Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-114/2025-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3936746 koji su 23. veljače 2007. sklopili tužiteljica ĆE, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3936746 koji su 23. veljače 2007. sklopili tužiteljica ĆE, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĆE isplati iznos od 868,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 8,27 € od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 2,14 € od 31.11.2008.g.,

- na iznos od 9,94 € od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 11,14 € od 31.01.2009.g,

- na iznos od 11,68 € od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 10,19 € od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 10,47 € od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 8,19 € od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 6,51 € od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 6,95 € od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 7,84 € od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 7,76 € od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 6,87 € od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 8,55 € od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 9,90 € od 31.12.2009.g.

- na iznos od 11,81 € od 31.01.2010.g.

- na iznos od 11,37 € od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 13,98 € od 31.03.2010.g,

- na iznos od 13,48 € od 30.04.2010.g,

- na iznos od 14,44 € od 31.05.2010.g ,

- na iznos od 22,77 € od 30.06.2010.g.

- na iznos od 21,06 € od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 26,30 € od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 24,49 € od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 21,58 € od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 27,72 € od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 35,53 € od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 30,00 € od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 31,94 € od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 29,47 € od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 29,91 € od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 40,39 € od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 41,41 € od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 50,16 € od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 45,66 € od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 40,74 € od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 40,22 € od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 39,84 € od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 42,18 € od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 35,78 € od 31.01.2012.g.,

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĆE isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.869,39 eur i to:

- na iznos od 8,45 € od 31.01.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,50 € od 29.02.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,09 € od 31.03.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,05 € od 30.04.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,70 € od 31.05.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,60 € od 30.06.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,89 € od 31.07.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,06 € od 31.08.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,28 € od 30.09.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,18 € od 31.10.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,09 € od 30.11.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,45 € od 31.12.2012.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 39,87 € od 31.01.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 42,91 € od 28.02.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,18 € od 31.03.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,99 € od 30.04.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 38,27 € od 31.05.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 38,18 € od 30.06.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 39,09 € od 31.07.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 40,55 € od 31.08.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 42,58 € od 30.09.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,53 € od 31.10.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 42,27 € od 30.11.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,11 € od 31.12.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 42,46 € od 31.01.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,53 € od 28.02.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,18 € od 31.03.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,99 € od 30.04.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,61 € od 31.05.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 41,79 € od 30.06.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 43,13 € od 31.07.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,27 € od 31.08.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 44,03 € od 30.09.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,01 € od 31.10.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,68 € od 30.11.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,29 € od 31.12.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 31.01.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 28.02.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 31.03.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 30.04.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 31.05.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 30.06.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 31.07.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 45,82 € od 31.08.2015.g. do 30. 9. 2015.,

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ĆE u dijelu radi isplate iznosa od 1.915,21 eur, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĆE naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 626,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĆE podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom sklopila 23. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 158-50-3936746 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ) . Isto tako, tužitelj je 29. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 158-50-3936746 ( u daljnjem tekstu: Dodatak ). Člankom 13. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora. Međutim, ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba čl. 13. Ugovora upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužitelj trebao putovati u Zagreb, a obzirom da živi u [adresa], to bi mu uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu i pretjerane troškove. Kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 13. Ugovora ništetan. Stoga se primjenjuje odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, te kako je predmetni ugovor sklopljen u [adresa], u poslovnoj jedinici tuženika, to je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.884,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci. Odredbom čl. 2. propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a ista na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,95 % godišnje. Isto tako, odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih IV- tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu u kojem je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502. c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 2.783,85 eur/ 20.974,92 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III. izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužiteljici mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je dana 29. siječnja 2016.g. s tuženikom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila 2.042,96 eur/15.392,68 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj Ć. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu ) i početni tečaj ( na dan isplate kredita ) što je iznosilo 1.831,65 eur/13.800,59 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 2.042,96 eur/15.392,68 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 211,31eur/1.592,09 kn.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 23. 2. 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50-3936746 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.884,90 te da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Stranke su 29. 1. 2016. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 158-50-3936746, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužiteljica poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 31.05.2023., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužiteljica i tuženik su 29. 1. 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodatka tužiteljica je priznala dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužiteljice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 9- 13 spisa), otplatni plan (str. 14 i 15, 24 i 25, 31-36, 42-48 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 16-23 spisa), Dodatak (str. 26-30 spisa), obračun konverzije (str. 37-41 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica ĆE iskazala je da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana koji služi za njezine osobne potrebe i to za novčani iznos koji joj je bio potreban kao dio kupoprodajne cijene stana. Ona je otišla u banku i zatražila stambeni kredit te joj je u banci isključivo ponuđen kredit u valuti CHF koji joj je predstavljen kao najpovoljniji i to s obzirom na visinu rate koju bi ona trebala plaćati. Ističe da je njoj ta visina rate odgovarala kao i činjenica da joj je kredit odobren na rok otplate na 10 godina. Ona nije sudjelovala u sastavljenju sadržaja ugovora o kreditu već je isti sastavila banka i sa bankom nije bilo pregovarala oko niti jedne odredbe ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije niti znala da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu te zapravo nije znala što znači valutna klauzula, odnosno u banci joj je prezentirana otplatna rata kredita u kunama i to u određenoj visini za cijeli period otplate kredita te nije bilo govora o tome da bi postojala mogućnost i pod kojim uvjetima bi se ta rata mogla mijenjati. Ističe da joj je u nekom periodu otplate kredita rata toliko narasla da je iznosila polovicu njezine plaće te se odlučila na konverziju kako bi ostvarila da joj se barem dio onoga što je preplatila vrati. Ne zna sada sa sigurnošću koji iznos preplate joj je priznat u konverziji. Smatra da konverzijom kredita nije u cijelosti obeštećena. Ističe da niti jedna druga vrsta kredita joj nije ponuđena, a kredit u CHF je ponuđen kao tada najbolja opcija te ja nije niti ispitivala za kakve druge vrste kredita. Nakon čitanja ugovora nije zatražila da se mijenjaju koje odredbe ugovora o kreditu, a misli da ga do te mjere nije niti razumjela da bi mogla zatražiti da se bilo šta mijenja. Dodatak o konverziji sklopila je dobrovoljno.

6. Podneskom od 12. 4. 2024. tužiteljica je, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirala tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate, toč. III., na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 2.783,84 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 23. 2. 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-3936746, koji je sklopljen između tužiteljice ĆE (ranije G, prema podacima Jedinstvenog registra osoba MUP-a RH) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 17.884,90 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 120 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da redovna kamata iznosi 4,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora.

9. Nadalje, između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priloženog prijepisa knjigovodstvene kartice tuženika po kreditu broj 158-50-3936746, da su odlukama tuženika, mijenjane visine kamatne stope po navedenom kreditu i to na način da od 1. 11. 2007. ista iznosi 5,45 %, od 1. 5. 2008. ista iznosi 5,95 % godišnje, od 1. 8. 2010. ista iznosi 5,00 % godišnje, od 1. 6. 2011. ista iznosi 4,75 % godišnje te od 1. 1. 2014. ista iznosi 3,23 % godišnje.

10. Uvidom u Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 158-50- 3936746 od 29. 1. 2016. (dalje: Dodatak o konverziji) utvrđeno je da Dodatkom o konverziji temeljem odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: Zakon) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (čl. 1. Dodatka o konverziji), da ugovorne strane utvrđuju kao nesporno da su sklopile osnovni ugovor na iznos od 17.884,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odredbama osnovnog ugovora, s rokom otplate od 120 mjeseci u jednakim mjesečni anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog ugovora na dan 30. 9. 2015. sljedeće: dospjelo dugovanje 0,00 kn, preostala neotplaćena glavnica 3.082,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća te broj preostalih anuiteta/obroka 17 (čl. 3. Dodatka o konverziji), zatim, da su ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19.c. zakona, a korisnik kredita prihvatio početno odobrena glavnica u kunama s valutnom klauzulom u eur po tečaju na dan isplate kredita iznosi 11.000,68 eur, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. 9. 2015. prije provedbe konverzije iznosi 2.819,44 eur u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan dospijeća, da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema eur otplatnom planu do 30. 9. 2015. iznosi 12.857,07 eur, da ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eur sukladno čl. 19.c. toč. 4. Zakona do 30. 9. 2015. iznosi 14.772,28 eur, da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.915,21 eur što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća iznosi 14.616,99 kn te da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur nakon provedene konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 2.016,84 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (čl. 4. Dodatka o konverziji). Prema odredbi čl. 5. st. 1. Dodatka o konverziji utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 802,60 eur. Prema odredbi čl. 8. st. 1. Dodatka o konverziji ugovorene strane su suglasne da se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije iz čl. 4. Dodatka o konverziji u visini od 8.046,16 kn, sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 5. podtočka 1. zakona, koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu na način da se 50 % anuiteta/obroka preračunato u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi, a ostatak do punog iznosa anuiteta/obroka plaća korisnik kredita uplatom na račun kreditora.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

14. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

16. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

17. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

18. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

19. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

20. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

21. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

22. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

23. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

24. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Ć od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

25. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

26. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

27. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 27. 3. 2024. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno koje bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 2.783,84 €. U utuženom razdoblju nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, te stoga nije niti postojala negativna razlika. Tužiteljica je 29. 1. 2016. sklopila s tuženikom Dodatak broj KONV-01/2016 (strana 26 u spisu), a navedeni dodatak osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 3.056,31 CHF(13.800,61 HRK), neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 2.016,84 (15.392,66 HRK) te razlika u glavnicama iznosi 1.592,05 HRK (211,30 €).

28. Stranke nisu imale prigovora matematičkom izračunu iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo te ga sud u cijelosti prihvaća kao stručno i obrazloženo.

29. Prema tome, nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita iznosi 2.783,84 eur, dakle, preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, a prema Dodatku o konverziji (čl. 4.) tražbina korisnika kredita (preplata tužitelja), obračunata na dan 30. 9. 2015. iznosi 1.915,21 eur (14.616,99 kn), a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu) te je u konačnici utvrđeno da je prema čl. 8. Dodatka o konverziji iznos preplate (tražbina korisnika kredita) korišten za namirenje budućih anuiteta dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi.

30. Nadalje, tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja joj je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa utuženog toč. III. tužbenog zahtjeva od 2.783,84 eur (utvrđenog izračunom vještaka po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007. i iznosa preplate od 1.915,21 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 868,23 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude i sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO i to od datuma plaćanja anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

31. Nadalje, tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice 1.869,39 eur (iznos od 1.915,21 eur umanjen za iznos od 45,82 eur u odnosu na koji je tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate od 30. 9. 2015.), i to od datuma dospijeća do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 23. 2. 2007., u dijelu radi isplate iznosa od 1.915,21 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužiteljici već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije) .

32. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i. IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP, odbijen je kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

33. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, uzimajući u obzir izračun konverzije od strane tuženika, proizlazi da ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. u EUR iznosi 2.016,84 (15.392,66 HRK) dok neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 3.056,31 CHF(13.800,61 HRK), te razlika u glavnicama iznosi 1.592,05 HRK (211,30 €), tužiteljica i tuženik su sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen, te izaziva pravne učinke. Ujedno, zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) utvrđena je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

34. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnesena sudu 31. 5. 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutu CHF, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

36. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužiteljica je po osnovi uspjela 100%, a po visini 31 %, pa je u konačnici uspjela u omjeru od 65,5 % (100%+31%=131%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 69 %, odnosno u konačnici 34,5 % (69%:2). Stoga uspjeh tužiteljice iznosi 31 % (65,5 %- 34,5%).

37. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 12. 2. 2024. i 11. 6. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 20. 12. 2023. i 12. 4. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 275,00 eur, ukupno 1.375,00 eur, no obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 31 % dosuđen joj je parnični trošak u iznosu od 426,25 eur te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur u cijelosti, sveukupno 626,25 eur.

38. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 23. srpnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte