REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9984/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu broj 016-1651/2005 koji su sklopili tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 9. kolovoza 2005. u dijelu članka 6. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u dijelu članka 5. kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,00%.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 195,31 eura sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 31. kolovoza 2005. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 173,30 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

-0,84 eura od 29. travnja 2008. do isplate

-0,84 eura od 30. lipnja 2008. do isplate

-0,84 eura od 30. lipnja 2008 do isplate

-0,84 eura od 30. lipnja 2008. do isplate

-0,83 eura od 15. listopada 2008. do isplate

-0,83 eura od 15. listopada 2008. do isplate

-0,82 eura od 15. listopada 2008. do isplate

-0,83 eura od 29. studenog 2008. do isplate

-0,82 eura od 30. prosinca 2008. do isplate

-1,54 eura od 11. veljače 2009. do isplate

-1,55 eura od 18. ožujka 2009. do isplate

-1,55 eura od 31.ožujka 2009. do isplate

-1,57 eura od 1. travnja 2009. do isplate

-1,56 eura od 4. srpnja 2009. do isplate

-1,54 eura od 4. srpnja 2009. do isplate

-1,53 eura od 29. srpnja 2009. do isplate

-1,54 eura od 16. listopada 2009. do isplate

-1,54 eura od 16. listopada 2009. do isplate

-1,53 eura od 30. listopada 2009. do isplate

-1,52 eura od 30. prosinca 2009. do isplate

-1,54 eura od 30. prosinca 2009. do isplate

-1,53 eura od 27. veljače 2010. do isplate

-1,54 eura od 27. veljače 2010. do isplate

-4,57 eura od 10. ožujka 2010. do isplate

-4,56 eura od 20. svibnja 2010. do isplate

-4,56 eura od 20. svibnja 2010. do isplate

-4,57 eura od 2. rujna 2010. do isplate

-4,52 eura od 2. rujna 2010. do isplate

-4,56 eura od 2. rujna 2010. do isplate

-4,57 eura 2. rujna 2010. do isplate

-4,58 eura od 6. studenog 2010. do isplate

-4,61 eura od 20. studenog 2010. do isplate

-4,67 eura od 26. veljače 2011. do isplate

-4,64 eura od 26. veljače 2011. do isplate

-4,66 eura od 26. veljače 2011. do isplate

-4,67 eura od 28. veljače 2011. do isplate

-4,65 eura od 25. srpnja 2011. do isplate

-4,63 eura od 25. srpnja 2011. do isplate

-4,68 eura od 25. srpnja 2011. do isplate

-4,63 eura od 8. kolovoza 2011. do isplate

-4,69 eura od 24. kolovoza 2011. do isplate

-4,70 eura od 7. listopada 2011. do isplate

-4,72 eura od 26. listopada 2011. do isplate

-4,71 eura od 25. studenog 2011. do isplate

-4,72 eura od 18. veljače 2011. do isplate

-4,74 eura od 29. ožujka 2011. do isplate

-4,76 eura od 29. ožujka 2011. do isplate

-4,77 eura od 29. ožujka 2011. do isplate

-4,72 eura od 24. travnja 2011. do isplate

-4,74 eura od 29. svibnja 2011. do isplate

-4,76 eura od 28. lipnja 2011. do isplate

-4,73 eura od 19. studenog 2012. do isplate

-4,73 eura od 30. studenog 2012. do isplate

-4,41 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

sve po stopi koja se za razdoblje od 29. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od:

-0,84 eura od 29. veljače 2008. do 28. travnja 2008.

-0,84 eura od 29. veljače 2008. do 29. lipnja 2008.

-0,84 eura od 29. veljače 2008. do 29. lipnja 2008.

-0,84 eura od 29. veljače 2008. do 29. lipnja 2008.

-0,83 eura od 29. veljače 2008. do 14. listopada 2008.

-0,83 eura od 29. veljače 2008. do 14. listopada 2008.

-0,82 eura od 29. veljače 2008. do 14. listopada 2008.

-0,83 eura od 29. veljače 2008. do 28. studenog 2008.

-0,82 eura od 29. veljače 2008. do 29. prosinca 2008.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 10. veljače 2009.

-1,55 eura od 29. veljače 2008. do 17. ožujka 2009.

-1,55 eura od 29. veljače 2008. do 30.ožujka 2009.

-1,57 eura od 29. veljače 2008. do 31. ožujka 2009.

-1,56 eura od 29. veljače 2008. do 3. srpnja 2009.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 3. srpnja 2009.

-1,53 eura od 29. veljače 2008. do 28. srpnja 2009.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 15. listopada 2009.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 15. listopada 2009.

-1,53 eura od 29. veljače 2008. do 29. listopada 2009.

-1,52 eura od 29. veljače 2008. do 29. prosinca 2009.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 29. prosinca 2009.

-1,53 eura od 29. veljače 2008. do 26. veljače 2010.

-1,54 eura od 29. veljače 2008. do 26. veljače 2010.

-4,57 eura od 29. veljače 2008. do 9. ožujka 2010.

-4,56 eura od 29. veljače 2008. do 19. svibnja 2010.

-4,56 eura od 29. veljače 2008. do 19. svibnja 2010.

-4,57 eura od 29. veljače 2008. do 1. rujna 2010.

-4,52 eura od 29. veljače 2008. do 1. rujna 2010.

-4,56 eura od 29. veljače 2008. do 1. rujna 2010.

-4,57 eura od 29. veljače 2008. do 1. rujna 2010.

-4,58 eura od 29. veljače 2008. do 5. studenog 2010.

-4,61 eura od 29. veljače 2008. do 19. studenog 2010.

-4,67 eura od 29. veljače 2008. do 25. veljače 2011.

-4,64 eura od 29. veljače 2008. do 25. veljače 2011.

-4,66 eura od 29. veljače 2008. do 25. veljače 2011.

-4,67 eura od 29. veljače 2008. do 27. veljače 2011.

-4,65 eura od 29. veljače 2008. do 24. srpnja 2011.

-4,63 eura od 29. veljače 2008. do 24. srpnja 2011.

-4,68 eura od 29. veljače 2008. do 24. srpnja 2011.

-4,63 eura od 29. veljače 2008. do 7. kolovoza 2011.

-4,69 eura od 29. veljače 2008. do 23. kolovoza 2011.

-4,70 eura od 29. veljače 2008. do 6. listopada 2011.

-4,72 eura od 29. veljače 2008. do 25. listopada 2011.

-4,71 eura od 29. veljače 2008. do 24. studenog 2011.

-4,72 eura od 29. veljače 2008. do 17. veljače 2011.

-4,74 eura od 29. veljače 2008. do 28. ožujka 2011.

-4,76 eura od 29. veljače 2008. do 28. ožujka 2011.

-4,77 eura od 29. veljače 2008. do 28. ožujka 2011.

-4,72 eura od 29. veljače 2008. do 23. travnja 2011.

-4,74 eura od 29. veljače 2008. do 28. svibnja 2011.

-4,76 eura od 29. veljače 2008. do 27. lipnja 2011.

-4,73 eura od 29. veljače 2008. do 18. studenog 2012.

-4,73 eura od 29. veljače 2008. do 29. studenog 2012.

-4,41 eura od 29. veljače 2008. do 29. studenog 2012.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 413,27 eura u roku 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj poštom preporučeno 12. lipnja 2019. (list 15 spisa) navodi da je 9. kolovoza 2005. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 016- 1651/2005 s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom koja je ništetna. Tužbenim zahtjevom uređenim na pripremnom ročištu održanom 7. travnja 2022. (list 61 spisa) tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 6. sklopljenog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te po toj osnovi traži isplatu 132,72 eura.

1.2. Na pripremnom ročištu održanom 20. svibnja 2024. također ističe da je ništetna odredba čl. 5. spomenutog kredita kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 2%. Ističe da su i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao o odredba o troškovima obrade kredita ništetne te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo kao i da mu nisu bili objašnjeni svi parametri potrebni za donošenje informirane odluke o kreditu. Tužbenim zahtjevom uređenim do zaključenja prethodnog postupka (na ročištu održanom 20. svibnja 2024.) dodatno traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 5. kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,00%, a po kojoj osnovi ističe i zahtjev za isplatu 200,00 eura sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2005. do isplate. Na tom ročištu povisuje zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da traži isplatu iznosa od 502,54 eura sa zateznim kamatama od 29. veljače 2008. do isplate.

1.3. Na ročištu održanom 8. srpnja 2025. uređuje zahtjev za isplatu na način da po osnovi preplaćenih kamata traži isplatu iznosa od 173,30 eura sa zateznim kamatama od 29. veljače 2008. do isplate, dok po osnovi troškova obrade kredita traži isplatu iznosa od 195,31 eura sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. do isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo te da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi. Ističe da prava volja stranaka nije bilo ugovaranje fiksne kamatne stope. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da se utvrđenja iz sudskog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012) ne mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

2.2. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe učinjenoj na ročištu 20. svibnja 2024. Također ističe da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo te da ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu između ugovornih strana zbog čega nije nepoštena.

2.3. Na ročištu održanom 8. srpnja 2025. tuženik je naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali da traži naknadu troškova parničnog postupka prema troškovniku koji je predao u spis (list 133 spisa).

3. Kako je tužitelj do zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbu, sukladno ovlaštenju iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP), sud je unatoč protivljenju tuženika na ročištu održanom 20. svibnja 2024. dopustio preinaku tužbe učinjenom na tom ročištu jer je po stavu ovog suda to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i dokaz financijskim vještačenjem.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 9. kolovoza 2008. u dijelu članka 6. kojim ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u dijelu članka 5. kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,00%. Sporni ugovor sklopljen je uz valutnu klauzulu u eurima. Predmet spora je i zahtjev za isplatu iznosa koje je tužitelj po tim osnovama isplatio tuženiku.

7. Po stavu ovog suda učinci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji je potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ne odnose na ugovore o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu u eurima.

8. Čitanjem ugovora o kreditu (list 3-8 spisa) utvrđeno je da su isti 9. kolovoza 2005. sklopili tužitelj kao fizička osoba i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da se radi o nenamjenskom kreditu, da je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita te da je u članku 6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama. Nadalje, utvrđeno je da je člankom 5. ugovoren trošak obrade kredita u iznosu od 2,00%, koji se odbija prije isplate kredita.

9. Iz sklopljenog nenamjenskog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja (list 129-130 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi da je sredstva iz kredita iskoristio za rješavanje jedne privatne financijske situacije, da nije imao nikakav obrt u vlasništvu te da nije bio član trgovačkog društva. Po stavu ovog suda, posve je neodlučno je li tužitelj kao potrošač sklopio namjenski ili nenamjenski ugovor o kreditu. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tužitelj ima status potrošača.

10. Vezano uz spornu odredbu glede promjenjivosti kamatne stope, treba reći da iz čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje ZZP) proizlazi da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (između ostalog) i odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti kao i odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi te odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP), a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe čl. 102. st. 2. ZZP).

11. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Iz iskaza tužitelja (list 129-130 spisa) proizlazi da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da je ugovor sastavljen po principu uzmi ili ostavi. Također proizlazi da mu nitko nije dao nikakvo objašnjenje o čemu ovisi promjena kamatne stope.

12.2. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je logičan, životan i uvjerljiv te ničim doveden u pitanje. Na temelju istog sud nalazi utvrđenim da o odredbi kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da tužitelju nije objašnjen način utvrđivanja promjene kamatne stope.

12.3. Napominje se tuženik nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka. Naime, tuženik je u podnesku od 11. lipnja 2024. (list 91-96 spisa) odustao od prijedloga da se sasluša djelatnica banke GF.

13. Po stavu ovog suda, sporna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, je ništetna.

14. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo (kako je to naprijed već obrazloženo). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, dalje ZOO). Kao što je već navedeno, čl. 74. ZZP propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti.

15. U ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, međutim, nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga ugovora.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tužitelju je trebalo pojasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) ili da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

18. Sud je proveo test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe te je utvrdio da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz konkretnog ugovora ništetna. Tako je sud utvrdio da se radi o ugovoru sklopljenom između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da sadržajno ta odredba nije ni jasna niti razumljiva jer izostavljanje kriterija po kojima će se promjene vršiti čini nejasnim i nerazumljivim, kao i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Slijedom svega navedenog, sporna ugovorna odredba je ništetna te je odlučeno kao u dijelu toč. I izreke.

20. Nadalje, a kako je to već naprijed navedeno, čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka (list 4-8 spisa) utvrđeno je da je člankom 5. ugovoren trošak obrade kredita u iznosu od 2,00%, koji se odbija prije isplate kredita.

21. Iz iskaza tužitelja (list 129-130 spisa) proizlazi da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o odredbi o ulaznoj naknadi (troškovima obrade kredita). Također proizlazi da je ugovor sastavljen po principu uzmi ili ostavi. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je logičan, životan i uvjerljiv te ničim doveden u pitanje. Na temelju istog sud nalazi utvrđenim da se o odredbi o troškovima obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo te da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca.

22. Napominje se tuženik nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka. Naime, tuženik je u podnesku od 11. lipnja 2024. (list 91-96 spisa) odustao od prijedloga da se sasluša djelatnica banke GF.

23. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

24. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

25. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o unaprijed formuliranoj odredbi od strane tuženika (kako je to ranije obrazloženo). Tuženik to niti jednim dokazom ne dovodi u pitanje. Naime, tuženik je u podnesku od 11. lipnja 2024. (list 91-96 spisa) odustao od prijedloga da se sasluša djelatnica banke GF.

26. Razmatrajući sadržaj članka 5. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00%). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

27. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

28. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

29. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a što proizlazi iz čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se troškovi obrade odbijaju prije isplate kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

30. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

31. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

32. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Razumno se u troškove banke treba uključit primjerice materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

33. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

34. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

35. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

36. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

38. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

39. Nema sumnje da je prilikom obrade i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

40. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužitelj, neovisno o tome što se radi o transparentnoj odredbi, nije bio informiran na što se konkretno trošak obrade kredita odnosi i da istom nije mogao pregovarati. Stoga je ništetan članak 5. ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,00%.

41. Kako su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i troškovima obrade kredita ništetne, iste se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koja su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te pravo na isplatu iznosa koje je platio po osnovi troškova obrade kredita.

42. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći. Prema tome, prigovor zastare nije osnovan.

43.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza od 26. studenog 2024. (list 104-110 spisa) sud nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi sveukupno 173,30 eura odnosno da je tužitelj preplatio iznos od:

-0,84 eura 29. travnja 2008.

-0,84 eura 30. lipnja 2008.

-0,84 eura 30. lipnja 2008.

-0,84 eura 30. lipnja 2008.

-0,83 eura 15. listopada 2008.

-0,83 eura 15. listopada 2008.

-0,82 eura 15. listopada 2008.

-0,83 eura 29. studenog 2008.

-0,82 eura 30. prosinca 2008.

-1,54 eura 11. veljače 2009.

-1,55 eura 18. ožujka 2009.

-1,55 eura 31.ožujka 2009.

-1,57 eura 1. travnja 2009.

-1,56 eura 4. srpnja 2009.

-1,54 eura 4. srpnja 2009.

-1,53 eura 29. srpnja 2009.

-1,54 eura 16. listopada 2009.

-1,54 eura 16. listopada 2009.

-1,53 eura 30. listopada 2009.

-1,52 eura 30. prosinca 2009.

-1,54 eura 30. prosinca 2009.

-1,53 eura 27. veljače 2010.

-1,54 eura 27. veljače 2010.

-4,57 eura 10. ožujka 2010.

-4,56 eura 20. svibnja 2010.

-4,56 eura 20. svibnja 2010.

-4,57 eura 2. rujna 2010.

-4,52 eura 2. rujna 2010.

-4,56 eura 2. rujna 2010.

-4,57 eura 2. rujna 2010.

-4,58 eura 6. studenog 2010.

-4,61 eura 6. studenog 2010.

-4,67 eura 26. veljače 2011.

-4,64 eura 26. veljače 2011.

-4,66 eura 26. veljače 2011.

-4,67 eura 28. veljače 2011.

-4,65 eura 25. srpnja 2011.

-4,63 eura 25. srpnja 2011.

-4,68 eura 25. srpnja 2011.

-4,63 eura 8. kolovoza 2011.

-4,69 eura 24. kolovoza 2011.

-4,70 eura 7. listopada 2011.

-4,72 eura 26. listopada 2011.

-4,71 eura 25. studenog 2011.

-4,72 eura 18. veljače 2011.

-4,74 eura 29. ožujka 2011.

-4,76 eura 29. ožujka 2011.

-4,77 eura 29. ožujka 2011.

-4,72 eura 24. travnja 2011.

-4,74 eura 29. svibnja 2011.

-4,76 eura 28. lipnja 2011.

-4,73 eura 19. studenog 2012.

-4,73 eura 30. studenog 2012.

-4,41 eura 30. studenog 2012.,

43.2. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud nalazi utvrđenim da je tuženik platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 195,31 eura 19. kolovoza 2005.

44. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, dok je tuženik naveo da nema primjedbi na matematički izračun iz nalaza i mišljenja. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo. Prigovor tuženika da je isti izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom predstavlja prigovor pravne naravi o kojima je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

45. Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 195,31 eura po osnovi troškova obrade kredita (dio toč. II izreke) kao i zahtjev za isplatu iznosa od 173,30 eura po osnovi preplaćenih kamata.

46. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose svakog pojedinog anuiteta, a unutar granica tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. II, III i IV izreke.

47. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

48. Tužitelj je s konačno po postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti (nije uspio samo u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata što je sporedna tražbina), kako po osnovi zahtjeva tako i u visini. Stoga je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka. Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova vještačenja u iznosu od 400,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle, tužiteljevi troškovi postupka iznose 413,27 eura. Stoga je odlučeno kao u toč. V izreke.

49.1. Što se pak tiče zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka povodom djelomičnog povlačenja tužbe na ročištu 8. srpnja 2025., na što je tuženik pristao te ujedno zatražio naknadu troškova postupka prije svega treba reći da je tužitelj na tom ročištu zatražio naknadu istih prema troškovniku koji se nalazi na listu 133 spisa, a koji je identičan troškovniku koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari (list 131 spisa).

49.2. Dakle, tuženik nije određeno u zahtjevu za naknadu troškova postupka specificirao radnje i iznose koji bi se odnosili na smanjeni dio tužbenog zahtjeva već je predao zahtjev za naknadu troškova kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva. Već stoga nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev slijedom čega u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP. Ovakvo shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-941/2022-2 od 18. srpnja 2023. i Rev-1216/2022-2 od 3. rujna 2024.

49.3. Čak i kada se ne bi prihvatilo ovakvo shvaćanje, zahtjev tuženika za naknadu ovih troškova postupka ne bi bio osnovan iz sljedećih razloga. Prije svega, vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala. Tako je do 19. svibnja 2024. ona iznosila 132,72 eura, od ročišta održanog 20. svibnja 2024. do 7. srpnja 2025. ona je iznosila 702,54 eura, a od 8. srpnja 2025. ona iznosi 368,61 eura. Naime, na ročištu održanom 8. srpnja 2025. tužitelj je (nakon što je provedeno financijsko vještačenje) povukao zahtjev za isplatu 333,93 eura, dok je ostao kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti spornih ugovornih odredaba te kod zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 368,61 eura. Dakle, djelomično povlačenje tužbe odnosi se na dio zahtjeva tužitelja za isplatu koji je istaknut tek 20. svibnja 2025.

49.4. Dakle, eventualni troškovi tuženika vezani uz djelomično povlačenje tužbe nastali su u razdoblju od 20. svibnja 2025. do 7. srpnja 2025. (jer je tužba djelomično povučena na ročištu 8. srpnja 2025.). Tuženik za to razdoblje traži trošak pristupa na ročište 20. svibnja 2024. te trošak sastava podnesaka od 11.06.2024., 23.12.2024. i 14.03.2025. Podnesak od 11.06.2024. nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Radi se o podnesku u kojem tuženik ponavlja već ranije istaknute navode, a novi navodi ne mogu se niti uzeti u obzir sukladno čl. 299. st. 3. ZPP s obzirom da se radi o podnesku podnesenom nakon zaključenja prethodnog postupka, a navode iz istih je mogao istaknuti i ranije. Za vođenje parnice nije bio potreban niti trošak sastava podnesaka od 23.12.2024. i 14.03.2025. jer u tim podnescima tuženik ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka (matematičkom izračunu), nego opetovano prigovara da se ne radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopi čime suštinski prigovara zadatku koji je sud dao vještaku, što je mogao učiniti na ročištu na kojem je sud dao zadatak vještaku. Dakle, niti ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP.

49.5. Što se pak tiče zahtjeva tuženika za naknadu troška pristupa na ročište 20.05.2024., tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti (ništetnost ugovornih odredaba glede promjenjive kamatne stope) te u tom dijelu nije povukao tužbu. Povukao je djelomično samo zahtjev za isplatu za iznos od 333,93 eura (što iznosi 47,53% zahtjeva za isplatu), dok je ostao kod zahtjeva za isplatu 368,61 eura (što iznosi 52,47% zahtjeva za isplatu).

49.6. Po mišljenju ovog suda, u nedostatku odredaba ZPP-a o pravilima za naknadu troškova postupka u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe, ovakva situacija treba se promatrati uzimajući u obzir pravno pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP. Prema tom pravnom pravilu, pod pretpostavkom da tužitelj nije povukao zahtjev za isplatu iznosa od 333,93 eura, nego da je takav zahtjev odbijen, tužitelj je taj koji bi imao pravo na naknadu troška pristupa na ročište 20.05.2024. (a ne tuženik) s obzirom da bi u većoj mjeri uspio u parnici te bi se od njegovog uspjeha oduzimao uspjeh tuženika. Stoga je zaključak ovog suda da tužitelj ne može biti u nepovoljnijem pravnom položaju kad je djelomično povukao tužbu u odnosu na pravni položaj koji bi imao da je cijelosti ostao kod ranije postavljenog tužbenog zahtjeva. Štoviše, tužitelju bi da nije djelomično povukao tužbu i da se o troškovima čitavog postupka odlučuje na temelju čl. 154. st. 2. ZPP, bili odmjereni gotovo isti troškovi postupka koji su mu i ovom presudom odmjereni. Naime, tužitelj nije bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, a njegovi troškovi odnose se troškove vještačenja (na koje bi imao pravo neovisno o uspjehu u ovom sporu) te na trošak sudske pristojbe koja prema sadašnjoj vrijednosti predmeta spora iznosi 13,27 eura. Da tužitelj nije djelomično povukao tužbu, ta bi sudska pristojba iznosila 26,54 eura, pa bi mu tuženik u tom slučaju bio dužan naknaditi 52,47% iste što iznosi 13,89 eura. Prema tome, odluka o troškovima čitavog postupka bi u tom slučaju bila čak i povoljnija za tuženika.

49.7. Dodatno, treba cijeniti i činjenicu da u vezi s povučenim dijelom zahtjeva u pogledu zahtjeva za isplatu na spomenutom ročištu nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

49.8. Slijedom svega navedenog, nije osnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nastalih povodom djelomičnog povlačenja tužbe (toč. VI izreke).

50. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je kunske iznose preračunao u eure uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

U Zagrebu 23. srpnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.