REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-360/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d. o. o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Melita Grozaj, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2025., s danom objave 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 136-391/2006 , sklopljenog između korisnika kredita JU i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 od dana 23. studenog 2006. godine., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, iznos od 901,16 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 30. studenog 2006. g. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.353,47 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi od 24. siječnja 2025. ističe da je JU s tuženikom zaključila ugovor o kreditu od 23. studenog 2006. Nadalje JU je s tužiteljem zaključila Ugovor o cesiji od 6. lipnja 2023. kojim je na tužitelja prenijela sva potraživanja s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Člankom 5.2. Ugovora o kreditu je ugovoreno je plaćanje administrativne naknade na način da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u ukupnom iznosu od 924,15 EUR-a. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, unaprijed sročen i sastavljen od strane tuženika. Tužitelj ističe da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o spornoj odredbi članka 5.2. Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio korisniku kredita mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ističe da je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne odredbe te je istu dužan vratiti korisniku kredita odnosno sada tužitelju. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrdi odredbu članka 5. 2. Ugovora o kreditu ništetnom te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 924,15 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

2. U odgovoru na tužbu od 12. ožujka 2025. tuženik osporava osnovanost i spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku jer su potrošačka prava strogo osobna prava te su stoga neprenosive na druge osobe. Tuženik ne spori da je s korisnicom kredita zaključio Ugovor o kreditu no ističe da je korisniku naplaćena naknada u iznosu od 901,16 EUR-a a ne 924,15 EUR-a kako tvrdi tužitelj. No, tuženik prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik se spori da se radi o tipskom ugovoru no ističe da je izbor na potrošaču koju će od više ponuđenih ugovornih proizvoda tuženika odabrati. Korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora ovisi jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao odlučiti da li mu sporna odredba odgovara. Tuženik također ističe da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika kredita te da će se troškovi obrade kredita odmah naplatiti. Tuženik nadalje navodi da čak kada bi sporna odredba i bila ništetna (što osporava) uzrok ništetnosti bi bio manjeg značenja. Tuženik priogovara i tijeku zateznih kamata te ističe i prigovor zastare. Predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj nije sporio navod tuženika da je naknada za obradu kredita plaćena u iznosu od 901,16 EUR-a.

4. Na ročištu za glavnu raspravu od 9. srpnja 2025. parnične stranke su ostale kod iznesenih navoda te je sud temeljem članka 304. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje u tekstu ZPP-a) zaključio glavnu raspravu.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se predmetni ugovor utvrdi ništetnim u dijelu članka 5.2. Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 901,16 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to: obavijest tužitelja o preuzimanju tražbine (list 7. spisa), obavijest tužitelja o ustupu tražbine (list 8. spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 9.- 13. spisa), ugovor o kreditu (list 16.-30. spisa), obračun tuženika (list 86. spisa), zamolbenim putem po Trgovačkom sudu u Varaždinu je saslušao korisnicu kredita JU (list 169.- 171. spisa) te sudsku praksu koje su stranke priložile u sudski spis.

8. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje u tekstu: ZOO-a) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

9. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

10. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ( Pž-5375/2020, Pž-4749/2020).

11. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tražbina u Ugovoru o ustupu nije dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražbine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

12. U čl. 59. ZZP/07 propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje člankom 102. stavkom 1. ZZP/07 je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi članka 5 toč. 2 Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelja obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita.

14. Između stranaka tijekom postupka nije više sporno da je predmeta naknada u iznosu od u 901,16 EUR-a cijelosti naplaćena.

15. Korisnica kredita JU je na ročištu od 27. svibnja 2025. istaknula da je predmetni kredit sklopila kako bi riješila stambeno pitanje za svoju obitelj te je s obzirom na svoju tadašnju plaću moga dobiti samo kredit u švicarskim francima. Svjedokinja je podmirila predmetnu naknadu za obradu kredita te da misli da se predmetna naknada podmirivala iz glavnice kredita. Također je istaknula da nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi te da bez plaćanja predmetne naknade joj vjerojatno ne bi bio odobren kredit. Svjedokinja je također istaknula da da o samo kreditu nije bilo nikakvih dogovora te joj nitko nije objasnio pojedine odredbe ugovora o kreditu pa tako niti odredbu o naknadi za obradu kredita.

16. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 901,16 EUR-a.

18. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO- a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

20. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 95 EUR-a i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 30. studenog 2006. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

21. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene člankom 29. ZOO-a.

22. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu temeljem članak 154. i 155. ZPP-a te pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 6. svibnja 2025., 27. svibnja 2025. i 9. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), te trošak sastava podneska od 2. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife) odnosno ukupno 1.000,00 EUR- a što uz pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 1.250,00 EUR-a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 103,47 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 1.353,47 EUR-a.

23. Odluka o zateznim kamata na ime troškova parničnog postupka je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

24. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku III.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku