Poslovni broj: P-736/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice UU iz [adresa], ¸Gruška 20, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Vidović, odvjetnica iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 100 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 9. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Maje Vidović, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk , odvjetnice iz Zagreba, dana 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužiteljici: UU iz [adresa], ¸Gruška 20, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.852,30 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od :

5,91 EUR od 16. 3. 2008.,

4,16 EUR od 16.4. 2008.,

4,34 EUR od 16.10. 2008.,

11,02 EUR od 16.11. 2008.,

1,98 EUR od 16.12. 2008.,

25,48 EUR od 16. 1. 2009.,

25,63 EUR od 16. 2. 2009.,

18,92 EUR od 16. 3. 2009.,

19,85 EUR od 16. 4. 2009.,

20,64 EUR od 16. 5. 2009.,

16,56 EUR od 16. 6. 2009.,

18,33 EUR od 16. 7. 2009.,

15,27 EUR od 16. 8. 2009.,

18,58 EUR od 16. 9. 2009.,

14,97 EUR od 16.10. 2009. ,

17,81 EUR od 16.11. 2009.,

16,80 EUR od 16.12. 2009. ,

23,21 EUR od 16. 1. 2010.,

27,01 EUR od 16. 2. 2010. ,

26,08 EUR od 16. 3. 2010.,

30,88 EUR od 16. 4. 2010. ,

38,06 EUR od 16. 5. 2010. ,

38,77 EUR od 16. 6. 2010. ,

48,57 EUR od 16. 7. 2010.,

48,39 EUR od 16. 8. 2010.,

65,60 EUR od 16. 9. 2010.,

55,25 EUR od 16. 10. 2010.,

57,77 EUR od 16. 11. 2010.,

68,19 EUR od 16. 12. 2010.,

69,17 EUR od 16. 1. 2011.,

64,98 EUR od 16. 2. 2011.,

67,39 EUR od 16. 3. 2011.,

68,52 EUR od 16. 4. 2011.,

75,14 EUR od 16. 5. 2011.,

89,65 EUR od 16. 6. 2011. ,

106,09 EUR od 16. 7. 2011.,

127,19 EUR od 16. 8. 2011.,

95,14 EUR od 16. 9. 2011.,

84,87 EUR od 16. 10. 2011.,

85,54 EUR od 16. 11. 2011.,

87,58 EUR od 16. 12. 2011.,

95,73 EUR od 16. 1. 2012.,

98,91 EUR od 16. 2. 2012.,

95,84 EUR od 16. 3. 2012.,

95,66 EUR od 16. 4. 2012.,

97,49 EUR od 16. 5. 2012.,

99,46 EUR od 16. 6. 2012.,

96,55 EUR od 16. 7. 2012.,

94,45 EUR od 16. 8. 2012.,

88,09 EUR od 16. 9. 2012.,

94,91 EUR od 16. 10. 2012.,

97,38 EUR od 16. 11. 2012.,

95,22 EUR od 16. 12. 2012.,

92,42 EUR od 16. 1. 2013.,

91,82 EUR od 16. 2. 2013.,

90,46 EUR od 16. 3. 2013.,

96,80 EUR od 16. 4. 2013.,

87,57 EUR od 16. 5. 2013.,

86,50 EUR od 16. 6. 2013.,

86,89 EUR od 16. 7. 2013.,

86,65 EUR od 16. 8. 2013.,

89,79 EUR od 16. 9. 2013.,

92,28 EUR od 16. 10. 2013.,

93,16 EUR od 16. 11. 2013.,

96,53 EUR od 16. 12. 2013.,

93,11 EUR od 16. 1. 2014.,

91,17 EUR od 16. 2. 2014.,

93,91 EUR od 16. 3. 2014.,

91,72 EUR od 16. 4. 2014.,

88,89 EUR od 16. 5. 2014.,

89,22 EUR od 16. 6. 2014.,

91,60 EUR od 16. 7. 2014.,

92,50 EUR od 16. 8. 2014.,

93,25 EUR od 16. 9. 2014.,

95,04 EUR od 16. 10. 2014.,

97,60 EUR od 16. 11. 2014.,

97,79 EUR od 16. 12. 2014.,

97,96 EUR od 16. 1. 2015.,

97,92 EUR od 16. 2. 2015.,

97,92 EUR od 16. 3. 2015.,

97,92 EUR od 16. 4. 2015.,

86,73 EUR od 16. 5. 2015.,

97,92 EUR od 16. 6. 2015.,

97,92 EUR od 16. 7. 2015.,

97,92 EUR od 16. 8. 2015.,

97,92 EUR od 16. 9. 2015. i

809,33 EUR od 1.10. 2015. pa do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II.

Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže tužiteljici : UU iz [adresa], ¸Gruška 20, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 22, srpnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika :Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

,

1. Tužiteljica UU u tužbi tvrdi da je dana 30. ožujka 2007. zaključila s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb Ugovor o kreditu broj: 9012378957, kojim se tuženik, kao banka obvezala staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 46.681,92 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a radi adaptacije njenog stambenog objekta te je rok otplate kredita bio 156 mjeseci i temeljem navedenog ugovora ugovorena je godišnja kamatna stopa od 4,75 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a dana 14. siječnja 2016. , ugovorne stranke su sklopile i Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su djelomično izmijenile odredbe Ugovora od 30.ožujka 2007. , s time da tužiteljica tvrdi da je otplatila navedeni kredit u cijelosti, što je vidljivo iz obavijesti banke o otplati kredita broj: 9012378957 od dana 29. studenog 2019. , međutim tužiteljica napominje kako joj tuženik nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju na koju ima pravo, unatoč višekratnim zahtjevima, tako da se ista predlaže pribaviti tijekom trajanja postupka te nadalje tužiteljica navodi da je povodom kolektivne tužbe, a u kojoj je sudjelovao i tuženik u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda, a koja je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, potvrđena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedena je odluka potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. , a prema čl. 502c Zakona o parničnom postupku fizičke osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati te temeljem čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija povreda je utvrđena u kolektivnom sporu tako da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe, a prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. ,,ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326.st.1.ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326.st.2. ZOO, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) '' pa tužiteljica navodi da i samim odredbama Zakona o obveznim odnosima jasno je propisano kako samom konverzijom ugovorna ništetna odredba ne može postati pravovaljana već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.325. Zakona o obveznim odnosima, a koje u ovom slučaju nisu ispunjene i nadalje tužiteljica tvrdi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br.102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. , a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača s kreditima u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR i kamatna stopa određena Dodatkom ugovoru o kreditu određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu tih kamatnih stopa nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke) iz čega proizlazi da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a to navodi i sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HU protiv Erste bank Hungary ZRT) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kada utvrđuje da se čl 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prava i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par.41. i 43. Presude) te postupanje tuženika pri čemu je došlo do preplaćenih iznosa glavnice i kamate po anuitetima po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i po osnovi valutne klauzule i do više zaduženog iznosa po konverziji kredita, tuženik je stekao novčane iznose bez osnove, a u slučaju da sud smatra da se ne radi o stjecanju bez osnove, tužiteljica podredno ukupno preplaćeni iznos zahtijeva, kao naknadu štete te nadalje ističe kako joj je predmetnom konverzijom dug s osnove razlika po osnovi valutne klauzule i konverzije, radi čega traži od tuženika isplatu preplaćenog iznosa 7.000,00 EUR/52.738,00 kn i to po osnovi valutne klauzule i po osnovi više zaduženog iznosa po osnovi konverzije kredita, a sve s kamatom i također tužiteljica skreće pažnju i na odluku suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u španjolskom predmetu poslovni broj: C-452/18, kojom je utvrđeno da potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne i odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač mogao utjecati na njezin sadržaj, može se testirati na poštenost i može se proglasiti nepoštenom, zatim odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, odnosno ne može se odreći prava osporavanja odredbi ugovora kojim se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da te odredbe nema, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze, a presudom poslovni broj: C-452/18 sud Europske unije nadopunio je presudu poslovni broj: C-118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba i ovdje sud potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije, dakle bez obzira na konverziju, tužiteljica ima pravo na odštetu obzirom da u trenutku potpisivanja konverzije nije znala da će sporne odredbe biti proglašene ništetnim pa se nije mogla niti odreći budućih potraživanja po toj osnovi, a potrošači se konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao i potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču i odredbe osnovnih ugovora i odredbe dodatka ugovora, kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja , a Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 26.svibnja 2020. donio odluku poslovni broj: Rev-18/18 u kojoj navodi kako sklapanje sporazuma o konverziji nije zapreka za utvrđivanje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu, kao i njegove pojedine odredbe i sud se poziva na raniju odluku poslovni broj: Rev-2868/18 u kojoj je zauzeo stav da činjenica sklapanja sporazuma o konverziji ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti te da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te kako ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada ništetnost naknadno nestane, a također i Ustavni sud je donio odluku poslovni broj: U-III-2233/19 , kojom je izrazio stav da se zbog postojanja kolektivne presude u pojedinačnim postupcima ne moraju posebno izvoditi dokazi te da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti temeljem kolektivne presude tako da tužiteljica ističe kako se provedenom konverzijom ista nije odrekla niti slobodnom voljom, a niti sporazumno da se iznosi po osnovi ništetnih odredbi kojima je regulirana promjenjiva kamatna stopa i valuta CHF, uračunava u izračun konverzije niti se je ni na koji način odrekla svojeg prava da ostvaruje pravo na povrat preplaćenih iznosa pa slijedom svega navedenog tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 7.000,00 EUR/52.738,00 kn,s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužiteljica je podneskom od 16. prosinca 2024. sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 6.852,30 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti, jer je provedena konverzija kredita i to u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom Republike Hrvatske , stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom te tuženik ističe da je presudom suda Europske unije poslovni broj: C-567/2020 od 5. svibnja 2022. određeno i potvrđeno da sadržaj Dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu i ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda suda Europske unije Dunai C-118/17, jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK te nadalje tuženik navodi da je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj : U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. te je u svojoj odluci istaknuo da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići , jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera i također Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod poslovnim brojem : Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. riješio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te tuženik napominje da je odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka pa navodi i ostale bitne zaključke u navedenom predmetu i to: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača , kreditne institucije, zajedno s tuženikom bile su dužne postupati po ZID ZPK dok je na korisnicima kredita i tužiteljici počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete , a ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., a uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK , pravomoćnim presudama hrvatskih sudova , kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke) tako da utvrđenja iz presude suda Europske unije Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari i konačno tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR i pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje , jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom te je tužiteljica kroz konverziju kredita u cijelosti namirena pa bi ona prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobila dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona te stoga inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke, jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile Dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i odredbama prava Europske unije pa s obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene, jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF i nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF te nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice , jer odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-x 183/11-2 odlučuje: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993, a s obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ pa primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske potraživanje tužiteljice iz predmetne tužbe je zastarjelo budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a prema čl. 226. ZOO-a : „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja i isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ te tuženik tvrdi da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužiteljice u anuitetima pa prema tome tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja te je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te time zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužiteljica dok je dužnik tuženik i tuženik nadalje navodi da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke), kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužiteljica , nije bila podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovala u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužiteljice prema tuženiku, a nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba , koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 i budući da odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a osim toga tuženik ističe da tužiteljica neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata i ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a isto proizlazi i iz stava Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi poslovni broj: Pž-6632/17 : „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ tako da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak ergo omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja i sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu i stoga utvrđenja iz odluka na koje se tužiteljica poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, a zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica nije identičan niti to može biti zahtjevu, ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora i budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tužiteljica se ne može pozivati na tu presudu pa su presuda poslovni broj: Pž- 6632/17, presuda poslovni broj: Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu te što se tiče valutne klauzule tuženik navodi da je prema čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te je tako sud Europske unije u presudi poslovni broj : C-81/19 zauzeo stajalište da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive i sud Europske unije , to je opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi pa je tako sud Europske unije istaknuo da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13, dakle, zaključak suda Europske unije je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva te je odredba o valutnoj klauzuli unesena u Ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav suda Europske unije izražen u presudi poslovni broj: C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 , jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice i tuženika pa je tako sud Europske unije u odluci poslovni broj : C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao sud Europske unije , presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije tako da tuženik ističe da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/18 i presuda poslovni broj: Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije te nadalje tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a i isto tako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-I-1746/2006 od 17.lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ i također Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj : Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ pa tako tuženik u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama već je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u 156 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, a u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice i nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali tuženik tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita isplatiti iznos od 46.681,92 CHF dok je čl. 12.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužiteljica , solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u Ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu, a u odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužiteljica poslovno sposobna osoba pa je bila upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužiteljica nije znala za rizik i također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu i također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je od strane službenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužiteljica je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bila upoznata i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, jer tužiteljici prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF,

pače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. pa je tužiteljica imala saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK i nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja i nadalje tuženik navodi da je prema čl. 84. ZZP-a iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i s obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena , a također tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužiteljici prilikom sklapanja ugovora,a u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužiteljici, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija, koje su bile poznate tuženiku i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ , a osim toga predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika te je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta Javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka pa u svezi s tim tuženik ističe da je tužiteljici bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da je tužiteljica mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila stoga tuženik ističe da je isto naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt- 249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ tako da je tužiteljica imala mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije tečaja CHF i nesporno je utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti i tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“ dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti pa zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imala saznanja pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 30. ožujka 2007. broj: 9012378957, uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-14932/07 od 2. travnja 2007, uvid u Izvadak iz knjige položenih ugovora ( list 17 spisa te list 29 i 30 spisa ), uvid u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope ( list 18 do 21 spisa ), uvid u presliku osobne iskaznice ( list 22 spisa ), uvid u Dodatak ugovora o kreditu broj: 9012378957 od 14. siječnja 2016., uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Dodatka ugovora o kreditu broj: 9012378957 Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Despot poslovni broj: OV-661/16 od 21. siječnja 2016. , uvid u Plan otplate ( list 32 do 37 spisa ), uvid u Obavijest o otplati kredita broj: 9012378957 od 29. studenog 2019., uvid u zahtjev za raskid police osiguranja ( list 39 spisa ), uvid u Ispravu o zapljeni po pristanku dužnika od 30. ožujka 2007., uvid u zahtjev ( list 41 spisa ), uvid u presliku Članske knjižice ( list 42 spisa ), uvid u dopis tuženika tužiteljici ( list 44 spisa ), uvid u knjigovodstvenu karticu ( list 45 do 70 spisa ), uvid u Obavijest o otplati kredita broj: 9012378957 od 25. studenog 2019., uvid u tekst ,,Pojašnjenje '' analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom -primjer kredita vezanog uz švicarski franak''( list 86 spisa ),uvid u podatke tuženika o konverziji kredita po ugovoru o kreditu broj:

9012378957 ( list 118 do 120 spisa ), uvid u Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. ( list 121 do 127 spisa), uvid u Izvod otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po ugovoru o kreditu broj 9012378957 , uvid u Prijedlog Dodatka ugovora o kreditu broj: 9012378957,uvid u obrazac Obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije ( list 134 spisa ) uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužiteljica UU u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da su UU , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 30. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012378957, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 46.681,92 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 156 mjeseci te s dospijećem svakog 15. u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.2.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 4,75 % godišnje , a kamate se obračunavaju u CHF , a naplaćuju se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja kamate, sadržanu u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4.).

6. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-14932/07 od 2. travnja 2007.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 14. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012378957 kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. s izračunom konverzije iznosi 12.169,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke , a da je na taj dan preostala otplata kredita 52 mjesečna anuiteta i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 5.184,45 EUR i da mjesečni anuitet iznosi na dan sklapanja Dodatka je 263,30 EUR , sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

8. Nesporno je da je navedeni Dodatak ugovoru o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Despot poslovni broj: OV-661/16 od 21. siječnja 2016.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, da li postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje ove tužbe, da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice i da li je tužiteljica potrošač.

10. Tužiteljica UU je izjavila da je uzela kredit kod tuženika u iznosu od oko 47.000,00 CHF, a taj kredit uzela je 2007. s rokom otplate od 20 godina, a kredit je bio strogo namjenski za proširenje stana s obzirom da joj se rodio unuk. Tužiteljica tvrdi da je otplatila predmetni kredit.Nadalje, tužiteljica navodi da joj je u banci ponuđeno uzimanje kredita u CHF što je prihvatila, a nije od strane banke ništa upozorena. Tužiteljica ne zna zbog čega joj je baš ponuđen kredit u CHF, ali tako joj je u banci rečeno te u to vrijeme nije bilo EUR-a, a kredit u kunama joj nije niti ponuđen, s time da je bila sretna što je dobila taj kredit, a nije joj ništa objašnjeno u vezi stabilnosti tečaja CHF niti joj je rečeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR-u.Tužiteljica navodi da joj nije bio jasan pojam valutna klauzula, a niti joj je itko to objasnio prilikom sklapanja kredita, a ne sjeća se da li je išta pitala u vezi značenja pojma valutne klauzule, međutim smatra da joj je to trebalo biti objašnjeno u banci.Tužiteljica navodi da je radi solemnizacije tog ugovora išla k Javnom bilježniku i Javni bilježnik joj nije objašnjavao ništa u vezi kredita i odredaba ugovora o kreditu već je samo ovjerio ugovor.Tužiteljica tvrdi da je pročitala i potpisala ugovor o kreditu, a jedino je bila upoznata s tim da će dizanjem kredita ,,srediti" stan svom unuku pa nije ništa ispitivala o ugovoru o kreditu već je htjela samo da joj se odobri kredit. Tužiteljica navodi da su u početku mjesečne rate bile manje i nekako ih je mogla otplaćivati, a mjesečna rata joj se povećala kada je ,,švicarac preko noći skočio" i sva njezina mjesečna mirovina je bila malo za plaćanje rate kredita.Tužiteljica se sjeća da ju je tuženik pozvao 2016. da potpiše Dodatak ugovora o kreditu koji se odnosio na konverziju kredita iz CHF u EUR i nakon što je taj Dodatak ugovora potpisala nešto joj se smanjila rata. Tužiteljica tvrdi da nije bilo nikakve preplate, odnosno sada se ne sjeća, ali i dalje je ostao dug. Tužiteljica tvrdi da je 2019. zatvoren predmetni kredit i to tako što joj je kćerka dala novac , a kćerka je u tu svrhu uzela kredit kako bi se zatvorio tužiteljičin stambeni kredit.Tužiteljica navodi da nije imala u vrijeme sklapanja Ugovora i u vrijeme otplate kredita u vlasništvu obrt ili tvrtku već je koristila stan za stanovanje i za stanovanje svoje djece.Tužiteljica tvrdi da je pristala na konverziju zato da bi joj mjesečna rata otplate kredita bila nešto manja.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice nisu joj bili pre ze ntira ni m ogući rizici neko ntroliran og rasta tečaja ,

švic a rskog fra nka ,kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit uz naznaku da se radi o kreditu s najnižom kamatnom stopom, kako to i proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice, a značaj neravnoteže zbog valutn e klau zule u švic a rskim fra ncima je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao zn ati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

13. Dakle, tužiteljici je rečeno prije uzimanja kredita da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata, a osim toga tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu kako to i tvrdi tužiteljica u svom uvjerljivom iskazu.

14. Prema tome , tužiteljici od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Pritom valja reći da je tužiteljica bila prosječan potrošač te nije kod sklapanja ugovora niti znala što znači valutna klauzula.

16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu , kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tečajne liste banke važećem za CHF na dan plaćanja i to dio odredaba čl. 1. , čl. 4. i čl. 7. 2. predmetnog Ugovora o kreditu .

18. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HU protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

20. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

21. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 14. siječnja 2016. Dodatka ugovora o kreditu broj:9012378957, kojim je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

22. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice , kao potrošača,jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi po valutnoj klauzuli na način da vještak izračuna razliku između stvarno plaćenih iznosa tuženiku primjenom tečaja na dan plaćanja i iznosa koje bi tužiteljica platila da je primijenio početni tečaj kao i preostala glavnica tj. više zaduženi iznos po konverziji kredita te da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama.

27.

Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi 6.042,97 EUR , a ukupan iznos , koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 68,88 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.974,09 EUR tako da glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 91.532,56 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 97.630,47 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 809,33 EUR, a prilikom izračuna konverzije, tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužiteljici bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,05% te je iskazao Dodatkom ugovoru o kreditu više uplaćeno od strane tužiteljice na dan izračuna konverzije u iznosu od 5.184,45 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kunama , ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje .

28. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te je izračun preplate netočan i suprotan volji ugovornih strana pa samim time, rezultat predmetnog nalaza je stvaranje neravnoteže među strankama na štetu tuženika, ali tuženik ne predlaže da se vještak pozove na glavnu raspravu niti traži da se isti očituje o takvim primjedbama.

29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku za financije Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i vještak je uzeo u obzir sve činjenice za izradu nalaza i mišljenja te je tako uzeo u obzir i sve uplate tužiteljice , kao i preplatu tužiteljice u konverziji pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .

30. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 6.042,97 EUR, odnosno da je u tom iznosu tužiteljica izvršila preplatu tuženiku i da postoji razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja u iznosu od 809,33 EUR tako da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u ukupnom iznosu od 6.852,30 EUR pa je valjalo odlučiti, kao u toč. I. izreke presude.

31. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

32. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

33. Što se tiče toga da tužiteljica nije ovlaštena podnijeti ovu tužbu, jer nije potrošač valja reći da tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za adaptaciju stambenog objekta za osobne potrebe i za život svoje obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač i da je aktivno legitimirana u ovom predmetu.

34. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

35. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

36. Tuženik je u ovom predmetu stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

37. Prigovor tuženika nije osnovan.

38. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku , koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

39. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023 , tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 22. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 9. 6. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 16. 12. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 6. rujna 2023. po tbr . 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 12. 7. 2024. po tbr 8/4 25 bodova i za sastav podneska od dana 10. 1. 2025. po tbr 8/4 25 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 550,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 137,50 EUR , čemu valja pribrojiti troškove vještačenja u iznosu od 625,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 22. srpnja 2025.

41. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 22. srpnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Maja Vidović, odvjetnica iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 100

2. Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274