REPUBLIKA HRVATSKA

Pr-787/2023-22

OPĆINSKI SUD U SPLIT

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, OIB:04847852112, Split, Kavanjinova 2, zastupanog po ravnatelju TG, dr.med.spec., a on po punomoćnicima Draganu Mijoču i Andrei Bakić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mijoč & Bakić d.o.o., Split, protiv tuženika UG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Ćulav Aličić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, i po protutužbi tuženika UG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Ćulav Aličić, odvjetnici u Splitu, protiv tužitelja Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, OIB:04847852112, Split, Kavanjinova 2, zastupanog po ravnatelju TG, dr.med.spec., a on po punomoćnicima Draganu Mijoču i Andrei Bakić,odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mijoč & Bakić d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2025. u prisutnosti zakonskog zastupnik tužitelja TG uz punomoćnicu Andreu Bakić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mijoč & Bakić d.o.o., i tuženika UG uz punomoćnicu Ivanu Ćulav Aličić, odvjetnicu u Splitu, objavljene dana 21. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju DOM ZDRAVLJA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, Split, Kavanjinova 2 OIB: 04847852112, iznos od 29.153,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 1.6.2023. pa do isplate, a koja na navedeni iznos teče za razdoblje od 01.06.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,5%, za razdoblje od 1.7.2023. pa nadalje do isplate po stopi od 7%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 4. i čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine pod klasa: 131-01/18-01/83, Ur broj: 2181-149/01-18/01 od 10.12.2018.g.“ III Nalaže se tuženiku UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju DOM ZDRAVLJA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, Split, Kavanjinova 2 OIB: 04847852112, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.375,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena

Obrazloženje

1. Tužitelj u podnesenoj tužbi od 6.7.2023.navodi kako je s tuženikom, kao specijalizantom, dana 10.12.2018. sklopio Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine, KLASA: 131- 01/18-01/83, URBROJ: 2181-149/01-18/01. Istodobno s ovim ugovorom s tuženikom je sklopljen i Ugovor o radu. Odredbe Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, točnije čl. 6., da je koncipiran u skladu s važećim člancima od 188. do 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Tuženik da je dana 3.5.2022., na protokol tuženika predao izjavu o otkazu ugovora o radu od 10.12.2018., s učinkom od 31.5.2022. te izričito izjavio kako otkaz daje iz razloga jer je odlukom ravnatelja KBC-a Split od 16.02.2022. izabran za specijalističko usavršavanje iz gastroenterologije za potrebe KBC Split. Tužitelj ističe da tuženik radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi nije zasnovao uz pribavljenu suglasnost ministra zdravstva, a kako je to uvjetovano člankom 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama pa da je stoga, isključivo tuženik u obvezi isplatiti tužitelju naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i naknaditi troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018. Dapače, Ministarstvo zdravstva da je donijelo službenu odluku KLASA: UP/I-131-02/19-01/16, URBROJ: 534-07-2-3/7-22-04 od 31.5.2022., kojom se utvrđuje da s danom 31.5.2022. tuženiku prestaje obavljanje specijalizacije iz opće interne medicine.

1.1. Sukladno nastaloj tražbini, ravnatelj tužitelja da je donio Odluku KLASA: 402- 04/22-01/001, URBROJ: 2181-149-07-22-01 od 26. srpnja 2022., kojom se utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 219.656,24kn, odnosno sada 29.153,40 EUR, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu. Naime, tužitelj da je s KBC Split sklopio Ugovor o suradnji, dana 31.8.2019., kojim se utvrđuje da će upravo u toj zdravstvenoj ustanovi tuženik obavljati svoj specijalistički staž. Shodno tome, KBC Split ispostavljao bi račune, ovdje tužitelju, za sve isplate koje da bi bile učinjene glavnom mentoru i mentoru za ovdje tuženika, a tužitelj da je sve račune uredno podmirivao. Tužitelj da je također, snosio i troškove poslijediplomskog studija tuženika u ukupnom iznosu od 12.000,00 kn. Isplatu zateznih kamata tužitelj traži za razdoblje od 1.6.2023. pa do isplate, jer da tako proizlazi iz odredbe članka 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, kao i iz članka 188. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom 18.9.2023. tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva i predlaže ga odbiti kao neosnovanog. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači da je sporni čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018.g. koncipiran sukladno važećim člancima 188. do 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Navedeno stoga, što je Zakon o zdravstvenoj zaštiti na koji se poziva tužitelj stupio na snagu tek 01.01.2019.g., dakle nakon sklapanja spornog ugovora, a Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji uistinu jest bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, i to baš Zakon o zdravstvenoj zaštiti ( NN 150/2008, 155/2009, 71/2010, 139/2010, 22/2011, 84/2011, 154/2011, 12/2012, 35/2012, 70/2012, 144/2012, 82/2013, 159/2013, 22/2014, 154/2014, 70/2016, 131/2017, 96/2018 ), a koji je važio od 01.01.2009.g. do 31.12.2018.g., u niti jednom svojem članku nije uređivao pravno pitanje koje je predmet ovog postupka, odnosno niti jednim svojim člankom nije obvezivao tuženika na bilo kakav rad nakon položenog specijalističkog ispita, a niti obvezu isplate bilo kakvog iznosa tužitelju u slučaju raskida ugovora o radu. Prema tome, navod tužitelja da obveza tuženika na isplatu za slučaj raskida ugovora nastaje temeljem zakona nije točna jer takvog zakonskog temelja nema u niti jednom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja spornog ugovora, dok ustavno načelo zabranjuje retroaktivnu primjenu zakonskih propisa, a da takva obveza tuženika u vrijeme potpisivanja spornog Ugovora od 10.12.2018.g. nije bila propisana niti Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine koji je tada također bio na snazi. Dakle, niti Zakonom o zdravstvenoj zaštiti niti Pravilnikom nije bila propisana obveza tuženika da nakon položenog specijalističkog ispita mora nastaviti sa svojim radom kod tužitelja, odnosno da u suprotnom mora tužitelju naknaditi štetu.

2.1. Tuženik u odgovoru na ističe, s obzirom je spornim Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018.g. tuženiku, kao radniku, nametnuta obveza, koja nema svoje uporište u niti jednom zakonskom niti podzakonskom propisu koji je tada bio na snazi, to da se radi o nepoštenim odredbama koje su suprotne i prisilnim propisima i moralu društva te da su kao takve ništetne. Naime, čl. 9. Zakona o radu propisuje da radnik i poslodavac mogu ugovoriti posebne uvjete samo ukoliko su ti uvjeti povoljniji za radnika, a u slučaju da je određeno pravo radnika ugovoreno različito ugovorom, pravilnikom ili zakonom, primjenjuje se uvijek ono pravo koje je za radnika najpovoljnije. Kako Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine rada ne propisuju obvezu specijalizanta da nakon položenog ispita ostane raditi onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, to da je sporni Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018.g. sklopljen suprotno odredbi čl. 9. Zakon o radu. Kako čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je svaka odredba ugovora koja je suprotna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva ništetna, tuženik navodi kako ima pravni interes od suda tražiti da takve odredbe Ugovora utvrdi ništetnim. Stoga je tuženik postavio protutužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim spornih odredbi Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018. čl. 4. i čl. 6.).Sud je formirao po protutužbenom zahtjevu spis br. Pr-460/2024 je raspravnim rješenjem od 11.7.2024. odlučeno da će se spojiti parnice radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja pod br. Pr-787/2023 (čl. 313. st. 1. ZPP).

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je Ustavni sud RH u odluci br. U-III-245/2022 od 11.07.2023.g zauzeo jasan stav da troškovi koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) i reguliran je odvojenim pravnim poslom - sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Stoga, da bi tužitelj u ovom slučaju eventualno imao pravo na naknadu troškova vezanih uz provođenje i trajanje specijalističkog programa, ali ništa više od toga. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 10.12.2018.g. da je jasno definirano što predstavlja troškove specijalizacije pa ukoliko tužitelj svojom tužbom traži isplatu svih nastalih troškova, onda da te nastale troškove, kao nekakvu stvarnu štetu koje je tužitelj eventualno pretrpio, tužitelj treba i dokazati.

2.3. Po mišljenju tuženika tužitelj nije dokazao niti štetu od 20.096,24 kn, a kamoli od 29.153,40 EUR-a. Naime, kao dokaz da je nastao stvarni trošak u iznosu od 12.000,00 kn tužitelj dostavlja svoju Izjavu od 11.02.2021.g. kojom tužitelj izjavljuje da će navedeni trošak biti podmiren. Dokaz o tome da je navedeni trošak zaista i plaćen, tužitelj da nije dostavio. Nadalje, tužitelj da dostavlja i razne isprave o isplatama naknada mentorima, ali iz navedenih isprava da se ne može se iščitati o kojim se točno iznosima radi, kojem mentoru je što isplaćeno i za kojeg specijalizanta pa da nije jasno kako je tužitelj došao do iznosa od 8.096,24 kn jer takvo što ne proizlazi iz isprava koje su dostavljene uz tužbu. Ono što je posebno sporno, jest činjenica što tužitelj iz nekog razloga smatra da istom pripada naknada u iznosu od 3.326,00 kn za svaki mjesec specijalizacije interne medicine (60 mjeseci), a što ukupno daje iznos od 199.560,00 kn. O kakvom se to trošku specijalizacije točno radi da nije jasno. Iz Odluke tužitelja od 26.07.2022.g. proizlazi da tužitelj navedeno svoje potraživanje temelji na odredbi ugovora koja kaže da je tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. Međutim, tuženik da je već istakao da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi pa samim tim smatra i da po navedenoj ništa nije dužan isplatiti tužitelju.

2.4. No, čak i ukoliko Sud ne usvoji protutužbeni zahtjev tuženika te ostane na snazi sporna ugovorna odredba, tužitelj da ju pogrešno tumači na štetu tuženika. Naime, u navedenoj odredbi zaista stoji da je tuženik dužan isplatiti proračunsku osnovicu za svaki mjesec ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. U čl. 4. Ugovora je ugovoreno je da je tuženik dužan nakon položenog specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija tuženika, ali da tužitelj pogrešno tumači da to znači da se tuženik ugovorom obvezao kod tužitelja nakon specijalizacije ostati 60 mjeseci i da je stoga dužan isplatiti 60 proračunskih osnovica. Tuženikova specijalizacija da je trajala od 25.02.2019.g. do 31.05.2022.g., dakle tuženikova specijalizacija je kod tužitelja trajala 39 mjeseci pa da bi tužitelj eventualno mogao od tuženika potraživati naknade za 39 mjeseci, ali nikako za cijelu specijalizaciju kada cijelu specijalizaciju tuženik nije niti odradio. U suprotnom bi to značilo, da istu naknadu mora platiti netko tko je odradio cijelu specijalizaciju, položio specijalistički ispit i onda raskinuo ugovor o radu, kao i netko tko je odradio 5 dana specijalizacije i potom raskinuo ugovor. Navedeno da ne može biti točno jer iznos kojeg tužitelj traži mora biti srazmjeran duljini specijalizacije koju je tuženik odradio, a time se i obvezao isto toliko ostati i nakon specijalizacije. Tuženik ističe da se radi o ugovornim odredbama koje su tuženiku nametnute, a koje je isti zbog superiornijeg položaja tužitelja morao potpisati jer se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su iste bile dio unaprijed formuliranog ugovora koji se tuženiku samo ponudio na potpis, a iz čega da je jasno da se tuženiku, kao radniku, nametnula obveza koja ne proizlazi iz niti jednog zakonskog niti podzakonskog akta, a što sve govori o znatnoj neravnoteži ugovornih strana, i što da spomenute odredbe Ugovora čine ništetnim.

3. Tužitelj u podnesku od 23.10.2023. ističe da je tuženik u obveznom odnosu s tužiteljem postupio potpuno suprotno od onoga kako to nalaže Zakon o obveznim odnosima u svom članku 10., odnosno ne primjenjujući niti najmanji stupanj potrebne pažnje. Tuženik da nije ni na koji način izrazio svoju namjeru tužitelju za eventualnim prekidom radnog odnosa i prekidom specijalističkog usavršavanja. Da je tako postupio, da bi se pokušalo iznaći način rješenja sporne situacije, da bi se zatražila suglasnost nadležnog ministarstva te novog potencijalnog poslodavca pozvalo da izrazi svoju spremnost na plaćanje sukladno odredbama zakona i ugovora. Sve navedeno da je izostalo. Tuženik da nije niti pokušao uspostaviti pregovore s tužiteljem pa da je tužitelj ostavljen bez ikakve mogućnosti da planira radna mjesta u specijalističkoj djelatnosti.

3.1. Tužitelj ističe da tuženik selektivno ukazuje na dijelove odluke Ustavnog suda RH, posl. broja U-III/2405/2022 od 11. srpnja 2023. Ključni dio obrazloženja te odluke da je upravo dio (točka 10. obrazloženja) u kojem se Ustavni sud poziva na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broja Revr 333/2017-2 od 20.11.2018. prema kojoj, kad u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji nije donesen i nije stupio na snagu Pravilnik, da tada sloboda uređivanja obveznih odnosa nije bila ograničena tako da je prisilnim propisom bilo određeno trajanje obveze ostanka na radu nakon završetka specijalističkog usavršavanja stranke i da se odredbe Pravilnika ne primjenjuju na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu Pravilnika.

3.2. Dakle, da je nesporno, kako to tuženik ističe, da niti Zakonom o zdravstvenoj zaštiti niti Pravilnikom (koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja spornog ugovora) nije bila propisana obveza tuženika da nakon položenog specijalističkog ispita mora nastaviti sa svojim radom kod tužitelja, odnosno da u suprotnom mora tužitelju naknaditi štetu. Međutim, Vrhovni sud, kao sud koji osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ističe stav da u takvoj situaciji sloboda uređivanja obveznih odnosa nije bila ograničena. Dakle, odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine od 10.12.2018., u cijelosti da su pravovaljane i obvezuju strane potpisnice budući da u vrijeme njihova potpisivanja nije postojala nijedna odredba zakona odnosno pravilnika koja bi spornu materiju regulirala drukčije od onoga kako je navedeno citiranim Ugovorom. Shodno tome se ni pod kojim pretpostavkama ne može, kako to tuženik neosnovano iznosi, konstatirati da bi iste bile nepoštene i suprotne prisilnim propisima te moralu društva i kao takve ništetne.

3.3. Tužitelj naglašava da nijednom odredbom Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine od 10.12.2018. tuženik nije obvezan na vraćanje isplaćenih mu brutoplaća. Međutim, tuženik da je svojom slobodnom voljom pristao za slučaj raskida ugovora isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije kao i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ovog ugovora. Dakle, da se ne radi se troškovima koje tužitelj (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos već o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete koju se tuženik obvezao platiti. Upravo te razlike da spoznaju i sami Ustavni sud te Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broja Revr 333/2017-2 od 20.11.2018. u kojoj iznosi sljedeće shvaćanje: ''Spornom odredbom nije ugovoreno plaćanje određene novčane svote u slučaju ako dužnik ne bi ispunio svoju obvezu već se radi o vraćanju onoga što je temeljem tog istog ugovora tužitelj platio tuženici (i za tuženicu) za vrijeme dok se nalazila naspecijalizaciji. ''Dakle, da je jedno radnika obvezati da pod određenim uvjetima vraća isplaćene mu bruto plaće, a da je drugo s radnikom ugovoriti unaprijed određeni iznos naknade štete. Unaprijed određeni iznos naknade štete propisan je odredbom članka 108. Zakona o radu pa se stoga ni iz ovog razloga ne može govoriti da bi ovakva ugovorna odredba bila nepoštena i suprotna prisilnim propisima te moralu društva i kao takva ništetna.

4. Tužitelj se u podnesku od 3.7.2024. u cijelosti protivi protutužbeniom zahtjevu. Među ostalim, ističe pravni stav Vrhovnog suda RH zauzet u odluci Rev-463/22 od 4.1.2023. prema kojem eventualna ništetnost podzakonskih propisa uslijed odluke Ustavnog suda RH kojom su ukinuti određeni članci podzakonskih akata, uopće ne utječe na postojanje obveze specijalizanata da vrati iznos koji je od strane Doma zdravlja neposredno plaćen za korist specijalizacije. Nadalje, da je zauzet stav da se odredbe ugovora o specijalističkom usavršavanju mogu utvrđivati ništetnim jedino ako je taj ugovor sklopljen prije 31.12.2017, a što konkretno nije slučaj, a svejedno, eventualno udovoljenje takvom tužbenom zahtjevu da ne utječe na obvezu povrata iznosa plaćenih za korist liječnika specijalizanata ako dođe do povrede obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji.

5. Tuženik u podnesku od 2.10.2024. ističe kako tužitelj pogrešno tumači da su parnične stranke ugovorene odredbe dogovorile slobodnom voljom. Navedeno da nije točno jer da stranke ni o jednoj odredbi spornog ugovora nisu pregovarale. Sporni ugovor da je tužitelju predočen tek kada je došao isti potpisati. Tuženiku da je tom prilikom pojašnjeno, u što je tuženik i povjerovao, da su u predmetnom ugovoru sadržane sve odredbe koje su propisane zakonom i drugim podzakonskim aktima koji ovu materiju uređuju. Tuženik da je s potpunim povjerenjem, a svjestan svoje inferiorne pozicije, potpisao predmetni ugovor ne znajući da mu je istim ugovorom nametnuta obveza koja nije bila propisana niti jednim zakonskim niti podzakonskim aktom. Sve navedeno da predmetne odredbe čini ništetnim jer su iste u suprotnosti s prisilnim propisima, a posebno s moralom društva, a što da ukazuje na osnovanost protutužbenog zahtjeva tuženika.

5.1. Tuženik ne dijeli stav tužitelja da ugovorne odredbe nisu ništetne i da nisu u suprotnosti sa niti jednom zakonskom odredbom, koje bi imale prisilni karakter i da su iste eventualno u suprotnosti s podzakonskim aktom. Takav stav i odredbe Ugovora da su protivne čl. 9. Zakona o radu kojom je propisano da radnik i poslodavac mogu ugovoriti posebne uvjete samo ukoliko su ti uvjeti povoljniji za radnika, a u slučaju da je određeno pravo radnika ugovoreno različito ugovorom, pravilnikom ili zakonom, da se primjenjuje se uvijek ono pravo koje je za radnika najpovoljnije. Kako nije sporno da je ugovorena odredba nepovoljnija za radnika, samim time da je ugovorena odredba suprotna prisilnom propisu, odnosno ništetna.

5.2. Nakon donošenja „novog“ Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 36/2024), a koji je stupio na snagu 25.03.2024.g., a koji da je konačno definirao sva sporna pitanja ovog i brojnih drugih sličnih postupaka, da je jasno da je predmetni ugovor suprotan još jednom prisilnom propisu, i to baš Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Odredbom čl. 186. st. 4. tog zakona određeno je da ugovor o specijalizaciji ne smije sadržavati odredbe kojima se utvrđuju dodatne financijske obveze za zdravstvenog radnika, a odredbom čl. 191. određeno je što sve troškovi specijalizacije mogu obuhvatiti, u kojoj nema obveze plaćanja obračunske osnovice za svaki mjesec ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije pa da je stoga jasno, s obzirom je ta odredba Ugovora suprotna zakonskoj odredbi koja zabranjuje dodatno opterećenje zdravstvenog djelatnika, da je ista ništetna.

5.3. Tuženik ističe, da u prijelaznim i završnim odredbama, u čl. 12. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 36/2024) stoji propisano da će zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 100/18., 125/19., 147/20., 119/22., 156/22. i 33/23.) u kojoj je specijalizant bio u radnom odnosu, a za kojega se utvrdi da na dan stupanja na snagu ovoga Zakona i nadalje ima obvezu naknade troškova specijalističkog usavršavanja sukladno sklopljenom ugovoru o međusobnim pravima i obvezama, ponudit u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, sklapanje sporazuma u kojem će obveza naknade troškova za cijelo razdoblje specijalističkog usavršavanja biti usklađena s odredbama ovoga Zakona. Tužitelj da do danas nije postupio sukladno odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 36/2024), odnosno da nije tuženiku ponudio sklapanje sporazuma, iako je rok za navedeno istekao 01.07.2024.g. iz čega da se može izvući zaključak da za tuženika ne postoji obveza naknade troškova specijalizacije. Tuženik je mišljenja, č ak i da tužitelj nije propustio propisani zakonski rok i da je tuženika u propisanom roku pozvao na sklapanje sporazuma, da bi troškovi specijalizacije tuženika bili u navedenom sporazumu utvrđeni u znatno manjem iznosu nego to traži tužitelj svojom tužbom. Prije svega, da bi bilo potrebno da tužitelj dokaže precizne iznose troškova koje je platio na ime troškova glavnog mentora, mentora i komentora, specijalističkog studija i drugih troškova, a što tužitelj do danas nije dokazao.

6. Tužitelj u podnesku od 11.10.2024. osporava navode tuženika kao potpuno pravno i činjenično promašene. Ističe se da je tuženik svojom slobodnom voljom pristao za slučaj raskida ugovora platiti naknadu u iznosu od jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije kao i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ugovora. Prema tome, tu da se ne radi o nikakvim odredbama kojima se utvrđuju dodatne financijske obveze za zdravstvenog radnika, kako to pokušava pogrešno tumačiti tuženik. Dakle, da je riječ o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete koju se tuženik obvezao platiti u slučaju raskida ugovora, a koja odredba da nije ni nepoštena niti suprotna prisilnim propisima i moralu pa da bi kao takva bila ništetna. Napominje tužitelj kako je tuženik osoba visoke stručne spreme koja je potpuno poslovno sposobna osoba pa da je nejasno radi čega bi tuženik bio stavljen u inferiorniji položaj, posebice kada ugovor istog sadržaja potpisuju i drugi specijalizanti visoke stručne spreme sa zdravstvenim institucijama, konkretno tužiteljem, čiji je osnivatelj Splitsko-dalmatinska županija, a sukladno odredbi članka 4. ZOO-a da je propisana sloboda uređivanja obveznih odnosa pa da je nejasno na kakva se ograničenja prilikom sklapanja ugovora se tuženik poziva.

6.1. Što se tiče dokaza iz kojih bi proizlazilo da je tužitelju nastupila šteta u utuženom iznosu od 29.153,39 EUR, tužitelj ističe da iznos od 26.486,16 EUR predstavlja zbroj naknada iznosa proračunskih osnovica za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, i to za ukupno 60 mjeseci za koliko je ugovorena specijalizacija tuženika kod tužitelja trebala trajati. Dakle, iznos proračunske osnovice iznosi 441,41 EUR, i to upravo za godinu 2022., u kojoj je tuženik neosnovano i protivno svim ugovornim obvezama raskinuo ugovor s tužiteljem. Navedeno jasno proizlazi i iz odredbe članka 35. Zakon o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2022. godinu („NN“ br.: 62/22, 131/22). Osim toga, da je zaračunato upravo 60 mjeseci, koliko je i ugovoreno da će specijalističko usavršavanje tuženika i trajati, na što je tuženik svojim potpisom prihvatio i potvrdio, kao što je bio upoznat i svojim potpisom potvrdio prihvaćanje posljedica otkazivanja ugovora prije isteka specijalističkog usavršavanja, kako je to propisano člankom 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Prema tome, 60 mjeseci (ugovoreno trajanje specijalizacije) x 441,41 (proračunska osnovica) iznosi 26.486,16 EUR-a.

6.1.1. Nadalje, obrazlaže tužitelj, iznos od 1.592,67 EUR, odnosno 12.000,00 kuna da predstavlja iznos troškova poslijediplomskog stručnog studija iz opće interne medicine pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu za tuženika, što da je utvrđeno izjavom tužitelja, Ureda ravnatelja, od 11. veljače 2021. U konto kartici da je jasno naznačeno kako je od strane tužitelja uredno izvršena uplata navedenog iznosa od 1.592,67 EUR-a. Što se tiče daljnjih troškova, koji ukupno iznose 1.074,56 EUR, odnosno 8.096,24 kn, navodi se kako taj iznos predstavlja iznos troškova mentorstva isplaćen u četiri navrata. Trošak mentora prim.spec. HG dr.med. na ime mentorstva, odnosno specijalističkog usavršavanja iz interne medicine za tuženika iznosi 1.891,24 kn, odnosno 251,01 EUR. Daljnji trošak iz dostavljene specifikacije za navedenog mentora iznosi 1.000,00 kn, odnosno 132,72 EUR. Nadalje, trošak mentora doc.dr.sc. EG dr.med. na ime mentorstva, odnosno specijalističkog usavršavanja iz interne medicine za nekoliko specijalizanata, konkretno njih 4 iznosi 11.144,77 kn/1.479,17 EUR. Stoga, kada se taj iznos podijeli na 4 dijela, trošak koji je pao na mentorstvo tuženika iznosi 2.786,00 kn/369,77 EUR. Daljnji trošak navedenog mentora koji proizlazi iz dostavljene obračunske isprave za 4 specijalizanta iznosi 9.674,23 kn/1.283,99 EUR, koji kada se podijeli na 4 dijela, dio tuženika iznosi 2.419,00 kn/321,06 EUR. Zbrojem navedenih troškova mentorstva za tuženika (251,01 EUR + 132,72 EUR + 369,77 EUR + 321,06 EUR) da se dobije u konačnici iznos troškova mentora u visini od 1.074,46 EUR. S obzirom na prednje obrazložene iznose, zbrojem istih, i to 26.486,16 EUR-a (na ime 60 mjeseci ugovorenog trajanja specijalizacije po proračunskoj osnovici), 1.592,67 EUR-a (na ime troškova poslijediplomskog studija) i 1.074,46 EUR-a (na ime troškova mentorstva), dobije se točno iznos koji je utužen i to 29.153,39 EUR-a. Dosljedno svemu iznijetom, da je jasno kako je potraživanje tužitelja osnovano i potkrijepljeno valjanim dokazima.

7. Na pripremnom ročištu od 13.11.2024. tuženik je učinio nespornim da bi trošak poslijediplomskog stručnog studija iz opće interne medicine pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu iznosio 1.592,67 EUR-a, da bi troškovi mentorstva iznosili 1.074,56 EUR te da bi iznos proračunske osnovice u navedenom razdoblju iznosio 441,41 EUR, s tim da tuženik i dalje navodi kako tužitelj ima pravo potraživati samo četiri iznosa proračunske osnovice, a ne 60 kako se to traži ovim postupkom.

8. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem dopisa UG od 3.5.2022. kojim otkazuje Ugovor o suradnji od 31.8.2019., dopisa tužitelja od 8.2.2019. s obrascem prijedloga za odobrenje specijalističkog usavršavanja, dopisa KBC-a Split Ministarstvu zdravstva od 11.12.2018., Ugovora o radu od 10.12.2018., Dodatka ugovora o radu od 8.12.2019., Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine od 10.12.2018. i njegovog dodatka od 8.2.2019., Rješenja Ministarstva zdravstva od 24.1.2019. i 31.5.2022., Odluke tužitelja od 26.7.2022. s kopijom povratnice komercijalnog računa, Fakturiranje troška glavnog mentora i mentora od 29.9.2021., troška mentora HG od 29.9.2021., troška glavnog mentora EG od 29.9.2021., potvrde o izvršenom nalogu od 26.11.2021., obračunske isprave, Odluke tužitelja od 7.9.2020., specifikacije troška glavnog mentora i mentora, izjave ravnatelja tužitelja od 11.2.2021., konto kartice te je pročitana spisu druga priložena dokumentacija i izveden je dokaz saslušanjem tužitelja UG i zakonskog zastupnika tuženika TG.

8.1. Tužbeni zahtjev je osnovan, a protutužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu i troškove specijalističkog usavršavanja, koje se tuženik obvezao platiti tužitelju sklapanjem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u vezi provođenja specijalizacije iz opće interne medicine, KLASA: 131-01/18-01/83, URBROJ: 2181- 149/01-18/01 od 10.12.2018. (dalje - Ugovor o međusobnim pravima i obvezama), u slučaju otkaza ugovora o radu.

9.1. Prema odredbi čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, naknada se određuje u iznosu jedne proračunske osnovice po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, a troškovi specijalističkog usavršavanja su opisani u čl 5. navedenog Ugovora i obuhvaćaju, među ostalim, trošak mentorstva i trošak poslijediplomskog specijalističkog studija.

10. Među strankama nije sporno da bi trošak mentorstva iznosio 1.074,56 EUR, nije sporno da bi trošak poslijediplomskog specijalističkog studija iznosio 1.592,67 EUR-a i nije sporno da bi iznos proračunske osnovice u navedenom razdoblju iznosio 441,41 EUR.

10.1. Sporno je kako se obračunava naknada koju tužitelj potražuje od tuženika po čl. 6. st. 2. Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, odnosno je li se jedna proračunska osnovica obračunava po mjesecu ugovorene obveze rada (ukupno 60 mjeseci) ili po mjesecu trajanju ugovornog odnosa – specijalizacije (ukupno 39 mjeseci).

10.2. Među strankama je sporan pravni osnov tužbenog zahtjeva, s obzirom tuženik tvrdi da su ništetne odredbe čl. 6 i 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Među strankama je sporna osnovanost protutužbenog zahtjeva.

11. Odredbe čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glase:

„U slučaju da specijalizant ne položi specijalistički ispit u najdužem roku od 12 mjeseci od dana završetka specijalističkog usavršavanja, obvezuje se Domu zdravlja isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknade i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene naknade rada nakon završene specijalizacije i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u čl. 5 ovog Ugovora.

U slučaju da specijalizant tijekom specijalističkog usavršavanja, a prije njegovog okončanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita raskine radni odnos s Dom zdravlja dužan je Domu zdravlja u roku od godine dana od dana otkaza Ugovora o radu, isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ovog Ugovora:

Ukoliko specijalizant tijekom specijalističkog usavršavanja, a prije njegovog okončanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita prekine radni odnos s Domom zdravlja i uz pribavljenu suglasnost Ministra zdravstva zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, Županija ili Grad tada nije dužan platiti Domu zdravlja naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ovog Ugovora, već je tu naknadu i troškove Domu zdravlja dužna platiti zdravstvena ustanova s kojom specijalizant zasnuje radni odnos, u roku od godine dana od dana sklapanja Ugovora o radu sa specijalizantom.

U slučaju da Dom zdravlja redovitim ili Izvanrednim otkazom Ugovora zbog kršenja obveza iz radnog odnosa prekine radni odnos sa specijalizantom prije okončanja specijalističkog usavršavanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita, specijalizant se obvezuje Domu zdravlja, u roku od godine dana od dana otkaza Ugovora o radu, isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije kao i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ovog Ugovora.“

11.1. Odredbe čl. 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glase: “Nakon položenog specijalističkog ispita specijalizant je dužan prihvatiti radno mjesto specijaliste opče interne medicine u Ispostavi Trogir Doma zdravlja Splitsko- dalmatinske županije, osim u slučaju okolnosti koje u momentu sklapanja ovog Ugovora nisu predviđene.

Specijalizant je dužan, nakon položenog specijalističkog ispita, ostati u radnom odnosu najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija.“

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje - ZOO/05) ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO/05).Tuženik ništetnost odredbi 6. i 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama (djelomična ništetnost) ističe jer da su navedene odredbe u suprotnosti s prisilnim propisima i jer da su nepoštene.

12.1. Naime, tuženik tvrdi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, na snazi bio Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br, 150/2008, 155/2009, 71/2010, 139/2010, 22/2011, 84/2011, 154/2011, 12/2012, 35/2012, 70/2012, 144/2012, 82/2013, 159/2013, 22/2014, 154/2014, 70/2016, 131/2017, 96/2018, dalje – ZoZZ/08) koji ni u jednom svojem članku nije obvezivao tuženika na bilo kakav rad nakon položenog specijalističkog ispita, a niti na obvezu isplate bilo kakvog iznosa tužitelju u slučaju raskida Ugovora o radu, a što je točno jer navedeni Zakon odredbama od čl. 139. do čl. 144. uređuje pitanja specijalističkog staža, ali bez da stavlja tuženiku navedene obveze na teret, a među strankama je nesporno da ta obveza nije bila stavljena tuženiku na teret ni tada važećim Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine.

12.2. Međutim, stranke kao sudionici obveznog odnosa iz navedenog Ugovora, slobodno uređuju obvezni odnos, a kako to propisuje čl. 2. ZOO/05, ali samo ako to nije suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

12.3. Odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 – dalje ZR/14), propisano je ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno .

13. U Konkretnom slučaju tada važeći ZoZZ/08 i Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine rada, ne propisuju obvezu tuženika da nakon položenog specijalističkog ispita ostanu u radnom odnosu kod tužitelja, odnosno da u suprotnom tužitelju naknadi štetu, ali isto tako ne propisuju drugačije ili zabranu ugovaranja navedene obveze. U takvim okolnostima stranke na temelju čl. 2. ZOO/05 imaju slobodu urediti svoj obvezni odnos na način da odrede njegovo trajanje (čl. 4 Ugovora o međusobnim pravima i obvezama) i da unaprijed ugovore iznos naknade štete za određenu štetnu radnju (čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama), a na šta ih ovlašćuje i odredba čl. 108. st. 1. ZR/14 koja propisuje ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove, da se može unaprijed za određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade štete.

14. Nadalje, tuženik tvrdi da bi sporne odredbe Ugovora o međusobnim pravima o obvezama bile u suprotnosti s odredbom čl. 186. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 100/18., 125/19., 147/20., 119/22., 156/22., 33/23, 36/24, dalje ZoZZ) i jer je tuženik propustio u propisanom roku do 1.07.2024.g. postupiti sukladno čl.12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine“ br. 36/24, dalje ZID ZoZZ) te ponuditi tuženiku sklapanje sporazuma.

14.1. Članak 186. st. 1. ZoZZ propisuje da ako je zdravstveni radnik iz članka 182. stavka 1. ovoga Zakona u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, zahtjevu za donošenje rješenja o odobrenju specijalizacije obvezan je priložiti Ugovor o međusobnim pravima i obvezama vezanim uz specijalističko usavršavanje, sklopljen s poslodavcem. (2) Pri sklapanju ugovora iz stavka 1. ovoga članka obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od propisanog vremena trajanja specijalizacije. (3) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se troškovi specijalizacije u skladu s člankom 191. ovoga Zakona. (4) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne smije sadržavati odredbe kojima se utvrđuju dodatne financijske obveze za zdravstvenog radnika. (5) Za sklapanje ugovora i sklapanje izmjena ugovora iz stavka 1. ovoga članka, u skladu s važećim propisima, odgovoran je ravnatelj zdravstvene ustanove. Čl. 191. ZoZZ određuje sa su troškovi specijalizacije iz članka 188. stavaka 1. i 2. te članka 190. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju. (2) Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa.

14.2. Međutim, čl. 279. ZOZZ propisuje da postupci započeti na temelju Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 12/12., 35/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12., 82/13., 22/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 131/17.) koji nisu dovršeni do stupanja na snagu ovoga Zakona, dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Dakle, citirane odrebe čl. 186. i 191. ZoZZ nisu primjenjive na ovaj predmet, kao ni odredba čl. 12. ZID ZoZZ jer čl. 13. ZID ZoZZ propisuje da će se postupci započeti na temelju članka 184.a Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 100/18., 125/19., 147/20., 119/22., 156/22. i 33/23.), koji nisu dovršeni do stupanja na snagu ZID ZoZZ, dovršit prema odredbama toga Zakona.

15. Tuženik saslušan pred sudom iskazao je da je u trenutku kada je potpisao navedeni Ugovor, isti pročitao i na njega nije imao primjedbi. Iskazao je i to, da iako je nacrt ugovora bio unaprijed pripremljen i predan mu na potpis, da je u trenutku potpisivanja Ugovora bio svjestan, ukoliko ga raskine, da će biti dužan platiti tužitelju naknadu za mentora, glavnog mentora, naknadu bolnici i naknadu za poslijediplomski studij. Međutim, tužitelj iskazuje, da nije očekivao da će uz troškove specijalizacije trebati platiti i naknadu koja se obračunava prema proračunskoj jedinici (penali) i da taj dio nije ni razumio. Tuženik je iskazao da je u isto vrijeme, njih četvoro kandidata dobilo specijalizaciju kod tužitelja i da su svi potpisali iste ugovore. Navodi kako nitko prilikom potpisivanja ponuđenog ugovora na njega nije vršio pritisak za sklapanje takvog ugovora i da od početka pa do kraja trajanja specijalizacije kod tužitelja, nije uputio pisanu primjedbu tužitelju vezano za eventualnu ništetnost odredbi potpisanog ugovora. Iz takvog kazivanja tuženika, proizlazi da je tuženik za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa znao da je potpisao ugovor koji odredbom čl. 4 propisuje njegovo vrijeme trajanja i koji odredbom čl. 6. propisuje da je u slučaju njegovog ranijeg okončanja dužan tužitelju isplatiti naknadu i troškove specijalističkog usavršavanja. Odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama su jasne, jednake i za ostale specijalizante primljene na natječaju kada i tužitelj pa u okolnostima kada tužitelj ni jednom za vrijeme trajanja tog ugovornog odnosa nije prigovorio ravnatelju tužitelja vezano uz sadržaj ugovornih odredbi, u okolnostima kada je tuženik osoba visoke stručne spreme i na koju se nije vršen pritisak da potpiše ugovor takvog sadržaja već je tužitelj imao slobodnu volju potpisati ga ili ne, ne može se zaključiti da bi navedene odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama bile nepoštene.

16. Slijedom svega navedenog proizlazi da odredbe čl. 6. i 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama nisu ništetne već su pravovaljane i obvezuju stranke potpisnice pa je protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži utvrđenje ništetnosti i da su navedene odredbe bez pravnog učinka, valjalo odbiti kao neosnovan.

17. Tuženik je dužan ispuniti obvezu koju je preuzeo sklapanjem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, a kako među strankama nije sporno da je tuženik raskinuo ugovor otkazom koji je dao 3.5.2022. s učinkom od 31.5.2022., dužan je na temelju odredbe čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, isplatiti tužitelju troškove specijalističkog usavršavanja i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije.

18. Članak 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama propisuje da ugovorne strane suglasno utvrđuju kako troškovi specijalizacije obuhvaćaju: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju.

19. U troškove specijalističkog usavršavanja, odnosno troškove specijalizacije spadaju troškovi prema konto kartici (list 98-103 spisa) u ukupnom iznosu od 1.592,67 eura, koje je tužitelj platio, a kako to iskazuje pred sudom ravnatelj tužitelja i za koje je ravnatelj tužitelja dao Izjavu od 11.2.2021. da će tužitelj snositi troškove poslijediplomskog studija za tuženika u iznosu od 12.000,00 kn (1.592,67 eura), a bez koje Izjave tuženik iskazuje da ne bi bio mogao upisati poslijediplomski studij te tuženik ne spori da je trošak poslijediplomskog studija iznosio 1.592,67 eura.

19.1. Nadalje, u troškove specijalističkog usavršavanja, odnosno troškove specijalizacije spadaju troškovi mentorstava, u ukupnom iznosu od 1.074,56 eura (8.094,24 kn), koje je tužitelj u cijelosti isplatio, a kako to proizlazi iz iskaza ravnatelja tužitelja, TG, iz obračuna Troška mentora Katarine Borić (list 33 spisa), iz obračuna Troška glavnog mentora Vedrana EG (list 34 spisa), iz Specifikacije troška glavnog mentora i mentora (list 40 spisa) i iz Potvrde o internetskoj tranakciji- uplati koju je tužitelj izvršio KBC Split na ime troškova mentorstva (list 41 spisa). Naime, tužitelj i KBC Split sklopili su Ugovor o suradnji 31.8.2019. prema kojem je utvrđeno da tuženik, kao specijalizant tužitelja, može obavljati specijalistički staž za doktora medicine u KBC Split, a iz Odluke tužitelja od 7.9.2020. proizlazi da je tužitelju određen EG kao glavni mentor koji za 2020. ostvaruje pravo na naknadu od 1.500,00 kn neto. Tuženik ne spori da ukupni trošak mentorstva iznosi 1.074,56 eura.

20. Vezano uz naknadu iz čl. 6. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, ona se obračunava u iznosu jedne proračunske osnovice po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, a čl. 4. određuje da je specijalizant nakon položenog specijalističkog ispita dužan ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija. Prema tome je tuženik bio u obvezi kod tužitelja biti u radnom odnosu 60 mjeseci, a kako to tvrdi tužitelj, a tuženik ne osporava da bi se o tom slučaju radilo o ukupno 60 mjeseci, ali osporava da tužitelj ima pravo na naknadu obračunatu za 60 mjeseci, smatrajući da se ista treba obračunati razmjerno stvarnom trajanju ugovornog odnosa tužitelja kod tuženika, a to je 39 mjeseci. Međutim, kako su stranke ugovorile da se naknada obračunava po mjesecu ugovorene obveze rada, a ne po mjesecu stvarnog trajanja specijalističkog usavršavanja tužitelja kod tuženika, to tužitelj osnovano traži da se naknada obračuna u iznosu proračunske jedinice pomnoženo s 60 mjeseci ugovorenog trajanja specijalističkog usavršavanja.

20.1. Među strankama nije sporno da ona iznosi 441,41 eur, a kako to proizlazi iz čl. 35. st. 2. Zakona o izvršavanja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2022.godinu („Narodne novine“ br. 62/22, 131/22.). Kada se 441,41 eur pomnoži s 60 mjeseci, dobije se iznos naknade od 26.486,16 eura.

22. Kada se zbroje navedeni iznosi od 1.592,67 eura, 1.074,56 eura i 26.486,16 eura, dobije se 29.153,39 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužitelju, s obzirom je iz svih naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan.

22.1. Tužitelj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15 i 29/18, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/23 – dalje: ZOO), ima pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi kako je to navedeno u izreci presude pod točkom I, a čiji tijek od 1.6.2023. pa do isplate, tuženik posebno ne osporava i čiji je datum tužitelj odredio s danom proteka roka od godinu dana računajući od prestanka ugovora zbog otkaza, a u kojem roku od godine dana je tužitelj, kako to iskazuje TG, pozvao tuženika da mu isplati predmetnu tražbinu.

23. Tužitelju je, s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje ZPP), prema popisanom trošku (list 120-121 spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa) i vrijednosti predmeta spora (29.153,40 eur) određen slijedeći parnični trošak po tužbi: za sastav tužbe - 250 bodova, za sastav podnesaka od 23.10.2023., 3.7.2024., 11.10.2024., 22.10.2024. – za svaki 250 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 11.7.2024., 13.11.2024., 27.5.2025. - za svako 250 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 15.10.2024., 18.2.2025. – za svako 62,50 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude–zatraženih 50 bodova (prema Tbr. 9. t. 3. Tarife ima pravo na 125 bodova, ali sud prema čl. 2. ZPP-a odlučuje unutar stavljenog zahtjeva), što zbrojeno daje 2175 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 5.437,50 eura, a na što je valjalo zbrojiti zatraženi iznos od 500,00 eura na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu (prema Tarifi sudskih pristojbi Tar. br. 1. i 2. ima pravo na po 337,99 eura za sudsku pristojbu za tužbu i za presudu ili ukupno 675,98 eura, ali sud prema čl. 2. ZPP-a odlučuje unutar stavljenog zahtjeva) pa se dobije ukupan iznos od 5.937,50 eura.

23.1. Tužitelju je određen i trošak po protutužbi prema vrijednosti predmeta spora od 6.630,00 eur (čl. 40. st. 5. ZPP-a), u skladu s popisanim troškom i primjenom Tarife kako slijedi: za sastav odgovora na protutužbu-100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 13.11.2024., 27.5.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 18.2.2025. – 25 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što zbrojeno daje 375 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 937,50 eura, a na što je valjalo zbrojiti zatraženi iznos od 500,00 eura na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu (prema Tarifi sudskih pristojbi Tar. br. 1. i 2., Napomena 8. i 9., ima pravo na po 337,99 eura za sudsku pristojbu za protutužbu i za presudu ili ukupno 675,98 eura, ali sud prema čl. 2. ZPP-a odlučuje unutar stavljenog zahtjeva) pa se dobije ukupan iznos od 1.437,50 eura.

23.2. Kada se zbroji 5.937,50 eura i 1.437,50 eura, dobije se 7.375,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade parničnog troška.

23.3. Tužitelju pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Split, 21. srpnja 2025.

sutkinja:

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjeraka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženice

- u spis