Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-728/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Rožman & Oredić iz Karlovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-709/2019-33 od 3. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-709/2019-33 od 3. travnja 2025. u točkama

I., II., III. i V. izreke.

II. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9011760098 od 4. kolovoza 2006. te da se temeljem toga naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.816,87 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano. U točki II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan dio Ugovora o kreditu broj 9011760098 od 4. kolovoza 2006. i to;

- dio članka 7. koji glasi: „Kredit u iznosu 13.005,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

- dio članka 4. koji glasi: "...je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila..” te „Kamata se obračunava u CHF”. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.019,44 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano. U točki IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu od 4. kolovoza 2006. koji glasi: „Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13. 005, CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.” U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.655,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 3. travnja 2025. pa do isplate.

2. Protiv točke I. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 18. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. izreke ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Protiv točke II., III. i V. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tužitelj u uvodu žalbe navodi kako istu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne konkretizira koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud. Tuženik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da je presuda nerazumljiva i ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi i razlozima presude, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

6.1. Primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda. Također je ispitao pobijanu odluku i u odnosu na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je dao razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, nisu proturječni ispravama ili/i zapisnicima u spisu.

7. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje kako je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom kao kreditorom 4. kolovoza 2006., te temeljem istog isplatu iznosa od 11.816,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano, a ako prvostupanjski sud ne usvoji takav tužbeni zahtjev, tada predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da su ništetni dijelovi članka 7. i članka 4. navedenog Ugovora o kreditu te članak 1. istog Ugovora, te temeljem navedenog traži i isplatu iznosa od 2.019,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano. Ništetnost Ugovora o kreditu temelji na utvrđenjima o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane u CHF koja je utvrđena u kolektivnom sporu koji je pokrenut i vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12.

7.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare.

7.2. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu 4. kolovoza 2006. kojim je ugovorena glavnica u iznosu od 13.005,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je namjena kredita bila za kupnju vozila,

- da se tužitelj obvezao kredit otplatiti kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, s tim da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tijekom otplate kredita u više navrata došlo do povećanja kamatne stope, kao i do primjene tečaj CHF u odnosu na kunu na više, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta,

- da se kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 vodio spor po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli kod koje je glavnica vezana uz CHF,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a u kojem dijelu je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je kredit podignut za kupnju osobnog automobila, da mu djelatnica banke nije dala posebna objašnjenja u pogledu valutne klauzule, a niti u pogledu promjenjive kamatne stope, a on da je nepismen u pogledu bankovnih transakcija. Prije podizanja ovog kredita da nije imao neki drugi kredit i da ništa ne zna o valutnoj klauzuli.

7.4. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor, pri čemu se pozvao na članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, na članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe te na članak 502.c ZPP-a. Mišljenje je prvostupanjskog suda da u smislu sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača pravna utvrđenja iz presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača treba primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

7.5. Prvostupanjski sud akceptira činjenicu da u individualnim sporovima, a koji se temelje na utvrđenjima iz kolektivnog spora, tuženik ima pravo dokazivati da je činjenično stanje u individualnom sporu drugačije, odnosno ima pravo dokazivati da ne postoje razlozi da se odredbe konkretnog ugovora utvrde ništetnima zbog razloga zbog kojih je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu istih takvih odredbi, a što u ovom sporu tuženik nije dokazao.

7.6. U tom pravcu da je tuženik predlagao saslušanje osobne bankarice tužitelja CZ, ali je od toga prijedloga odustao. Predložio je i saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, ali je ovaj dokaz prvostupanjski sud odbio ocjenjujući da se saslušanjem javnog bilježnika ne bi moglo utvrditi je li tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu upoznao tužitelja sa parametrima promjene kamatne stope, odnosno sa povećanim rizikom zaključenja ugovora o kreditu u kojemu je glavnica vezana uz CHF.

7.7. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje, a prihvaćajući i iskaz tužitelja, da je konkretan Ugovor o kreditu tipski ugovor čiji sadržaj je sastavila banka i koji sadrži odredbe identične onima na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Iz provedenih dokaza da se ne može zaključiti da se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja Ugovora tuženik pružio tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, kao niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke Ugovora.

7.8. U odnosu na prvo postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope tijekom otplate kredita, prvostupanjski sud se pozvao na članak 1065. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.; dalje: ZOO/91) umjesto na članak 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom postupku, obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a kojim je dana definicija ugovora o kreditu (sadržajno članci su identični), na članak 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) kojim je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te na članak 324. stavak 1. ZOO-a koji govori o djelomičnoj ništetnosti.

7.9. Prvostupanjski sud u konačnici zaključuje da je utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je Ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle, da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Predmetni Ugovor o kreditu da može opstati i bez ugovorenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih odredbi. Zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i na povrat cjelokupnog iznosa kredita.

7.10. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u CHF, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev temeljeći svoja utvrđenja na iskazu tužitelja da mu nije pružena odgovarajuća i potpuna informacija prilikom pregovaranja o zaključenju Ugovora i prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, a vezano uz parametre promjenjivosti kamatne stope i rizik zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u CHF i na temelju pravnog shvaćanja iz kolektivnog spora, dok je odbijen dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da iznos odobrenog kredita u kunama odgovara protuvrijednosti od 13.005,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ovo stoga što je tom odredbom određena visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos je tuženik i isplatio tužitelju. Ta ugovorna odredba da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženika, a ne tužitelja, pa kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to da bez naznačene visine kredita pravni posao ne bi mogao postojati.

7.11. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom više plaćenog zbog promjene tečaja i zbog promjene kamatne stope na više u odnosu na početni tečaj i u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prvostupanjski sud je proveo vještačenje kojim je utvrdio da je tužitelj na ime razlike između iznosa kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koje je platio zbog promjene kamatne stope preplatio iznos od 3.348,50 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1,00 euro iznos 444,42 eura, a zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno promjene tečaja na više tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj iznos od 11.867,02 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju konverzije 1.575,02 eura, ili ukupno 2.019,44 eura. Navedeni iznos dosuđen je tužitelju temeljem članka 1111. ZOO-a, dok je na navedeni iznos dosuđena i zakonska zatezna kamata po članku 29. stavak 2. ZOO-a od dana plaćanja pojedinog više plaćenog iznosa do isplate jer je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu članka 1115. stavak 1. ZOO-a.

7.12. Odbijen je prigovor zastare jer da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 došlo do prekida zastare individualnih zahtjeva pa nakon prekida zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-2245/17. Zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata da nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju preplaćenog tečaja 2023., pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne propisuje poseban zastarni rok, već se primjenjuje zastarni rok iz članka 225. ZOO/05 od pet godina, to da zastara nije nastupila.

7.13. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), uz uvećanje za troškove vještačenja.

8. Na žalbu tužitelja:

Tužitelj se žali protiv točke I. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu zbog toga što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, odnosno odredba kojom se obveza vraćanja kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF i odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita, a na temelju odluke banke. U bitnom, tužitelj ocjenjuje da se radi o bitnim sastojcima Ugovora, odnosno o predmetu Ugovora (novčani iznos koji isplaćuje banka) i cijeni Ugovora (ugovorna kamata), pa kada su takve odredbe ništetne, da je ništetan i cjelokupni Ugovor. Bez navedenih odredbi da predmetni Ugovor ne može egzistirati i da navedene odredbe nije moguće zamijeniti za druge odredbe, već ih se samo može ukloniti iz ugovora nakon čega isti ne može ostati na snazi. Članak 324. ZOO-a da ne predviđa mogućnost zamjene ništetne ugovorne odredbe novom ili nekom drugom odredbom, već predviđa da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Tužitelju da se naknadno nameće sadržaj nekog drugog ugovora na koji nije pristao niti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu niti u bilo kojem drugom trenutku.

8.1. U odnosu na navedeno treba reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. odgovorio na pravno pitanje koje glasi: „Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno članku 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005.) i članku 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007.) i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007.), ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?“, na način da: „Ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a, te da zapreka za to ne postoji niti u ZZP.“.

8.2. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske u točkama 29. i 30. navodi: „29. Međutim, valutna klauzula (čl. 22. st. 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora Hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Dakako, ako se pretpostavi da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nesrazmjeran dobitak. 30. Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (čl. 324. ZOO).“.

8.3. U odnosu na nemogućnost opstanka ugovora o kreditu sklopljenog u CHF zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u istoj odluci u točkama 32., 33., 34., 35. i 36. navodi se: „32. Utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema učinak nemogućnost opstanka tih ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. 33. Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme kada su sklopljeni ugovori s problematičnim odredbama, kao i u vrijeme kada su te odredbe utvrđene ništetnim, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske (stabilnost tečaja Hrvatske kune) upravo transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstra dobitak na teret druge ugovorne strane.

34. Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama čl. 324. st. 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je, kao što je obrazloženo, valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa Hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnim ugovorima. 35. Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekih sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. 36. Iako je spomenutom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/12), te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi "ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje", te zbog toga ostaje valjan (čl. 324. st. 2. ZOO).“

8.4. Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci odgovorio na pitanje o ništetnosti cijelog ugovora zbog nišetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke kreditora i o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je konkretan Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.

9. Na žalbu tuženika:

Tuženik u svojoj žalbi ističe kako smatra da ne postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovornih odredbi u predmetnom Ugovoru zbog čega da se individualni potrošač ne može pozivati na pravna shvaćanja iz kolektivnog spora. Ponavlja da se tužitelj tijekom razdoblja otplate Ugovora o kreditu nije niti u jednom trenutku obratio ovlaštenoj osobi tuženika da bi dobio dodatna pojašnjenja vezana za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu, zbog čega da su mu takve promjene bile jasne i razumljive. Ističe da je u odnosu na promjenjivost kamatne stope postupao sukladno tadašnjim zakonskim propisima koji nisu nalagali tuženiku da definira parametre promjenjivosti kamatne stope, već mu se takva obveza nametnula tek 2013. na temelju izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno temeljem članka 22. ZOO-a. Prava volja stranaka da je bila upravo zaključiti kredit uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, a ne s fiksnom kamatnom stopom. Osporava se i prigovor zastare jer da se odlukama sudbene vlasti ne može mijenjati sadržaj zakonskih odredbi koje reguliraju zastaru pa da je zastara počela teći za pojedine više plaćene iznose od trenutka kada su isti plaćeni, s tim što je u vrijeme podnošenja tužbe kredit otplaćen, odnosno Ugovor o kreditu je u cijelosti izvršen. Osporava se i odluka o dosudi troška, ali u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, s tim što se izričito upire samo na dosudu troška za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude jer da taj trošak nije bio nužan za vođenje postupka.

9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se na konkretne ugovorne odredbe iz konkretnog Ugovora mogu primijeniti pravna shvaćanja koja su donesena u odlukama iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača. Radi se o Ugovoru o kreditu koji je zaključen u vremenskom razdoblju na koje se odnosi pravomoćna izreka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i koji Ugovor sadrži u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope identične odredbe kao i ugovori koje je tuženik zaključivao s potrošačima u vrijeme obuhvaćeno kolektivnom tužbom.

9.2. Pored toga, prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno, utvrdio da je Ugovor sastavila banka, da tužitelju nisu dane potpune informacije kako u odnosu na parametre promjenjivosti kamatne stope tijekom otplate kredita, tako niti u odnosu na povećani rizik sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF, odnosno da tužitelju nisu predočene sve one informacije kojima je tuženik kao financijska ustanova raspolagao i koje su eventualno mogle utjecati na odluku tužitelja da zaključi konkretan Ugovor o kreditu, a što je dovelo do narušavanja ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

9.3. Točno je da nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita niti je bilo zabranjeno zaključivati ugovore o kreditu s valutnom klauzulom, ali se ništetnost odredbi ugovora o kreditu, a koja je utvrđena u kolektivnom sporu, ne temelji na činjenici da je unošenje takvih odredbi u ugovor o kreditu bilo zabranjeno, već na činjenici da potrošaču kao „slabijoj“ ugovornoj stranci u navedenom ugovornom odnosu nije pružena potpuna informacija kako bi isti mogao donijeti valjanu ocjenu o tome želi li ili ne želi sklopiti ugovor pod takvim uvjetima.

9.4. Po ocjeni ovog suda, a i iz recentne sudske prakse, proizlazi da se svi navodi žalbe, a koji se odnose na nemogućnost primjene pravnih shvaćanja iz kolektivnog spora u individualnim sporovima te na tvrdnje da ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima nisu bile zabranjene, ne mogu prihvatiti kao osnovane iz razloga koji su naprijed navedeni.

9.5. Što se tiče prigovora zastare, isti je pravilno primijenjen i temelji se na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje je zauzeto na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. i koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“.

9.6. U odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, tuženik izričito osporava samo trošak nagrade za pristup punomoćniku tužitelja na ročište za objavu presude.

9.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-832/2022 odgovorio na pitanje: „Pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP?“, na način da: „Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP., vidi i Rev-935/2022, Rev-559/2023, Rev-1222/2022, Rev-772/2023“. Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazlaže na način da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu se osim što se objavljuje sadržaj presude iznosi i usmeno obrazloženje presude. Zbog toga da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup za ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 59/1999., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010. i 105/2014.) te članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude.

10. Zbog navedenih razloga odbijene su žalbe tužitelja i tuženika te je pobijana presuda potvrđena u točki I., II., III. i V. izreke primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

11. Točka IV. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 23. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković