Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-6244/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Sanje Gospočić, predsjednice vijeća te Tomislava Tomašića i Jasne Momirović, članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Privredna banka Zagreb d.d. koju brani Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., iz Zagreba, okrivljene odgovorne osobe ĆV, kojeg brani Slaven Marić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Domagoj Dumančić, Željka Rajković i Slaven Martić, iz Zagreba i okrivljene odgovorne osobe PV, kojeg brani Mladen Ćorić, odvjetnik iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 9. stavka 1. točke 2. i stavka 2. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa (»Narodne novine«, br. 136/24.) i dr., odlučujući o žalbama tužitelja Hrvatske narodne banke, okrivljene pravne osobe Privredne banke Zagreb d.d. i okrivljene odgovorne osobe ĆV, te okrivljene odgovorne osobe PV, podnesenim protiv rješenja o prekršaju Ministarstva financija Republike Hrvatske, Financijskog inspektorata, KLASA: 440-08/23-04/822, URBROJ: 513-08-01/102-25-67, od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Prihvaćanjem žalbe tužitelja Hrvatske narodne banke, kao osnovane, ukida se rješenje o prekršaju u pobijanom dijelu, zbog prekršaja iz članka 179. stavka 2. točaka 7. i 13. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu (»Narodne novine«, br.66/18.) i predmet u ovom dijelu vraća prvostupanjskom tijelu državne uprave koje vodi prekršajni postupak na ponovni postupak i odlučivanje.

II Djelomično se prihvaća žalba okrivljene odgovorne osobe PV kao osnovana, te se preinačuje pobijano rješenje o prekršaju u dijelu kojim je odlučeno o obustavi prekršajnog postupka protiv njega, na način da se u odnosu na troškove prekršajnog postupka u izreci tog rješenja dodaje: „Na temelju članka 140. stavka 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točaka 2. do 5. i točke 7. ovoga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu TV.“

III U preostalom dijelu, žalba okrivljene odgovorne osobe PV je za sada bespredmetna.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljene pravne osobe Privredna banka Zagreb d.d. i okrivljene odgovorne osobe ĆV i potvrđuje pobijano rješenje o prekršaju, glede prekršaja iz članka 9. stavka 1. točke 2. i stavka 2. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa i prekršaja iz članka 179. stavka 2. točke 8. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu (»Narodne novine«, br. 66/18. i 114/22.).

II Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba Privredna banka Zagreb d.d. i okrivljena odgovorna osoba ĆV dužni su naknaditi trošak prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 400,00 (četiristo) eura, svaki, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem o prekršaju okrivljena pravna osoba Privredna banka Zagreb d.d. i okrivljena odgovorna osoba ĆV proglašeni su krivima, te je okrivljenoj pravnoj osobi Privredna banka Zagreb d.d. izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 5.300,00 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi ĆV, ukupna novčana kazna u iznosu od 900,00 eura, zbog prekršaja iz članka 9. stavka 1. točke 2. i stavka 2. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa, činjenično opisanog, u točki 1) i prekršaja iz članka 179. stavka 2. točke 8. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu, činjenično opisanog u točki 2) izreke pobijanog rješenja o prekršaju.

2. Istim rješenjem o prekršaju, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona, u vezi s člankom 190. stavka 2. istog Zakona, obustavljen je prekršajni postupak protiv okrivljene pravne osobe Privredna banka Zagreb d.d. i okrivljene odgovorne osobe ĆV, radi prekršaja iz članka 179. stavka 2. točaka 7. i 13. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“, br. 66/18.).

3. Nadalje, na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona u svezi s člankom 190. stavka 2. istog zakona protiv okrivljene odgovorne osobe PV, obustavljen je prekršajni postupak, radi prekršaja iz članka 8. stavka 1. točke 2. i stavka 3. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa (»Narodne novine«, br. 50/16. i 16/20.) i prekršaja iz članka 179. stavka 2. točaka 7., 8. i 13. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“, br. 66/18.).

4. Okrivljenici Privredna banka Zagreb d.d. i ĆV, obvezani su platiti troškove prekršajnog postupka, i to okrivljena pravna osoba Privredna banka Zagreb d.d. u paušalnom iznosu od 300,00 eura, a okrivljena odgovorna osoba ĆV u paušalnom iznosu od 120,00 eura.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja o prekršaju u odnosu na prekršaje iz točke 2. i 4. optužnog prijedloga, glede kojih je obustavljen prekršajni postupak protiv okrivljene pravne osobe Privredna banka Zagreb d.d. i okrivljene odgovorne osobe ĆV. Za prekršaj iz točke 2. optužnog prijedloga, žalba je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona. Za prekršaj iz točke 4. optužnog prijedloga, žalba je podnesena također zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 8. i 11. Prekršajnog zakona.

6. Žalitelj (tužitelj) u žalbi u bitnome ističe u odnosu na točku 2. optužnog prijedloga, da je tijelo postupka obustavilo prekršajni postupak za predmetni prekršaj uz obrazloženje da pružatelj platnih usluga kojem je podnesen nalog za plaćanje za jednokratnu platnu transakciju putem platnog instrumenta koji je obuhvaćen okvirnim ugovorom s drugim pružateljem platnih usluga nije obvezan dati ili učiniti raspoloživim informacije koje su već dane ili će biti dane korisniku platnih usluga na temelju tog okvirnog ugovora. Tijelo postupka pri tome naglašava da tužitelj nije utvrđivao tko su izdavatelji kartica i što su s njima korisnici platnih usluga imali ugovoreno, jesu li u okvirnom ugovoru uredili pitanje postupka davanja suglasnosti, te zaključuje da stoga nije moguće utvrditi je li I-okrivljena uopće bila u obvezi dati korisniku platnih usluga navedene podatke. Tijelo postupka navedeno stajalište temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a uz to su razlozi izneseni u rješenju o prekršaju u potpunosti nejasni i proturječni sami sebi i zapisniku o glavnoj raspravi na temelju kojeg su doneseni. Žalitelj ističe da je tijekom postupka opetovano objašnjavao što su jednokratne platne transakcije te na koji se način one razlikuju od platnih transakcija obuhvaćenih okvirnim ugovorom.

Tijelo postupka obustavilo je prekršajni postupak u odnosu na točku 2. optužnog prijedloga s obrazloženjem da tužitelj nije utvrdio tko su izdavatelji kartica korištenih na bankomatima I-okrivljene. Žalitelj ističe da nije niti potrebno utvrđivati navedenu činjenicu, jer se prekršaj odnosi na način davanja informacija korisnicima platnih usluga putem ekrana bankomata, a ne je li točno određeni korisnik dobio točno određene informacije. Ukazuje da je tijelo isti pravni pristup primijenilo u odnosu na točke 1. i 3. optužnog prijedloga te u sličnim predmetima, dok je u odnosu na točku 2. od njega odstupilo bez obrazloženja. Žalitelj nadalje naglašava da tijelo postupka pogrešno tumači tijek platnih transakcija na bankomatu, jer se suglasnost daje pružatelju usluge na bankomatu (I-okrivljenoj), a ne izdavatelju kartice, zbog čega se taj postupak ne može urediti okvirnim ugovorom između korisnika i izdavatelja kartice. Također, ukazuje na paušalnu ocjenu tijela da tužitelj nije dokazao da izdavatelj kartice nije mogao dati informacije o postupku davanja suglasnosti, pri čemu se uopće ne osvrće na iznesenu argumentaciju tužitelja iznesenu tijekom postupka, što ponavlja u ovoj žalbi, niti je obrazložilo na temelju čega je zaključilo da bi izdavatelj kartice mogao korisniku platnih usluga dati informacije o postupku davanja suglasnosti na bankomatu drugog pružatelja platnih usluga. Kao jedini dokaz koristi se iskaz svjedoka GV, iako je u zapisnika o glavnoj raspravi od 12. srpnja 2024. jasno da je svjedok na konkretno pitanje odgovorio sljedeće: "Na upit braniteljice I-okrivljene je li moguće da prethodne opće informacije iz čl. 18. Zakona o platnom prometu u odnosu na uslugu podizanja gotovine na bankomatu uz istovremeno pružanje DCC usluge budu dane ili učinjene raspoloživima korisniku već od strane izdavatelja platnih kartica na temelju s njima sklopljenih okvirnih ugovora ? Svjedok odgovara: Ne" (str. 6 zapisnika o glavnoj raspravi). U nastavku iskaza svjedok je naveo da određene informacije korisniku platnih usluga mogu dati izdavatelji platnih kartica, no da određene informacije daju pružatelji platnih usluga na bankomatu, te ni u kojem trenutku nije naveo da nije siguran moraju li te informacije biti navedene na ekranu bankomata niti to proizlazi iz njegovog iskaza. Budući da tijelo postupka kao jedini dokaz koristi izjave svjedoka GV te tvrdi da je svjedok naveo nešto što nije zabilježeno u zapisniku o glavnoj raspravi, jasno je da se radi o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka. Uz to, budući da tijelo postupka nije uzelo u obzir postavljena pitanja i kontekst odgovora koje svjedok jest dao, te da u potpunosti zanemaruje odlučne notorne činjenice koje bi dovele do zaključka da je nedvojbeno ostvareno biće prekršaja, razvidno je da je činjenično stanje u odnosu na točku 2. optužnog prijedloga pogrešno utvrđeno.

Tijelo postupka također navodi da Zakon o platnom prometu ne propisuje obvezu davanja informacija o različitom postupku davanja i opoziva suglasnosti, već samo obvezu davanja informacija o postupku davanja i opoziva suglasnosti. Žalitelj u tom pogledu naglašava da Zakon o platnom prometu u članku 18. stavku 1. točki 5. zahtijeva da pružatelj platnih usluga korisniku platnih usluga da druge relevantne informacije iz članka 23. Zakona o platnom prometu, a što uključuje postupak davanja i opoziva suglasnosti za izvršenje platne transakcije. Međutim, žalitelj smatra da navedenu odredbu treba tumačiti na način da svaka dana informacija mora biti potpuna i točna, tj. da pružatelj platnih usluga ne izvršava svoju obvezu iz citiranog članka Zakona o platnom prometu davanjem netočne, nepotpune ili zavaravajuće informacije. Davanje informacije o tome da se postupak za davanje i opoziv suglasnosti na istom bankomatu razlikuje ovisno o vrsti transakcije i konkretnom ekranu bankomata na kojem se suglasnost daje ili opoziva, u konkretnom je slučaju potrebna kako bi se informacija dana korisniku platnih usluga smatrala točnom i potpunom.

7. Žalitelj (tužitelj) u žalbi u bitnome ističe u odnosu na točku 4. optužnog prijedloga da je tijelo postupka u prvom stupnju obustavilo prekršajni postupak s obrazloženjem da korisnik platnih usluga na bankomatu nije primatelj plaćanja već samo platitelj te stoga nije ostvareno biće prekršaja iz članka 179. stavka 2. točke 13. Zakona o platnom prometu kojim se štiti samo primatelj plaćanja. Međutim, čitajući obrazloženje rješenja o prekršaju, razvidno je da je tijelo postupka pogrešno razumjelo prekršaj koji se okrivljenicima stavlja na teret te se rješenjem o prekršaju zapravo obustavlja prekršajni postupak za prekršaj koji okrivljenicima nije niti stavljen na teret. Pri tome o prekršaju koji okrivljenicima jest stavljen na teret nije odlučeno. Uz to je tijelo postupka pogrešno utvrdilo činjenicu tko se smatra primateljem plaćanja.

Tijelo postupka pogrešno shvaća prekršaj koji je u optužnom prijedlogu opisao tužitelj. Naime, u obrazloženju rješenja o prekršaju tijelo postupka navodi da se okrivljenicima stavlja na teret da okrivljenici "nisu odmah nakon izvršenja jednokratnih platnih transakcija podizanja gotovine s preračunavanjem valuta na bankomatu tj. nakon isplate gotovine, korisnicima tih platnih transakcija (...) davali niti činili raspoloživim razumljivim riječima informaciju o iznosu naknade za preračunavanje valuta (koja se prema članku 5.a stavku 1. Uredbe 924/2009 odnosno članku 4. stavku 1. Uredbe 2021/1230 izražava u postotnoj marži u odnosu na posljednje dostupne referentne devizne tečajeve za euro koje je izdala ESB) kao iznosu pojedine naknade koju snosi korisnik kao primatelj plaćanja, pri čemu su počinili prekršaj iz članka 179. stavka 2. točke 13. Zakona o platnom prometu." Tijelo postupka se u rješenju o prekršaju zatim isključivo osvrće na to da je zaštićeno dobro prema Uredbi (EU) 2021/1230 platitelj, te da se stoga podaci o naknadi za preračunavanje valuta iskazanoj u obliku postotne marže moraju dati samo platitelju. Tijelo postupka zatim naglašava da se okrivljenicima stavlja na teret da nisu dali podatak o postotnoj marži na razumljiv način primatelju plaćanja, što oni uslijed shvaćanja zaštićenog dobra nisu bili niti dužni učiniti. Iz navedenog proizlazi da tijelo postupka smatra da je bit prekršaja da primatelju plaćanja nije na neutralan i razumljiv način priopćena informacija o naknadama za preračunavanje valuta izražena kao postotna marža u odnosu na posljednji dostupan referentni tečaj ESB-a., tj. prekršaj pod točkom 4. optužnog prijedloga smatra identičnim prekršaju iz točke 1. optužnog prijedloga. Navedeno shvaćanje je netočno, a tijelo postupka je u obrazloženju previdjelo drugi dio činjeničnog opisa prekršaja koji je ključan za kvalifikaciju djela, a koji se tiče ostalih stavki navedenih na potvrdi o izvršenoj platnoj transakciji.

Uzimajući u obzir navedeno, kod nekih platnih transakcija platitelj i primatelj plaćanja mogu biti ista osoba, kao što je to slučaj kod podizanja gotovine na bankomatu. Kod platne transakcije podizanja gotovine na bankomatu korisnik platnih usluga je s jedne strane platitelj jer se za iznos platne transakcije tereti njegov račun, a istodobno je i primatelj plaćanja jer prima isplatu novčanih sredstava na bankomatu. U suprotnome se podizanje gotovine na bankomatu niti ne bi moglo smatrati platnom transakcijom. Uslijed svega navedenoga razvidno je da je tijelo postupka pogrešno utvrdilo činjenično stanje. Povrh toga, budući da je tijelo postupka u odnosu na prekršaje pod točkama 1. i 2. izreke rješenja o prekršaju zaključilo da se radi o platnim transakcijama, a da su se i ti prekršaji ticali podizanja gotovine na bankomatu, tijelo postupka proturječi vlastitim navodima i zaključcima iz rješenja o prekršaju te su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni.

8. Okrivljena pravna osoba Privredna banka Zagreb d.d., u žalbi, koja je podnesena putem branitelja, u bitnome ističe u odnosu na točku 1) izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja da je prvostupanjsko tijelo počinilo bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Navodi da nije obrazloženo na temelju kojih konkretnih dokaza je zaključeno da je upravo na dan 3. kolovoza 2021. provedena transakcija podizanja gotovine u HRK uz preračunavanje valuta platnim karticama s računom u valuti različitoj od HRK, tj. u stranoj valuti, budući da su podaci o prihodima dostavljeni za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna 2021., a ne za konkretni dan koji se stavlja na teret. Također ukazuje da činjenični opis ne sadržava sve bitne elemente bića prekršaja jer nisu navedene konkretne platne transakcije inicirane od strane korisnika 03.08.2021., niti konkretni razlozi zbog kojih bi način pružanja informacije o ukupnim naknadama bio neneutralan i nerazumljiv. Okrivljena tvrdi da nije obrazloženo zašto bi korištenje izraza „omjer između PBZ i ESB tečaja“ umjesto „postotna marža“ predstavljalo povredu, s obzirom da se navedeni pojam ne smatra izričito zadanim terminom prema relevantnim Uredbama EU, a što potvrđuje i iskaz svjedoka – voditelja nadzora. Drugim riječima, nije navedeno iz kojeg razloga bi i na koji način korištenje pojma „omjer između PBZ i ESB tečaja" uz ispravni postotni iznos narušilo neutralnost i razumljivost načina priopćavanja korisnicima informacije o ukupnim naknadama za preračunavanje valuta, a koja informacija se iskazuje kao postotna marža u odnosu na posljednje dostupne referentne devizne tečajeve za euro koje je izdala Europska središnja banka. Žaliteljica ističe da je l-okrivljenu temeljem članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona već u fazi ispitivanja optužnog prijedloga bilo potrebno osloboditi od predmetne optužbe, budući da djelo koje joj se stavlja na teret nije prekršaj. Naime, u predmetnom činjeničnom opisu nisu sadržana sva bitna zakonska obilježja bića djela koje se l-okrivljenoj pravnoj osobi stavlja na teret, i to: navođenje konkretnih platnih transakcija podizanja gotovine na bankomatu iniciranih od strane korisnika / platitelja dana 03. kolovoza 2021. te navođenje konkretnih i jasnih razloga zašto način pružanja informacije o ukupnim naknadama od strane I-okrivljene pravne osobe ne bi bio neutralan ni razumljiv. Okrivljena nadalje navodi da nije utvrđeno je li na dan 03.08.2021. bila izvršena na bilo kojem bankomatu I-okrivljene pravne osobe barem jedna platna transakcija podizanja gotovine u HRK uz preračunavanje valuta platnim karticama s računom u valuti različitoj od HRK tj. u stranoj valuti uz korištenje upravo hrvatskog jezika, Također tvrdi da nije utvrđeno da su na taj dan uopće postojale predmetne transakcije, niti gdje bi one bile izvršene, pa smatra da je činjenični opis manjkav.

9. U odnosu na točku 2) izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja o prekršaju žaliteljica (okrivljena pravna osoba) osporava prekršaj zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, pogrešne i nepotpune ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede materijalnog prava. Navodi da iz obrazloženja ne proizlazi kojim je dokazima i iz kojih razloga je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je upravo dana 3. kolovoza 2021. na bankomatu na adresi [adresa] provedena bilo kakva platna transakcija podizanja gotovine uz preračunavanje valuta putem izbornika na ekranu broj 5. Ističe da se konkretne transakcije tog dana ne navode u činjeničnom opisu, a ni u spisu ne postoji dokaz o lokaciji bankomata niti o postojanju konkretne DCC transakcije upravo na dan navodnog prekršaja. Podatak o broju i vrijednosti transakcija koji je l-okrivljena dostavila ovlaštenom tužitelju tijekom nadzora odnosi se na cjelokupno razdoblje od 01.01.2021. do 30.09.2021., odnosno na cjelokupno razdoblje koje je optužnim prijedlogom inkriminirao ovlašteni tužitelj, a iz čega se ne može ni na koji način nedvojbeno utvrditi i zaključiti da bi takvih transakcija / prihoda od transakcija bilo i upravo na dan 03.08.2021., pri čemu prvostupanjsko tijelo u odnosu na konkretno 03.08.2021. niti ne daje nikakvo objašnjenje niti razloge. Nije navedeno iz kojih razloga prvostupanjsko tijelo smatra / zaključuje da je na dan 3. kolovoz 2021., u prvostupanjskoj odluci naveden kao dan počinjenja predmetnog navodnog prekršaja, provedena bilo kakva platna transakcija podizanja gotovine u HRK uz preračunavanje valuta platnim karticama s računom u valuti različitoj od HRK tj. u stranoj valuti upravo na bankomatu koji bi se navodno nalazio na adresi: [adresa]. U pobijanom prvostupanjskom rješenju se ne navode nikakvi razlozi o ovakvom određenju mjesta i načina počinjenja predmetnog navodnog prekršaja, odnosno ne navodi / obrazlaže se ni da bi na toj adresi uopće postojao bilo kakav bankomat l-okrivljene, niti da bi postojao neki drugi razlog ovakvog određenja mjesta i načina počinjenja navodnog prekršaja. Žaliteljica smatra da je činjenični opis manjkav te da ne sadržava bitna zakonska obilježja prekršaja iz članka 179. stavka 2. točke 8. Zakona o platnom prometu. Navodi kako je za valjano postojanje prekršaja nužno da postoji konkretna jednokratna transakcija u kojoj propisane informacije nisu dane na lako dostupan, razumljiv i sveobuhvatan način, a činjenični opis to ne sadržava. Ističe da se ne radi o „ponovnoj ponudi“ transakcije na ekranu broj 5, već o završnoj potvrdi već ponuđene usluge, pri čemu su sve informacije prethodno dane na ekranu broj 4. Žaliteljica navodi da nije zakonom propisano na kojem točno ekranu bankomata se moraju dati informacije niti da moraju biti prikazane na jednom ekranu. Korisnici su se, prema žaliteljici, mogli vratiti na prethodni ekran, a iste informacije su bile dostupne i na internetskoj stranici banke. Također osporava da pristup informacijama nije bio lako dostupan, budući da je povratak na prethodni ekran bio moguć i brz. Smatra da prvostupanjsko tijelo pogrešno tumači kriterije „jednostavnog i sveobuhvatnog oblika“. Na temelju navedenog, žaliteljica smatra da prvostupanjsko tijelo nije nedvojbeno utvrdilo da bi konkretna transakcija bila izvršena 3. kolovoza 2021., niti da bi na navedenom bankomatu došlo do povrede obveze informiranja korisnika, te predlaže ukidanje pobijanog dijela rješenja i oslobađanje od odgovornosti.

10. Okrivljena odgovorna osoba ĆV, putem branitelja podnio je žalbu protiv dijela rješenja, za djela opisana pod točkama 1) i 2), pobijajući isto iz svih dopuštenih žalbenih razloga. Bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvenstveno su počinjene time što je izreka proturječna razlozima rješenja; u rješenju nisu uopće navedeni razlozi odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni potpuno su nejasni, paušalni i u znatnoj mjeri proturječni sami sebi i izvedenim dokazima; o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju pojedinih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika; povrijeđeno je II.-okrivljenikovo pravo obrane, a koje povrede su utjecale na donošenje pobijanog rješenja; prvostupanjsko tijelo pri pripremanju i u tijeku glavne rasprave odnosno postupka, kao i pri donošenju rješenja nije primijenilo odnosno nepravilno je primijenilo odredbe PZ-a, a što je utjecalo na pobijano rješenje. Povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava prvenstveno su počinjene time što je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi je li djelo za koje se protiv II.-okrivljenika vodi postupak uopće prekršaj, prvostupanjsko tijelo propustilo je uopće utvrđivati krivnju II.-okrivljenika pa onda i utvrditi te pravilno cijeniti okolnosti koje isključuju krivnju II.-okrivljenika. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je ostvaren time što je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi činjenice potrebne za prosudbu ima li djelo koje se II.-okrivljeniku stavlja na teret sve elemente bića ovog prekršaja; činjenice koje je prvostupanjsko tijelo našlo kao utvrđene (a koje ne dokazuju da je ostvareno biće predmetnog prekršaja) pretežito su temeljene na ispravama (zapisniku ovlaštenog tužitelja) koji je među strankama sporan, i to bez da je omogućilo II.-okrivljeniku da preispita takav dokaz, a sve dokaze predložene radi preispitivanja sadržaja tog zapisnika, prvostupanjsko tijelo je odlučilo ne izvesti (bez dostatnog obrazloženja zašto ti dokazni prijedlozi nisu izvedeni); uopće nisu utvrđivane okolnosti potrebne za prosudbu stupnja krivnje II.-okrivljenika; uopće nije u dokaznom postupku razmotrena većina isprava koje je I.-okrivljenik dostavio kao dokaze u ovom postupku; nije saslušan svjedok kojeg je predložila obrana, a pritom nisu dati valjani razlozi takve odluke; nije pribavljena dokumentacija koju je predložila obrana II.-okrivljenika, a iz koje je moguće provjeriti vjerodostojnost obrane II.-okrivljenika, kao i cjelokupni proces uvođenja predmetne DCC usluge i kasnijih izmjena, a koji su ključni za utvrđenje odgovornosti II.-okrivljenika.

Prvostupanjsko tijelo postupilo je protivno odredbi članka 176. PZ-a, kada je dopisom pozvalo ovlaštenog tužitelja da dopuni i ispravi optužni prijedlog broj 805-XII-1337/PK-2022 od 30. ožujka 2023., a što je ovlašteni tužitelj učinio, te je 25. siječnja 2024. dostavio podnesak kojim je ispravio činjenični opis točke 2. i 4. optužnog prijedloga. Naime, citiranom odredbom čl. 176. st. 1. PZ-a, izmjena, proširenje ili podnošenje novog optužnog prijedloga moguće je ako u tijeku glavne rasprave izvedeni dokazi pokazuju drugačije činjenično stanje nego je izloženo u optužnom prijedlogu. U konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo je prije zakazivanja glavne rasprave zatražilo izmjenu optužnog prijedloga, dakle, bez da je izveden bilo koji dokaz, čime se povrijeđeno akuzatorno načelo prekršajnog postupka. Ukoliko je prvostupanjsko tijelo temeljem čl. 161. st. 2. PZ-a, prilikom ispitivanja optužnog prijedloga i utvrđivanja postojanja okolnosti zbog kojih nije moguće voditi prekršajni postupak, utvrdilo nedostatke u optužnom prijedlogu bilo je potrebno temeljem čl.161. st. 6. PZ-a, odmah donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, dakle, prvostupanjsko tijelo nema u toj fazi postupka procesne ovlasti pozivati na ispravak optužnog prijedloga. Nakon otvaranja glavne rasprave, te činjenice da je II.-okrivljenik reagirao na vremenski okvir u kojem je utvrđena njegova odgovornost, podneskom od 12. travnja 2024. godine, ovlašteni tužitelj ponovno je izmijenio optužni prijedlog, proširujući isti na III.-okrivljenika, te mijenjajući razdoblje za koje tereti II.-okrivljenika, pozivajući se na odredbe iz članka 176. stavak 1. PZ-a. Analizirajući činjenični opis prekršaja, za djela pod točkama 1. i 2. pobijanog rješenja, žalitelj ukazuje kako se ponavljaju nedostaci iz samog optužnog prijedloga, u pogledu bitnih elemenata propisanih člankom 160. stavak 2. točka 5. i 6. PZ-a, a koji se odnose na činjenični opis radnje prekršaja iz kojeg proistječe zakonsko obilježje prekršaja, vrijeme i mjesto počinjenja prekršaja, sredstvo kojim je počinjen prekršaj te i ostale bitne okolnosti za točno određenje prekršaja.

11. Okrivljena odgovorna osoba TV putem branitelja podnio je podnesak koji je naslovio prijedlog III. okrivljene odgovorne osobe za donošenje rješenja o troškovima postupka podredno žalba u odnosu na troškove postupka, u kojem u bitnom ističe da je branitelj, odvjetnik Mladen Čorić zaprimio pobijano rješenje 15. svibnja 2025. te III. okrivljena osoba ovim putem podnosi zahtjev za donošenje rješenja o troškovima prekršajnog postupka, a podredno izjavljuje žalbu u odnosu na dio rješenja u kojem nije odlučeno o troškovima obrane III. okrivljene odgovorne osobe. Odredbom članka 140. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da u odluci kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija ili kojom se postupak obustavlja odlučit će se i o troškovima postupka. U slučaju kad je protiv okrivljenika postupak obustavljen, u skladu s člankom 140. stavkom 2. Prekršajnog zakona, troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2. do 5. i točke 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava suda, to jest u ovom slučaju tijela koje vodi postupak. Troškovi iz članka 138. stavka 2. točke 7. Prekršajnog zakona obuhvaćaju nužne izdatke i nagradu branitelja okrivljenika. U ovom postupku III. okrivljena odgovorna osoba TV bio je zastupan po branitelju – odvjetniku Mladenu Čoriću, koji je prije kraja glavne rasprave 12. ožujka 2025. u spis priložio troškovnik kojim je zatraženo dosuđivanje troškova obrane III. okrivljene osobe PV. Dakle, naslovno tijelo je bilo dužno već u rješenju kojim je u odnosu na TV postupak obustavljen odlučiti o nagradi i nužnim izdacima branitelja. Budući da naslovno tijelo nije već u rješenju kojim je odlučilo o obustavi postupka o odnosu na TV odlučilo o troškovima nagrade branitelju – odvjetniku Mladenu Ćoriću, onda naslovno tijelo u skladu s člankom 140. stavkom 8. Prekršajnog zakona o troškovima može odlučiti naknadnim rješenjem. Posebno se ističe kako je branitelj nagradu za rad troškovnikom predanim u spis zatražio u skladu s važećim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Slijedom navedenog, predlaže naslovnom tijelu da donese posebno rješenje kojim će odlučiti o troškovima, u skladu s troškovnikom predanim u spis.

12. Žalitelji predlažu da se radi razloga navedenih u žalbama, iste prihvate.

13. Žalba tužitelja je osnovana, a žalbe okrivljene pravne osobe Privredna banka Zagreb d.d. (dalje u tekstu: okrivljena pravna osoba) i okrivljene odgovorne osobe ĆV (dalje u tekstu: okrivljena odgovorna osoba) su neosnovane.

14. Žalba okrivljene odgovorne osobe PV je djelomično osnovana, a djelomično bespredmetna.

15. Rješavajući predmet i ispitujući pobijano rješenje u smislu članka 202. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) utvrdio je da činjenično stanje u postupku koji je prethodio donošenju odluke o obustavi prekršajnog postupka glede inkriminiranih prekršaja iz članka 179. stavka 1. točaka 7. i 13. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu nije pravilno i u potpunosti utvrđeno, na što osnovano ukazuje žalitelj (tužitelj). S obzirom na iznesene argumente, tužitelj u žalbi iznosi uvjerljive razloge za preispitivanje odluke kojom je protiv okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe obustavljen prekršajni postupak.

16. Žalitelj (tužitelj) u žalbi ističe, a vezano za prekršaj iz članka 179. stavka 1. točke 7. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu da se okrivljenicima stavlja na teret da na bankomatu korisnicima platnih usluga nisu davali na razumljiv način informacije o različitim načinima davanja suglasnosti za provođenje dviju vrsta platnih transakcija kada bi na bankomatu bila korištena kartica povezana s računom u valuti koja nije bila kuna tj. platna transakcija bez DCC-a i uz DCC. Razlika se sastoji u postupku davanja suglasnosti, tj. u tome u kojem trenutku korisnik platnih usluga daje suglasnost za izvršenje platne transakcije. Korisniku bi se prvo pokazivao jedan ekran na kojem su se nudile obje vrste transakcija. Ako bi korisnik platnih usluga odabrao transakciju bez DCC-a, tj. odabrao izbornik "TERETITI U HRK" bio je preusmjeren na novi ekran na kojem su mu se ponovno nudile obje vrste transakcija. Tek ponovnim odabirom izbornika "TERETITI U HRK" transakcija bi se izvršila, tj. tek tim odabirom bi dao suglasnost za izvršenje platne transakcije. S druge strane, ako bi korisnik platnih usluga na prvom ekranu odabrao izbornik "TERETITI U (određena strana valuta tj. valuta računa platne kartice)" platna transakcija odmah bi bila izvršena i korisnik ne bi bio preusmjeren na novi ekran na kojem bi mu se ponovno nudila i druga vrsta transakcije. Drugim riječima, korisnik platnih usluga već bi na prvom ekranu dao svoju suglasnost za izvršenje platne transakcije. Pri tome korisnik ni na koji način nije bio informiran o tome da za jednu vrstu platne transakcije suglasnost daje na drugačiji način odnosno u drugom trenutku. Nadalje, tužitelj smatra da se informacije o davanju i opozivu suglasnosti za platne transakcije moraju prikazivati izravno na bankomatu te da nije potrebno utvrđivati s kojim su pružateljem usluga korisnici imali ugovor.

17. Člankom 179. stavkom 2. točkom 7. Zakona o platnom prometu propisano je sankcioniranje pružatelja platnih usluga iz stavka 1. ovoga članka: 7. ako u slučaju jednokratne platne transakcije ne da ili ne učini raspoloživima sve informacije propisane odredbama članka 18. stavaka 1. i 3. ovoga Zakona. Člankom 18. stavkom 1. točkom 5. istog Zakona propisano je da je pružatelj platnih usluga dužan prije nego što se korisnik platnih usluga obveže ponudom ili ugovorom o jednokratnoj platnoj transakciji, dati ili učiniti raspoloživim korisniku platnih usluga sljedeće informacije o svojoj usluzi: 5. druge relevantne informacije iz članka 23. ovoga Zakona koje se odnose na tu platnu transakciju. Nadalje, člankom 23. stavkom 1. točkom 2.c) istog Zakona propisano je: „(1) Pružatelj platnih usluga dužan je dati korisniku platnih usluga prije nego što se korisnik platnih usluga obveže ponudom ili okvirnim ugovorom sljedeće informacije: c) o mogućnosti, obliku i postupku davanja i opoziva suglasnosti za izvršenje platne transakcije u skladu s člancima 34. i 52. ovoga Zakona.“

18. Ovaj Sud smatra da je odluka o obustavi prekršajnog postupka protiv okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe za sada preuranjena iz razloga što u odnosu na to djelo činjenično stanje nije potpuno i točno utvrđeno. Naime, Sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak (dalje u tekstu: prvostupanjsko tijelo) da pružatelj platnih usluga nije obvezan učiniti informacije o davanju i opozivu suglasnosti raspoloživima na bankomatu, već da je dostatno da iste budu uređene ugovorom s izdavateljem kartice. Takvo tumačenje zanemaruje stvarnu dinamiku izvršenja jednokratne platne transakcije na bankomatu. Kao što pravilno navodi tužitelj, interakcija korisnika s bankomatom okrivljene pravne osobe ograničena je na trenutak kada korisnik umetne karticu do završetka transakcije. U tom vremenskom okviru korisniku mora biti jasan i izravno prikazan postupak davanja i opoziva suglasnosti, jer se samo tada i samo na tom mjestu suglasnost i daje. Nije realno niti zakonito očekivati da korisnik traži informacije iz drugih izvora tijekom same transakcije.

19. Vijeće za prekršajni postupak smatra da se prema članku 34. stavcima 6. i 10. Zakona o platnom prometu, pitanja davanja i opoziva suglasnosti uređuju ugovorom između korisnika i njegovog pružatelja platnih usluga (obično banka koja je izdala karticu), da okrivljena pravna osoba nije bila obvezna pružiti te informacije na bankomatu ako se odnose na nešto što je već uređeno okvirnim ugovorom korisnika s drugom bankom, da bi utvrđenje prekršaja zahtijevalo provjeru tko su izdavatelji kartica čiji su korisnici obavljali jednokratne platne transakcije na bankomatu okrivljene pravne osobe i što su točno imali ugovoreno vezano za predmetne informacije o davanju i opozivu suglasnosti, a koja činjenica da je bitna za utvrđenje je li okrivljena pravna osoba uopće bila u obvezi dati informacije o postupku davanja i opoziva suglasnosti korisnicima na ekranu bankomata, te zaključuje da nije dokazano da je okrivljena pravna osoba imala obvezu prikazivati te informacije na bankomatu. Prema ocjeni ovog Suda Vijeća za prekršajni postupak pogrešno prebacuje fokus s obveze informiranja na dokazivanje prethodnih ugovornih odnosa, dakle, na okolnosti koje nisu odlučujuće za predmetni prekršaj.

20. Sud smatra da se odredbe članka 34. stavaka 6. i 10. Zakona o platnom prometu ne mogu tumačiti izolirano ni doslovno. Iako je točno da se postupak davanja i opoziva suglasnosti uređuje ugovorom između korisnika i njegova pružatelja platnih usluga, to ne oslobađa pružatelja platnih usluga na bankomatu (okrivljenu pravnu osobu) i okrivljenu odgovornu osobu, od obveze da korisniku omogući jasnu i potpunu informaciju o tome kako konkretno na tom bankomatu daje ili opoziva suglasnost. Pružanje takvih informacija nije u suprotnosti s člankom 34. citiranog Zakona, već upravo predstavlja ispunjenje obveze informiranja iz članka 18. stavka 1. točke 5. Zakona o platnom prometu, koja se odnosi na druge relevantne informacije, među kojima je i postupak davanja i opoziva suglasnosti.

21. Sud u cijelosti prihvaća stav tužitelja da u konkretnom prekršajnom postupku nije relevantno utvrđivati tko je izdavatelj pojedine kartice. Prekršaj se odnosi na postupanje okrivljene banke kao pružatelja platnih usluga putem njenog bankomata, konkretno na način i kvalitetu informacija koje se prikazuju korisnicima na ekranu. Stoga je irelevantno je li neki korisnik već imao određene informacije ugovorene s izdavateljem kartice. Činjenica da su na bankomatu prikazane informacije bile nepotpune ili neodgovarajuće, jest dostatna za postojanje prekršaja, bez potrebe za individualizacijom korisnika jednokratne platne transakcije na bankomatu okrivljene pravne osobe ili provjerom sadržaja njegovih ugovora s drugim subjektima.

22. Nadalje, treba istaknuti da je prema članku 23. stavak 1. točka 2.c) Zakona o platnom prometu, pružatelj usluga dužan prije transakcije jasno informirati korisnika platnih usluga o načinu, obliku i postupku davanja suglasnosti za platnu transakciju. Ako je jedan izbor trenutan, a drugi se mora potvrditi dvaput, to mijenja proceduru davanja suglasnosti i korisnik o tome mora biti obaviješten unaprijed, a u konkretnom slučaju, proizlazi da korisnik platne usluge nije bio jasno informiran da različiti izbori na ekranu znače različit trenutak i način davanja suglasnosti za platnu transakciju.

23. Slijedom svega navedenog, žalbenim navodima tužitelj je doveo u pitanje osnovanost odluke prvostupanjskog tijela glede ovog prekršaja.

24. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjsko tijelo pobijano rješenje o obustavi postupka donijelo na osnovi pogrešnog tumačenja materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se žalba tužitelja prihvaća kao osnovana, a pobijano rješenje se ukida u dijelu kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe zbog prekršaja iz članka 179. stavka 1. točke 7. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu, te u ovom dijelu predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i zakonite primjene materijalnog prava. U ponovljenom postupku, prvostupanjsko tijelo je putem relevantnih dokaza obvezno utvrditi jesu li okrivljenici na bankomatu, korisnicima platnih usluga davali ili učinili raspoloživim informacije sukladno članku 23. stavku 1. točki 2.c) u svezi članka 18. stavka 1. točke 5. Zakona o platnom prometu. Prvostupanjsko tijelo dužno je pri ponovnom odlučivanju u cijelosti uzeti u obzir razloge iz ovog rješenja te sve žalbene navode tužitelja, i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu, zakonitu i u svemu valjano obrazloženu odluku.

25. U odnosu na prekršaj iz točke 4. optužnog prijedloga, žalitelj (tužitelj) ističe da je bit tog prekršaja u tome što okrivljenici korisniku bankomata, kao primatelju plaćanja, nisu na potvrdi o izvršenoj platnoj transakciji dali jasno prikazane ukupne i pojedinačne iznose svih naknada, izražene razumljivim riječima. Ne radi se o tome da je korišten pojam "omjer" umjesto "postotna marža" – što bi spadalo pod prekršaj iz Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa, već o prikazu naknada nakon izvršene transakcije, što je uređeno Zakonom o platnom prometu. Žalitelj dalje navodi da se ovdje ne radi o informacijama koje se daju prije izvršenja transakcije (kako je to slučaj kod prekršaja iz točke 1. rješenja), već o informacijama koje se korisniku daju nakon što je transakcija provedena, putem potvrde. Stoga, obrazloženje rješenja koje se poziva na svrhu prikazivanja postotne marže prema Uredbi (EU) 2021/1230 nije relevantno za ovu pravnu kvalifikaciju prekršaja.

26. Žalitelj ističe da se na potvrdi o izvršenoj platnoj transakciji nalaze tri stavke povezane s tečajem: "PROVIZIJA NA KUPOVNI TEČAJ", "OMJER IZMEĐU PBZ I ESB TEČAJA" i "TEČAJ", ali da nijedna nije jasno objašnjena. Nije naznačeno na čiji se kupovni tečaj odnosi "provizija", što označava pojam "tečaj", ni kako se odnosi između tih stavki razumiju. Time korisniku nije jasno temelji li se izračun naknada na istom ili različitim tečajevima. Sve navedeno ukazuje da korisnik ne može razumjeti strukturu ni visinu naknada, pa informacija o ukupnim i pojedinačnim naknadama nije dana na razumljiv način, što je suprotno obvezi propisanoj Zakonom o platnom prometu.

27. Člankom 179. stavkom 2. točkom 13. Zakona o platnom prometu propisano je sankcioniranje pružatelja platnih usluga iz stavka 1. ovoga članka: 13. ako primatelju plaćanja nakon izvršenja platne transakcije ne da ili ne učini raspoloživim podatke o usluzi koju je pružio u skladu s člankom 22. ovoga Zakona. Članak 22. točka 3. citiranog Zakona propisuje: „Odmah nakon izvršenja platne transakcije pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja dužan je primatelju plaćanja dati ili učiniti raspoloživim, na način iz članka 18. stavka 4. ovoga Zakona, sljedeće podatke o usluzi koju je pružio: 3. ukupan iznos svih naknada koje za platnu transakciju snosi primatelj plaćanja i iznos svake pojedine naknade.

28. Tužitelj u žalbi osnovano tvrdi da se prekršaj iz točke 4. optužnog prijedloga razlikuje od onog iz točke 1., koji se odnosi na nepravilno korištenje izraza „postotna marža“ sukladno Uredbi (EU) 2021/1230 i Uredbi 924/2009. Dok se točka 1. odnosi na davanje informacija prije izvršenja transakcije, točka 4. odnosi se na sadržaj i razumljivost potvrde nakon što je transakcija već obavljena, što je regulirano Zakonom o platnom prometu. Na potvrdi se pojavljuju tri stavke koje se odnose na izračun naknada, no bez jasnog tumačenja, pa korisnik ne može razumjeti strukturu troška koji plaća. Pojedinačne naknade nisu izdvojene niti je ukupna cijena transakcije izražena na jednoznačan i lako razumljiv način. Po ocjeni ovog Suda, tužitelj opravdano ukazuje da činjenično stanje u odnosu na ovaj prekršaj nije pravilno ni potpuno utvrđeno te da je prvostupanjsko tijelo pogrešno protumačilo narav povrede kako je opisana u optužnom prijedlogu.

29. Zakon o platnom prometu, osobito njegov članak 18., jasno propisuje da informacije o platnoj transakciji moraju biti pružene korisniku na jasan i razumljiv način, ne samo prije, već i nakon njezine provedbe, uključujući putem potvrde. U ovom slučaju, sadržaj potvrde nije ispunio tu svrhu. Kad se na potvrdi nalazi više tečajeva, a osobito u kontekstu stranih korisnika koji podižu sredstva putem bankomata u Republici Hrvatskoj, nije razumno očekivati da će znati koji se tečaj primjenjuje, ako to nije izričito označeno. Tužitelj opravdano razlikuje prekršaj iz točke 1., koji se odnosi na informiranje prije transakcije prema europskoj regulativi, i prekršaj iz točke 4., koji se odnosi na nejasan prikaz podataka nakon izvršene transakcije, što je regulirano nacionalnim zakonom. Stoga je točno tumačenje da povreda ne proizlazi iz same upotrebe izraza "omjer", već iz činjenice da informacije kao cjelina nisu bile jasno i razumljivo prikazane korisniku, što predstavlja povredu iz Zakona o platnom prometu. Ako korisnik platne usluge ne može iz potvrde saznati kako su naknade obračunate, koji su njihovi iznosi i koji se tečaj primjenjuje, tada pružatelj platne usluge nije ispunio svoju zakonsku obvezu. U konkretnom slučaju, potvrda nije pružila jasne i transparentne informacije o troškovima, što predstavlja bit ovog prekršaja.

30. Prvostupanjsko tijelo u odluci o obustavi postupka pogrešno smatra da je korisnik bankomata samo platitelj, a ne i primatelj plaćanja. Vijeće za prekršajni postupak je ovaj stav temeljilo na Uredbi 2021/1230, koja regulira obveze prema platitelju, no u ovom slučaju prekršaj je kvalificiran po Zakonu o platnom prometu, gdje je situacija drugačija. Prema članku 3. Zakona o platnom prometu, platitelj je osoba koja daje nalog za plaćanje, a primatelj plaćanja osoba kojoj su sredstva namijenjena. Platna transakcija uključuje oboje, bez obzira na međusobne odnose. Kod podizanja novca na bankomatu korisnik je i platitelj (jer daje nalog za podizanje i plaća naknadu), i primatelj (jer preuzima novac). Zakon ne isključuje ovu dvostruku ulogu, niti bi to bilo logično jer bi bez primatelja plaćanja transakcija bila nemoguća. Tužitelj ističe da prvostupanjsko tijelo nije ispravno protumačilo zakon i temeljni koncept platne transakcije. Tvrdnja da korisnik nije primatelj plaćanja proturječi samom pojmu transakcije, budući da korisnik fizički prima novac. Stoga je jasno da korisnik bankomata istovremeno djeluje kao platitelj i primatelj plaćanja, što treba biti pravilno prepoznato u postupku.

31. S obzirom na sve navedeno, Sud ocjenjuje da je žalba tužitelja osnovana. Prvostupanjsko tijelo nije pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, niti je ispravno primijenilo materijalno pravo u pogledu prekršaja iz točke 4. optužnog prijedloga. Stoga je, rješenje i u tom dijelu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, prvostupanjsko tijelo obvezno je utvrditi jesu li okrivljenici na bankomatu, nakon izvršenja platnih transakcija davali ili učinili raspoloživim jasne i razumljive informacije sukladno članku 22. točki 3. i članku 18. stavku 4. Zakona o platnom prometu. Osobito se to odnosi na obvezu informiranja o ukupnom iznosu svih naknada te iznosu svake pojedine naknade zasebno, kao i na način prikaza odnosa između korištenih termina (npr. tečaj, provizija, omjer), koji mora biti krajnjem korisniku razumljiv. Prvostupanjsko tijelo dužno je pri ponovnom odlučivanju u cijelosti uzeti u obzir razloge iz ovog rješenja te sve žalbene navode tužitelja, i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu, zakonitu i u svemu valjano obrazloženu odluku.

32. Ispitujući dalje prvostupanjsko rješenje o prekršaju po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, glede prekršaja činjenično i pravno opisanih u točki 1) i 2) izreke, ovaj Sud je utvrdio da rješenjem o prekršaju nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona niti su na štetu okrivljene pravne osobe i okrivljene odgovorne osobe povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

33. Ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjsko tijelo, na temelju svih izvedenih dokaza pravilno utvrdilo činjenično stanje glede prekršaja činjenično opisanih u točki 1) i 2) izreke pobijanog rješenja o prekršaju i pravilno pravno označilo prekršaje koje su počinili okrivljenici.

34. Okrivljena pravna osoba i okrivljena odgovorna osoba pravodobno su putem branitelja izjavili žalbe protiv okrivljujućeg dijela rješenja o prekršaju, kojim su proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 9. stavka 1. točke 2. i stavka 2. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa („Narodne novine“, br. 136/24.) i prekršaja iz članka 179. stavka 2. točke 8. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu (»Narodne novine«, br. 66/18. i 114/22.).

35. U točki 1) okrivljenici su proglašeni krivima što suprotno odredbama članka 4. stavka 7. Uredbe 2021/1230 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. srpnja 2021. o prekograničnim plaćanjima u Uniji u vezi s člankom 4. stavkom 1. iste Uredbe, dana 3. kolovoza 2021., u [adresa], nisu na ekranu bankomata, prije iniciranja platnih transakcija podizanja gotovine u HRK uz preračunavanje valuta platnim karticama s računom u valuti različitoj od HRK, tj. u stranoj valuti, prikazane postotke koji bi trebali iskazivati ukupnu naknadu za preračunavanje valuta označavali kao maržu u odnosu na posljednje dostupne referentne devizne tečajeve za euro koje je izdala Europska središnja banka, već su prikazani postotak označavali kao „omjer između PBZ i ESB tečaja“, iako su omjer i marža različiti pojmovi od koji je jedan (omjer) matematički izraz, a drugi (marža) ekonomski izraz koji se izračunavaju i iskazuju na različite načine, dakle, nisu korisnicima, prije iniciranja na bankomatima platnih transakcija platne transakcije podizanja gotovine u HRK s preračunavanjem valuta putem platnih kartica s računima u stranim valutama, davali na neutralan i razumljiv način informacije o ukupnim naknadama za preračunavanje valuta iskazanima kao postotna marža u odnosu na posljednje dostupne referentne devizne tečajeve za euro koje je izdala Europska središnja banka, čime su počinili prekršaj iz članka 9. stavka 1. točke 2. i stavka 2. točke 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa.

36. U točki 2) okrivljenici su proglašeni krivima što, suprotno odredbama članka 18. stavka 4. točke 1. i točke 2. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“, broj 66/18. i 114/22.) u vezi sa stavkom 1. točkama 3. i 4. istog članka istog Zakona, dana 3. kolovoza 2021., u [adresa], nisu korisnicima platne usluge podizanja gotovine na bankomatu, prilikom samoinicijativnog ponovnog nuđenja transakcije podizanja gotovine s preračunavanjem valuta na ekranu bankomata koji se pokazuje nakon što su korisnici na prethodnom ekranu odabrali transakciju podizanja gotovine bez preračunavanja valuta, ponovno dali informaciju o tečaju I okrivljene pravne osobe, o naknadi za podizanje gotovine niti o ukupnoj naknadi za preračunavanje valuta, već su je s nedostacima dali samo na prethodnom ekranu, iako se korisnici ne mogu jednostavno vratiti na prethodni ekran radi ponovnog uvida u te informacije niti je realno za očekivati da su te informacije s prethodnog ekrana zapamtili, pogotovo jer su se već bili odlučili za transakciju podizanja gotovine bez preračunavanja valuta, dakle nisu korisnicima, prije iniciranja ponovno ponuđene platne transakcije podizanja gotovine s preračunavanjem valuta, davali niti činili dostupnima informacije o tečaju, naknadi za podizanje gotovine i ukupnoj naknadi za preračunavanje valuta na lako dostupan način i u jednostavnom i sveobuhvatnom obliku, čime su počinili prekršaj iz članka 179. stavka 2. točke 8. i stavka 3. točke 1. Zakona o platnom prometu.

37. Okrivljena odgovorna osoba u žalbi ističe u odnosu na točku 1) da se u pobijanoj točki rješenja o prekršaju, inkriminira postupanje u suprotnosti sa čl. 4. st. 7. Uredbe 2021/1230 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. srpnja 2021. o prekograničnim plaćanjima u Uniji u vezi s čl. 4. st. 1. iste Uredbe. Citirana Uredba 2021/1230 stupila je na snagu 19. kolovoza 2021., a u činjeničnom opisu inkriminira se postupanje na dan 3. kolovoza 2021. godine, dakle, vrijeme prije stupanja na snagu Uredbe 2021/1230, čime je ostvarena bitna povreda prekršajnog postupka, jer se okrivljenik kažnjava temeljem odredbe koja nije bila na snazi u vrijeme počinjenja djela.

38. Razmatrajući predmet u pogledu tog navoda žalbe, po ocjeni ovog Suda nije počinjena povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona. Iz sadržaja optužnog prijedloga i izreke pobijane odluke razvidno je da se rješenje o prekršaju odnosi na činjenično opisano postupanje iz podnesenog optužnog prijedloga, budući postoji istovjetnost između činjeničnog opisa optužbe i točke 1) izreke odluke o prekršaju glede bitnih konstitutivnih obilježja prekršaja, dakle, opisa konkretno ostvarenog načina počinjenja prekršaja. Kako se ne radi o prekršaju blanketne naravi, to navođenjem Uredbe (EU) 2021/1230 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. srpnja 2021. o prekograničnim plaćanjima u Uniji (dalje u tekstu: Uredba 2021/1230), u izreci (koja stoga nije niti trebala biti navedena), koja je stupila na snagu 19. kolovoza 2021., dok se predmetna radnja inkriminira za dan 3. kolovoza 2021., nije od odlučnog utjecaja na zakonitost rješenja o prekršaju jer je obveza bila propisana važećim zakonodavstvom u vrijeme počinjenja djela, dakle, Zakonom o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa (Narodne novine, br. 50/16. i 16/20.), u koji je bila inkorporirana tada važeća Uredba (EZ) 924/2009. Ta uredba je propisivala obvezu iskazivanja ukupne naknade za preračunavanje valuta kao postotnu maržu u odnosu na posljednje referentne devizne tečaje za euro koje je izdala Europska središnja banka (ESB), koja marža se mora priopćiti platitelju prije iniciranja platne transakcije. Nadalje, Zakon o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa (Narodne novine, br. 136/24), koji je primijenilo prvostupanjsko tijelo, primijenjen je kao blaži zakon, sukladno članku 3. stavku 2. Prekršajnog zakona. Taj Zakon propisuje istu obvezu informiranja. Prema tome, činjenični opis prekršaja sadržava sva bitna obilježja potrebna za pravnu kvalifikaciju djela. Navođenje Uredbe 2021/1230 u izreci ne predstavlja prekoračenje optužbe niti je na opisani način ostvarena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona. Važno je napomenuti da je Uredba 2021/1230 službeno pročišćeni (kodificirani) tekst Uredbe 924/2009, čijim je člankom 15. stavkom 2. izrijekom propisano da se sva upućivanja na Uredbu 924/2009 smatraju upućivanjem na Uredbu 2021/1230 i čitaju u skladu s korelacijskom tablicom iz njenog Priloga II. Stoga nije došlo do povrede na koju upire žalitelj.

39. Razmatrajući dalje žalbu okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe, ovaj Sud je utvrdio da navodi žalitelja kojima osporavaju pravilnost činjeničnog utvrđenja nisu osnovani. Pobijano rješenje je pravilno i na zakonu utemeljeno. Prvostupanjsko tijelo je pravilno primijenilo relevantne materijalne propise, navelo razloge o odlučnim činjenicama, te pravilno ocijenilo dokaze. Žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost niti osnovanost odluke. U kontekstu prekršaja pod točkom 1) izreke osporavanog rješenja o prekršaju, nisu presudne konkretne transakcije inkriminiranog dana, već činjenica da su okrivljenici omogućili korištenje DCC usluge na način suprotan zakonu. DCC (engl. Dynamic Currency Conversion) uslugom se korisnicima platnih kartica izdanih u inozemstvu omogućuje da prilikom podizanja gotovine na bankomatu mogu izabrati između mogućnosti izvršenja transakcije u valuti zemlje izdavatelja kartice ili mogućnost izvršenja transakcije u kunama. U slučaju odabira izvršenja transakcije u valuti zemlje izdavatelja kartice, koristi se usluga DCC i primjenjuje se DCC tečaj. Načelo in dubio pro reo ne može se primijeniti kada postoji dovoljan skup izvedenih dokaza koji ukazuju na počinjenje djela. Izvješća i očitovanja okrivljenika, kao i cjelokupno provedeni dokazni postupak tijekom kojeg su ispitani svjedoci, te pročitana opsežna materijalna dokumentacija spisa, to potvrđuju. U dokaznom postupku, između ostalog, izvršen je uvid u prikaz DCC transakcijskog tijeka – simulaciju podizanja gotovine u iznosu od 1.000,00 kuna na dan 3. kolovoza 2021., čija je valuta računa EUR i to do konačnog izvršenja transakcije, za obje opcije: s primjenom DCC usluge i bez nje. Navedeni prikaz dostavljen je uz optužni prijedlog, na hrvatskom jeziku, koji je ujedno službeni jezik prekršajnog postupka. Iz dopisa Hrvatske narodne banke od 9. studenoga 2021. proizlazi da je u okviru nadzornog postupanja od okrivljene pravne osobe zatraženo da dostavi prikaze ekrana bankomata na svim jezicima na kojima je omogućen prikaz. Okrivljena pravna osoba tom je prilikom, osim prikaza na hrvatskom jeziku, dostavila i prikaze ekrana na njemačkom, engleskom, talijanskom, francuskom i španjolskom jeziku. Tužitelj je navedene materijale tijekom prekršajnog postupka podnio uz podnesak od 19. kolovoza 2024., zajedno s ovjerenim prijevodima koje su izradili sudski tumači za odgovarajuće jezike.

40. Nije sporno da je suština prekršaja iz točke 1) izreke pobijanog rješenja u nepružanju informacija na razumljiv i neutralan način. Ta obveza jasno proizlazi iz važećeg zakonodavstva koje regulira platni promet, a kojim se propisuje obveza da pružatelj usluge preračunavanja valuta platitelju unaprijed priopći informaciju o ukupnim naknadama, izraženima kao postotna marža u odnosu na posljednji dostupni referentni tečaj eura Europske središnje banke. Ako se te informacije ne pruže jasno, razumljivo i neutralno, propisana je prekršajna odgovornost. Navedene obveze preuzete su iz europskog pravnog okvira i izravno su prenesene u Zakon o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa. Okrivljenici smatraju kako je banka dala informacije prilikom nuđenja DCC usluge te je korištenjem izraza „omjer između PBZ i ESB tečaja“ zadovoljila kriterij neutralnosti i razumljivosti. Međutim, stajalište ovog Suda je da navedeni izraz nije jasan ni neutralan za prosječnog korisnika, osobito u kontekstu obveze informiranja prije iniciranja platne transakcije. U obrazloženju korištenja pojma „marža“ tužitelj ističe da je isti odabran upravo zbog svoje općeprihvaćenosti i razumljivosti široj javnosti. Upotreba tog pojma ima za cilj jasno ukazati korisnicima da se radi o dodatnom trošku koji im je nepovoljniji u odnosu na službenu referentnu cijenu, tj. posljednji dostupni referentni devizni tečaj za euro koji utvrđuje Europska središnja banka (ESB). Dodatno, svrha propisa nije samo informiranje korisnika, već je usmjerena na osiguranje transparentnosti te omogućavanje usporedbe naknada koje naplaćuju različiti pružatelji platnih usluga.

41. U žalbama se ističe da nije navedeno iz kojih razloga prvostupanjsko tijelo smatra da je na dan 3. kolovoz 2021., u prvostupanjskoj odluci naveden kao dan počinjenja predmetnog navodnog prekršaja, provedena bilo kakva platna transakcija podizanja gotovine u HRK uz preračunavanja valuta platnim karticama s računom u valuti različitoj od HRK tj. u stranoj valuti upravo na bankomatu koji bi se navodno nalazio na adresi: [adresa].

42. Prvostupanjsko tijelo nije pogriješilo kada nije zahtijevalo identifikaciju svake pojedinačne transakcije podizanja gotovine u HRK uz preračunavanje valuta s kartica povezanih s računima u stranoj valuti, budući odgovornost okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe proizlazi već iz činjenice da su korisnicima platnih usluga omogućili prikaz informacija na bankomatu koji nije bio u skladu sa zakonskim zahtjevima. Stoga nije bilo nužno dokazivati svaki pojedini slučaj zasebno, budući da je sama struktura i dizajn ekrana bankomata onemogućavao pružanje propisanih informacija na način koji zakon zahtijeva. Mjesto i način počinjenja prekršaja pravilno su utvrđeni te žalitelji tijekom prvostupanjskog postupka nisu doveli u sumnju zaključke prvostupanjskog tijela u tom pogledu.

43. U konkretnom slučaju, bit prekršaja nije u pojedinačnim transakcijama, već u načinu na koji su okrivljenici korisnicima prikazivali informaciju o trošku konverzije valute na ekranu bankomata prije iniciranja transakcije. Glavni dokaz nije evidencija svake transakcije, već izgled zaslona bankomata i sadržaj prikazanih poruka, jer upravo one korisniku prenose ključne informacije. Zakonska obveza je jasna da se prije iniciranja platne transakcije platitelju mora prikazati postotna marža. Umjesto toga, okrivljenici su koristili izraz „omjer između PBZ i ESB tečaja“, koji nije standardan termin, nije objašnjen i ne omogućava prosječnom korisniku da razumije koliki je stvarni trošak konverzije. Stoga, predmet dokazivanja nije bila potreba da se utvrdi svaka pojedinačna transakcija, već da se utvrdi način na koji su informacije bile prikazane korisnicima. Dovoljno je bilo analizirati prikaz na zaslonu bankomata jer se time dokazuje na koji je način banka postupala u odnosu na korisnike koji su koristili tu uslugu, uključujući i 3. kolovoza 2021. Sud stoga prihvaća stav tužitelja da je prikaz informacija na zaslonu bankomata dovoljan dokaz o počinjenju prekršaja, jer pokazuje da korisnicima nije bila pružena jasna i transparentna informacija o postotnoj marži, što predstavlja povredu propisanu člankom 9. stavkom 1. točkom 2. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa.

44. Glede žalbenih navoda da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret ne ispunjava zakonska obilježja prekršaja, odnosno da činjenični opis iz točke 1) rješenja o prekršaju ne sadržava konkretne činjenice koje bi mogle predstavljati zakonsko biće prekršaja propisanog člankom 9. stavkom 1. točkom 2. i stavkom 2. točkom 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa te da je okrivljenike već u fazi ispitivanja optužnog prijedloga trebalo osloboditi od optužbe, sukladno članku 161. stavku 6. Prekršajnog zakona, ističe se da Sud takav prigovor ocjenjuje neosnovanim jer je činjenični opis predmetnog prekršaja dostatan, pravilan i podvediv pod istaknutu pravnu kvalifikaciju. Iz činjeničnog opisa i provedenih dokaza jasno proizlazi da su okrivljenici, u okviru DCC usluge omogućene na bankomatu, korisnicima prikazivali informacije o preračunavanju valuta prije iniciranja platne transakcije podizanja gotovine, ali na način koji nije bio neutralan ni razumljiv. Naime, informaciju o ukupnoj naknadi za preračunavanje valuta, koja se sukladno važećim propisima, treba prikazivati kao „postotna marža u odnosu na posljednji dostupni referentni devizni tečaj ESB-a“, korisnicima je prikazivana u obliku izraza „omjer između PBZ i ESB tečaja“, koji je terminološki neprecizan, nedovoljno jasan za prosječnog korisnika, te zbog toga nije zadovoljio kriterij razumljivosti i neutralnosti. Činjenica je da se u zakonskim odredbama i u europskoj regulativi koja je inkorporirana u važeći zakon, izrijekom koristi pojam „postotna marža.“ Okrivljenici nisu dali nijedan dokaz da bi izraz koji su koristili („omjer“) korisnicima pružio jednako jasnu informaciju kao što bi to učinila postotna marža, kako to propisi zahtijevaju. Naprotiv, korištenjem izraza koji se ne koristi u istom značenju kao „marža“, korisnicima nije jasno predočen stvarni trošak konverzije, zbog čega nisu mogli u potpunosti razumjeti financijski učinak transakcije.

45. Sud zaključuje da su u ponašanju okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe ispunjeni svi bitni elementi prekršaja propisni člankom 9. stavkom 1. točkom 2. i stavkom 2. točkom 1. Zakona o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa, da je činjenični opis jasan i da su u njemu sadržana sva zakonska obilježja prekršaja, te da nije riječ o situaciji iz članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona u kojoj je bilo potrebno donijeti oslobađajuću presudu zbog nepostojanja prekršaja, već u fazi ispitivanja optužnog prijedloga. Nadalje, argument da u činjeničnom opisu nisu navedeni konkretni razlozi zašto bi korištenje izraza „omjer između PBZ i ESB tečaja“ bilo nejasno, ne stoji. Zakon pretpostavlja razumljivost izraza iz perspektive prosječnog korisnika, a ne bankovnog stručnjaka, pa se odgovornost pružatelja platnih usluga očituje upravo u tome da odabere takvu terminologiju koja neće biti dvosmislena niti zahtijevati dodatna tumačenja. Okrivljenici to nisu učinili.

46. Glede prekršaja pod točkom 2) izreke osporavanog rješenja o prekršaju propisano je sankcioniranje pružatelja platne usluge i odgovorne osobe iz uprave pružatelja platnih usluga, ako u slučaju jednokratne platne transakcije informacije koje je dužan dati prema članku 18. stavcima 1. i 3. ovoga Zakona ne da na način iz članka 18. stavka 4. ovoga Zakona.

47. Žalbeni navodi da nije utvrđena nijedna konkretna transakcija putem ekrana 5 dana 3. kolovoza 2021. ne dovode u sumnju pravilno utvrđeno činjenično stanje. Iz same tehničke postavke bankomata u tom razdoblju, razumno proizlazi da su se transakcije mogle i jesu obavljale putem spornog ekrana broj 5, koji nije sadržavao sve zakonom propisane informacije. Prvostupanjsko tijelo je detaljno analiziralo izbornik bankomata i pravilno zaključilo da se korisnicima ponovno nudila DCC transakcija, dakle, podizanje gotovine u HRK s preračunavanjem valute, bez istovremenog prikaza svih potrebnih podataka, a što čini propust iz članka 179. stavka 2. točke 8. Zakona o platnom prometu.

48. Naime, tijekom postupka je, na temelju dostavljene dokumentacije utvrđeno kako se nakon umetanja kartice u bankomat, odabira jezika i potvrde isplate iznosa od 1000,00 kuna, korisniku prikazuje ekran broj 4, s naslovom: „Ovaj bankomat nudi mogućnost konverzije iznosa isplate u Vašu domicilnu valutu“. Na tom ekranu korisniku se prikazuju sljedeći podaci: iznos isplate 1000.00 HRK, naknada 0.00 HRK, ukupni iznos 1000.00 HRK, tečaj 1 HRK = 0,146454 EUR, omjer između PBZ i ESB tečaja 9.85% te terećenje vašeg računa 146.45 EUR. U nastavku se nude dvije opcije: „TERETITI U HRK“ i „TERETITI U EUR“, a pri dnu ekrana nalazi se dodatna obavijest: „Imajte na umu da se troškovi konverzije valuta mogu razlikovati ovisno o tome jeste li izabrali svoju domaću valutu ili valutu ove transakcije.“ Ukoliko korisnik odabere „TERETITI U EUR“, prikazuje se ekran 6 s porukom „Molimo pričekajte, Vaša se transakcija obrađuje“, a zatim slijede redom: ekran 7 – „Uzmite karticu“, ekran 8 – „Ne zaboravite uzeti novac“ i ekran 9 – „Ne zaboravite uzeti potvrdu“. S druge strane, ako korisnik odabere „TERETITI U HRK“, prikazuje se ekran 5, koji je podijeljen na dva dijela, s naslovom: „Vaša isplata: 1000.00 HRK“, na lijevom ekranu napomena: „Pri obračunu koristit će se tečaj izdavatelja kartice.“, naknada: 33,00 HRK, ukupni iznos: 1033.00 HRK, opcije: „TERETITI U HRK“ i „ODUSTANI“ Na desnoj strani: terećenje računa: 146.45 EUR, napomena: „Fiksni i konačni tečaj uključujući naknadu“, ukupni iznos: 1000.00 HRK, opcija: „TERETITI U EUR“. Na dnu ekrana navodi se dodatna obavijest: „Obavijest o naknadi: PBZ će utvrditi naknadu koju su vlasnici kartice dužni platiti za podizanje gotovine na bankomatima u inozemstvu. Naknada će biti pribrojena iznosu vaše transakcije, kao i svim naknadama koje naplati vaša financijska ustanova. Imajte na umu da se troškovi konverzije valuta mogu razlikovati ovisno o tome jeste li izabrali svoju domaću valutu ili valutu ove transakcije.“ Ukoliko korisnik i na ovom ekranu odabere „TERETITI U HRK“, tada slijedi isti slijed završnih ekrana (6–9). Dakle, odabirom ponovo ponuđene usluge podizanja gotovine u HRK s preračunavanjem valuta nisu se prikazivale informacije o tečaju okrivljene pravne osobe, o naknadi za podizanje gotovine ni o ukupnoj naknadi za preračunavanje valuta, koje informacije su prethodno bile jasno prikazane na ekranu 4.

49. Žalbeni navodi da opis djela ne sadrži zakonska obilježja prekršaja su neosnovani. Zakonom o platnom prometu je jasno propisano da pružatelj platnih usluga mora korisniku omogućiti informacije iz članka 18. stavaka 1. i 3. na lako dostupan način, u jednostavnom i jasnom obliku, prije nego što korisnik izvrši platnu transakciju (članak 18. stavak 4.). U ovom slučaju, informacije o naknadi za podizanje gotovine, tečaju koji primjenjuje okrivljena pravna osoba i ukupnoj naknadi za preračunavanje valute, nisu bile ponovno prikazane korisniku u trenutku kada je korisnik na ekranu broj 5 davao konačni pristanak za transakciju. Iako su ove informacije bile dostupne na ekranu broj 4, to ne znači da su bile dostupne u trenutku davanja suglasnosti na ekranu broj 5. Prema stavu tužitelja, nije sporno da na ekranu broj 5 može biti ponuđena ponovna transakcija s DCC uslugom, ali u tom slučaju obavezno treba jasno prikazati sve relevantne podatke o usluzi, uključujući i trošak koji će korisnik imati. Na ekranu broj 5, međutim, nedostaje ta ključna informacija - koliko će korisnik platiti za ovu uslugu. Zbog toga se smatra da obveza pružanja jasnih i potpunih informacija nije ispunjena.

50. Neosnovana je tvrdnja da djelo ne predstavlja prekršaj samo zato što nisu navedene konkretne pojedinačne transakcije. Naime, prekršaj iz članka 179. stavka 2. točke 8. Zakona o platnom prometu nastaje već samim time što pružatelj platnih usluga korisniku platnih usluga ne pruži zakonom propisane informacije, u propisanom trenutku i na propisan način, neovisno o tome na koje se točno transakcije odnosi. Činjenični opis prekršaja u ovom je slučaju dostatan jer jasno i konkretno opisuje okolnosti pod kojima je došlo do povrede: radi se o načinu pružanja usluge putem bankomata, pri čemu korisnicima nisu bile dostupne jasne i razumljive informacije zbog načina na koji je bio oblikovan izbornik uređaja.

51. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje ni na koji način nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, jasno proizlazi da korisniku platnih usluga, u konkretnom slučaju korisniku bankomata, prije izvršenja platne transakcije nisu na jasan i dostupan način bile pružene informacije o ukupnom iznosu svih naknada, uključujući iznos svake pojedine naknade, te stvarnom ili referentnom tečaju koji se primjenjuje prilikom konverzije valuta. Navedeno predstavlja povredu članka 18. stavka 1. točaka 3. i 4. Zakona o platnom prometu prema kojem je pružatelj platnih usluga dužan prije nego što korisnik da neopoziv nalog za plaćanje, pružiti sljedeće informacije o ukupnom iznosu svih naknada koje korisnik treba platiti i o svakoj pojedinačnoj naknadi (točka 3.), o stvarnom ili referentnom tečaju, ako transakcija uključuje konverziju valuta (točka 4.). Prema članku 18. stavku 4. navedenog zakona, pružatelj platnih usluga dužan je navedene informacije učiniti korisniku lako dostupnima, i to na jasan i jednostavan način, na hrvatskom jeziku, latiničnim pismom, odnosno na drugom jeziku ako je tako ugovoreno. U konkretnom slučaju, nakon što je korisnik već izabrao terećenje u valuti HRK, ponovni prikaz opcije za terećenje u domicilnoj valuti (EUR) - iako ju je prethodno odbio odabirom terećenja u HRK, nije bio popraćen istim informacijama koje su prethodno bile prikazane, osobito u odnosu na primijenjeni tečaj i naknade. Korisnik pritom nije imao mogućnost jednostavnog povratka na prethodni ekran s informacijama, što dodatno potvrđuje da informacije nisu bile dane na „lako dostupan način“ kako to zakon izričito zahtijeva, a nije razumno pretpostaviti da je te informacije zapamtio ili uopće pročitao, osobito imajući u vidu da je već izrazio namjeru izvršiti terećenje u HRK i time jasno odbio konverziju.

52. U žalbi okrivljena odgovorna osoba ističe „da je pogrešna i ničim utemeljena teza da se na ekranu broj 5 radi o novoj ponudi DCC usluge. Na ekranu broj 5 navedene su informacije, uzimajući u obzir da korisnik nije mogao preskočiti sve ranije korake, stoga, informacije koje je dobio u prethodnim koracima, logičan su slijed događaja te je iste potrebno gledati kao cjelinu. Tijekom višegodišnjeg nuđenja predmetne DCC usluge niti jedan korisnik nije imao problema sa razumijevanjem informacija, stoga stav iznijet u rješenju kojim se problematizira poslovno rješenje Banke, neutemeljen je u zakonskoj normi. Životno je i logično da svaki korisnik platne usluge dolaskom na bankomat, umetanjem kartice inicira proces koji ima određeno poslovno rješenje, zadane korake uvjetovane tehnološkim rješenjima i nužnim pravnim informacijama. Stoga, nejasan je arbitraran stav koji secira svaki pojedini korak u poslovnom rješenju, i ne povezujući cjelinu, pogrešno analizira izgled ekrana.“

53. Navod okrivljene odgovorne osobe da se prikazom informacija na ekranu broj 5 ne radi o novoj ponudi usluge preračunavanja valuta (DCC), već o nastavku jedinstvenog poslovnog procesa, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim. Člankom 18. stavkom 4. točkom 1. i 2. Zakona o platnom prometu jasno je propisano da pružatelj platnih usluga mora korisniku neposredno prije iniciranja svake pojedine platne transakcije pružiti ključne informacije na jednostavan, lako dostupan i sveobuhvatan način. To se osobito odnosi na tečaj, naknadu i ukupnu cijenu za transakcije koje uključuju preračunavanje valuta. U konkretnom slučaju, korisnik je najprije odabrao opciju bez preračunavanja valuta, a potom mu je bankomat samoinicijativno ponovno ponudio transakciju s DCC-om. Taj trenutak, neovisno o tehničkom slijedu prikaza na ekranu, prema stajalištu ovog Suda predstavlja novu ponudu za zasebnu platnu transakciju, i u tom trenutku korisniku ponovno moraju biti dane sve zakonom propisane informacije. Činjenica da korisnik prethodno vidi informacije ne oslobađa okrivljenike od zakonske obveze da se iste informacije ponovno, jasno i potpuno prikažu prilikom ponovne ponude transakcije s drugačijim uvjetima, konkretno kada se uvodi preračunavanje valuta jer korisnik u trenutku ponude DCC-a mora imati sve relevantne informacije neposredno prije potvrde te opcije. Ako toga nema ili se to nalazi na prethodnom ekranu, do kojeg se ne može jednostavno vratiti, tada se krši obveza informiranja iz Zakona o platnom prometu. Također, žalbeni navod da korisnici "nikada nisu imali problema sa razumijevanjem informacija" je činjenično neprovjeren i pravno irelevantan, jer nepostojanje prigovora ne znači da je poslovna praksa usklađena sa zakonom. Ako je korisniku prethodno dana informacija, ali mu nije dostupna u trenutku donošenja nove odluke, tada ta informacija nije dana na zakonom propisan način. Sud stoga ocjenjuje da je ponovljena ponuda DCC usluge bez jasne i sveobuhvatne informacije o tečaju, naknadi i ukupnom trošku u trenutku ponude, protupravna i predstavlja povredu članka 18. Zakona o platnom prometu. Žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja o prekršaju, stoga je Sud ove žalbene navode ocijenio neosnovanima.

54. Prvostupanjsko tijelo je, s pravom, suzilo činjenični opis na dan 3. kolovoza 2021., budući da je za taj dan dostavljen prikaz ekrana DCC simulacijskog tijeka za simulaciju transakcije podizanja gotovine u iznosu od 1.000,00 kuna, koji potvrđuje neusklađeno ponašanje s obvezama iz Zakona o platnom prometu. Odluka o krivnji okrivljene pravne i odgovorne osobe zbog počinjenog prekršaja iz gore citirane zakonske odredbe je valjano obrazložena, utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava i činjenicama koje nisu dovedene u pitanje tijekom žalbenog postupka.

55. Nadalje, u ovom predmetu prvostupanjsko tijelo izvršilo je manju izmjenu činjeničnog opisa djela pod točkom 2), koja je u potpunosti usklađena s prikupljenim dokazima. Izmjena se odnosila na utvrđivanje da se korisnici ne mogu jednostavno vratiti s ekrana broj 5 na ekran broj 4 bankomata, što je tijekom postupka bilo jasno dokazano. Dakle, kada su izvedeni dokazi pokazali drugačije činjenično stanje nego je bilo navedeno u činjeničnom opisu optužnog prijedloga, prvostupanjsko tijelo je pravilno uskladilo opis radnje prekršaja s rezultatima dokaznog postupka, pri čemu nije prekoračilo optužbu, te je u potpunosti riješilo predmet optužbe. Takva izmjena dopuštena je u okviru pravilnog vođenja postupka kada je potrebna radi točnog i potpunog prikaza utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom, izmjena opisa djela u točki 2) pobijanog rješenja o prekršaju, nije dovela do strože pravne kvalifikacije, te okrivljena pravna i okrivljena odgovorna osoba nisu proglašeni krivima za drugi prekršaj od onog koji im je stavljen na teret niti za više od onog što im je optužbom stavljeno na teret.

56. Žalbeni navodi okrivljene odgovorne osobe, prema kojima joj je bilo onemogućeno učinkovito pravo na obranu jer nakon prestanka radnog odnosa s okrivljenom pravnom osobom nije imao pristup dokumentaciji potrebnoj za pripremu obrane, sud ocjenjuje neosnovanim. Iz spisa ne proizlazi da je okrivljena odgovorna osoba bila lišena mogućnosti predložiti pribavljanje dokaza putem prvostupanjskog tijela. Naprotiv, proizlazi da je kontaktirala okrivljenu pravnu osobu putem dopisa radi dostave dokumentacije, potom zatražila da prvostupanjsko tijelo zatraži tu dokumentaciju po službenoj dužnosti. Prvostupanjsko tijelo je, međutim, odlučilo odbiti taj dokazni prijedlog jer je procijenilo da se traženi podaci ne odnose na odlučne činjenice, što je u obrazloženju odluke o prekršaju valjano obrazložilo pa nije došlo do povrede prava obrane. Nadalje, činjenica da više nije zaposlenik okrivljene pravne osobe, nije predstavljala smetnju za učinkovitu obranu, osobito jer mu je bilo omogućeno iznošenje činjenica, pravnih argumenata te predlaganje dokaza, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjsko tijelo.

57. U pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjsko prekršajno tijelo pogriješilo kada nije uvažilo dokazne prijedloge koje su žalitelji predložili u postupku, ovaj Sud napominje da je člankom 89. Prekršajnog zakona propisano da je sud dužan postupak provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje svih nepotrebnih radnji i troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju strankama i sudionicima u postupku. Niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona pa ni one iz članka 88. stavka 2. citiranog Zakona (načelo slobodne ocjene dokaza) ne proizlazi obveza prvostupanjskog tijela da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava prvostupanjsko tijelo da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene prvostupanjskog tijela u svakom pojedinačnom slučaju, te je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, kada je smatrajući činjenično stanje dovoljno razjašnjenim bez provođenja daljnjeg dokaznog postupka donijelo odluku o prekršaju, te je u smislu članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona, dalo valjane razloge zašto nije prihvatilo dokazne prijedloge okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe.

58. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke o prekršaju razvidno je koji su dokazi provedeni i na kojima se temelji utvrđenje da su okrivljenici počinili prekršaje koji im se stavlja na teret, za koje su proglašeni krivima. Prvostupanjsko tijelo je za svoja utvrđenja i stajališta dalo valjane pravne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, dok navodi žalbe ne upiru na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona kojima bi žalitelji doveli u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, a o kojima nije odlučeno u provedenom postupku pa se daljnje izvođenje dokaza ukazuje nepotrebnim.

59. Nadalje, ovaj Sud napominje da je u spis dostavljen dokument Organizacijski kod Privredne banke Zagreb d.d., iz kojeg je razvidna struktura organizacije, uključujući nadležnosti i odgovornosti pojedinih tijela, što uključuje i upravu, odnosno okrivljenu odgovornu osobu Taj dokument prvostupanjsko tijelo je imalo u vidu pri ocjeni da je okrivljena odgovorna osoba, kao član uprave u relevantno vrijeme odgovorna za zakonitost poslovanja u svom djelokrugu. Odgovornost okrivljene odgovorne osobe proizlazi iz njezine formalne funkcije člana Uprave okrivljene pravne osobe u relevantno vrijeme, te iz objektivnog propuštanja u nadzoru nad usklađenošću pružanja platnih usluga s odredbama Zakona o platnom prometu. Činjenica da više nije zaposlenik banke ne oslobađa ga odgovornosti za prekršaje koji su nastali u razdoblju kada je tu funkciju obavljao.

60. Žalbeni navodi kojima okrivljena odgovorna osoba osporava svoju odgovornost pozivajući se na interni organizacijski ustroj okrivljene pravne osobe, konkretnije, na točke iz Organizacijskog koda koje uređuju nadležnosti odjela „Praćenje usklađenosti“ i „Platni promet“, ne mogu dovesti do isključenja njegove prekršajne odgovornosti. Kao što je pravilno utvrđeno u prvostupanjskoj odluci, okrivljena odgovorna osoba je u relevantno vrijeme obnašala funkciju člana Uprave odgovoran za poslovanje sa stanovništvom i bankomatsku mrežu. Tvrdnja da su za regulatornu usklađenost isključivo zaduženi odjeli poput „Praćenja usklađenosti“ ili „pravne službe“ nema pravno utemeljenje u kontekstu prekršajne odgovornosti člana uprave.

61. Nadalje, žalbeni navodi okrivljene odgovorne osobe kojima ističe da je usluga implementirana prije njezinog dolaska te nije mogao mijenjati postojeća rješenja, a pobijana odluka pogrešno određuje njezinu prekršajnu odgovornost temeljem očitovanja Banke koje nije kritički ocijenjeno, nisu osnovani. Nije odlučno kada je točno DCC sustav inicijalno implementiran, već to da u njezinom mandatu nije spriječena neusklađenost, niti su poduzete mjere da se informacije prikažu u skladu sa zakonom. Uprava odgovara za nastavak nezakonite prakse, neovisno o tome tko je rješenje uveo. Naime, u inkriminiranom razdoblju isti je obnašao funkciju člana Uprave za poslovanje sa stanovništvom, što uključuje i nadležnost za bankomatsku mrežu, kako proizlazi iz organizacijske dokumentacije i očitovanja same Banke. Čak i ako je sustav bio implementiran prije dolaska okrivljene odgovorne osobe na funkciju, on je kao član Uprave imao dužnost provjere zakonitosti postojećih poslovnih rješenja. Činjenica da nepravilnosti nisu uočene u internim izvještajima ne isključuje njegovu dužnosti postupanja sukladno Zakonu. Prekršaji se odnose na konkretni dan kada su nepravilnosti utvrđene (3. kolovoza 2021.), u vrijeme dok je okrivljena odgovorna osoba obnašala funkciju te iako nije osobno dizajnirao ili uveo sustav, kao član Uprave odgovoran za područje poslovanja sa stanovništvom, bio je dužan nadzirati njegovu zakonitost, i po potrebi inicirati izmjene radi usklađivanja svih aspekata poslovanja s propisima, uključujući i informacijske prikaze na bankomatima korisnicima.

62. Slijedom svega iznesenog, žalbeni navodi okrivljene pravne i odgovorne osobe ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostupanjskog tijela, u odnosu na prekršaje za koje su proglašeni krivima.

63. Kako su, dakle, po mišljenju ovog Suda sve odlučne činjenice nesporno i u potpunosti utvrđene, pri čemu su iste valjano i argumentirane ocjenom provedenih dokaza, koju argumentaciju prihvaća i ovaj Sud, to su okrivljena pravna i okrivljena odgovorna osoba osnovano proglašeni krivima za prekršaje opisane u točki 1) i 2) izreke pobijanog rješenja o prekršaju. Konačno, kako je odredbom članka 201. stavka 2. Prekršajnog zakona, između ostalog, propisano, da ako se radi o žalbi na presudu kojom je okrivljeniku izrečena kazna zatvora, o sjednici vijeća izvijestit će se onaj okrivljeni i njegov branitelj (ako ga ima) koji je u roku predviđenom za žalbu zahtijevao da bude izvješten o sjednici, bez osnove je prijedlog okrivljene odgovorne osobe da se okrivljenika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća i da ih se pozove na istu.

64. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Sud je utvrdio da su izrečene novčane kazne okrivljenicima pravilne i zakonite i da su primjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona).

65. Sukladno odredbama članka 3. stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja.

66. S obzirom na to da su Zakonom o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa („Narodne novine”, br. 136/24.) propisane blaže novčane kazne u odnosu na ranije važeći propis („Narodne novine“, br. 50/16. i 16/20.), te obzirom da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu (“Narodne novine, br.114/22.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2023. propisao blaže novčane kazne isključivo zbog konverzije valute, to je prvostupanjsko tijelo pravilno prema okrivljenicima primijenilo Zakon o provedbi uredbi Europske unije iz područja platnog prometa („Narodne novine”, br. 136/24.) i Zakon o platnom prometu („Narodne novine“ br. 66/18. i 114/22) jer su blaži za počinitelje.

67. Ispitujući pravilnost izrečenih novčanih kazni u smislu odredbe članka 36. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjsko tijelo pravilno odmjerilo novčane kazne. Okrivljenoj pravnoj osobi za svaki pojedini prekršaj utvrđene su kazne u zakonskom minimalnom iznosu, dok su okrivljenoj odgovornoj osobi, uz primjenu instituta ublažavanja kazne, za svaki pojedini prekršaj utvrđene novčane kazne ispod zakonskog minimuma, imajući u vidu olakotne okolnosti. Kod okrivljene pravne osobe kao olakotna okolnost uzeta je u obzir činjenica da je u svibnju 2022. uskladila prikaz informacija na ekranima sa zakonskim propisima, kao i protek vremena od počinjenja prekršaja. U odnosu na okrivljenu odgovornu osobu, uzeto je u obzir da je ranije bila nekažnjavana, njezina obiteljske prilike te da je funkciju nadležnog člana uprave za poslovanje sa stanovništvom obnašala u kratkom vremenskom razdoblju, od 12. veljače 2021. do 30. studenoga 2021. Kao otegotnu okolnost u odnosu na okrivljenu pravnu osobu, prvostupanjsko tijelo je pravilno cijenilo raniju prekršajnu kažnjavanost prema Zakonu o platnom prometu. Ovaj Sud smatra da su tako izrečene novčane kazne primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenih prekršaja, te da se njima može ostvariti svrha kažnjavanja, kako opća, tako i posebna, odnosno da će utjecati na okrivljenike da u budućnosti ne čine slična ili ista protupravna djela.

68. Ukupne novčane kazne izrečene su okrivljenoj pravnoj i okrivljenoj odgovornoj osobi u skladu s odredbama članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona. Također, treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenici u roku koji je prvostupanjskim rješenjem o prekršaju određen za plaćanje kazni (petnaest dana), plate dvije trećine izrečenih novčanih kazni, računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, novčane kazne smatrat će se u cjelini plaćenima.

69. Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka određenih u točki II izreke ove drugostupanjske presude, temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota za okrivljenu pravnu i okrivljenu odgovrnu osobu određena u okviru raspona koji je propisan Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, br. 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje postupka.

70. U svezi žalbenih navoda okrivljene odgovorne osobe PV, protiv kojeg je prekršajni postupak obustavljen zbog zastare prekršajnog progona, ističe se da je u pravu žalitelj kada se poziva na članak 140. stavak 1. Prekršajnog zakona koji propisuje da u odluci kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kojom se postupak obustavlja odlučit će se i o troškovima postupka, a prvostupanjsko tijelo to nije učinilo te nije odlučilo da na temelju članka 140. stavka 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točaka 2. do 5. i točke 7. ovoga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava. Stoga je ovaj Sud, djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljene odgovorne osobe PV, otklonio tu nepravilnost na način propisan u točki II izreke ovog drugostupanjskog rješenja. U odnosu na zahtjev o troškovima prekršajnog postupka koji se odnose na nagradu i naknadu troška za rad branitelja, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, odlučit će o istome posebnim rješenjem.

71. Na temelju svega iznijetog u obrazloženju ove drugostupanjske odluke, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Sanja Gospočić, v.r.

Odluka se dostavlja Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Financijskom inspektoratu u 9 (devet) otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.