Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1865/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice ĆGG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi i odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2406/2017-29 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2406/2017-29 od 25. travnja 2025.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 016-1576/2005 od 1. kolovoza 2005. sklopljen između tužiteljice i tuženika.

Tuženik je dužan podmiriti tužitelju trošak ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.", kao neosnovan. II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenom između tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužiteljice ĆGG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, u dijelu koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (prvog svibnja dvijetisućešete) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.".

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenog između tužiteljice ĆGG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF).

IV Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 016- 1576/2005 od 1. kolovoza 2005., sklopljenog između tužiteljice ĆGG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF).

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužiteljici ĆGG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.375,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 25. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužiteljica, pobijajući odluku u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, zbog žalbenog razloga pogrješne primjene materijalnoga prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Protiv prvostupanjske presude žali se i tuženik, pobijajući odluku u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i u dijelu odluke o parničnom trošku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, odnosno ukinuti odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti.

5.Tužiteljica nije odgovorila na tuženikovu žalbu.

6.Tužiteljičina žalba nije osnovana.

7.Tuženikova žalba nije osnovana.

8.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su deklaratorni tužbeni zahtjevi u pogledu Ugovora o kreditu broj 016-1576/2005, kojeg su stranke sklopile 1. kolovoza 2005., zahtjev na utvrđenje ništetnim dotičnog ugovora, odnosno na utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke o kamatnim stopama te zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i o načinu otplate kredita u valuti CHF-a.

9.Među strankama nije sporno kako je tužiteljica s tuženom bankom sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1576/2005 dana 1. kolovoza 2005., kojim ugovorom je banka odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 211.700,00 CHF-a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, radi kupnje stana s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti, kako je ugovorena redovita kamatna stopu od 3,99% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a rok otplate kredita određen do 31. kolovoza 2024., kako tužiteljica nije uredno podmirivala svoje ugovorne obveze i plaćala dospjele anuitete, slijedom čega je tuženik Ugovor o kreditu raskinuo 5. srpnja 2011. i tužiteljici je dospio cjelokupni iznos kredita na naplatu, da je tuženik pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužiteljice, koji postupak se vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-761/2014 te je, sukladno rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-761/2014, potraživanje tužitelja na ime glavnice u visini od 1.125.347,46 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, zatim na ime redovite kamate 27.714,72 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2012. do isplate, potraživanje na ime zatezne kamate 73.297,76 kn te na ime troškova ovršnog postupka 624,25 kn sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2024. do isplate, kao i da je rješenjem od 26. listopada 2022. određen prekid tog ovršnog postupka do pravomoćnog okončanja ovoga parničnog postupka.

10.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu dana 1. kolovoza 2005., kojim ugovorom je banka odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 211.700,00 CHF-a, koji ugovor je tuženik raskinuo 5. srpnja 2011. i tužiteljici dospio cjelokupni iznos kredita na naplatu,

-kako tužiteljica tvrdi da je ugovor sklopila radi kupnje stana te se poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

-kako je u postupku pred istim prvostupanjskim sudom, u predmetu poslovni broj P-2406/2017, tužiteljica zatražila utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno njegove odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, kao i ništetnost odredbi Općih uvjeta tuženika koje to reguliraju te isplate preplaćene razlike, dok je u predmetu broj P-6256/2018 zatražila utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno njegove odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa je prvostupanjski sud rješenjem od 13. lipnja 2022. spojio te predmete radi zajedničkog raspravljanja,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev navodeći da se tužiteljica neutemeljeno poziva na primjenu presuda iz kolektivnog spora, kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima te se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača, da je bilo dopušteno ugovaranje promjenljive kamatne stope i valutne klauzule te kako te odredbe nisu nepoštene, odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu od strane tuženika vrlo jasno objašnjene sve značajke Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli CHF, a istaknuo je i prigovor litispendencije te prigovor zastare,

-kako je tužiteljica u iskazu navela da joj je trebao kredit za kupnju stana i kako su se u to vrijeme reklamirali stambeni krediti te joj je predočeno od strane službenika kako je najpovoljniji kredit u valuti CHF, koja valuta je stabilna, u to vrijeme je radila u Državnoj agenciji za sanaciju banaka i njezini prihodi su odgovarali ponuđenom kreditu, kako je ugovor pročitala i razumjela da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, no nije očekivala da bi kamatna stopa mogla rasti, što se kasnije dogodilo u stopostotnom iznosu i nije očekivala da bi tečaj ugovorene valute mogao rasti na način kako se to dogodilo, službenica banke uvjeravala ju je da je to stabilna i sigurna valuta, a nije ju upozorila na moguće rizike ugovaranja te valute, kako joj je početna rata iznosila 5.000,00 kn, a u konačnici narasla na 9.500,00 kn, kako nije mogla plaćati taj iznos i cijelo vrijeme je plaćala početnu ratu, no banka joj je otkazala Ugovor o kreditu 2011. godine i pokrenula ovršni postupak protiv nje i jamaca i pokrenula ovrhu na nekretnini, kao i kako je stan kupljen temeljem Ugovora o kreditu za obiteljske potrebe i u njemu živi s obitelji.

11.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako se na predmetni pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ, da se primjenjuje i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštenom i ništetnom, dok je u pogledu valutne klauzule, Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017, kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj jer ju je unaprijed sastavio trgovac, tuženik pa slijedom toga kako nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. No, taj sud drži i kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata pa da ništetnost odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i odredbi o valutnoj klauzuli nije element bez kojega ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje odredljiv i iznos koji je ona morala vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe te kako ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

12.Naposljetku, obrazlažući pobijanu odluku, prvostupanjski sud navodi i kako tuženikov prigovor litispendencije nije utemeljen jer, iako postoji istovjetnost stranaka, djelomice identični tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu), no kako ne postoji i istovjetnost činjeničnih navoda tužbe na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev te je taj prigovor odbijen, a tužbeni zahtjev djelomice prihvaćen kako je to detaljno navedeno pod točkom 1. obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

13.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje tuženik u žalbi, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

14.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje, radi izbjegavanja ponavljanja, djelomice upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

15.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenja pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

17.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

18.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20.Prije svega potrebno je navesti kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju stambenog objekta kojeg je tužiteljica koristila kao fizička osoba i korisnik kredita pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača je na tuženiku, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke nije dokazao da tužiteljica ne bi imala to svojstvo.

21.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

22.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba pa i postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud djelomičnim prihvaćenjem deklaratornoga tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

23.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

24.U smislu članka 105. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), a koji Zakon bi se imao primijeniti u konkretnom slučaju, temeljem članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 dalje ZOO/05), ništetnost (ništavost) neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s tim što će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

25.I prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, u navedenim okolnostima ništetnost samih spomenutih odredbi predmetnoga Ugovora ne dovodi i do ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu u smislu citiranih zakonskih odredaba, jer taj Ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni i jer sadrži sve bitne elemente koji su nužni za njegovo postojanje i za pravnu valjanost. Slijedom toga, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, treba navesti kako i tužiteljica ima pravni interes zahtijevati ništetnost samo pojedinih odredaba tog Ugovora, ali ne može s uspjehom u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnim cijeloga ugovora, kako to u bitnom pravilno drži i prvostupanjski sud.

26.Osim toga valja dodati kako tužiteljica u postupku nije dokazala da bi možebitno bio ništetan predmetni Ugovor o kreditu po nekoj drugoj osnovi te se u žalbi na to i ne poziva, a teret dokaza odlučnih činjenica i u tom pogledu bio bi na tužiteljici.

27.Glede tuženikovih žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužiteljica u postupku pozivala, za ponoviti je kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenljive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženikov prednik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju izravan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

28.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

29.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata da je dužan platiti predmetnu kamatu nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. U pogledu odluke o prigovoru zastare žalitelju valja navesti kako se, sukladno članku 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa tužiteljica nije u zastari, odnosno i ne može biti prekludirana zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredaba.

30.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

31.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev odbio u dijelu utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu, a prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnim navedenih pojedinih odredaba predmetnog Ugovora. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tužiteljevu i odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljene i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoje prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio vrijednost predmeta spora i pravilno izvršio obračun bodova za pojedine radnje koje je tužiteljici priznao, priznajući trošak za radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka. U pogledu troška za pristup na ročište od 2. listopada 2019., na što ukazuje žalitelj, treba dodati kako tuženik nije podnio zahtjev u smislu članka 156. stavak 1. ZPP-a pa prvostupanjski sud nije niti mogao odlučiti o trošku odgođenog ročišta u tom smislu.

33.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o trošku postupka.

34.Tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neutemeljeni jer žalitelji nisu uspjeli u žalbenom stadiju postupka.

35.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić