REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-446/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja II, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja II, punomoćnice tužitelja Tee Tončić odvjetnice u [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika OI, odvjetničke vježbenice u zajedničkom odvjetničkom uredu Veljović u Puli, 23. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012276540 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita 12. veljače 2007. koja propisuje iznos naknade, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.”, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju II, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 235,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 7. ožujka 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju II, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.144,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 12. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012276540, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.700,00 CHF. Ističe kako odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora propisuje da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna te da je ta naknada naplaćena sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno da je banka tako od korisnika kredita 7. ožujka 2007. naplatila iznos od 235,60 EUR. Navodi da u predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratni troškovi obrade” ili pojam „jednokratna naknada” ili “naknada za obradu kredita” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali da tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Ističe da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim, a s obzirom na da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje navodi kako je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već je tužitelj ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 te ističe kako pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Tužitelj navodi da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navodi kako Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Ukazuje kako se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate, te da je i sud Europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Sporna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna je kongentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Na naplaćeni iznos troškova obrade kredita tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade pa do konačne isplate. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 12.3. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te da s time u vezi tuženika obveže da tužitelju isplati iznos od 235,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2007. pa do isplate. Tužitelj potražuje i trošak ovog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik kao najbitnije ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima te da ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena niti ništetna te da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna te ukazuje na stav suda Europske unije u predmetu broj C-621/17. Ističe kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije sklapanja samog ugovora bio dobro poznat jer je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Kako transparentnost nije upitna, jer je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, naglašava da nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosno Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim uvjetima je tužitelj prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Ističe i prigovor zastare te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku pročitana je e-mail komunikacija, knjigovodstvena kartica, ugovor o kreditu, otplatna tablica, opći uvjeti poslovanja s građanima i iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012276540 od 12. veljače 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna, a vezano uz navedeno predmet spora je i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat onoga što je tuženik primio na temelju takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu zajedno sa zateznim kamatama.

6. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012276540 od 12. veljače 2007., kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 77.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 360 mjeseca. Nesporno je da je odredbom čl. 12.3. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita da plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

6.1. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 235,40 EUR, a iz kojeg razloga u postupku nije bilo potrebno na okolnost visine tužbenog provoditi dokaza financijskim vještačenjem.

7. Između parničnih stranaka je sporno je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, s obzirom na činjenicu da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom, u točci I tužbenog zahtjeva, traži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odnosno naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa kojeg mu je tuženik zaračunao na temelju te naknade odnosno takve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer se tek u ovom postupku treba odlučiti o osnovanosti dijela predmetnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti.

9. Iz iskaza tužitelja kojeg ovaj suda u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, sud je utvrdio da tužitelju nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada), na što se odnosi i koji su točno troškovi obrade kreditnog zahtjeva, ali je u konačnici tu naknadu tužitelj prihvatio jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora jer tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora već ga samo prihvatiti. Nije sporno da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 388,50 CHF, kako to proizlazi i iz knjigovodstvene kartice tuženika (list 62 spisa). Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi te da je plaćanje naknade bio uvjet za odobrenje i plasman kredita. Tuženik nije ničim dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze.

10. Sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. U predmetnom postupku, iz iskaza tužitelja a čije navode tuženik nije osporio, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, odnosno ugovoru unaprijed formuliranom od strane tuženika, te da na takve odredbe tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o toj pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije tijekom ovog postupka pokušao dokazati suprotno.

12. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12.1. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12.2. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

13. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 12.3. Ugovora. Navedena odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. U čl. 59. ZZP propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15. Iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva i administracije kredita, te zašto je i kako je naknada određena. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i u kojem iznosu. Iz Ugovora očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit, a što je jasno proizlazi i iz njegovog iskaza. S obzirom na to da je tužitelj platio naknadu u visini kako je to ugovorom određeno, a u iznosu od 235,60 EUR (što između stranaka nije sporno), to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

16. Slijednom svega navedenog odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.

17. S obzirom na to da je između stranaka nesporno da je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu primio 7. ožujka 2007. iznos od 388,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti odnosno iznos od 235,60 EUR, valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO naložiti tuženiku da isplati tužitelju taj iznos i to sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. ožujka 2007. kada je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno tzv. ulaznu naknadu, a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje Tarifa) s obzirom na uspjeh tužitelja u ovoj parnici te mu je tako priznat trošak zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 26. ožujka 2024. 100 bodova prema Tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima 6. ožujka 2025. i 12. lipnja 2025. po 100 bodova za svako prema Tbr. 9/1 Tarife, te za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a iznosi ukupno 1.125,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 6,64 EUR te na presudu u iznosu od 13,27 EUR, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen.

18.1. Tuženik nije uspio u sporu stoga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli, 23. srpnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.