REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Poslovni broj: P- 842/2020-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Boris Klemen iz Zagreba, Poljička 5 protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. , radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, te u AE, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u zamjenu za punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 14.246,38 EUR kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 675,09 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 1.1.2009.

- na iznos od 20,98 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2009.

- na iznos od 21,36 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2009.

- na iznos od 8,94 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2009.

- na iznos od 12,64 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2009.

- na iznos od 12,36 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2009.

- na iznos od 7,45 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2009.

- na iznos od 8,31 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2009.

- na iznos od 4,38 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2009.

- na iznos od 9,76 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2009.

- na iznos od 3,78 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2009.

- na iznos od 7,65 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2009.

- na iznos od 7,03 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2009.

- na iznos od 17,47 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2010.

- na iznos od 24,17 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2010.

- na iznos od 22,72 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2010.

- na iznos od 29,38 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2010.

- na iznos od 41,58 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2010.

- na iznos od 44,20 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2010.

- na iznos od 58,54 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2010.

- na iznos od 58,05 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2010.

- na iznos od 87,79 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2010.

- na iznos od 70,47 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2010.

- na iznos od 74,47 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2010.

- na iznos od 93,28 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2010.

- na iznos od 94,96 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2011.

- na iznos od 88,27 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2011.

- na iznos od 92,32 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2011.

- na iznos od 92,53 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2011.

- na iznos od 104,89 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2011.

- na iznos od 131,16 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.6.2011.

- na iznos od 161,06 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.7.2011.

- na iznos od 193,69 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.8.2011.

- na iznos od 142,17 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.9.2011.

- na iznos od 124,84 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.10.2011.

- na iznos od 125,99 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.11.2011.

- na iznos od 128,38 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.12.2011.

- na iznos od 143,34 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.1.2012.

- na iznos od 147,84 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.2.2012.

- na iznos od 142,94 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.3.2012.

- na iznos od 142,20 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.4.2012.

- na iznos od 144,68 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 16.5.2012.

- na iznos od 148,75 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 6.6.2012.

- na iznos od 10.474,52 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 6.6.2012. pa do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5% poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 4.680,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. kao dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Preostali zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 5.287,47 EUR se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, šifra: D83, broj ugovora: 3205910042, kreditna partija: 7102971412, koji je dana 21. prosinca 2005.g. solemniziran po Javnom bilježniku Ljubici Jožinec iz Samobora pod posl.br. OU- 1740/2005 (u daljnjem teksu: Ugovor). Navedeni Ugovor sklopljen je u svrhu ostvarenja stambenog kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa rokom vraćanja u trajanju od 240 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 700,87 CHF koji dospijevaju prvog dana u mjesecu, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,30% godišnje, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke tuženika. Navedeni kredit je korišten dana 02. siječnja 2006., a u cijelosti je prijevremeno otplaćen dana 05. lipnja 2012. Međutim, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tuženik sa tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovarao kako bi Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na njegovu odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te nikada tužitelju nije predočio svoju Odluku o kamatnim stopama kako bi mogao steći uvid u način i razloge promjene visine kamatne stope pa je tako kamatnu stopu počevši od dana 01. listopada 2007. jednostrano povisio na 4,95% godišnje, slijedom čega je povisio i iznos anuiteta, i to bez ikakvog obrazloženja, nakon čega je višekratno mijenjao visinu kamatne stope prema vlastitoj odluci i dalje bez ikakvog obrazloženja. Pritom tužitelj napominje kako tuženik nikada ni na koji način nije objasnio niti pokušao objasniti tužitelju kako se kamatne stope mogu mijenjati i pod kojim uvjetima. Također, tužitelju nikada nije dana na uvid Odluka o kamatnim stopama tuženika kako bi mogao steći uvid u način i razloge promjene visine kamatne stope. Jednako tako tuženik prilikom sklapanja istog Ugovora tužitelja kao potrošača ni na koji način nije informirao i nije upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tim više što se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da anuitet toliko naraste uslijed promjena parametara na koje ni na koji način nije mogao utjecati. Upravo je uslijed takvog naprijed opisanog odnosa banaka prema potrošačima, koji se ponavljao u vrlo velikom broju slučajeva, pokrenut postupak protiv osam banaka, među kojima i protiv ovdje tuženika, a radi zaštitite kolektivnih interesa potrošača. Tako je u postupku radi zaštitite kolektivnih interesa potrošača koji se uz ostale vodio i protiv ovdje tuženika Trgovački sud u Zagrebu Presudom i rješenjem pod posl.br. P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013.g., odlučeno kako slijedi: - da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, koje ugovorne odredbe su stoga ništetne, u kojem dijelu je potvrđena Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014.g., dok je u dijelu odluke Trgovačkog suda u Zagrebu Presudom i rješenjem pod posl.br. P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. Jednako tako su očito nepošteni i ništetni dijelovi odredaba čl.1., čl.2. i čl.7. predmetnog Ugovora prema kojima se među ugovornim stranama određuje valutna klauzula, odnosno kredit, anuiteti, glavnica i kamate se obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a o kojima tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Uslijed navedenog, tužitelj ima pravo na povrat utuženog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana tuženikova stjecanja, te stoga ovom tužbom sukladno odredbi čl.1111. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat iznosa koji je preplatio uslijed ništetnih odredaba predmetnog Ugovora kojima je kredit, anuiteti, glavnica i kamate se obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, odnosno u iznosu od 124.059,08 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naime, sukladno odredbi čl.502.c Zakona o parničnom postupku i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, jer da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. listopada 2020. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ŠE, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.) Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Podneskom od 4. listopada 2024. (list 359-361) tužitelj je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 8- 15), otplatni plan (list 16-23), pregled promjena kamatnih stopa (list 24), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Maja Škarica Labura od 20.11.2022. (list 157-182), očitovanje sudskog vještaka od 10.siječnja 2023. (list 193-199), očitovanje od 2. travnja 2023. (list 212-221), očitovanje od 26. listopada 2023. (list 294-300), nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 30. kolovoza 2024. (list 314- 325), čita se izjava sudskog vještaka Maje Škarica Labura na ročištu 19. ožujka 2024. (list 304-305), tužitelja (list 369-370).

4.1. Na ročištu za glavnu raspravu tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje EE.

4.2. Obzirom da su prigovori na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Majae Škaricae Labura bili neotklonjivi, sud je na prijedlog tužitelja proveo novo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Sud je kao nesporno utvrdio:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, šifra: D83, broj ugovora: 3205910042, kreditna partija: 7102971412, koji je dana 21. prosinca 2005.g. solemniziran po Javnom bilježniku Ljubici Jožinec iz Samobora pod posl.br. OU-1740/2005, u svrhu ostvarenja stambenog kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa rokom vraćanja u trajanju od 240 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 700,87 CHF koji dospijevaju prvog dana u mjesecu, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,30% godišnje, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke tuženika.

-da je u članku čl.1., čl.2. i čl.7. Ugovora ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, te višestruke promjene kamatne stope.

-da je kredit otplaćen u cijelosti 05. lipnja 2012.

7. Sporno je je li zahtjev u zastari, odnosno jesu li nepošteni i ništetni dijelovi odredaba čl.1., čl.2. i čl.7. predmetnog Ugovora prema kojima se među ugovornim stranama određuje valutna klauzula, i promjenjiva kamatna stopa, odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev- 43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da:

„…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“

8.3.Da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su 2005. on i supruga našli stan u Hoto vilama u [adresa] te su radi kupnje tog stana bili prisiljeni podići stambeni kredit u iznosu od 113.500,00 CHF, a obzirom na njegova primanja kredit u CHF bio je jedini koji mu je ponuđen i kojeg je mogao uopće podići. Ne zna je li postojala mogućnost sklapanja ugovora u drugoj valuti, ponuđena mu je samo valuta CHF, službenik banke mu je preporučio sklapanje ugovora u CHF, nije ga upozorio na rizik valutne klauzule, niti na promjenu kamatne stope. Potpisao je unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu, a isti je ovjerio kod javnog bilježnika u Samoboru, nije mogao pregovarati o visini kamatne stope ili valutne klauzule, niti su mu u banci objasnili da ima mogućnost pregovaranja. Visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila je 3.300,00 kuna, a tijekom otplatnog razdoblja narasla je do 5.500,00 kuna. Ne sjeća se je li plaćena naknada za obradu ili zatvaranje kredita. Iako je visoko obrazovan, po zanimanju dipl. ing. elektrotehnike, ugovor mu je bio razumljiv, ali nije bio svjestan rizika. Plaća mu je iznosila na početku otplatnog razdoblja oko 6.000,00 kuna. Kredit je zatvorio 2012., bilo je nemoguće otplaćivati rate kredita te je bio prisiljen otići u inozemstvo na terenski rad, kako redovito izvršavao kreditne obveze. Supruga je također visoko obrazovana osoba te oni s njihovim primanjima nisu mogli normalno živjeti i otplaćivati kredit, imaju troje djece. I danas žive u tom stanu koji koriste isključivo za obitelj.

9.1. Dakle, tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, nitko ga nije upozorio na rizik, a sam ga nije mogao predvidjeti, bio je tipski, o odredbama se nije moglo pregovarati, te je ugovor doveo do znatne neravnoteže na strani tužitelja, dakle isti je bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, koji je sve odredbe propisao jednostrano. Dakle, tužitelj na iste prethodno sastavljene odredbe ugovora o valutnoj klauzuli bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a niti je valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula dok nije imala potrebna znanja da taj rizik sama prevenira.

9.2.U svakom slučaju, teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet CE protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl.1., čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune kao i jednostrano visinu kamatne stope, pa time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. ZOO-a koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

11.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije pravo na naplatu viših anutiteta na temelju takvih ugovornih odredbi.

13. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na tečaj u vrijeme isplate kredita na dan 02. siječnja 2006. (4,744388 kn za 1 CHF) i kamatnu stopu (4,3%), budući da su to jedini parametri koji su u predmetnom ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa

13.1.Visinu pojedinačnih i kumulativnih iznosa svih isplata koje je tužena naplatila od tužitelja zbog promjene tečaja švicarskog franka prema valuti HRK do kojeg je došlo tijekom ugovornog odnosa a u odnosu na tečaj švicarskog franka prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, te promjene kamatne stope, sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

14. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb od 30. kolovoza 2024. proizlazi da je tužitelj preplatio ukupan iznos od 17.579,74 EUR, i to n ime promjene kamatne stope iznos od 3.333,36 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 14.246,38 EUR (sve obračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22).

15. Nalaz i mišljenje sud je u cijelosti prihvatio jer je isti sačinjen temeljem dostavljene dokumentacije pribavljene od tuženika, te stručno i jasno od strane ovlaštene osobe sudskog vještaka.

16.Tužitelj je konačno uređenim tužbenim zahtjevom povukao potraživanje s osnova promjene kamatne stope iznos od 3.333,36 EUR, te zatražio iznos od 14.246,38 EUR s osnova valutne klauzule, što mu slijedom svega navedenog, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, valjalo i dosuditi, odlučiti kao u izreci, točka I.

17. Tuženik se ne može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva.

18. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, tužitelju pripada pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 500,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT), pristup ročištu 1.06.2002., 19.3.2024., 23.1.2025. i 13.05.2025. za svako iznos od 500,00 EUR (Tbr. 9 . t. 1. OT), sastav podneska od 4.10.2024. kojim uređuje tužbeni zahtjev (Tbr. 8.t.1. OT) iznos od 500,00 EUR, ukupno 3.000,00 EUR, uvećano za PDV od 25% od 750,00 EUR, te predujma za finacijsko vještačenje od 398,17 EUR, predujam od 400,00 EUR, sudska pristojba na tužbu od 132,00 EUR (plaćena), sveukupno 4.680,17 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude, točka II.

18.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP

19 U preostalom dijelu koji predstavlja razliku između dosuđenog iznosa od 4.680,17 EUR do ukupno zatraženog iznosa od 9.967,64 EUR odnosno za iznos od 5.287,47 EUR koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na presudu, (nije obveznik) sastav više podneska koji nisu bili potrebni za ovaj postupak (čak njih deset), sve u smislu odredbe čl. 155. st.1. ZPP-a, te taj trošak nije dužna platiti suprotna strana, isti je valjalo odbiti, pa je odlučeno kao u izreci, točka IV.

U Samoboru, 23. srpnja 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.