REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Samobor, Obrtnička 2

P-1887/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – [adresa], zastupan po punomoćniku Mariu Perica, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Adiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 10. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, i ŠM, odvjetničke vježbenice u zamjenu za punomoćnika tuženika, uz primjenu čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. (2) Ugovora o kreditu „Troškovi“, broj ugovora 016-/2005, sklopljenog 08. ožujka 2005. između tužitelja MM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Adiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da isplati tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – [adresa] iznos od 530,89 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. lipnja 2023. kao dana podnošenja tužbe pa do 31.12.2024. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Adiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – [adresa] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao potrošač s prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu dana 23.06.2006. godine, broj ugovora 016-1562/2006, na iznos od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina od stavljanja kredita u otplatu, za svrhu adaptacije kuće. Tuženik je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, člankom 5. st. (2) Ugovora o kreditu-„Troškovi“, ugovorio s Tužiteljem obvezu Tužitelja platiti Tuženiku jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita - (citat odredbe Ugovora o kreditu).Tužitelj je dakle prilikom sklapanja Ugovora o kreditu platio tuženiku iznos od 583,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, odnosno procijenjeni iznos od 2.708,60 kuna koji iznos predstavlja kunsku protuvrijednost navedenog CHF iznosa po tečaju Tuženika na dan sklapanja ugovora o kreditu, koji je iznosio 4,640000 HRK za 1 CHF, odnosno iznos od 359,49 EUR po obveznom primjenjivom tečaju HRK/EUR od 7,53450 kn za 1 EUR. Navedena odredba članka 5. st. (2) Ugovora o kreditu je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s Tužiteljem, već se radilo o standardnim ugovornim odredbama Tuženika o kojima se ne pregovara a koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača Obzirom da je banka tuženika nametnula tužitelju ugovornu obvezu plaćanja takozvane ulazne naknade koja prema priloženim dokazima od strane tužitelja uopće ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevima dobre vjere, predmetne odredbe su ništetne i zbog tog razloga. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od plaćanja spornog iznosa do isplate tužitelju, jer je tuženikova pravna osnova za sporno plaćanje nepoštena i stoga ništetna, predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da Tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti 530,89 EUR zbog navodno ništetne odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu broj: 016-1562/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u veljači 2016. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 530,89 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN 35/05), dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje, U članu 5. stavku 2. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Slijedom navedenog, članak 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba čl. 5 stavak 2. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 11-17), saslušan je tužitelj (list 103-104).

3.1.Tuženik je na ročištu 5. veljače 2025. naveo da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva te je visina nesporna.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je među strankama:

-da je tužitelj s prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu 23. lipnja 2006. godine, broj ugovora 016-1562/2006, na iznos od 46.700, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina od stavljanja kredita u otplatu, za svrhu adaptacije kuće,

- da je člankom 5. st. (2) Ugovora o kreditu - „Troškovi“, ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita,

- da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu platio tuženiku iznos naknade od 583,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, odnosno iznos od 2.708,60 kuna koji iznos predstavlja kunsku protuvrijednost navedenog CHF iznosa po tečaju Tuženika na dan sklapanja ugovora o kreditu, koji je iznosio 4,640000 HRK za 1 CHF, odnosno iznos od 359,49 EUR po obveznom primjenjivom tečaju HRK/EUR od 7,53450 kn za 1 EUR,

- da je kredit otplaćen u cijelosti u veljači 2016.

-nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je li odredba čl. 5 st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetena, te je li uženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li potraživanje u zastari.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev- 43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, to je prigovor zastare neosnovan uzimajući u obzir zauzeti i gore citirani stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

8.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da: „…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

8.3. I Ustavni sud Republike Hrvatske, zauzeo je stav da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u svojoj odluci U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. kojom je potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “

8.4. U svom iskazu, tužitelj je naveo da je kredit podigao 2006. radi adaptacije kuće i krovišta, te mu je službenica banke preporučila kredit u CHF jer da je povoljniji od kredita u kunama ili u EUR-ima. Bilo mu je važno dobiti novac, te je pristao na ono što su mu ponudili. U poslovnici je dobio unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu, kojeg je nosio kod javnog bilježnika u Sesvete na ovjeru, nije se moglo pregovarati o visini kamatne stope ili valutne klauzule, to je bio gotov ugovor, službenica mu je rekla da je kamata promjenjiva, drugo ništa nije rekla. Ista ga nije upozorila da će se rata mijenjati sukladno promjeni tečaja valute. Početkom otplate rata je iznosila 2.100,00 kuna, a posljednja rata je bila oko 3.900.00 kuna U vrijeme sklapanja i otplate kredita nije imalo u vlasništvu firmu niti obrt, bio je zaposlen kao vozač, nekretninu koju je adaptirao koristio je i koristi je za stanovanje i danas. Kuću nikada nije davalo niti u najam niti u zakup. Niti u banci niti kod javnog bilježnika nitko ga nije upozorio da bi se tečaj CHF mogao drastično povećati. Ugovor koji je potpisalo prethodno je pročitao, međutim naveo je da kao laik nije sve razumio, no novac mu je trebao i isti je potpisao. Nitko mu nije u banci objasnio zašto treba platiti naknadu za obradu kredita niti u čemu se sastoje ti troškovi. Naveo je da javnog bilježnika nije niti vidio niti su mu išta tumačili jer su ugovor koji su donijeli iz banke uzele djelatnice i ovjerile, platio je i to je bilo sve. Ne sjeća se je li iznos naknade bio predočen u nominalnom iznosu ili u postotku iznosa kredita.

9. Dakle, po mišljenju suda, slijedom navedenog, ništetna je Odredba članku 5. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom je određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita kojom Banka ima pravo naplatiti jednokratni naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Kako je je banka nesporno naplatila ovu naknadu prilikom korištenja kredita, a da tužitelj kao potrošač nije pregovarao o ovoj naknadi nego je i ovu odredbu, kao već gotovu i unaprijed pripremljenu bio dužan prihvatiti.

10. Činjenica da je isti taj uvjet za dobivanje kredita tužitelj prihvatio, ne znači da je ta naknada bila i opravdana, posebno jer tužitelj nije znao niti mogao znati na koje stvarno pružene usluge od strane tuženika je istu platio. Iako je ta naknada bila općepoznato uobičajena kod banaka, tuženik nije u vrijeme sklapanja kredita, a niti u ovom postupku dokazao na što se ta naknada konkretno odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

10.1.Ugovor o kreditu, pa i sporna odredba članka 5. st. (2) Ugovora o jednokratnoj naknadi, sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

10.2 Tako je tuženik odredio tužitelju plaćanje naknade za sklapanje ugovora prema svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna.

10.3. Stoga i jednokratna naknada za obradu kredita prema unaprijed stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, o kojoj se nije pregovaralo, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). U prilog ovome govori i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C-259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.4.Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoje troškovi obrade zahtjeva kredita (a što izlazi iz uobičajenih radnji koje i inače obavljaju zaposlenici banke a za koje radnje su plaćeni i ne predstavljaju poseban trošak, izvan uobičajenih pruženih usluga, a koji treba platiti klijent). Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 81. ZZP/2003, a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.

10.5. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, točka I.

11. Odredbom čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

11.1. Stoga je tuženik sukladno članku čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti navedene naknade tužiteljima ukupnom iznosu od iznos od 530,89 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 16. lipnja 2023. kao dana podnošenja zahtjeva (tužbe) sve temeljem čl. 1115. ZOO, u visini određenoj temeljem čl. 29. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u izreci presude, točka II.

11.2. Napominje se da tužitelj tijekom postupka nije naveo dan plaćanja predmetne naknade, pa je sud odredio tijek zakonskim zateznih kamata od dana podnošenja zahtjeva (tužbe) odnosno od 16. lipnja 2023.

12. Obzirom da su tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 50 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), zastupanje na ročištu 5. veljače 2025. i 10. lipnja 2025. za svako iznos od 50 bodova, ukupno 150 bodova odnosno 300,00 EUR sve uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 75,00 EUR, ukupno 375 EUR, te je odlučeno kao u izreci, točka III.

U Samoboru, 23. srpnja 2025.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.