Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-553/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika ADRIATIC osiguranja d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4373/2021-12 od 18. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4373/2021-12 od 18. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadom štete u iznosu 7.767,85 eura (u presudi je očitom pogreškom u pisanju naveden iznos od 7.767,856) sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe 10. prosinca 2021. do isplate i u iznosu 6.120,23 eura (u presudi je očitom pogreškom u pisanju naveden iznos od 6.120,236) sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2024. do isplate (točka I. izreke presude) i naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu 1.500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka II. izreke presude).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine i isplatom naknade za tjelesno oštećenje svojem osiguraniku GA u razdoblju od 1. studenoga 2018. do 31. prosinca 2023.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je osiguranik tužitelja GA ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. siječnja 2012. i da je uzrok njegovog umirovljenja ozljeda iz te prometne nezgode, a koja ozljeda je priznata kao ozljeda na radu,

- da tužitelj svojem osiguraniku GA isplaćuje invalidsku mirovinu na temelju rješenja broj 273626 od 28. studenoga 2016. te mu isplaćuje naknadu za tjelesno oštećenje na temelju rješenja broj 273626 od 5. siječnja 2018.,

- da se potraživanje iznosa s osnove isplaćene invalidske mirovine i tjelesnog oštećenja prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, temelji na činjenici što je nezgodu skrivio vozač vozila koje je na dan predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti.

9. Na tako valjano utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Prije svega je sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na članku 164. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05. , 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. – dalje: ZOOP), kojim je propisano da je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak4.).

11. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev- 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "…da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

12. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema članku 8. stavak 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to primjenom članka 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

13. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

14. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku GA i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

15. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženiku u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a čemu treba dodati da tužitelj svojem osiguraniku GA isplaćuje invalidsku mirovinu zbog profesionalne radne nesposobnosti uslijed ozljede na radu pa samim time ne postoji razlika u smislu članka 27. stavak 3. ZOOP-a.

16. U odnosu na naknadu za tjelesno oštećenje prije svega valja reći da se radi o pravu koje je osiguraniku tužitelja GA priznato po propisima o mirovinskom osiguranju na temelju rješenja tužitelja broj 273626 od 5. siječnja 2018. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o šteti (koju trpi tužitelj isplatom ove naknade) koju bi bio dužan naknaditi tuženik budući je člankom 27. stavak 2. ZOOP-a propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Dakle, tuženik kao osiguravatelj štetnika dužan je naknaditi štetu isplatom troškova iz zdravstvenog osiguranja i razmjernog iznosa mirovine, dok je naknada za tjelesno oštećenje pravo iz mirovinskog osiguranja i time nije stvarna šteta koju je tuženik kao društvo za osiguranje dužan naknaditi tužitelju.

17. Prema tome, nisu odlučni žalbeni navodi tužitelja da je visinu štete dokazao dostavljenim ispisom iz AOP-a koji dokazuje novčane doznake osiguraniku preko računa otvorenog u banci i da takav ispis ima značaj javne isprave, kao i navodi da je visinu štete dokazao obračunom ovlaštenog vještaka kojeg je dostavio uz tužbu. Jednako tako nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženik trebao dostaviti opće uvjete osiguranja od automobilske odgovornosti budući se u ovom slučaju primjenjuju odredbe zakona i to odredbe ZOOP-a.

18. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo iz članka 27. ZOOP-a kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

19. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tužitelj, u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a, dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Budući drugostupanjski sud, u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tužitelj određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

20. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, u cijelosti je kao neosnovana odbijena žalbu tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Velikoj Gorici 23. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak