REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-165/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Ireni Mesiček, odvjetnici iz Zagreba, radi iseljenja, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja IM više savjetnice u OGDO Zagreb i punomoćnice tuženika odvjetnice Irene Mesiček, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 23. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isprazniti nekretninu opisanu u zemljišnim knjigama kao 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-6) dvosoban stan u prizemlju stambene zgrade [adresa] koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika i WC-a, ukupne površine 41 m2, s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine u A, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, Ulica Vjekoslava Klaića, sagrađena na zk.č.br.3632/1, upisana u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], putem računa društva Državne nekretnine d.o.o., isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 iznos od 3.673,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. travnja 2019. do isplate

- na iznos od 0,00 eura počevši od 4. travnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. svibnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. lipnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. srpnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 23. kolovoza 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. rujna 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. listopada 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. studenog 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. prosinca 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. siječnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. veljače 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. ožujka 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 24. travnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. svibnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. lipnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. srpnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. kolovoza 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. listopada 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. prosinca 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. siječnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. veljače 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. ožujka 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. travnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. svibnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. lipnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. srpnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. kolovoza 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. listopada 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. prosinca 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 24. siječnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. veljače 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. ožujka 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. travnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. svibnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. lipnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. srpnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. kolovoza 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. listopada 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. prosinca 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 30. siječnja 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine, u naravi stan u [adresa] površine 41 m2, pobliže opisan u izreci ove presude, a koju nekretninu koristi tuženik bez valjane pravne osnove i bez da tužitelju plaća naknadu za korištenje. Stoga tužitelj predlaže presudom naložiti tuženiku isprazniti nekretninu te isplatiti tužitelju naknadu za korištenje nekretnine u visini od po 81,62 EUR mjesečno, za razdoblje od travnja 2019. pa do siječnja 2023., sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se tužbi protivi, navodi da je nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, ali ističe prigovor nepotpune pasivne legitimacije jer tuženik u predmetnom stanu živi zajedno s bratom ZM, pa smatra da je tužitelj i njega trebao obuhvatiti tužbom. Ističe da tuženik nikada nije primio zahtjev za mirno rješenje spora te da je bio u pregovorima s tužiteljem vezano za otkup predmetnog stana. Navodi da tužitelj nikada nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stana, pa stoga od tuženika ne može tražiti naknadu za korištenje. Tuženik također ističe prigovor prava na poštivanje doma i predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom (list 6-7), zk izvadak (list 8), opomene zbog neplaćanja duga (list 17-18), izvatke iz otvorenih stavaka (list 19-23), zapisnike o izvršenim očevidima od 4.11.2019. i 28.11.2022. (list 24-25), izjavu od 19.7.2016. (list 28), dopis od 27.1.2022. (list 43), zapisnik od 31.10.2016. (list 53) i 13.12.2016. (list 55), zapisnik od 16.7.2021. (list 59), zamolbu od 1.12.2015. (list 67), dopis od 18.12.2015. (list 69), zamolbu od 20.12.2016. (list 77), dopis od 9.1.2017. (list 79), potvrdu od 16.6.2025. (list 108).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Među strankama je nesporno da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine pobliže opisane u izreci ove presude, a nije bilo sporno niti to da je tuženik u njezinom posjedu. Sporno je da li tuženik ima pravni osnov za posjedovanje i u čemu se taj pravni osnov ogleda, da li su za podnošenje tužbe ispunjeni zakonom propisani uvjeti te da li je tuženik u obvezi isprazniti nekretninu, a potom i platiti tužitelju naknadu za korištenje.

6. Prije svega valja istaknuti da je neosnovan navod i prigovor tuženika vezano za procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe i zaprimanje zahtjeva za mirno rješenje spora, slijedom čega, suprotno navodima tuženika, nisu ispunjeni uvjeti za njezin odbačaj.

7. Naime, spisu prileži zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužitelj uputio tuženiku 23.2.2023. u smislu čl. 186. a ZPP-a, a prileži i povratnica na kojoj je jasno ispisano prezime ZM. Ne postoji niti prema jednoj odredbi ZPP-a obveza Republike Hrvatske da provjerava svaki potpis koji stoji na uredno potpisanoj povratnici, slijedom čega je tužitelj imao svako pravo podnijeti ovu tužbu protekom zakonskog roka, upravo kako je to i učinio. Pritom sam tuženik u više navrata tijekom postupka ističe kako u stanu živi sa svojim bratom ZM, pa imajući u vidu da zahtjev za mirno rješenje spora ne spada u red pismena za koje je propisana osobna dostava, nije bilo zapreke primjenom čl. 141. st. 1. ZPP-a pismeno predati poslovno sposobnom članu kućanstva, koji je to pismeno dapače bio dužan i primiti. Stoga bi svako drugačije tumačenje odredbi o dostavi, kao i kasnije preispitivanje tuženikovog potpisa grafološkim vještačenjem, bilo nerazmjerno cilju odredbe čl. 186. a ZPP-a i suviše tegobno za tužitelja.

8. Aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari počiva na odredbi čl. 162 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu Zakona o vlasništvu), a temeljem čl. 163 istoga Zakona posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stvari.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 165. istoga zakona nepošteni posjednik tuđe stvari ne samo da mora tu stvar predati vlasniku, već mu mora i naknaditi sve štete koje su na njoj nastale, kao i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja.

10. Iz dokaznog postupka sud nalazi utvrđenim da tuženik nema pravni osnov držati u posjedu predmetni stan, niti je ikada imao osnov za posjedovanje, a niti sam dostavlja ili navodi ili objašnjava u čemu bi se njegov eventualni pravni osnov ogledao, pri čemu je i prigovor prava na dom sud našao neosnovanim, kako će to kasnije biti obrazloženo.

11. Naime, osim navoda da stan koristi duži niz godina, tuženik tijekom postupka nije niti dokazao niti tvrdio da bi isti posjedovao temeljem bilo kakvog ovlaštenja tužitelja, odnosno da bi od strane tužitelja ili od strane tužiteljevih prednika (iz razdoblja prije povrata) imao odluku o pravu na korištenje ili pak kakav ugovor, odnosno da bi stekao status nositelja stanarskog prava sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje u tekstu ZSO), a time i status najmoprimca prema odredbama čl. 30 Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje u tekstu Zakon o najmu).

12. Tu valja istaknuti da je sud primjenom odredbe čl. 10. i 220. u svezi s odredbom čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljevog brata ZM i tužiteljeve majke ĐM u svojstvu svjedoka, smatrajući navedeno izlišnim i usmjerenim na odugovlačenje ove parnice. Sve navedeno iz razloga što je tužiteljev brat predložen na okolnosti da je i sam stanovao u predmetnom stanu i da ima saznanja o tuženikovom korištenju istog, dok je majka tužitelja predložena na okolnost da je u tužiteljevo ime vodila sve tehničke poslove vezano za pregovore o otkupu stana.

13. Naime, niti jedna niti druga okolnost nisu odlučne za utvrđivanje tuženikove pravne pozicije u ovom postupku niti, kakav god bio iskaz predloženih svjedoka, on može pružiti tužitelju osnov korištenja. Pritom se ukazuje da se pravni osnov za korištenje neke nekretnine ne dokazuje iskazima, pogotovo ne najbližih srodnika i usko zainteresiranih osoba, niti je potrebno saslušavati svjedoke da bi se utvrdio način nečijeg korištenja, a niti eventualni pregovori o otkupu ne mogu dati posjedniku pravni temelj da drži u posjedu nekretninu bez suglasnosti vlasnika.

14. U tom smislu još valja istaknuti i to da iz dokaznog postupka proizlazi da tuženik živi u [adresa], dok iz prijevoda liječničke potvrde od 16.6.2025. proizlazi da pati od emocionalnog poremećaja osobnosti, depresije i anksioznosti, zbog čega nije sposoban za rad slijedećih 12 mjeseci. Nadalje, iz navoda punomoćnika tuženika proizlazi da tuženik gubi naknadu koju ostvaruje za bolovanje ako napusti Irsku, iz čega sud zaključuje da je to razlog zbog kojega nije pristupio na saslušanje koje je prvotno bilo određeno.

15. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud doista ne vidi razloga zbog kojeg bi u ovom vlasničkom, te istovremeno procesno hitnom predmetu, odgađao ročišta za narednih 12 mjeseci, jer tuženik zbog korištenja bolovanja ne želi napustiti Irsku, iako iz liječničke potvrde uopće ne proizlazi da je on nesposoban za putovanje, a pogotovo ne i da je raspravno nesposoban. Imajući u vidu i to da je uz navedeno tuženikov iskaz u ovakvom predmetu za utvrđenje ključnih činjenica još i nepotreban, jer iste proizlaze iz dokumentacije koja prileži spisu i koju tuženik ni na koji način nije osporio, to je sud mišljenja da je u konkretnom slučaju činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri utvrđeno i bez provođenja personalnih dokaza.

16. Nadalje, neosnovan je, a sudu i nejasan, tuženikov prigovor "nepotpune pasivne legitimacije", navodno zbog činjenice da tužitelj nije tužbom obuhvatio tuženikovog brata ZM, koji navodno isto koristi predmetni stan. Sve navedeno iz razloga što je na tužitelju kao vlasniku odluka koga će od korisnika obuhvatiti svojom tužbom, a činjenica da ZM navodno također koristi predmetni stan, što očito čini po odobrenju tuženika, može eventualno biti od utjecaja samo na brzinu postupka ovrhe nakon pravomoćnosti ove presude, a nikako na osnov ili dopuštenost tužbe.

17. Slijedom navedenog, a kako tuženik nije dokazao (pa čak niti konkretno tvrdio) da ima osnov za korištenje nekretnine, to je tužbeni zahtjev tužitelja na njezino ispražnjenje valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

18. Pritom se ističe da je tuženik kao nepošteni posjednik predmetne nekretnine u obvezi naknaditi tužitelju sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, kako to propisuje odredba čl. 165. Zakona o vlasništvu. Koristi se za tuženika ogledaju u tome što u utuženom razdoblju nije plaćao naknadu za korištenje, a trebao ju je plaćati u visini po kojoj bi tužitelj predmetnu nekretninu dao u najam nekim drugim osobama.

19. Visinu tužbenog zahtjeva u pogledu naknade za korištenje tuženik nije posebno osporavao, a ista je obračunata sukladno Odluci Vlade RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ 120/2000) objavljene 1. prosinca 2000., prema kojoj se visina utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m² stambene površine. S obzirom da se radi o nekretnini površine 41 m2 to tužitelj osnovano potražuje iznos od 81,62 EUR mjesečno jer bi upravo po predmetnim parametrima tu istu nekretninu iznajmljivao i drugim najmoprimcima. Pritom sud isti iznos smatra primjerenim i primjenom slobodne ocjene dokaza jer je notorno da je isti za područje Zagreba znatno niži od tržišne naknade, odnosno da je po cijeni od 81,62 EUR mjesečno na području Zagreba nemoguće unajmiti bilo kakav stan, a kamoli u širem centru grada ([adresa]).

20. Kod ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatom naknade za korištenje u potpunosti su neosnovani navodi tuženika da tužitelj ne bi imao pravo potraživati tu naknadu, jer da isti kao vlasnik navodno nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem predmetnog stana, a pogrešno je i pozivanje tužitelja na pravno shvaćanje VSRH Su-IV-16/2021 zauzeta na sjednici Građanskog odjela 01.03.2021. Naime, navedeno shvaćanje, prema kojem se u parnici za isplatom naknade za korištenje ocjenjuje da li je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari, odnosi se na odnose između suvlasnika, točnije na situaciju kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari, a ne na odnose između vlasnika i neovlaštenog (bespravnog) korisnika, o čemu je u ovom slučaju riječ.

21. Pritom se ističe da svatko tko upotrebljava tuđu stvar bez pravne osnove podliježe pravilu propisanom odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu jer bespravno korištenje stvari ne znači i besplatno korištenje, pa dakle svaki nepošteni posjednik mora platiti naknadu za korištenje, ako vlasnik istu traži, kao što je to ovdje slučaj. Da je tome tako potvrđuje i držanje samog tuženika prije ove parnice, koji je u više navrata tražio od tužitelja obročnu otplatu duga na ime naknade za korištenje, a u konačnici je to dugovanje i podmirio za razdoblje do travnja 2019., dok za utuženo razdoblje nije niti dokazao niti tvrdio da je išta platio.

22. Slijedom navedenog, a kako je dakle utvrđeno da tuženik drži u posjedu nekretninu bez valjane pravne osnove, kao i da za razdoblje obuhvaćeno tužbom nije platio nikakvu naknadu, to je sud prihvatio točku II. zahtjeva tužitelja.

23. Konačno, a s obzirom da tuženik navodi da predmetni stan koristi neprekidno dugi niz godina, to je valjalo razmotriti i to da li bi iseljenjem tuženika iz predmetnog stana došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje doma.

24. Naime, sukladno čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To "pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34 st. 1 u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

25. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8 Konvencije, tuženik se čak nije morao neposredno ni pozvati na sadržaj toga članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije, a upravo je to on tijekom postupka i učinio. Za ocjenu da li se predmetni stan može smatrati domom tuženika, valja ukazati na presude Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile.

26. Iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka sud prvenstveno smatra da od samog useljenja u predmetni stan tuženik zna, odnosno bio je i morao je biti svjestan da stan koristi bez valjane pravne osnove, što znači da je koristio priliku što traje postupak povrata. Dakle, po mišljenju suda tuženik si nije trebao dozvoliti da s predmetnim stanom razvije tako jake i kontinuirane veze da baš njega smatra svojim domom, jer je morao i mogao biti svjestan da mu je taj smještaj privremen, što dokazuje i činjenica da tamo nikada nije uspio niti prijaviti prebivalište.

27. Međutim, u slučaju kada bi se i uzelo da je tuženik u razdoblju korištenja stana od preko 20 godina ipak uspio razviti dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da upravo tu nekretninu smatra svojim domom, tada će sud u nastavku ove odluke provesti i test razmjernosti, sve kako slijedi.

28. Dakle, radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u pravo tuženika na dom, potrebno je prvenstveno odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1 u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 Ustava RH te čl. 8 st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.

29. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužitelja bilo zakonito jer je isti vlasnik stana, što proizlazi iz zk izvatka dostavljenog uz tužbu, dok tuženik pak nije stekao status nositelja stanarskog prava sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, a time niti status najmoprimca prema odredbama čl. 30 Zakona o najmu stanova, te s tužiteljem nije ušao ni u kakav ugovorni odnos, slijedom čega nema pravo koje bi ga ovlastilo na posjedovanje stana.

30. Daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženika bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".

31. U odnosu na to pitanje valja reći da je po mišljenju suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, tužitelj kao vlasnik sukladno čl. 30 Zakona o vlasništvu, među ostalim, ima i pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, pa je dakle na zakonu osnovan njegov zahtjev za predajom nekretnine u posjed od osobe koja ju koristi bez valjane pravne osnove. Pritom valja ukazati i na odredbu čl. 13 Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 52/18) prema kojem se državnom imovinom upravlja učinkovito i razumno, s pažnjom dobrog gospodara, sukladno načelima odgovornosti, javnosti, ekonomičnosti i predvidivosti, slijedom čega je miješanje javne vlasti u dom tuženika u smislu prihvaćanja tužbenog zahtjeva svakako potrebno i radi gospodarske dobrobiti.

32. Dakle, u interesu je državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu iseliti tuženika iz predmetne nekretnine, pri čemu valja ukazati da je za očekivati da bi tužitelj predmetni stan nakon iseljenja tuženika putem natječaja dao u najam nekoj drugoj osobi, i to temeljem pravne osnove kojom bi definirao njezina prava i obveze te bi očekivano redovno od te osobe ostvarivao i najamninu, kojom se uz ostale izvore financiranja financiraju i javne funkcije, a koju najamninu, odnosno naknadu za korištenje, tuženik ne plaća.

33. Konačno, zadnje pitanje na koje još odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenjem tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

34. U konkretnom slučaju, sud smatra da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u tuženikovo pravo na dom. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tuženik osoba u četrdesetim godinama, dakle u naponu životne i radne snage, da je otišao u Irsku očito kako bi tamo pronašao posao, te isti nije tvrdio niti dokazao da je invalid, da je trajno radno nesposoban, ili da bi na bilo koji način pripadao određenoj ranjivoj društvenoj skupini pojedinaca, pa čak niti to da nema u vlasništvu drugih nekretnina ili da ne može na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje.

35. Pritom se ističe da je prigovor prava na dom nešto što posjednik primarno dokazuje relevantnom dokumentacijom (potvrdama katastra i zk odjela, ispravama i izvješćima Centra za socijalnu skrb, potvrdama i vještačkim nalazima HZZO o radnoj nesposobnosti, dokumentacijom o primanjima koja posjednik ostvaruje itd.), a potom tek supsidijarno vlastitim iskazom, što tuženik u ovom predmetu do zaključenja prethodnog postupka nije ni pokušao učiniti, već je predmetni prigovor paušalno i bez ikakvih dokaza istaknuo u odgovoru na tužbu, ostavljajući sudu da se njime bavi.

36. U takvom konkretnom slučaju, da u stanu ostane osoba koja ga koristi bespravno, a pritom u ostvarivanju tog svog prava na dom još i vlasniku uopće ne plaća naknadu za korištenje, a niti tvrdi niti dokazuje da je za navedeno plaćanje nesposobna, značilo bi nametnuti prekomjerno veliki teret tužitelju, jer se u obveznopravnom odnosu koji postoji među strankama, a koji bi uključivao pravo tuženika da koristi stan kao svoj dom, očekuje savjesno ponašanje od tuženika, koje ovdje nesporno izostaje.

37. Slijedom navedenog, a kako sud dakle nalazi utvrđenim da tuženik nema pravni osnov za držanje stana u posjedu, kao i da ne plaća naknadu za korištenje koju je dužan plaćati kao nepošteni posjednik, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I i II izreke.

38. Temeljem čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po zakonskom zastupniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 21.11.2023., 2.5.2024. i 20.11.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova i zastupanje na ročištima 25.11.2024., 24.3.2025. i 2.7.2025. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 700 bodova odnosno 1.400,00 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te čl. 155. ZPP-a.

39. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po OGDO

2. tuženiku po punomoćnici