REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-2395/2023-6

[adresa] D 5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Florijan Matić, odvjetnik u Rijeci, Korzo 22, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu doprinosa, 18. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-23/23- 01/99, URBROJ: 513-04-23-2 od 25. listopada 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka KLASA: UP/I-416-02/21-06/33, URBROJ: 513-07-08/23-11 od 3. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka KLASA: UP/I-416-02/21-06/33, URBROJ: 513-07-08/23-11 od 3. svibnja 2023. odbijen je zahtjev DD, ovdje tužitelja, za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga, iz razloga što je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da nije protekao zakonom propisani rok za nastup zastare.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavila žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-410-23/23-01/99, URBROJ: 513-04-23-2 od 25. listopada 2023. odbio.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika. U tužbi u bitnom navodi da se na predmetne tražbine kao materijalni propisi primjenjuju Opći porezni zakon i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: Zakon o obveznim odnosima) te da je po oba propisa nastupila zastara porezne obveze. Smatra da je nastupila zastara potraživanja u smislu odredbe članka 108. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona, odnosno zastara prava na naplatu poreznog duga, s obzirom da je u odnosu na sva porezna rješenja protekao rok od 6 godina od isteka godine od kada je zastara počela teći, a da se nije vodio nikakav sudski postupak koji bi bio vezan za naplatu navedene tražbine. Nadalje navodi da je u odnosu na cjelokupnu tražbinu nastupila zastara samog prava iz članka 373. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je proteklo vrijeme od pet godina od kada je dospjelo najstarije neispunjeno potraživanje. Nadalje navodi da tuženik u osporenom rješenju nije objasnio kojim je to založnim pravom, odnosno na kojoj nekretnini predmetno potraživanje osigurano i kad se to dogodilo, jer se to navedenim sudskim postupkom nije dogodilo. Također navodi i da se presudom donesenom u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem P-709/12 od 12. lipnja 2015., nije vršila naplata te tražbine, odnosno taj sudski postupak nije predstavljao postupak prisilne naplate tražbine. Smatra i da nije odlučna činjenica je li predmetni postupak predstavljao postupak na temelju kojeg bi se određena tražbina mogla naplatiti, već je li tim postupkom pokrenut postupak prisilne naplate, s obzirom da je jedino takvim postupkom mogla biti prekinuta zastara izvršenja. Nadalje navodi i da je u ovoj pravnoj stvari tuženik prethodno donio rješenje od 24. veljače 2023., u kojem da se navodi da je nesporno nastupila zastara za naplatu glavnice i kamata, ali da se naplata glavnice duga može naplatiti iz osigurane pokretnine, a da se po osnovi kamata ne može namiriti niti iz takve opterećene stvari. Ističe da prvostupanjsko tijelo, usprkos uputi tuženika iz ranijeg rješenja, nije od ukupnog duga odbilo iznos koji predstavlja kamate i koji se ne može zbog zastare naplatiti niti iz osigurane pokretnine te da je tuženik, suprotno svom stavu, odbio njegovu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, iako je njime prvostupanjsko tijelo odbilo u cijelosti zahtjev tužitelja, a da uopće nije precizirao o kolikom se iznosu tražbine radi, a kako je to bio učinio u svom ranijem, poništenom, rješenju. Dakle, tužitelj ističe da zastara nije prekinuta sudskim postupkom koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci između Republike Hrvatske te tužitelja i SD pod poslovnim brojem P-709/12, a koji postupak da se nije vodio radi utvrđivanja poreza ili naplate poreza, već radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji te taj postupak nije bio ovršni, a samo takav postupak predstavlja sudski postupak koji se vodi i može se voditi radi naplate poreza. Stoga smatra da navedenom parnicom nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 108. stavka 6. Općeg poreznog zakona. Nadalje navodi i da je za tijek zastare potpuno nebitna činjenica što je navodno prvostupanjsko tijelo 30. prosinca 2010. donijelo rješenje kojim je predmetna dugovanja osigurala založnim pravom na pokretninama tužitelja te ih upisala u javne knjige te da ta činjenica sukladno odredbi čl. 109. st. 10. Općeg poreznog zakona ne utječe na tijek zastare, već da samo omogućava poreznom tijelu da se naplati iz osigurane stvari i nakon nastupa zastare. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka pa da po provedenom postupku poništi tuženikovo rješenje i rješenje prvostupanjskog tijela.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

5. Sud je održao ročište za raspravu 4. srpnja 2025., na koje je pristupio samo tužitelj zastupan po opunomoćeniku, a kako je tuženik uredno pozvan, ročište je održano u njegovom odsustvu.

5.1. Tužitelj je na ročištu u bitnom izjavio da ostaje kod navoda iznesenih u tužbi.

6. Među strankama ovoga spora je sporno jesu li upravna tijela pravilno odbila zahtjev tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Na temelju razmatranja svih spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Člankom 108. stavkom 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: Opći porezni zakon), koji je važio u vrijeme pokretanja predmetnog upravnog postupka, propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima. Stavkom 4. propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. Stavkom 6. propisano je da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

10. Člankom 109. stavkom 10. Općeg poreznog zakona propisano je da iznimno od stavka 4., kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

11. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka Sud je utvrdio da je tužitelj 11. veljače 2021. podnio zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga te da je rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-416-02/21-06/33, URBROJ: 513-07-08/21-02 od 28. prosinca 2021., zahtjev tužitelja je djelomično uvažen, a odbijen je zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa koji na dan 1. siječnja 2021. iznosi ukupno 274.663,88 kuna. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koju je tuženik usvojio te je poništio navedeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

12. Uvidom u spis predmeta Sud je utvrdio da su rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka KLASA: UP/I-415-02/2010-001/1028, URBROJ: 513-07-08/2010-01 od 30. prosinca 2010. porezna dugovanja iz predmeta ovoga spora, specificirana u rješenju prvostupanjskog tijela, osigurana založnim pravom na pokretninama ovršenika te je to pravo i upisano u javne knjige Ministarstva unutarnjih poslova, a što su pravilno utvrdila upravna tijela.

12.1. Nadaje je Sud utvrdio da je prvostupanjsko upravno tijelo podnijelo zahtjev za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, a koje je 12. ožujka 2012. Općinskom sudu u Rijeci podnijelo tužbu radi pobijanja darovnog ugovora sklopljenog između tužitelja i njegove supruge SD, a radi nemogućnosti naplate utvrđenog poreznog duga. Navedeni sud je donio presudu poslovni broj P-709/12 od 12. lipnja 2015. kojom je odredio da navedeni darovni ugovor gubi učinak prema Republici Hrvatskoj u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje potraživanja Republike Hrvatske prema tužitelju u iznosu od 429.445,11 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda postala je pravomoćna 18. rujna 2017. Nastavno na navedeno, 14. ožujka 2022. Općinsko državno odvjetništvo podnijelo je prijedlog za ovrhu na nekretnini na temelju ovršne isprave na temelju kojeg je Općinski sud u Rijeci rješenjem poslovni broj: Ovr-402/2022 od 17. svibnja 2022. odredio ovrhu na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a što su sve pravilno utvrdila i obrazložila upravna tijela.

13. Slijedom navedenog su upravna tijela primjenom citiranih odredbi Općeg poreznog zakona pravilno utvrdila da u ovoj stvari nije nastupila zastara prava na naplatu predmetnih dugovanja.

14. Naime, imajući u vidu utvrđeni početak tijeka zastare za svaku obvezu utvrđenu osporenim rješenjima upravnih tijela, kao i propisani zastarni rok, ocjena je Suda da nije protekao propisani zastarni rok za naplatu navedenih obveza. Naime, u skladu s citiranim zakonskim odredbama Općeg poreznog zakona, pravilno su upravna tijela utvrdila da se tražbine koje su osigurane založnim pravom upisanim u javne knjige mogu namiriti iz opterećenih stvari i nakon proteka vremena zastare. Osim toga, potrebno je istaknuti i da je tužba Općinskom sudu u Rijeci u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-709/12, podnesena iz razloga što se ranije utvrđeni porezni dug prethodno nije mogao naplatiti od tužitelja. Naime, osporenim ugovorom o darovanju tužitelj je prenio svoju imovinu na svoju suprugu, zbog čega nije bilo mogućnosti da Republika Hrvatska od tužitelja, odnosno iz njegove imovine, naplati utvrđeni porezni dug. Stoga taj parnični postupak radi pobijanja tužiteljevih radnji, prema mišljenju suda predstavlja postupak, odnosno radnje naplate utvrđenog duga, kao i naknadno pokretanje ovrhe na temelju te presude, te su upravna tijela pravilno utvrdila da tijekom tog postupka naplate utvrđenog poreznog duga, a u skladu s odredbom članka 108. stavak 6. Općeg poreznog zakona, ne teče zastara. S obzirom da su navedeno pravilno i zakonito utvrdila upravna tijela te da su jasno i detaljno obrazložila svoje navode, koje zbog toga prihvaća i ovaj sud, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja sud upućuje na te navode sadržane u obrazloženjima osporenih rješenja.

15. S obzirom da se na zastaru poreznog duga primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona, koje su posebne odredbe (lex specialis), u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima, prema načelu da posebna odredba isključuje primjenu opće odredbe (lex specialis derogat legi generali), neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je uređena zastara potraživanja, a u odnosu na ovu pravnu stvar.

16. U pogledu istaknutog prigovora zastare, a kojeg tužitelj temelji na tvrdnji da je o tome odlučio tuženik u rješenju od 24. veljače 2023., potrebno je istaknuti da je prvostupanjsko tijelo u rješenju od 3. svibnja 2023. navelo da je pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi tuženika, a ocjenjujući osnovanost zahtjeva tužitelja za utvrđenje nastupa zastare prava na naplatu poreza utvrdilo odlučne činjenice. Nadalje, tuženik je u žalbenom postupku ocijenio zakonitost navedenog rješenja prvostupanjskog tijela te je odbio žalbu tužitelja, dajući jasne i zakonite razloge za svoju odluku. Nadalje, i Sud je u ovom sporu ocijenio pravilnost provedenog postupka i zakonitost donesenih rješenja, pri čemu nije utvrdio da je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a iz prethodno navedenih razloga. Stoga, imajući u vidu da su upravna tijela postupala poštujući načelo utvrđivanja materijalne istine, propisano člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: Zakon o općem upravnom postupku), i načelom zakonitosti, propisanim člankom 5. Zakona o općem upravnom postupku ocjena je Suda da su osporena rješenja pravilna i zakonita te da je neosnovan tužbeni navod tužitelja koji se odnosi na prigovor zastare prava na naplatu utvrđenih obveza.

17. Osim toga, valja istaknuti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u predmetu iste činjenične i pravne osnove među istim strankama, presudom poslovni broj: Usž- 125/2025-2 od 11. ožujka 2025., u svezi tužiteljevog prigovora zastare istaknuo da navod tužitelja da se u predmetnoj tražbini nalaze kamate nije osnovan, jer da iz spisa predmeta proizlazi da je porezno tijelo utvrdilo da za glavnicu duga doprinosa nije nastupila zastara prava na naplatu s obzirom da je dug doprinosa osiguran založnim pravom na pokretninama tužitelja.

18. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: Zakon o upravnim sporovima) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

19. Tužitelj je postavila zahtjev za naknadu troškova spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura., međutim, kako nije uspjela u sporu, zahtjev joj je sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbijen.

U Rijeci 18. srpnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Florijanu Matiću, odvjetniku u Rijeci, Korzo 22

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5