Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin,Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-331/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB:84397956623), Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici ČĆ, diplomiranoj pravnici protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d. (OIB:94472454976), Zagreb, Listopadska 2, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 10519/2023-11 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10519/2023-11 od 12. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi naknade štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine svojoj osiguranici u iznosu od 3.728,89 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2023. do isplate (toč.I. izreke). Toč.II. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 750,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Opisanu presudu pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) prijedlogom ovom sudu da je preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Naime, obrazlažući zauzeto stajalište, prvostupanjski sud polazi od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne - da je osiguranica tužitelja ĐĆ ozlijeđena u prometnoj nesreći u kojem je sudjelovao motocikl reg. oznake [registarska oznaka] koji je bio osiguran kod tuženika te od činjeničnog supstrata predmetne tužbe iz koje proizlazi da tužitelj utužuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede izvan rada korisnici mirovine ĐĆ za razdoblje od 26. studenog 2020. do 30. travnja 2022. pa predmetni obvezno-pravni odnos prosuđuje primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP – "Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine njegovoj osiguranici.

4.1. Prosuđujući osnovanost tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 27. stav. 1. ZOOP kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stav.2.) te da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju - u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stav.3.), uzimajući da se prethodno navedeni stavci odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stav.4.), prvostupanjski sud zaključuje da obveza tuženika postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu (istovjetno pravno shvaćanje da je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 12/22 od 12. siječnja 2022., Revx -388/2018 i Rev-5292/2019).

4.2. Imajući u vidu da je tužitelj dostavio tek obračun isplaćenih invalidskih mirovina te da nije predložio financijsko vještačenje na utvrđenje visine potraživanja, a kako je teret dokaza činjenice o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu – na tužitelju, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stav. 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju odgovara tuženik pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovanog.

5. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog predmeta iz aspekta odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud u svom postupanju nije ostvario niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvario ni žalbom isticanu bitnu povredu iz odredbe čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a koju tužitelj obrazlaže tvrdnjom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama i jer postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi. Naime, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

6. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu iz razloga navodeći da je u konkretnom slučaju tražbinu utemeljio na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZMO – "Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa odredbe kasnijeg zakona derogiraju odredbe ranijeg zakona u konkurenciji dva specijalna zakona. Nadalje, ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio obvezujuće pravno shvaćanje po pitanju primjene propisa u ovakvim slučajevima za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. što da je vidljivo iz odluke istoga suda broj Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023. Isplata mirovine za tužitelja predstavlja stvarnu štetu u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i čl. 164. stav. 1. ZMO koji propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete iz čl. 161. ZMO i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

7. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja navesti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022., Rev- 866/2022 od 30. kolovoza 2022., Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023.). Obzirom da je navedeno pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu. Tome valja nadodati da Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi čl.20.toč.1. Zakona o sudovima (dalje: ZS – "Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

8. Nastavno prednjem valja ponoviti da je sukladno odredbi čl. 27. stav. 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP kao posebnog zakona – konkretno čl. 27. istog koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i osnovom ZOOP-a preuzetih ugovornih obveza.

8.1. Obzirom da sukladno odredbi čl. 27. stav.3. ZOOP obveza tuženika postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a da je mirovina zbog ozljede izvan rada uvijek manja od mirovine zbog ozljede na radu to ovaj sud smatra neodlučnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o teretu dokazivanja u predmetnoj pravnoj stvari – naime, teret dokaza ograničenja vlastite obveze u smislu odredbe čl.27.stav.3. ZOOP je na tuženiku.

8.2. Prigovor tužitelja da je ZMO na čijoj primjeni pledira u konkretnoj pravnoj stvari lex posterior u odnosu na ZOOP, po ocjeni je ovog suda neosnovan obzirom da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada tužitelj može potraživati naknadu štete - ali prema svim osobama prema kojima može potraživati naknadu stvarne štete, dok ZOOP propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada tužitelj od njih potražuje naknadu štete slijedom čega načelo načelo lex posterior derogat lex priori ne nalazi svoju primjenu.

9. Imajući u vidu da žalbom tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu, 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec