REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-195/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po Žganec Nikoli, odvjetniku iz Čakovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 16. srpnja 2025.god.. održane u prisutnosti tužiteljice MD, punomoćnika tužiteljice Žganec Nikole, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika HD, odvjetničkog vježbenika, dana 23. srpnja 2025.god., objavio je, i

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju BUJAN [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 840,27 EUR (osamstoičetrdeset eura i dvadesetisedam centi ) sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos od 91,87 EUR/ 692,19 kuna od 01.07.2009.

na iznos od 3,32 EUR/ 25,01 kuna od 01.08.2009.

na iznos od 3,72 EUR/ 28,03 kuna od 01.09.2009.

na iznos od 3,72 EUR/ 28,03 kuna od 01.10.2009.

na iznos od 2,79 EUR/ 21,02 kuna od 01.11.2009.

na iznos od 9,95 EUR/ 74,97 kuna od 01.10.2010.

na iznos od 20,70 EUR/ 155,96 kuna od 01.11.2010.

na iznos od 18,71 EUR/ 140,97 kuna od 01.12.2010.

na iznos od 22,96 EUR/ 172,99 kuna od 01.01.2011.

na iznos od 30,00 EUR/ 226,04 kuna od 01.02.2011.

na iznos od 24,82 EUR/ 187,01 kuna od 01.03.2011.

na iznos od 26,68 EUR/ 201,02 kuna od 01.04.2011.

na iznos od 26,01 EUR/ 195,97 kuna od 01.05.2011.

na iznos od 24,02 EUR/ 180,98 kuna od 01.06.2011.

na iznos od 30,66 EUR/ 231,01 kuna od 01.07.2011.

na iznos od 44,70 EUR/ 336,79 kuna od 01.08.2011.

na iznos od 41,37 EUR/ 311,70 kuna od 01.09.2011.

na iznos od 37,67 EUR/ 283,83 kuna od 01.10.2011.

na iznos od 34,02 EUR/ 256,32 kuna od 01.11.2011.

na iznos od 33,23 EUR/ 250,37 kuna od 01.12.2011.

na iznos od 33,09 EUR/ 249,32 kuna od 01.01.2012.

na iznos od 35,09 EUR/ 264,39 kuna od 01.02.2012.

na iznos od 36,55 EUR/ 275,39 kuna od 01.03.2012.

na iznos od 36,81 EUR/ 277,34 kuna od 01.04.2012.

na iznos od 167,81 EUR/1.267,36 kuna od 01.05.2012.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.012,30 EUR (dvijetisućeidvanaest eura i trideset centi ) i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

III. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od 146,51 EUR (stočetrdesetišest eura i pedesetijedan cent) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje :

1. Tužiteljica MD (u daljnjem tekstu : tužiteljica ) je dana 05. svibnja 2021.god. podnijela tužbu protiv tuženika ovome suda, a koja je zaprimljena pod brojem P-195/2021. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženika dana 29. ožujka 2006.god.. Ugovor o kreditu broj 218-50-3371837. Navodi da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila u iznosu glavnice od 8.930,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 72 mjeseca, a ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,95 % godišnje. Čl. 2. Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a čl. 7. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati u anuitetima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća. Tužiteljica je predmetni iznos kredita u cijelosti otplatila tuženiku. Navodi kako odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u periodu od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluka utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. U toj presudi se također navodi da je tuženiku u periodu od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima pri tome koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije pojedinačno pregovarao sa potrošačem o svim parametrima bitnim za donošenje odluka, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenom na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve to na štetu potrošača. Navodi kako se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa više puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužiteljice, te je tako tuženik jednostrano i višekratno za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope koja je stopa trajala do potpune otplate kredita. Smatra da su ugovorne odredbe po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja a bez da su precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veće promjena je ništetna iz razloga nepoštenosti. Također skreće pažnju na čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i nepoštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također se poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5.4.1993. prema kojoj se odredba koju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije utjecao na njezin sadržaj smatra kao da nije individualno stipulirana. Također se poziva na presudu C-484/08 navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom kreditu uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je dovelo do nepoštenosti a time posljedično i do ništetnosti. Nadalje se poziva na presudu VTSH RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., također i na presudu VSRH Revt- 249/14 od 9.4.2015. a također i na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2015 i dr. nadalje se poziva na presudu VTSH Pž- 6632/17 od 14.6.2018. Slijedom iznijetog smatra da su odredbe ugovora o promjeni kamatne stope iz čl. 2. i valutne klauzule iz čl. 7. nepoštene, a time i ništetne, a slijedom čega postavlja tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu u iznosu od 7.434,88 HRK ( kuna) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se poziva na čl. 1111. st. 1. 2. i 3. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Tuženik ističe da se pravna zaštita u kolektivnom sporu pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te smatra da se tek treba provesti dokazivanje, smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i jasno uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi da je tuženik tužitelju dao sve informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a također i da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja. Također navodi da je tužitelju bilo jasno da se obveza vraćanja kredita veže uz tečaj CHF, i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Ujedno navodi da u tom trenu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj CHF prema kuni, te da konačni iznos obveze niti korisnik niti banka ne mogu unaprijed znati. Navodi da u konkretnom slučaju nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila uočljiva, jasna i razumljiva. Također se poziva na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te da je ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika tužitelju, te da su metode i kriteriji promjene kamatne stope propisani općim aktima, čija je primjena ugovorena ugovorom, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom tih općih akata upoznat, te slijedom toga smatra da nije dopušteno ocjenjivati poštenost te ugovorne odredbe. Smatra da je do promjene kamatnih stopa došlo zbog objektivnih okolnosti na tržištu te da je ista mijenjana iz opravdanih razloga, a također i da nije postojala obveza tuženika da ugovara točne parametre i metode izračuna promjenjive kamatne stope. Također napominje da stranke nisu ugovorile ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ujedno ističe i prigovor zastare.

3. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem od 22. prosinca 2021.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Po žalbi tuženika, Županijski sud u Dubrovniku je pod brojem Gž-127/2022 od dana 07. veljače 2024.god. potvrdio ovosudno rješenje. Stoga se postupak nastavio kod ovoga suda.

4. Tužiteljica je u podnesku od 03. srpnja 2024.god. svoj tužbeni zahtjev postavila u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, te ada traži isplatu ukupnog iznosa od 986,78 EUR, a što je ranije iznosilo 7.434,88 HRK (tako je postavljeno u prvotnoj tužbi ).

5. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od dana 06. studenog 2024.god. specificirala tužbu i tužbeni zahtjev, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Jambrečić na način da sada potražuje ukupno iznos od 840,27 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u razdoblju od 01. srpnja 2009.god. do 01. svibnja 2012.god. Sada potražuje isplatu samo s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF (švicarski franak ).

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Podnesak je uručen tuženiku. Tuženik se protivi djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je u ovom postupku na pripremnom ročištu dana 10. srpnja 2024.god. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša GD.

9. Po pozivu suda, stranke su se izjasnile da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.

10. Na ročištu održanom dana 16. srpnja 2025.god. tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom od 04. studenog 2024., te kod svih navoda i dokaznih prijedloga iznijetih u tijeku postupka.

11. Tuženik je naveo da ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, Odustao je od dokaznog prijedloga za saslušanja javne bilježnice AD. Ostao je kod toga da se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

12. Sud je stoga na tom ročištu donio Rješenje da će se odluka o prigovoru tuženika o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva donijet u konačnoj odluci

13. Stoga je sud, s obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka GD, a u konačnici i od saslušanja svjedoka AD, na ročištu održanom dana 16. srpnja 2025.god., saslušao još samo tužiteljicu i s obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, izvršio je uvid u dokumentaciju, te je glavnu raspravu u ovom postupku zaključio.

14. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da je tužiteljica smanjila svoj tužbeni zahtjev o istome mora odlučiti. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19m – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. S obzirom da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, sud će isto dalje obrazložiti.

15. U ovom postupku dokazivanja izvršio uvid u solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 14-18 spisa), otplatne planove (list 19-21 spisa), račun za vještačenje (list 22 spisa), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu po stalnoj sudskoj vještakinji iz tvrtke Centar poslovnih analiza d.o.o. (list 23-26 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 27-32 spisa), otplatne planove (list 33-37 spisa), dopis – obavijest o otplaćenom kreditu (list 38 spisa), dopis – obavijest (list 39 spisa), sudsku praksu (list 59-72 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 73 spisa), sudsku praksu (list 74-80 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 81-83 spisa), zahtjev za kredit (list 84 i 85 spisa), sudsku praksu (list 86-93 spisa), sudsku praksu (list 104 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljen 30. rujna 2024. (list 160-168 spisa), sudsku praksu (list 180-193 spisa), te je saslušana tužiteljica MD kao stranka u svrhu dokazivanja.

16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice, kako je isti postavljen u podnesku zaprimljenom 04. studenog 2024.god. u cijelosti osnovan, a s obzirom da je u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica isti djelomično povukla s čime se tuženik nije složio, o istome sud donosi posebno rješenje kako će dalje biti obrazloženo.

17. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

18. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-3371837 od dana 29. ožujka 2006.god., nije sporno da je tuženi plasirao tužiteljici kredit od 8.930,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno člankom 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 5,95 % godišnje u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a što je ugovoreno čl. 2. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je odobren za kupnju rabljenog vozila marke Mazda, tip 323, model P. Kredit je uzet na rok od 72 mjeseca ( 6 godina ). Banka je zadržala knjižicu vozilu do konačne otplate kredita ( fiducijarno vlasništvo ).

20. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača /07 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Odredbom članka 99. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

24. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

25. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

27. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

28. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

29. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

30. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

31. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

33. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

34. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

35. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

36. U tijeku postupka tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

37. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj, a također da se ne bi primjenjivala gore označena odredba ZZP/14.

39. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt- 249/2014. Također se poziva i na odluku Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom".

40. Nadalje se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9.4.2015.g. iz koje slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

41. Poziva se i na presudu istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev- 2221/2018.

42. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužiteljici) poznati parametri izračuna obveze.

43. Nadalje iz presude Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. slijedi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

44. Ponavlja se da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.

45. Nadalje, u svom iskazu tužiteljica ID, je izjavila da živi na istoj adresi gdje je živjela i 2006. godine kada je sklapala taj ugovor o kreditu. Njoj je te 2006. trebao kredit za kupnju rabljenog auta i za kredit je išla pitati u više banaka. Odlučila se za Raiffeisenbank jer su joj ponudili kredit s najnižom ratom i najnižom kamatom. U banci su joj ponudili samo taj kredit u valuti CHF. U ugovoru je pisalo da je kamata promjenjiva, ali si nikako nije mislila da će tako jako narasti. Isto tako je znala da je rata vezana uz tečaj CHF, ali je mislila da je ta valuta stabilna i nikako nije mislila da će toliko narasti tečaj i njoj se povisiti rate. Već je i prije imala kredita i nikada joj se rate nisu tako puno povećale. Prvo su joj rate bile 650,00 kuna mjesečno, a narasle su preko 1.000,00 kuna mjesečno. Kredit je uzela u iznosu od 8.930,00 CHF za kupnju rabljenog osobnog vozila marke Mazda 323 koju je kupila u tvrtki Mazda u Maloj Subotici. Kredit je uzela na 6 godina. Bila je kod javnog bilježnika na potpisivanju ugovora, nije ništa posebno razlagao, samo je rekao ako se neće plaćati, da će banka pokrenuti ovrhu. Knjižica vozila auta je ostala u banci kao zalog. Banka je novce od kredita prebacila direktno na auto kuću. Kredit je plaćala redovno u mjesečnim ratama, banka joj je slala uplatnice na kućnu adresu i onda je to išla plaćati na šalter banke. Kada su joj se rate povisile išla je pitati u banku zašto se to povisilo, ali su joj tamo samo rekli da je to tako normalno. Kredit je u cijelosti otplatila nakon 6 godina, tj. 2012. godine. Nije sudjelovala u sastavljanju tog ugovora nego je od banke dobila gotov formuliran ugovor. Pročitala je taj ugovor o kreditu, ali da li je sve razumjela ne zna, bilo joj je bitno kolika je kamata, tj. da je niža i kolika joj je mjesečna rata, tj. da je ista niža, odnosno ono što je mogla plaćati i onda je tako i potpisala. U banci joj nisu objasnili koji su rizici kredita u CHF. Auto koji je kupila je koristila u osobne svrhe. Nitko od djelatnika banke ili u toj auto kući nije spominjao pojam valutne klauzule.

46. Iz iznijetog se zaključuje da je tužiteljica imala povjerenja u banku te nije mogla očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.

47. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

48. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

49. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

50. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Iz tih razloga sud je odbio personalne dokaze tuženika te su pogrešni navodi tuženika da treba provesti dokazivanje.

51. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj:

Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

52. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g.

53. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipanj 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. „valutnoj klauzuli“, a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 05. svibnja 2021.god. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

54. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje koje je određeno Rješenjem od dana 11. srpnja 2024.god., a radi utvrđenja kolike je iznose tužiteljica preplatila na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bila dužna platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, te da se predmetni iznosi naznače i u valuti EUR. Određeno je i da se uzmu u obzir i negativne tečajne razlike, odnosno, da vještak uzme u obzir anuitete koje je tužitelj platio po nižem tečaju odnosno, nižoj kamatnoj stopi. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca.

55. Stalna sudska vještakinja Nataliji Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 30. rujna 2024.god. gdje navodi da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više je plaćeno 840,27 EUR. Razlika od 840,27 EUR kuna iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima, koje je vještakinja navela u posebnoj tablici. Navela je da je u izračun uključila i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kao i da nije bilo razdoblja kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene.

56. Imajući u vidu rečene presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno i kamatna stopa prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu, a da je kredit u cijelosti otplaćen.

57. S obzirom da je tužiteljica u podnesku za provođenje vještačenja predložila samo utvrđivanje preplaćenog s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, te je u skladu s provedenim tako i postavila tužbeni zahtjev, tako sud odlučuje sukladno tom specificiranom tužbenom zahtjevu.

58. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Jambrečić stručnim i objektivnim, dok i tuženik nije imao prigovore na matematički izračun, a vještakinja je vještačenjem obuhvatila sve promjene koje su se dešavale tijekom isplate kredita, te je uzela u račun i tzv. negativne razlike kako je to tražio tuženik, što je navedenu u Rješenju o vještačenju.

59. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 2 i 7. Ugovora o kreditu ništetnim. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.

60. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Pogrešno je tumačenje tuženika da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive te da su u konkretnom slučaju vođeni pojedinačni pregovori sa tužiteljem kao i da te odredbe nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, kao i da je tuženik tužitelju dao sve informacije na temelju kojih on može donijeti informiranu odluku, budući je drugačije utvrđeno u kolektivnom sporu a za koju odluku je ovaj sud vezan a kao što je već bilo pojašnjeno, a i sam tužitelj je u svom iskazu pojasnio da pojedinačnih pregovora niti o jednoj ugovornoj odredbi nije bilo, te mu nisu razjašnjeni parametri izračuna, kao niti parametri za promjenu promjenjive kamatne stope. Nije mu pojašnjen rizik valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Stoga su pogrešne interpretacije tuženika glede sudskih odluka na koje se poziva. Također nije od značaja što je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, obzirom da nije zadaća javnog bilježnika da tužitelju pojašnjava ugovorne odredbe u smislu elemenata koje mu treba pojasniti sam tuženik a koji parametri izračuna obveze te okolnosti koji utječu na promjenu kamatne stope moraju biti vidljivi u trenutku sklapanja ugovora a također biti vidljivi i iz samog ugovora. Također je pogrešno pozivanje tuženika u pogledu savjesnosti tužitelja budući da tužitelj nije bio niti u situaciji da bude nesavjestan. Formalno saznanje tužitelja o tome da treba obvezu vratiti u odnosu na tečaj CHF prema kuni te gramatičko razumijevanje promjenjive kamatne stope nije samo po sebi dovoljno da bi predmetni ugovor mogao biti okarakteriziran kao pošten, a obzirom da tužitelju nisu bili poznati svi parametri koji će utjecati na formiranje i ukupan iznos njegove obveze.

61. Također je pogrešno pozivanje tuženika da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a obzirom na to da je tuženik bankarska institucija koja ima više znanja i kompetencija za procjenu kretanja na tržištu od tužiteljice kao potrošača. Uz to se napominje da je iz iskaza tužiteljice razvidno da je kredit uzet radi kupovine automobila, dakle za osobne potrebe te je nedvojbeno da se radi o potrošačkom ugovoru.

62. U presudi IDC i IDCN protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

63. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,95 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

64. Odredbom članka 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

65. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a što je utvrđeno i u tijeku ovog postupka, a imajući u vidu da tuženik ne spori da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužiteljice slijedi da je ugovor sklopljen na formaliziranom obrascu banke, zaključuje se da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

66. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

67. Sud je saslušao i tužiteljici čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužiteljica imala slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica nije u konkretnoj situaciji mogla imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogao donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Slijedom iznijetog, tužiteljica nije mogla donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobila od tuženika.

68. Kako je tužiteljica smanjila svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 06. studenog 2024.god. u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, jer sada sukladno već obrazloženom tužiteljica sada traži isplatu samo s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF (što je već obrazloženo ), te je taj iznos s osnova isplate dakle smanjila tijekom postupka, a nakon vještačenja, tako da umjesto isplate iznosa od ukupno 986,78 EUR s ovog osnova, sada potražuje isplatu samo iznosa od 840,27 EUR s ovog osnova, s kojim smanjenjem tj. djelomičnim povlačenjem se tuženik nije složio, to sada sud ovom presudom, usprkos naprijed navedenom, treba odlučiti i to na način da u tom dijelu smanjenog tužbenog zahtjeva odlučuje presudom i to na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Dakle, tužiteljica je odustala od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska tj. tužbe od 05. svibnja 2021.god. koji se odnosi na isplatu u određenom novčanom iznosu.

69. Dakle, tužiteljica je tijekom ovog postupka odustala od samo dijela isplate preplaćenih iznosa. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje : ZPP), kojoj se tuženik ne bi mogao protiviti, jer se preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, o čemu se i radi u ovom slučaju. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

70. Stoga u slučaju kada je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi tj. u podnesku tj. tužbi od dana 05. svibnja 2021.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja jer je isto je u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Povlačenje tužbe, kao procesna radnja tužitelja, nije apsolutna i ograničena je, između ostalog zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja (neograničeni broj istih tužbi protiv tuženika). Kada se tuženik upustio u raspravljanje, ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, te je tužitelju za povlačenje tužbi potrebna suglasnost tuženika. U konkretnoj situaciji, tuženik je osporio sve u tužbi istaknute zahtjeve, pa se time upustio u raspravljanje o svim zahtjevima.

71. Stoga je sud ovom presudom taj povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio jer je isti povučen, a tuženik nije pristao na to povlačenje, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te je odlučio kao u toč. III. izreke (odbijena je za isplatu još iznosa od 146,51 EUR koji predstavlja razliku do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u podnesku tj. tužbi od 05. svibnja 2021.god. tj. 986,78 EUR ( 7.434,88 HRK ) – 840,27 EUR iz konačno sređenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 06. studenog 2024.god., što je sukladno postojećoj sudskoj praksi (npr. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1224/2020, Županijski suda u Rijeci, broj Gž-3701/2015 ).

72. Dakle, sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 840,27 EUR, koja preplata proizlazi iz promjene promjene tečaja CHF-HRK, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

73. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 01. srpnja 2009.god. do zaključno 01. svibnja 2012.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

74. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

75. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog, s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužiteljice zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

76. Sud tužiteljici priznaje trošak u skladu s sada važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), koja se primjenjuje sukladno Tbr. 48. i Tbr. 52. iste tj. 2,00 EUR/bod. Dakle, na cjelokupni ovaj postupak se sada primjenjuje ta Tarifa.

77. Tako se tužiteljici priznaje trošak i to za sastav tužbe u iznosu 150,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 07.05.2021.god. u iznosu od 37,50 EUR ( tbr.8/4 ), sastav podneska od 17.12.2021.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 01.02.2022.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 03.07. 2024.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 10.07.2024. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 30.07.2024.god. u iznosu od 37,50 EUR ( tbr.8/4 ), sastav podneska od 06.11.2024.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 07.05.2021.god. u iznosu od 37,50 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 04.06.2025.god. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 16.07.2025. u iznosu od 150,00 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (tbr.9/1), sve uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno s osnova troškova zastupanja priznaje joj se iznos od 1.350,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV koji ukupno iznosi na taj iznos 337,50 EUR, odnosno sveukupno mu se priznaje iznos od 1.687,50 EUR.

78. Tužiteljici je priznat i trošak za plaćeno i dostavljeno vještačenje prije podnošenja tužbe u iznosu od 187,50 HRK što je sada 24,89 EUR, zatim i plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 280,00 EUR. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 150,00 kuna, što je sada 19,91 EUR, koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećeg Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i tada važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), što je vidljivo iz e-spisa. Na ovu presudu u ponovljenom postupku tužiteljica ne mora platiti sudsku pristojbu.

79. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.012,30 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

80. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 23. srpnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Sisku, sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2025.god.

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice Žganec Nikola, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba