REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Poslovni broj: P-1825/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po Valentinu Lovriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Radnička cesta protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, 10000 ZAGREB OIB: 02535697732, zastupan po pun. Andrei Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, te njegovog punomoćnika, i Josipu Šarlija Čorić, odvjetnicu u zamjenu za punomoćniku tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000, ZAGREB, OIB: 02535697732 da tužitelju PČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.795,79 € zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku od 14. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 92,96 EUR, kao i dio koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos glavnice od 2.888,75 EUR od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do podnošenja tužbe odnosno 14. lipnja 2023

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000, ZAGREB, OIB: 02535697732, da tužitelju, ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 1.300,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 23. srpnja 2025. kao dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadnom troškova postupka u iznos od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su stranke zaključili dana 15.11.2006. Ugovor o kreditu broj 9012091758, kojim je odobren je kredit u iznosu od 21.316,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.:

P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrđene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br.: Rev-2221/2018 od 03.09.2019. Obzirom je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji je tužitelj preplatio to predlaže da sud naloži tuženiku vraćanje tog iznosa odnosno 2.611,17 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelju na podmirenje troškova postupka, ističe prigovor zastare, smatra da utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet jer nema mjesta izravnoj primjeni Presuda VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda VTS-a, smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja - financijskog vještačenja, tuženik se istom u cijelosti protivi jer prije svega nema osnove za udovoljenje tužbenom zahtjevu pa je onda vještačenje na okolnost visini suvišno. Međutim, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik dodatno ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.):

Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

3. Podneskom od 6. prosinca 2024. (list 618-620) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem te on glasi kao u izreci presude, točka I.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-10), otplatni plan (list 11-12), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darfin d.o.o. od 29. studenog 2024. (list 602-612), saslušan je tužitelj (list 634).

5. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

6. Među stranka nije sporno:

- da je između stranaka 15.11.2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012091758 (dalje u tekstu – Ugovor) za iznos od 21.316,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredit, a čl. 4. Ugovora određena je kamatna stopa od 4,99 % godišnje na dan sklapanja ugovora, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,

- da je odredbom čl. 6 Ugovora određeno da se kredit otplaćuje, prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog.

-da je kredit otplaćen u cijelosti.

6.1. Sporno je: jesu li odredbe 6.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se anuitet plaća u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (valutna klauzula) nepoštene odnosno ništetene, odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li nastupila zastara.

Zastara

7. U pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. U pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

7.1.Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.2.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su- IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 14. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. pa prigovor zastare nije osnovan.

7.3. U svakom slučaju, tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To dakle tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

8.2.Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.3.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da:

„…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

8.4.Da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

9.Iz izjave tužitelja proizlazi da je kredit podignut u poslovnici Auto kuće Gorički u Bedekovčini, a radi kupnje osobnog automobila, za potrebe obitelji, supruga mu je bila teško bolesna, dva moždana udara, u auto salonu su mu dali ponudu za kredit u valuti švicarski franak, ne zna je li postojala mogućnost sklapanja ugovora u drugoj valuti.U banci je bio samo jednom prilikom potpisivanja ugovora, poslovnica u [adresa] te kod javnog bilježnika. Službenik banke ga nije upozorio na rizik valutne klauzule, potpisao je već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu, te je nakon potpisivanja ugovora isti odmah ovjerio kod javnog bilježnika u [adresa]. Ugovor je bio tipski bez mogućnosti mijenjanja (špranciran), visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila je oko 1.200,00 kuna, kako se rata mijenjala tijekom otplatnog razdoblja: iznosila je oko 2.000,00 kuna, Ne zna je li plaćena naknada za obradu i zatvaranje kredita.

9.1.Dakle, nesumnjivo je tužitelj bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a svakako nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula nije imalo niti mogao imati potrebna znanja da taj rizik sam prevenira. Teret da je potrošač informiran leži na tuženiku, pa se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C- 176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet JČ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl. 6.2. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

11.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

Visina

13.Obzirom su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita odnosno tužitelj je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatio tuženiku određeni iznos.

13.1. Na okolnost visine tog iznosa provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku DARFIN d.o.o. iz Zagreba te je iz pisanog nalaza i mišljenja od 29. studenog 2024. utvrđeno da je tužitelj preplatio ukupan iznos od 2.888,75 EUR, zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22).

13.2. Tuženik je uložio prigovor radi prebijanja, pa kada se uzmu u obzir negativne razlike odnosno razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćana u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, ukoliko manje plaćene razlike anuiteta prebiju se s više plaćenim razlikama anuiteta zbog promjene tečaja, proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 21.065,05 kn, odnosno 2.795,79 EUR a što sve proizlazi iz zaključne točke 3. nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darfin d.o.o.

14. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik nije imao konkretnih primjedbi osim općenitih prigovora da je cjelokupno potraživanje u zastari te da tužitelj nema osnova za bilo kakvo potraživanje.

15. Po mišljenju ovog suda, za iznos negativnih razlika od 92,96 EUR a koji se odnosi na potplaćene iznose odnosno kada je tečaj HRK/CHF bilo manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita, valjalo je umanjiti iznos ukupno preplaćenog iznosa od 2.888,75 EUR, jer je tuženik u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO restitucijski zahtjev postavio pravodobno, nesumnjivo i određeno (sukladno recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16.Kamate na dosuđeni iznos od 2.795,79 EUR teku od dana podnošenja zahtjeva odnosno tužbe (14. lipnja 2023.) do isplate obzirom da se tuženik do podnošenja tužbe po mišljenju ovog suda treba smatrati poštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, sve u visini određenoj temeljem čl. 29. ZOO-a.

16.1. Slijedom navedenog u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a odlučeno je kao u izreci, točka I.

17.Za preostali dio tužbenog zahtjeva odnosno za iznos od 92,96 EUR kao i zakonskih zateznih kamata koje teku na svaki pojedini anuitet do podnošenja tužbe, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti te odlučiti kao u izreci, točka II.

18. Obzirom da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 6. 12.2024. iznos od 100 bodova (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu dana 8.10.2024. i 13.5.2025. za svako iznos od 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 200,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR, te trošak vještačenja od 300,00 EUR, sveukupno 1.300,00 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude, točka III.

18.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

19. Trošak sastava podneska od 20. rujna 2024. u iznosu od 100 bodova odnosno 200,00 EUR uvećano za PDV od 25% od 50,00 EUR, ukupno 250,00 EUR tužitelju nije priznat obzirom da isti nije bio nužan za parnicu, te ga nije dužna snositi suprotna stranka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, te je odlučeno kao u izreci, točka IV.

U Samoboru, 23 srpnja 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.