Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2074/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Matku Novinc odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe- Adria-bank d.d.) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 zastupan po punomoćniku Maji Bačić odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2954/2022-21 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća dana 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2954/2022-21 od 17. svibnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavku 3. Ugovora o kreditu 2031/2003 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 18. prosinca 2003. godine, a koja glasi: U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.144,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2015. pa do isplate kao i iznos parničnog troška od 1.194,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja-od 17. svibnja 2024. do isplate.

2.Protiv citirane odluke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Predlaže da se žalba uvaži kao osnovana i preinači pobijana presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Odgovor na žalbu nije podnesen.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

4.1.Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojega tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

4.2.Naime, neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, što je valjano obrazložio navodeći da tuženik osim općenitog pozivanja na svoje interne akte, ne navodi konkretno u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate.

4.3.Dakle, tuženik samo općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, koje tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom.

4.4.Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom, pa kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

4.5.Stoga suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi.

4.6.Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

4.7.Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku da zbog ništetne odredbe članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, isplati tužitelju iznos od 4.144,43 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

5.Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 2031/2003 od 18. prosinca 2003. kojom su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelj ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u skladu sa Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. te s tim u svezi i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 4.144,43 eura plaćen na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. stavak 3. Ugovora o kreditu, ništetna, te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe platio tuženiku. Visina utuženog iznosa nije sporna.

7.Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako slijedi:

- kako su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., Zagreb, dana 18. prosinca 2003. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj: 2031/2003 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 180.000,00 CHF sa rokom otplate do 31. siječnja 2029.,

- kako su odredbom članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu sudionici ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,

- kako je tužitelj 23. travnja 2015. izvršio prijevremenu otplatu kredita kojom prilikom je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 31.226,26 kn/4.144,43 eura,

- kako se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužitelja i njegove supruge svjedokinje LH, koja je bila sudužnik po predmetnom kreditu,

- kako se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu ugovornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe niti je bio upoznat u čemu se troškovi tzv. izlazne naknade sastoje, obzirom da sporna odredba ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.

8.Slijedom gornjih utvrđenja, sud prvog stupnja je tužitelju pružio zaštitu sadržaja kao u izreci pozivom na odredbe članaka 142., 1068, 398., 13., 104. i 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91.73/91.3/94.7/96.112/99. - nastavno ZOO/91) i 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03).

9.Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 18. prosinca 2003.

10.Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11.Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom članka 1068. stavak 1. i 2. ZOO/91 (sada članak 1024. st. 1. i 2. ZOO/05), pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13.Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (članak 87. stavak 1. ZZP/03, članak 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku, koji to, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao niti je predložio konkretne dokaze (od dokaza saslušanjem svjedoka osobnog bankara odustao podneskom od 29. ožujka 2024. što je ponovio na ročištu od 10. travnja 2024.).

14.Također je reći da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je sukladno stavu VSRH u odluci Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. primjenjivom u konkretnom slučaju.

15.Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

16.To što je odredbom članka 1068. ZOO/91 (sada članka 1024. ZOO/05) propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

17.Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

18.Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19.Tuženik je tijekom postupka pa i sada u žalbi isticao prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

20.Dosljedno, i odluka o dosudi utuženog iznosa s ovog osnova čija visina (4.144,43 eura) i datum isplate nisu sporni je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 214 ZOO/91 (sada članak 1115. ZOO/05).

21.Budući tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana. Naime, odluka o parničnom trošku u stavku III. izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, te je tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 1.194,35 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22.Slijedom svega naprijed navedenog na temelju 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 23. srpnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić