odlazaka već da je to radila ZP, a ZP da joj je kazala da joj je naloženo od strane gospođe HP da ručno ispiše tu evidenciju iako da ona nije dolazila na posao, te je dala uređujućem sucu na uvid tu evidenciju gdje piše događaj i prekovremeno i to za svaki dolazak točno 7,00 a odlazak 15,00 a što da nije životno i logično jer nikad nitko pa tako niti ona ne može tući karticu točno u sekundu i tako i na odlasku jer uvijek da se dođe minut kasnije ili ranije, a bio bi tu evidentiran i odlazak na marendu, a što da nije slučaj, tako da ona osporava tu evidenciju i tvrdi da je nitko nikad od radnika nije vidio da je ušla u tvornicu, niti da je ušla u tvornicu ikada do dana današnjeg. Na upit pun. tuženika da li je u mirovini i od kada tužiteljica iskazuje da je u mirovini od 31.12.2020. godine, a do tada da je bila na birou, da nije bila njezina volja da ode s posla, a da je prisiljena na sklapanje ovakvog sporazuma, te da je posao takav da se radi o životu i zdravlju ljudi pa ako te netko ne želi da ne zna što bi dalje mogla učiniti. Na upit kad je potpisala odluku i sporazum iskazuje da je to bilo 13.12.2018. godine u firmi, a nakon što joj je sudac predočio odluku i sporazum, iskazuje da je to potpisala, a što se tiče datuma na tim odlukama 31.12.2018. da je to datum kojeg je trebala prestati raditi odnosno od kad počinje otkazni rok, s tim da iskreno može reći da nije vodila računa o samom datumu na toj odluci i sporazumu već intenzivno razmišljala da li će se boriti da li da ostane na poslu ili da pristane na takovu odluku, s tim da joj je sukladno tom sporazumu sve već i isplaćeno, a kako je navela i u tužbi, a da drži da je to manje isplaćeno nego što bi joj pripadalo, te da drži da je oštećena i stoga i ustraje u tužbenom zahtjevu, te opetuje da je 13.12.2018. potpisala i dobila sve papire i otišla, a tog 31.12.2018. da nije bila u firmi, niti išta potpisala. Na upit da li je uvela novog radnika u posao iskazuje da nije, te da ima saznanja da je nakon nje na tom poslu promijenjeno više djelatnika odnosno bar desetak ljudi, te naposljetku da nije primila posebnu odluku o nedolasku na posao za vrijeme otkazno roka i da je nikada nitko nije pozivao da dođe na rad i ponavljam da nije niti dolazila.

21. Ocjenom ovako u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti (čl.8. ZPP) ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica bila zaposlenik tuženika na radnom mjestu Stručnjak zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite okoliša, PF ZNR, ZOP i ZO Drniš od 1.12.2017.g., a temeljem ranijih ugovora od 1988.g., da je uz Ugovor o radu od 1.12.2017.g. za navedeno radno mjesto sklopila i Anex br.1. dana 1.12.2017.g. i Anex br.2. dana 1.6.2018. vezano uz pravo na dodatne bodove uz one ugovorene Ugovorom o radu od 1.12.2017.g., te da su joj u tako ugovorenom razdoblju i isplaćivane plaće, pa tako u razdoblju do siječnja 2019.g. a za vrijeme trajanja Anexa br.2. u visini od 1450 bodova, dakle uvećano za 250 bodova, a od siječnja 2019.g. do kraja otkaznog roka u visini od 1200 bodova sukladno Ugovoru o radu od 1.12.2017.g., budući je istekao rok iz Aneksa br.2. koji je sklopljen na određeno vrijeme i primjenjivao se do 31.12.2018.g., te joj ne bi pripadalo dodatnih 250 bodova. Sud nadalje utvrđuje da je tužiteljici odlukom od 31.12.2018.g. otkazan ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga (osobno uvjetovani otkaz), da tužiteljica nije pobijala navedenu odluku, da je sklopila sa tuženikom Sporazum istog dana 31.12.2017.g. koji je pročitala i potvrdila svojim potpisom da ga je razumjela i da je s istim suglasna, a prema kojem joj prestaje radni odnos protekom otkaznog roka utvrđenog u trajanju od 4 mjeseca, ima pravo na korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora, te za vrijeme otkaznog roka nije dužna raditi, a ostvaruje prvo na naknadu plaće i sva prava kao da je radila do isteka otkaznog roka, da tužiteljica zaista nije radila za vrijeme otkaznog roka, niti pozivana na rad, a, kako to pravilno iskazuje tužiteljica, životno je nelogično da bi tužiteljica u razdoblju, kako to proizlazi iz evidencije tuženika, u razdoblju od 4 mjeseca baš svaki radni dan dolazila i odlazila s posla u isto vrijeme, a da bi pak dolazila na posao tuženik ničim nije dokazao. Nadalje, tužiteljica je Sporazumom pristala na otpremninu u visini utvrđenoj Odlukom o otkazu ugovora o radu od 31.12.2018.g., dakle u visini od 95.000,00 kn, te naposljetku da nema prema tuženiku kao poslodavcu nikakvih daljnjih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa, niti bilo kojeg drugog osnova.

22. Slijedom svega navedenog, nalazeći neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i presuditi kao u izreci, nalazeći pri tome da je tužiteljici pravilno isplaćena, kako naknada plaće u visini prosječne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca, tako i pripadajuća joj otpremnina.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., čl.154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te Tbr. 7., 8., 9., 36., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a tuženiku priznat trošak sastojeći od sastava odgovora na tužbu od 16.2.2022. u visini od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od dana 21.4.2022.g. u visini od 100 b., za sastav podneska od 28.6.2022.g.- 100 b., za zast. na roč. od 30.6.2022.g.- 100 b., za zast. na roč. od 7.12.2022. - 100 b., za sastav podneska od 1.2.2023.g. - 100 b., za zast. na roč. od 16.2.2023.g. - 100 b., za zast. na roč. od 2.7.2025.g. - 100 b. i za zast. na roč. od 15.7.2025.g. - 100 b., što ukupno iznosi 900 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 Eura iznosi 1.800,00 Eura, a uvećano za 25% PDV-a od 450,00 Eura i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu od 83,13 Eura, iznosi sveukupno 2.333,13 Eura, koliko je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku, na način kako je to pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Dana, 23. srpnja 2025.g.

Sudac:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Županijski sud iz čl. 4. st. 3. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine"128/14) i čl. 51. st. 1. Pravilnika u radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena