24 P-1191/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB:29399232217, po sucu Silvani Klisović, na prijedlog više sudske savjetnice-specijaliste IŠ, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bori Ercegu, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 10. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti tuženika, po objavi odluke dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 5.998,41 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje u periodu od 3. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015.godine teku po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1 kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa nadalje po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje na iznos od:

- 16,14 € teku od 3. studenog 2008. godine do isplate,

- 6,18 € teku od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

- 22,13 € teku od 2. siječnja 2009. godine do isplate,

- 24,30 € teku od 2. veljače 2009. godine do isplate,

- 25,39 € teku od 2. ožujka 2009. godine do isplate,

- 22,80 € teku od 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 22,42 € teku od 2. svibnja 2009. godine do isplate,

- 18,36 € teku od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

- 14,79 € teku od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 16,03 € teku od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 18,69 € teku od 1. rujna 2009.. godine do isplate,

- 22,25 € teku od 1. listopada 2009. godine do isplate,

- 20,69 € teku od 2. studenog 2009. godine do isplate,

- 24,14 € teku od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- 27,41 € teku od 2. siječnja 2010. godine do isplate,

- 30,85 € teku od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- 29,95 € teku od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- 35,74 € teku od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- 34,25 € teku od 3. svibnja 2010. godine do isplate,

- 37,16 € teku od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- 53,57 € teku od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- 49,84 € teku od 2. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 63,85 € teku od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- 56,46 € teku od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 50,90 € teku od 2. studenog 2010. godine do isplate,

- 67,80 € teku od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- 78,25 € teku od 3. siječnja 2011. godine do isplate,

- 70,68 € teku od 1 veljače 2011. godine do isplate,

- 71,79 € teku od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 66,34 € teku od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- 68,03 € teku od 2. svibnja 2011. godine do isplate,

- 86,53 € teku od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 89,13 € teku od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- 109,60 € teku od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 102,17 € teku od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- 90,59 € teku od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 90,28 € teku od 2. studenog 2011. godine do isplate,

- 89,02 € teku od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- 93,22 € teku od 2. siječnja 2012. godine do isplate,

- 97,85 € teku od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- 97,99 € teku od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- 95,08 € teku od 2. travnja 2012. godine do isplate,

- 96,26 € teku od 2. svibnja 2012. godine do isplate,

- 98,00 € teku od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- 96,13 € teku od 2. srpnja 2012. godine do isplate,

- 96,29 € teku od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 94,56 € teku od 1. rujna 2012. godine do isplate,

- 91,37 € teku od 1. listopada 2012. godine do isplate,

- 95,26 € teku od 2. studenog 2012. godine do isplate,

- 96,68 € teku od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

- 96,11 € teku od 2. siječnja 2013. godine do isplate,

- 90,43 € teku od 1. veljače 2013. godine do isplate,

- 94,37 € teku od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

- 95,27 € teku od 2. travnja 2013. godine do isplate,

- 93,50 € teku od 2. svibnja 2013. godine do isplate,

- 88,26 € teku od 1. lipnja 2013. godine do isplate,

- 85,00 € teku od 1. srpnja 2013. godine do isplate,

- 87,89 € teku od 1 kolovoza 2013. godine do isplate,

- 89,88 € teku od 2. rujna 2013. godine do isplate,

- 94,95 € teku od 1. listopada 2013. godine do isplate,

- 92,16 € teku od 2. studenog 2013. godine do isplate,

- 93,41 € teku od 2. prosinca 2013. godine do isplate,

- 94,43 € teku od 2. siječnja 2014. godine do isplate,

- 96,38 € teku od 1. veljače 2014. godine do isplate,

- 98,43 € teku od 1. ožujka 2014. godine do isplate,

- 97,38 € teku od 1. travnja 2014. godine do isplate,

- 95,34 € teku od 2. svibnja 2014. godine do isplate,

- 94,41 € teku od 2. lipnja 2014. godine do isplate,

- 94,82 € teku od 1. srpnja 2014. godine do isplate,

- 97,39 € teku od 1. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 100,01 € teku od 1. rujna 2014. godine do isplate,

- 99,78 € teku od 1. listopada 2014. godine do isplate,

- 101,10 € teku od 3. studenog 2014. godine do isplate,

- 102,99 € teku od 1. prosinca 2014. godine do isplate,

- 102,22 € teku od 2. siječnja 2015. godine do isplate,

- 103,29 € teku od 2. veljače 2015. godine do isplate,

- 113,37 € teku od 2. ožujka 2015. godine do isplate,

- 111,22 € teku od 1. travnja 2015. godine do isplate,

- 109,03 € teku od 2. svibnja 2015. godine do isplate,

- 107,03 € teku od 1. lipnja 2015. godine do isplate,

- 105,45 € teku od 1. srpnja 2015. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.356,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. dana 22. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom (prije VOLKSBANK d.d.) sklopio Ugovor o kreditu dana 24. lipnja 2008. godine, broj ugovora: 218189, a kojim pravnim poslom je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 26.154,57 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.1.Tužitelj navodi da u fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti da je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre, te metodu za izračun parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka), u odnosu na koje tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti. Pritom da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu da su ništetne ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa nadalje.

1.2. Tužitelj navodi da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR. Valuta EUR i valuta HRK da su u jakoj međusobnoj vezi jer HNB štiti tečaj valute HRK u odnosu na valutu EUR, dok valuta CHF slobodno fluktuira na međunarodnom financijskom tržištu. Valuta CHF da je tzv. „valuta utočišta“, dakle sigurna valuta za ulagače, u ovom slučaju banke, budući da se za vrijeme svjetske financijske krize ili prilikom promjena na svjetskom tržištu kapitala trguje valutom CHF na način da se radi velike trgovine tom valutom, odnosno pretvaranjem kapitala iz drugih valuta u valutu CHF, njegova vrijednost uvelike povećava (valuta jača).

1.3. Banke da su znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti, ali budući da su banke u kontekstu davatelja kredita zapravo „ulagači“ za razliku od potrošača kao korisnika kredita, banka da je zapravo rizik prebacila na potrošače, u ovom slučaju tužitelja.

1.4. Navedeno da utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine kada navodi: „da su banke potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. To što su se i banke, kako tvrde, zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore sa valutnom klauzulom u švicarskim francima ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, one su znale za taj rizik, a što je u ovom slučaju najbitnije, taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali. CHF je specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu, ovdje potrošača, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik.“

1.5. Dakle, Vrhovni sud je u citiranoj odluci objasnio razliku između valute CHF, te valuta EUR i HRK kao i odnos tih valuta, pa da je u cijelosti neosnovano izjednačavati valutnu klauzulu u redovnom poslovanju u Republici Hrvatskoj sa opisanim postupanjem banaka koje se odnosu na valutu CHF. Naime, opisano postupanje banaka da je utvrđeno nepoštenim i nesavjesnim i poduzeto u cilju oštećenja potrošača bez da su isti na jasan i nedvojben način upoznati s rizicima opisanog postupanja.

1.6. Glede svega ranije navedenog, da su zauzeti jasni i nedvojbeni stavovi sudova, sve kako slijedi: Trgovački sud u Zagrebu je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj 26 P-1401/2012 i tom presudom da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne. Opisane povrede od strane tuženika da su vršene na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Navedena odluka da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 16. srpnja 2014. godine kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14, od dana 9. travnja 2015. godine. U međuvremenu da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem postupku da je sudjelovao tuženik.

1.7. Tužitelj navodi kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-

III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U- III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično usvojio ustavnu tužbu tuženika, te ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da su banke, dakle i ovdje tuženik, "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (t. I. 1. izreke drugostupanjske presude.

1.8. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. da je odbačena revizija tuženika, te potvrđeno da su banke, dakle i ovdje naznačeni tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Posebice se ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske 3. veljače 2021. godine donio odluku, poslovni broj U-III-4150-2019 kojom je odbio Ustavnu tužbu tuženika u povodu Presude i Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od dana 3. rujna 2019. godine, a čime je potvrdio u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske istaknuta u ovoj pravnoj stvari.

1.9. Slijedom navedenog, tužitelj smatra kako je razvidno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak CHF nepoštena i ništetna. Slijedom svega do sada navedenog, tužitelj da je ovlašten na povrat preplaćenog iznosa koji se odlikuje u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.10. Tužitelj ističe da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti koji se odnose na mehanizam valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da je tuženik postupao protivno navedenom, opisano postupanje da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

1.11.Tužitelj da se obratio tuženiku radi dostave isprava vezanih za predmetni ugovor o kreditu, te je istom od strane tuženika dostavljen ugovor o kreditu, početni otplatni plan, kartica prometa po kreditu. Temeljem od strane tuženika dostavljenih isprava, tužitelj da je naložio stalnom sudskom vještaku za financijsko- računovodstvene poslove ĆŠ iz [adresa], izradu financijskog vještačenja, koje je isti i sačinio dana 29. ožujka 2021. godine u [adresa]. U svome Financijskom vještačenju vještak je naveo da, budući da su u ugovorima potrošača, prema ranije navedenim odlukama sudova promjene valute tečaja CHF proglašene ništetnim, tuženik da je obvezan izvršiti povrat izračunatih preplaćenih iznosa po osnovi pretplate tečajne razlike. U slučaju ovog kredita razlika preplata razlike tečaja valute CHF do dana 1. srpnja 2015. godine da iznosi 45.195,04 kuna.

1.12. Tužitelj ističe kako je nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari društvo Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, ovdje tuženik, pripojeno društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB 87939104217 temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023. godine, Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. godine, te Odluke Glavne skupštine Nove hrvatske banke dioničko društvo od 14. lipnja 2023. godine.

1.13. Slijedom iznesenog tužitelj je uredio tužbu na pasivnoj strani na način da kao tuženika imenuje i u predmetni postupak poziva društvo HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa] ([adresa] ), [adresa], OIB 87939104217.

1.14. Tužitelj je ustao tužbom u predmetnoj pravnoj stvari iskazavši svoje potraživanje u važećoj valuti hrvatskoj kuni sukladno Financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ĆŠ iz [adresa], od dana 29. ožujka 2021. godine. Obzirom da je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj službena valuta postao EUR (Simbol € ), to tužitelj u spis dostavio dopunjeno Financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ĆŠ iz [adresa] u kojem su dužni iznosi iskazani u valuti EUR, te tužitelj sukladno navedenom vještvu uredio tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari u valuti EUR.

1.15. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja, te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana iz slijedećih razloga:

- potraživanje tužitelja da je u zastari;

- utvđenja iz Parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

- sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

- sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

- tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96 ZZP /07);

- dok tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2.1. Tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovor o kreditu od 24. lipnja 2008. br. 218189, otplatnog plana, otplatne kartice, prometne kartice po kreditu, financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financijsko računovodstvene poslove ĆŠ iz [adresa] od 29. ožujka 2021.

4.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od studenog 2008. do srpnja 2015. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku.

7.1. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine

7.2. Valja istaći da je do prekida zastare došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. svibnja 2021. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 24. lipnja 2008. stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj: 218189, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.154,57 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora).

8.1. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 7 godina (84 mjeseca) otplatom jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost u iznosu od 380,83 CHF, kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan otplate.

8.2. Nadalje, nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.4. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90 % godišnje.

8.3. Kako je kamatna stopa ugovorena u Ugovoru o kreditu određena kao promjenjiva, ista da se s početnih 5.90 % godišnje, tijekom otplate kredita mijenjala odlukom tuženika. Redovna kamata da se obračunavala i naplaćivala na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća, do dana naplate.

8.4. Člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF valutu važećem na dan dospijeća.

8.5. Također, ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti da dospijevaju na svakog 1. u mjesecu u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta 1. kolovoza 2008.

8.6. Kredit da je u cijelosti otplaćen.

9. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

10. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

11. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

14. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

15. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

16. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

17. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

18. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

19. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

20. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

21. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

22. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

23. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

25. Budući tuženik u daljnjem toku postupka bio potpuno pasivan, te nije bio nazočan zakazanom ročištu glavne rasprave, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz rezultata i utvrđenja kolektivnog spora u odnosu na prednika tužene banke, koja da je bila tužena i u kolektivnom sporu, a imajući u vidu da tuženik nije osporivo visinu tužbenog zahtjeva, to je valjalo donijeti odluku kao u izreci.

26. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci pod I. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

27. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

28. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 13. rujna i 10. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 Eura za svako prema Tbr. 9.t.1., za sastav podneska od 31. kolovoza 2021. i 3. lipnja 2025. za svako u iznosu od 200,00 EUR, prema Tbr. 8.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a, što daje iznos od 1.250,00 Eura, te za sudske pristojbe tužbe u iznosu 106,44 Eura, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.356,00 Eura.

Šibenik, 22. srpnja 2025.

Sudac:

Silvana Klisović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- tuženiku