Pn-230/2020

Pn-230/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužitelja NČP Iz [adresa], Rose Cottage, Landbrook, Iyibridge, PL21 9JX N, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Bilić, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 zastupane po ODO Split, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. travnja 2025.. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Deana Bilića odvjetnika u Kaštel Kambelovcu i zz tužene ĐČP, te po objavi 14. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana na ime naknade štete isplati tužitelju NČP iz [adresa] N, OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 47.281,64 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2022. god po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. god. pa do 28.12.2023. god. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 29.12.2023. god do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, a koja referentna stopa se određuje kao kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju NČP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 10.489,70 eura dok se sa više zatraženim od 1.810,30 eura ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 11.05.2020. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 559.991,79 kuna. Tužba se činjenično u bitnom temelji na tome da je u tužitelj vlasnik četverosobnog stana s nusprostorijama na I katu zapadno kao i stana na Ii katu zapadnog krila zgrade, oba površine od 116 m2, koji se nalaze u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 10447 KO [katastarska općina], na adresi [adresa]., da u navedenom stanu na I katu stanuje zaštićeni najmoprimac NČ a u stanu na II katu zaštićeni najmoprimac ĐČ. stanu od 5.5.2016. do 23.4.2019. stanovao zaštićeni najmoprimac, pa kako su zaštitćeni najmoprimci u razdbo0ljeu od veljače 2017. pa do utuženja plaćali zaštićenu najamninu to tužitelj sukladno stavu Europskog suda za ljudska prava ( Statileo protiv RH) potražuje razliku između tržišne i zaštićene najamnine.

1.1.Tužitelj je nakon provedenog očevida te izrade pisanog nalaza i mišljenja sa usmenom dopunom stalnog sudskog vjetašak za graditeljstvo Marije Šarić Leko je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 09.09.2024. pa tako isti sada na ime naknade štete potražuje ukupan iznos od 47.281,64 eura sa zz kta od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu parničnog troška.

1.2. U odnosu na prigovor tužene kako tužitelj nema pravo na predmetnu naknadu štete kao razliku između zaštićene i tržišne najamnine tj pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja prava vlasništva obzirom daje svjesno znajući stekao stan pravnim poslovnim nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, tužitelj ističe kako je u čl. 51. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv RH i Odluke Ustavnog suda RH ( Narodne novine br 36/2024. - dalje Zakon o izvršenju u skupini predmeta Statileo) izričito propisano kako e prava na naknadu isključuju samo osobe koje su nekretninu stekle nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova i to isključivo naplatnim pravim poslom.

1.3. u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja isti navodi Suprotno navodima tuženika tužitelj je vlasnik stana, a što dokazuje i izvatkom iz zemljišnih knjiga. Činjenice koje navedi tuženik su netočne. Međutim sve i kada tužitelj ne bi bio vlasnik stana, odnosno ako bi ugovor o darovanju bio ništetan, tužitelj ima aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka i temeljem Ugovora o ustupu potraživanja. Nadalje suprotno navodima tuženika stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova nije otpao osnovu tužbenog traženja. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Stoga je nesporno da potraživanje tužitelja prema tuženiku osnovano i to u visini koju navodi tužitelj.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i pritom naveo: da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj vlasništvo stekao na temelju ugovora o darovanju od 30. rujna 2011. time da je nesporno da darovateljica nije bila u posjedu stana a ugovor o darovanju nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta sukladno čl. 53.st.1. t.2. Zakona o javnom bilježništvu, radi čega je isti ništetan radi čega tužena osporava tužitelju aktivnu legitimaciju, ističe prigovor zastare u smislu odredbe članka 373.st.1. Zakona o obveznim odnosima dalje ZOO/91 tj čl. 227. ZOO/05 .

2.1. U svakom se slučaju ističe da tužitelju, pod uvjetom da je aktivno legitimiran a što se poriče, ne pripada naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana da mu prekomjerno ograničenje njegovog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Dakle Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova u [adresa] pa i tužiteljici, za slučaj da joj pripada naknada štete s osnova izgubljene dobiti a što se poriče i nije tužiteljičin slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Na tragu istaknutoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava pa prvenstveno i Statileo, kojima je na ime naknade štete podnositeljima dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu ali im ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom čl. 16. Ustava RH. Naime, ukoliko bi se i prihvatilo neutemeljeno tužbeno traženje da se tužitelju dosudi iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine onda bi također trebalo korigirati te iznose sukladno Zakonu o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) obzirom da se radi o dohotku od imovine koji bi predstavljao razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% na koji bi trebalo platiti porez na dohodak po stopi od 12% na način na koji je to istaknuto u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 13 P-1583/19-18 od 28. veljače 2020.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom i čitanjem Zahtjev za mino rješenja spora od 10.03.2020. (Str 7.), odgovor tužene na Zahtjev za mirno rješenje spora od 31.03.2020., izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 28.10.2005. na ime najmoprimca ĐČ ( str 12 ), i na ime NČ na dan 12.10.2012. ( str 17.), izvadak iz zemljišne knjige za ZU 10447 ( str 16.), rješenje RH Županija splitsko- dalmatinska od 03.07.1997 na ime NČ ( str 26,18.-), Ugovor o ustupu potraživanja ( cesija) od 10.01.2020. zaključen između AČP i ĆČP, ( str 29.), presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu br. IIP- 272/98 od 22.03.1999. ( str 30-34.),izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 27.12.2023. na ime NČ ( str 61,62.), na ime AČ na dan 27,12.2023. ( str 64,65), očevi na listu mjesta od 14. svibnja 2024., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Marije Šarić Leko od 17.07.2024. ( str 82- 116.), dopusna – očitovanje od 16.04. ( str 127.), usmena dopuna od 16.04.2025. ( str 129.), pregledom i čitanje spisa II P-282/98, pregled spisa Županije splitsko dalmatinske broj 371-03/95-01/00490 na ime NČ – priznaje stanarskog prava

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Među strankama sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

6. Uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 10447 KO [katastarska općina], razvidno je daje tužitelj vlasnik predmetnih stanova tj četverosobnih stanova na I i II katu zapadnog krila zgrade.

7. Uvidom u presudu i rješenje Općinskog suda u Splitu br. IIP-272/98 od 22.03.1999. ( str 30-34.) razvidno je da ta presuda zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između ĆČ i LČ nad predmetnim stanom na I katu.

7.1. Iz izračuna RH SD županije Grad Split, Služba za evidenciju i upravljanje nekretninama mjesečne zaštićene najamnine na dan 28.10.2005. i od 27.12.2023. razvidna je visina mjesečne zaštićene najamnine kroz utuženo razdoblje.

8. Uvidom u Rješenje RH Županija splitsko- dalmatinska od 03.07.1997 na ime NČ ( str 26,18.-) razvidno je da je NČ utvrđeno stanarsko pravo na stanu na II katu u vlasništvu KČ rođ. ĆČ.

8.1. Iz izračuna RH SD županije Grad Split, Služba za evidenciju i upravljanje nekretninama mjesečne zaštićene najamnine na dan 12.10.2005. i od 27.12.2023. razvidna je visina mjesečne zaštićene najamnine kroz utuženo razdoblje.

9. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužitelj uputio nadležnom ODO Split od 10.03.2020. time da je nadležni ODO Split tužitelju uputio odgovor 31.03.2020. kojim osporavaju aktivnu legitimaciju tužitelja, osnovu i visinu naknade štete, uz isticanje prigovora zastare samog prava tužitelja.

10. Iz izrađeno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke Marije Šarić Leko od 17.07.2024. ( str 82-116.) i dopuna od 16.04.2025. ( str 127.) proizlazi kako slijedi:

- Procjembene nekretnine su u naravi su četverostobni stanovi neto površine 116,0 m2 na etaži 1. i 2. kata zgrade, izgrađene na k.č.z. 3342 ZU 10447 KO [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. Procjena vrijednosti nekretnina vrši se na temelju općih vrijednosnih odnosa na tržištu nekretnina i stanju katastarske čestice na dan vrednovanja, u skladu sa Zakonom o procjeni vrijednosti nekretnina (NN RH 78/15). Dan vrednovanja predstavlja datum na koji se odnosi procjena vrijednosti nekretnine, a dan kakvoće predstavlja datum na koji se odnosi stanje (kakvoća) nekretnine koje je mjerodavna za procjenu vrijednosti nekretnine. Za dan vrednovanja uzima se 17.06.2024. god. Za dan kakvoće uzima se 14.05.2024. god. - Opis procjenjivanih nekretnina

Pristup nekretnini je osiguran, iste je pregledan, izmjeren i fotodokumentiran (14.05.2024.god.). Stan će se procijeniti temeljem zatečenog stanja unutar istog, dostupnih podataka iz ZK, lokacije kao i stanja zgrade u kojoj je stan smješten. Na temelju podataka preuzetih iz ZK uloška br. [broj ZK uloška], ukupna NKP stana 8 oznake E-10 iznosi 116,00 m2. Na temelju podataka preuzetih iz ZK uloška br. [broj ZK uloška], ukupna NKP stana 5 oznake E-7 iznosi 116,00 m2. Predmetni stan br.5, ozn. E-7 smješten na 1. katu stambene zgrade, dok je stan br.8 ozn. E-10 smješten je na 2. katu stambene zgrade etažnosti P+3, prekrivene kosim, četverostrešnim krovom. U zgradu se pristupa preko ulaza na jugozapadnoj strani.

- stvarno stanje procjenjivane nekretnine s obilježjima okolnih nekretnina i drugim odlučnim činjenicama. Predmet procjene su dva stana u stambenoj zgradi, stan br.5 ozn. E-7 na 1. katu stambene zgrade i stan br.8 ozn E-10 na 2. katu stambene zgrade koja se sastoji od 4 etaže (P+3), prekrivene kosim četverostrešnim krovom. Predmetni stan E-7 smješten na 1. katu stambene zgrade, sastoji se od četiri sobe, kuhinje, tri ostave, kupaonice, hodnika,dva balkona i drvarnice položen u zapadnom dijelu. Stan se ne koristi, nije održavan, postoje oštećenja poda hodnika. Nisu uočeni tragovi rekonstrukcije. Predmetni stan E-7 smješten na 1. katu stambene zgrade, sastoji se od četiri sobe, kuhinje, tri ostave, kupaonice, hodnika, dva balkona i drvarnice položen u zapadnom dijelu. Stan je održavan i koristi se. Nisu uočeni tragovi rekonstrukcije. Zgrada je je smještena u blizini centra grada, povijesnih znamenitosti, dobro je prometno povezan te je prikladan za mjesečni najam. Vrijednost nekretnine procijenit će se s obzirom na važeću zakonsku regulativu kao i dostupne podatke.

- na st. 92. spisa vještak je pod točkom 4. Utvrdio kakvoću procijenjene nekretnine pomoću taksativnog nabrajanja obilježja nekretnina koja utječu na vrijednost za obje nekretnine, pod točkom 5. na str93. spisa ista je dala prikaz općih vrijednosnih odnosa na tržištu a pod točkom 6. je dala prikaz i analizu pribavljanih podataka uz navođenje izvora. Str 94. spisa. Na str 101. i 102. dat je izračun ukupne vrijednosti za utuženo razdoblje za stan na 1. i 2. katu.

10.1. Iz danog zaključka na str. 103 spisa vještak je za stan na 1. katu utvrdio tržišnu vrijednost zakupa tj najma od 1.324,17 eura mjesečno sve za utuženo razdoblje od 01.02.2017 do 01.02.2020., time daje izračunala ukupni prihod umanjen za porez, prirez i vrijednost zaštićene najamnine koji iznosi 23.115,13 eura a za stan na 2. katu bi iznos ukupnog prihoda umanjen za porez, prirez i vrijednost zaštićene najamnine iznos od 24.166,51 eura.

10.2. U svojoj pisanoj i usmenoj nadopuni od 16.04.2025. vještakinja je stručno otklonila prigovor tužene te objasnila svoj izračun koji je dan u nalazu i mišljenju, koji prigovor nije takve kvalitete da bi doveo u sumnju ispravnost i stručnost istoga, po stavu ovoga suda, radi čega ga je isti u cijelosti prihvatio kao takvog.

11. Iz uvida u izvadak iz zemljišne knjige za čest. zgr. [katastarska čestica] zk Ul [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] (sr 16), razvidno je da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Osim toga, uvidom u Ugovor o ustupu potraživanja zaključen između majke tužitelja i prijašnje vlasnice predmetnih nekretnina LČP i tužitelja od 10.01.2020. proizlazi da su isti zaključili Ugovor o ustupu potraživanja tj cesiji a sve na ime predmetnog potraživanja u vezi sa naknadom štete tj pravične naknade za ograničenje njezinih vlasničkih prava na predmetnim stanovima upravo za utuženo razdoblje, a temeljem kojeg ugovor mu je majka ustupila potraživanje koje ista ima prema tuženoj te da je isti ovlašten u svoje ima i za svoj račun pokrenuti sudski postupak radi naplate predmetnog potraživanja.

12. Kao sporno postavilo se pitanje:

- aktivne legitimacije tužitelja

- je li utemeljen zahtjev tužitelja na isplatu razlike tržišne najamnine za predmetne stanove i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćali zaštićeni najmoprimci,

- ima li tužitelj pravo potraživati naknade štete imovinske RH

- zastara prava.

12. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje ZPP-a) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužitelju izmaklu korist.

13. Na temelju gore izvedenih dokaza i to izvadak iz zemljišne knjige za čest. zgr. [katastarska čestica] zk Ul [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] (str. 16) i Ugovor o ustupu potraživanja zaključen između majke tužitelja i prijašnje vlasnice predmetnih nekretnina LČP i tužitelja od 10.01.2020. ( str. , ovaj sud zaključuje kako je tužitelj upisani vlasnik predmetnih nekretnina, uzimajući pri tome u obzir da tužena u spis predmeta nije dostavila sudu na uvid ugovor o darovanju na temelju kojega je tužitelj stekao osnovu upisa u zemljišne knjige, da bi na temelju toga mogao utvrditi kako je isti ništetan jer nije sastavljen u javnobilježničkom obliku kraj nesporne činjenice da darovateljica nije bila u posjedu nekretnina jer su u posjedu bili zaštićeni najmoprimci, to je tužitelj aktivnu legitimaciju u cijelosti dokazao Ugovorom o ustupu potraživanja od 10.01.2020., pa se taj prigovor tužene ukazuje neosnovanim.

14. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

14.1. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

14.2. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

14.3. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

14.4. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, Đ i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

15. Osim toga, sa pravom se i osnovano tužitelj poziva na odredbu članka 51. Zakona o načinu izvršenja presuda iz skupine predmeta Statileo u kojem članku je taksativno navedeni koji vlasnici nemaju provo na solidarnu naknadu a u koje ne spada tužitelj njegova majka jer ista nije stekla vlasništvo naplatnim pravnim poslom nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova tj nakon 05.11.1996. a niti je tužitelj tako stekao upisano vlasništvo, jer mu ga je majka darovala, a kako to proizlazi iz uvida u izvod iz zemljišnih knjiga kao i iz uvida u spis Županije splitsko dalmatinske broj 371-03/95- 01/00490 na ime NČ – priznaje stanarskog prava u zk izvadak za predmetni stan iz kojega proizlazi da je majka tužitelja PČ taj stan imala u vlasništvu jer je isti bio izuzet od nacionalizacije.

16. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prava za pozvati se na odluku Ustavnog suda br. U-III-3219/2019 od 13.12.2023. u kojoj se navodi kako se vlasnicima stanova u pogledu računanja zastarnog roka i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda br. Rev. 2364/2016-3 od 19.12.2018 nisu pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Po ocjeni Ustavnog suda kako je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuti takav stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse, pa bi proizlazilo da je tk nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta vrhovnog suda u rješenju od 19.12.2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine a kojim je vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle, od 19. lipnja 2019. sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tk od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230.st.1 ZOO-a. Stoga, kako je tužitelj tužbu podnio 11.05.2020. to je tužbu podnio unutar roka od tri godine, pa je i ovaj prigovor tužene neosnovan.

16.1. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga, ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tužene teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tužena svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

16.2. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljica pod 1. i 2. nije zastarjela, prijedlog za mirno rješenje spora je podnesen 10.03 2020. time da je prvo dospjelo potraživanje od veljače 2017. time da najamnina dospijeva dakle, prigovor zastare ukazuje se neosnovanim.

17. U pogledu visine naknade sud je proveo dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji Mariji Šarić Leko koja je detaljno, stručno, argumentirano izradila pisani nalaz i mišljenje, otklonila sve primjedbe tuženika, u konačnici niti stranke nisu imale primjedbi na visinu izračuna, radi čega se nalaz i mišljenje u cijelosti i prihvaća, te je valjalo obvezati tuženu na isplatu iznosa koji predstavlja zbroj umanjenih prihoda koje bi tužitelj ostvario da u isti nije opterećen zaštićenom najamninom, obje nekretnine tj stana na 1. katu od 23.115,13 eura i strana na 2 katu od 24.166,51 eura, što ukupno iznosi upravo utuženi iznos od 47.291,64 eura.

17.1. Tužitelja pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od utuženja tj od 11.05.2020. kako to potražuje tužitelj, obzirom da je tužitelj podnio tuženoj zahtjev za mirno rješenje spora 10. ožujka 2020. a zaštićena najamnina se plaćala mjesečno za protekli mjesec, a sve temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO-a.

18. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica),

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvan ugovornom obvezno-pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“ ,

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

19.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

19.1.Tužitelju je priznat sljedeći trošak prema VPS od 47.281,64 eura: po 500 bodova za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe i podnesaka od 25.08.2021., 27.11.2023., 07.09.2024 te za ročišta od 05.12.2023., 14.05.2024. i 07.11.2024. i 16.04.2025. od po 500 bodova, što zbrojeno iznosi 4.500 bodova. Prema vrijednosti boda od 2,00 eura parnični trošak iznosi 9.000,00 eura koji iznos valja uvećati za nužne troškove očevida i vještačenja od 700,00 eura te sudsku pristojbu tužbe od 789,70 eura, što ukupno iznosi 10.489,70 eura dok se sa više zatraženim od 1.810,30 eura kao neosnovano.

19.2. Tužiteljicama je valjalo na parnični trošak dosuditi i zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem odredbe članka 151.st.3. ZPP-a u svezi sa člankom 29.st.2. ZOO-a.

20. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 14. srpnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-z.z.tuženika

- u spis