REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6274/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja GU (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tea Cabadaj Cafuta, odvjetnica u Garešnici, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB 90275854576), Zagreb, V. Škorpika 12, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 16. srpnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 23. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 18732, zaključenog 18. travnja 2006. godine između tužitelja GU (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB 90275854576), kao davatelja kredita, u dijelu članka III. predmetnog Ugovora o kreditu i točke 9.1 pripadajućih uvjeta ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju isti učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit“,

a preko ugovorene kamatne stope u iznosu od 5,80% godišnje.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 18732, zaključenog 18. travnja 2006. godine između tužitelja GU (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB 90275854576), kao davatelja kredita, u dijelu članka II. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita ugovoren u valuti CHF i točke 5.1 pripadajućih uvjeta ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“,

a kojom odredbom je u predmetni ugovor o kreditu ugovorena valutna klauzula odnosno otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF).

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.465,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 1,88 EUR počam od dana 16.5.2006 pa do isplate

na iznos od 0,90 EUR počam od dana 16.6.2006 pa do isplate

na iznos od 3,02 EUR počam od dana 16.9.2006 pa do isplate

na iznos od 3,52 EUR počam od dana 16.10.2006 pa do isplate

na iznos od 1,45 EUR počam od dana 16.11.2006 pa do isplate

na iznos od 1,88 EUR počam od dana 16.12.2006 pa do isplate

na iznos od 3,94 EUR počam od dana 16.1.2007 pa do isplate

na iznos od 3,45 EUR počam od dana 16.2.2007 pa do isplate

na iznos od 3,35 EUR počam od dana 16.3.2007 pa do isplate

na iznos od 2,86 EUR počam od dana 16.4.2007 pa do isplate

na iznos od 0,48 EUR počam od dana 16.7.2007 pa do isplate

na iznos od 1,86 EUR počam od dana 16.8.2007 pa do isplate

na iznos od 2,93 EUR počam od dana 17.9.2007 pa do isplate

na iznos od 2,10 EUR počam od dana 16.12.2007 pa do isplate

na iznos od 4,89 EUR počam od dana 16.1.2008 pa do isplate

na iznos od 4,56 EUR počam od dana 16.2.2008 pa do isplate

na iznos od 10,78 EUR počam od dana 16.3.2008 pa do isplate

na iznos od 10,51 EUR počam od dana 16.4.2008 pa do isplate

na iznos od 3,22 EUR počam od dana 16.5.2008 pa do isplate

na iznos od 5,81 EUR počam od dana 17.6.2008 pa do isplate

na iznos od 4,68 EUR počam od dana 16.7.2008 pa do isplate

na iznos od 1,21 EUR počam od dana 18.8.2008 pa do isplate

na iznos od 1,94 EUR počam od dana 17.9.2008 pa do isplate

na iznos od 7,63 EUR počam od dana 16.10.2008 pa do isplate

na iznos od 19,92 EUR počam od dana 17.11.2008 pa do isplate

na iznos od 15,50 EUR počam od dana 17.12.2008 pa do isplate

na iznos od 27,88 EUR počam od dana 16.1.2009 pa do isplate

na iznos od 31,11 EUR počam od dana 16.2.2009 pa do isplate

na iznos od 32,57 EUR počam od dana 16.3.2009 pa do isplate

na iznos od 28,91 EUR počam od dana 20.4.2009 pa do isplate

na iznos od 27,02 EUR počam od dana 16.5.2009 pa do isplate

na iznos od 23,74 EUR počam od dana 16.6.2009 pa do isplate

na iznos od 21,16 EUR počam od dana 16.7.2009 pa do isplate

na iznos od 21,37 EUR počam od dana 17.8.2009 pa do isplate

na iznos od 24,14 EUR počam od dana 17.9.2009 pa do isplate

na iznos od 22,50 EUR počam od dana 17.10.2009 pa do isplate

na iznos od 22,41 EUR počam od dana 17.11.2009 pa do isplate

na iznos od 23,88 EUR počam od dana 17.12.2009 pa do isplate

na iznos od 26,19 EUR počam od dana 18.1.2010 pa do isplate

na iznos od 28,70 EUR počam od dana 16.2.2010 pa do isplate

na iznos od 28,92 EUR počam od dana 16.3.2010 pa do isplate

na iznos od 36,83 EUR počam od dana 21.4.2010 pa do isplate

na iznos od 33,36 EUR počam od dana 19.5.2010 pa do isplate

na iznos od 36,72 EUR počam od dana 16.6.2010 pa do isplate

na iznos od 49,46 EUR počam od dana 19.7.2010 pa do isplate

na iznos od 45,02 EUR počam od dana 18.8.2010 pa do isplate

na iznos od 59,40 EUR počam od dana 20.9.2010 pa do isplate

na iznos od 53,06 EUR počam od dana 16.10.2010 pa do isplate

na iznos od 47,90 EUR počam od dana 16.11.2010 pa do isplate

na iznos od 63,11 EUR počam od dana 16.12.2010 pa do isplate

na iznos od 77,48 EUR počam od dana 16.1.2011 pa do isplate

na iznos od 67,43 EUR počam od dana 16.2.2011 pa do isplate

na iznos od 71,28 EUR počam od dana 16.3.2011 pa do isplate

na iznos od 61,79 EUR počam od dana 19.4.2011 pa do isplate

na iznos od 67,32 EUR počam od dana 16.5.2011 pa do isplate

na iznos od 87,67 EUR počam od dana 16.6.2011 pa do isplate

na iznos od 81,19 EUR počam od dana 16.7.2011 pa do isplate

na iznos od 111,23 EUR počam od dana 16.8.2011 pa do isplate

na iznos od 126,09 EUR počam od dana 17.9.2011 pa do isplate

na iznos od 87,27 EUR počam od dana 16.10.2011 pa do isplate

na iznos od 90,48 EUR počam od dana 16.11.2011 pa do isplate

na iznos od 88,93 EUR počam od dana 16.12.2011 pa do isplate

na iznos od 92,88 EUR počam od dana 16.1.2012 pa do isplate

na iznos od 97,42 EUR počam od dana 16.2.2012 pa do isplate

na iznos od 96,20 EUR počam od dana 16.3.2012 pa do isplate

na iznos od 94,13 EUR počam od dana 16.4.2012 pa do isplate

na iznos od 94,98 EUR počam od dana 16.5.2012 pa do isplate

na iznos od 97,13 EUR počam od dana 18.6.2012 pa do isplate

na iznos od 95,44 EUR počam od dana 16.7.2012 pa do isplate

na iznos od 96,24 EUR počam od dana 16.8.2012 pa do isplate

na iznos od 93,69 EUR počam od dana 17.9.2012 pa do isplate

na iznos od 91,35 EUR počam od dana 16.10.2012 pa do isplate

na iznos od 94,63 EUR počam od dana 16.11.2012 pa do isplate

na iznos od 92,82 EUR počam od dana 16.12.2012 pa do isplate

na iznos od 95,22 EUR počam od dana 16.1.2013 pa do isplate

na iznos od 89,73 EUR počam od dana 16.2.2013 pa do isplate

na iznos od 92,10 EUR počam od dana 16.3.2013 pa do isplate i

na iznos od 93,87 EUR počam od dana 19.4.2013 pa do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.598,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (23.7.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Tužitelj se odbija sa dijelom zahtjeva kojim na pojedini mjesečni dosuđeni iznos u točki III izreke ove presude potražuje kamatu od šesnaestog u mjesecu do datuma kako je odlučeno u točki II izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14.4.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 18732 za kupnju vozila na iznos od 30.776,76 CHF i rok otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,80% godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana u više navrata na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćalo povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva. Nadalje ističe da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno postavljenim, povišenim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, dakle da niti jedna odredba ugovora nije ništetna. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. Ističe prigovor zastare, protivi se preinaci i predlaže zahtjev odbiti, a potražuje i naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, otplatni plan, promet po uplatama, zahtjeve, izjavu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan na način kako je odlučeno pod tokama I-III izreke ove presude.

4. Nesporna je činjenica da je dana 14.4.2006. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,80% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

4.1. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 –u daljnjem tekstu ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

6. Na konkretni se odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

7. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je zbog brojnosti obitelji, supruga i troje djece, trebao automobil za obiteljske potrebe i da je odgovarajući automobil pronašao kod tuženika. S prodavačem, djelatnikom tuženika razgovarao je o opremi automobila, cijeni, načinu plaćanja i opciji kredita, jer je njega zanimalo kolika će biti rata i na koliko godina, kako bi znao može li to financijski podnijeti. Prodavač mu je dao kalkulaciju prema kojoj bi mjesečna rata iznosila 1.700,00 kn na sedam godina i tužitelju je to odgovaralo. Tužitelj navodi da se oko valute ugovora uopće nije razgovaralo, da je njemu bilo jedino bitno koliko će mu iznositi mjesečna rata i da je s prodavačem dogovorio iznos rate, da se razgovaralo o kunama, da je nakon što je napisan ugovor s istim prošao kroz stavke ugovora i da se ponovno razgovaralo o iznosu mjesečne rate, isključivo u kunama. Tužitelj navodi da su mu posljednje rate iznosile gotovo 2.900,00 kn mjesečno.

7.1. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe i potrebe obitelji, da tužitelj kod tuženika nije bio, jer je jedino razgovarao sa prodavačem automobila i da je njemu bio bitan iznos rate u kunama i rok trajanja kredita. Dakle, tužitelj nije bio upozoren na rizik kretanja tečaja CHF, a o promjenjivoj kamatnoj stopi uopće nije bilo razgovora.

7.2. Ovdje se ističe da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je priložio izjavu svojeg djelatnika DU, u kojoj on objašnjava način rada prodajnih predstavnika u auto kućama. Iz te izjave u biti proizlazi da tužitelj nije pregovarao s djelatnicima tuženika, već je uvjete dogovarao s prodavačem automobila u auto salonu.

8. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

8.1. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za potrebe obitelji i osobne potrebe.

9. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Dokaz, izjava opisana pod 7.2. dovodi do utvrđenja da tuženik nije predložio dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, a o kreditiranju je razgovarao s prodavačem vozila, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Sud prihvaća iskaz tužitelja da ne bi prihvatio ovakav Ugovor da je znao da će obveze porasti u tolikoj mjeri, jer je to logično s obzirom da zbog rasta tečaja CHF rastu i iznosi rate, a što je financijsko opterećenje za svakog potrošača. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

9.3. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

9.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.5. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.6. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.7. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

9.8. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

9.9. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

9.10. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

10.1. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

10.3. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

11.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

12. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili niti egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što također ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na potencijalnu štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, što dovodi do ništetnosti i toga dijela ugovora, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

13. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

13.1. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora, kao i razliku na ime jednostrano povećavane kamatne stope tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je vrijedila početna ugovorena kamatna stopa.

14. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz kojeg nalaza proizlazi da je iz obje osnove (rast tečaja i rast kamatne stope) tužitelj preplatio iznos od 3.465,62 eura.

14.1. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

14.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Naime, tuženik zapravo ne ističe nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već ponavlja osporavanje osnove potraživanja tužitelja, što znači da osporava tvrdnje tužitelja o ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i osnovanost tražbine s osnove onoga što je tužitelj preplatio na temelju ništavih odredbi.

14.3. Kako je nalaz i mišljenje prihvaćeno u cijelosti to je sud odlučio kao pod točkom III izreke ove presude.

14.4. Pritom je sud dopustio preinaku kako je tužitelj to zatražio svojim zahtjevom uređenim nakon provedenog vještačenja. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14.5. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

15. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

15.1. Tužitelj je neke mjesečna anuiteta platio nakon dospijeća, koje je po nalazu i mišljenju naznačeno s 16-tim u mjesecu, a kako se radi o stjecanju bez osnove tada tužitelj pripada kamata od dana kada je tuženik primio uplatu. Zbog toga je za neke mjesece tužitelj odbijen s kamatom od 16-tog u mjesecu do dana plaćanja, a datumi plaćanja utvrđeni su uvidom u nalaz i mišljenje vještaka. Zbog toga je tužitelj s dijelom kamata odbijen (točka V izreke presude).

16. Odluka o naknadit troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP- a, jer u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa svojim zahtjevom i nisu nastali posebni troškovi.

16.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, pristupa na dva ročišta i sastav jednog obrazloženog podnesak po 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura, što je uvećano za 200,00 eura PDV-a i 450,00 eura troškova financijskog vještačenja i po 74,36 eura sudske pristojbe na tužbu i presudu.

16.2. Na ukupan troška u iznosu od 1.598,72 eura kamata teče od dana donošenja ove presude (čl. 151. st. 3 ZPP-a), a po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

16.3. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20.6.24. i 6.5.25. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog spora; nije mu priznat putni troška pristupa tužitelja na ročište, jer tužitelj nije dokazao visinu tog troška u zatraženom iznosu od 20,00 eura.

16.4. Konačno, tužitelju nisu priznati putni troškovi odvjetnika iz mjesta njegovog ureda (Garešnica) do suda u Zagrebu. Naime, na području sjedišta ovog suda ima odvjetnika koji su tužitelja mogli zastupati pa se hipotetski ističe kakvi bi troškovi putovanja nastali da je tužitelj npr. angažirao odvjetnika čije je sjedište u [adresa] i to sve neovisno što je izbor odvjetnika slobodan za svaku stranku.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.