REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-957/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-646/2024-11 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-646/2024-11 od 26. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 151-50-4066978 kojeg su 26.4.2007. sklopili tužiteljica VŽT iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria Zagreb d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 161,21 eura zajedno s zateznom kamatom, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime troškova postupka iznos od 1.178,10 eura s pripadajućim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači a podredno ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb je neosnovana.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenje ništetnima odredbe ugovora kojima je predviđeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu plaćenog po osnovi te ništetne odredbe .

8. Između parničnih stranaka je nesporno- da su one zaključile Ugovor o kreditu broj: 151-50-4066978 dana 26. travnja 2007. kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 19.794,97 CHF u protuvrijednosti kuna te da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita zaračunata naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 161,21 era prema članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu, koju je ona platila.

9. Pobijanom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

10. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

11. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Glede ugovorene naknade iz čl.9. stavak 2. Ugovora o kreditu valja reći da je tužiteljica jasno iskazala da se za vrijeme razgovora o kreditu navedena naknada od strane djelatnika tuženika nije spominjala, i o njoj se nije pregovaralo, već da se radi o tipskom ugovoru na kojeg nije mogla utjecati. Iz navedenog slijedi da tužiteljica kao potrošač nije bila informirana ni na koji način o visini te naknade a niti o ekonomskim učincima ugovaranja takve odredbe.

13. Pravilno je utvrđeno da se ovdje radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba ugovora u dijelu kojom se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

14. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

15. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

17.1. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze.

19. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno da je u ugovoru o kreditu potrebno specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade zbog prijevremene otplate kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Kada bi se i prihvatilo da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, tuženik nije dokazao da je ona bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Slijedom navedenog o žalbi tuženika odlučeno je kao u izreci ove presude (čl. 368. st.1. ZPP-a).

U Puli 23. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić