REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

Posl. broj: P-1272/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Zvjezdani Barić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29, Split, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 5. svibnja 2025. godine u prisustvu zamjenika punomoćnika tužitelja HK, odvjetničkog vježbenika i z.z. tuženika, dana 11. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, u roku od petnaest dana, s osnova naknade štete, isplatiti tužitelju JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 7.869,80 EUR, i to kako slijedi, za razdoblje od: - 01.05.2017 - 01.06.2017 - 265,45 EUR, - 01.06.2017 - 01.07.2017 - 265,45 EUR, - 01.07.2017 -

01.08.2017 - 265,45 EUR, - 01.08.2017 - 01.09.2017 - 265,45 EUR, -

01.09.2017 - 01.10.2017 - 265,45 EUR, - 01.10.2017 - 01.11.2017 - 265,45 EUR, - 01.11.2017 - 01.12.2017 - 265,45 EUR, - 01.12.2017 - 01.01.2018 - 265,45 EUR, - 01.01.2018 - 01.02.2018 - 265,45 EUR, - 01.02.2018 -

01.03.2018 - 265,45 EUR, - 01.03.2018 - 01.04.2018 - 265,45 EUR, -

01.04.2018 - 01.05.2018 - 265,45 EUR, - 01.05.2018 - 01.06.2018 - 265,45 EUR, - 01.06.2018 - 01.07.2018 - 265,45 EUR, - 01.07.2018 - 01.08.2018 - 265,45 EUR, - 01.08.2018 - 01.09.2018 - 265,45 EUR, - 01.09.2018 -

01.10.2018 – 234,26 EUR, - 01.10.2018 - 01.11.2018 - 234,26 EUR, -

01.11.2018 - 01.12.2018 - 234,26 EUR, - 01.12.2018 - 01.01.2019 - 234,26 EUR, - 01.01.2019 - 01.02.2019 - 234,26 EUR, - 01.02.2019 - 01.03.2019 - 234,26 EUR, - 01.03.2019 - 01.04.2019 - 234,26 EUR, - 01.04.2019 -

01.05.2019 - 234,26 EUR, - 01.05.2019 - 01.06.2019 - 234,26 EUR, -

01.06.2019 - 01.07.2019 - 234,26 EUR, - 01.07.2019 - 01.08.2019 - 234,26 EUR, - 01.08.2019 - 01.09.2019 - 234,26 EUR, - 01.09.2019 - 01.10.2019 – 202,87 EUR, - 01.10.2019 - 01.11.2019 - 202,87 EUR, - 01.11.2019 -

01.12.2019 - 202,87 EUR, - 01.12.2019 - 01.01.2020 - 202,87 EUR, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobreno za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

II. U preostalom se dijelu tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju OK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.736,33 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 11. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-3 spisa) protiv tuženika radi isplate.

1.1. Tužitelj je vlasnik stana u [adresa] u zemljišnim knjigama nadležnog suda upisanog na č. zgr. [katastarska čestica] ZU 9721, KO [katastarska općina], suvlasnički udio redni broj 6(E-6) , anagrafske oznake [adresa], polukat lijevo, površine 72,54m2.

1.2. Zaštićeni najmoprimac ĐK je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu temeljem Rješenja Općine Split-odsjeka za stambene poslove br; 08/UP-I-5707/88/RŽ/EK od 26.prosinca 1988.g., a presudom Općinskog suda u Splitu pod posl.br. II P-541/00 od 12.11.2004.g. sklopio Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom na predmetnom stanu.

1.3. Služba pravne zaštite, stanova, poslovnih prostora i geodezije, Odsjek za poslove stanovanja Splitsko- [adresa] izvršio je izračun zaštićene najamnine na dan 01.07.2013 u iznosu od 195,86 kn mjesečno. Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova(NN 68/2018)vlasnik stana sa zaštićenom najmom dužan je sam vršiti obračun zaštićene najamnine.

1.4. Tužitelj se radi zaštite prava vlasništva predmetnog stana obraćao najmoprimcu ŠK nebrojeno puta, tražeći iseljenje i povrat ključeva stana koji je u njegovom vlasništvu , ali to isti nije učinio do podnošenja ovog zahtjeva.

1.5. Tužitelj trpi štetu, i sam živi u unajmljenom stanu, a Republika Hrvatska nije poduzela potrebne mjere kako bi uskladila Zakon o najmu stanova sa ratificiranom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i zaštitila jedno od temeljnih ljudskih prava- privatno vlasništvo. Dakle, RH nije poduzela radnje kojim bi osigurala ravnotežu između prava i interesa najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca, a imajući u vidu kako najmodavac ima pravo na dobit od svoje imovine i zaštitu iste.

1.6. Tužitelj se tuženici obratio mirnim putem radi razrješenja spora ali ista ne želi mirno rješenje i isplatu tužitelju razlike između zaprimljene zaštićene najamnine i 50% iznosa tržišne najamnine.

1.7. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u tužbi (listovi 1 do 3 spisa), zatim u podnesku od 12. studenoga 2024. godina (listovi 51 i 52 spisa) te u podnesku od 18. ožujka 2025. godina (listovi 65 i 66 spisa).

2. Odgovor na tužbu tužena je podnijela u svom podnesku od 29. lipnja 2020. godine (listovi 23-25 spisa)

2.1. Zastupnik po zakonu Republike Hrvatske protivi se tužbenom zahtjevu, predlaže isti odbiti te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženoj.

2.2. Tužitelj smatra kako mu je Zakonom o najmu stanova (Narodne novine 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, dalje u tekstu: ZNS) nametnuto prekomjerno ograničenje njegovog prava vlasništva na predmetnom stanu u [adresa] pa potražuje na ime naknade štete isplatu iznosa od 72.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku na svaki pojedini određeni mjesečni iznos pa do isplate.

2.3. Tužba se podnosi nakon donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske.

2.4. Zastupnik po zakonu tužene prvenstveno ističe da je zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete sukladno 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje u tekstu: ZOO/91) odnosno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: ZOO/05).

2.5. Ističe se kako se u svim dosadašnjim postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda tužitelja, nije isticao navedeni prigovor Zastare niti je isti uziman u razmatranje prilikom donošenja odluka, a napominje se kako je Europski sud za ljudska prava u predmetu J i drugi protiv Republike Hrvatske (vidi t. 50-55) zauzeo stajalište da postojanje zastare nije nespojivo s Konvencijom per se s tim da se u svakom pojedinom predmetu mora utvrditi je li s Konvencijom kompatibilna priroda roka i/ili način na koji je on primijenjen, dakle mora se utvrditi da li se primjena zastarnih rokova može smatrati predvidivom za tužitelje s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu te konkretne okolnosti slučaja.

2.6. Također, napominje se da navedeno nije u koliziji s izraženim ranijim pravnim stajalištem Europskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno prekomjerno ograničenje prava vlasništva, jer u krajnjem slučaju obveza Republike Hrvatske bi postojala, ali bi bila neutuživa.

2.7. U odnosu na početak tijeka roka zastare na koje se pozivamo, napominjemo kako je stav da se za eventualnu povredu prava moglo saznati tek donošenjem presude Europskog suda za ljudska prava Statileo c/a Republika Hrvatska, odnosno donošenjem Zakona o najmu stanova 1. rujna 2018., potpuno neosnovan - jer su vlasnici stanova zahtjev za naknadu štete mogli podnijeti od dana kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997.

2.8. U prilog tome govori da su i drugi pred Europskim sudom za ljudska prava podnijeli zahtjeve protiv Republike Hrvatske i to prije nego što je donesena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske, npr. H i dr. 2012. godine (zahtjevi br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12), O 2014. godine (zahtjev br. 25815/14) Đ 2013. godine (zahtjev br. 37006/13).

2.9. Životno je i logično da su vlasnici stanova, u kojima su zaštićeni najmoprimci, znali od samog početka, dakle od stupanja na snagu Zakona o najmu stanova odnosno od sklapanja ugovora o najmu stana da trpe štetu.

2.10. U prilog navedenome ide i činjenica da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na koju se tužitelj poziva 5. studenog 1997., te je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka, po pravnoj snazi iznad zakona.

2.11. Dakle, manje od godinu dana od dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, vlasnici stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci, mogli su znati da im je konvencijsko pravo povrijeđeno, a povrijeđeno im je danom ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je od toga dana njihovo pravo vlasništva pretjerano ograničeno budući da nacionalni sudovi istu Konvenciju kao izvor prava mogu od tada primijeniti (sukladno čl.115. Ustava Republike Hrvatske sudovi sude i na temelju međunarodnih ugovora). Isti ti vlasnici odmah sljedećega dana, pod uvjetom da su ispunjene sve pretpostavke za pristupanje ESLJP, mogli su podnijeti svoje zahtjeve. Međutim, propustili su navedeno.

2.12. Nadalje, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske, Sud je isticao kako svaka država pa tako i Republika Hrvatska ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je ZNS prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u toj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste nekretnine. Dakle, Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva.

2.13. Na tragu navedenoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava prvenstveno Statileo ali i dr. protiv Republike Hrvatske, a kojima je na ime naknade štete tužiteljima dosuđena odgovarajuća najamnina" umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu. Dakle, tužiteljima nije dosuđena razlika između „tržišne najamnine" umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, a svako drugačije tumačenje dakle da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine, predstavljalo bi negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Republike Hrvatske da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba.

2.14. Upravo presuda Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv RH br. 12027/10 od 10. srpnja 2014., naglašava da je sud prilikom odlučivanja o postavljenom zahtjevu za pravičnom naknadom po čl. 41. Konvencije, a zbog povrede čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, smatrao da se mora utvrditi odgovarajuća najamnina (pravična naknada) od koje se oduzima iznos primljen po osnovi zaštićene najamnine.

2.15. U tom smislu je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18) koji je stupio na snagu, a temeljem kojega se postupno povećava zaštićena najamnina, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon toga datuma najmodavci odnosno vlasnici stana mogu slobodno raspolagati stanom u njihovu vlasništvu. Stoga su svi utuženi iznosi dospjeli nakon 1. rujna 2018. neosnovani.

2.16. Nadalje, tužitelj nije dokazao visinu mjesečnog iznosa tržišne najamnine iz predmetnog zahtjeva, već se iznos od 2.000,00 kn postavlja paušalno. U tom smislu zastupnik po zakonu tužene se ne protivi izvođenju dokaza kojima bi se utvrdila visina prosječne najamnine od strane upravnog tijela koje raspolaže tabelarnim prikazom tržišne vrijednosti najamnine usporedivih stanova i to po godinama (utuženi period) i to prema prosječnoj cijeni najamnine.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 4-20 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju od Ministarstva financija – Porezna uprava, područni ured – ispostava Split (list 42 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 7. veljače 2024. godine (list 43 spisa), pregledao dopis od Biliškov nekretnine d.o.o. (list 47 spisa), pregledao dopis od Anastazia nekretnine d.o.o. Split (listovi 48-49 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja (listovi 58-63 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Među strankama nije sporno da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio u mogućnosti koristiti predmetni stan, jer se u njemu nalazio zaštićeni najmoprimac.

7. Među strankama jest sporno je li tužitelju zbog toga nastala šteta te postoji li odgovornost tužene za to.

8. Priloženi izvadak iz zemljišne knjige od 15. siječnja 2020. godine (list 9 spisa) potvrđuje da se tužitelj JK vodi u zemljišnim knjigama kao isključivi ovlaštenik prava vlasništva nad predmetnim trosobnim stanom koji se nalazi na nekretnini čestica zgrade [katastarska čestica] zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

8.1. Otud aktivna legitimacija na strani tužitelja, kao vlasnika predmetnoga stana.

9. Priložena pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu IIP – 541/00 od 12. studenoga 2004. godine (listovi 10 do 19 spisa), koja zamjenjuje ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom, potvrđuje status tužitelja kao najmodavca i status ĐK iz [adresa] kao zaštićenog najmoprimca u odnosu na predmetni stan.

10. Potvrda Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske od 12. veljače 2025. godine (58 spisa) potvrđuje: da je predmetni stan na adresi [adresa], površine 73 m², prizemlje, u vlasništvu JK, da u navedenom stanu status zaštićenog najmoprimca ostvaruje ĐK, zajedno sa članovima kućanstva: FK, BK te da je predmetni stan upisan u registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci.

11. U svom iskazu (list 43 spisa) tužitelj JK, sin pok. Š, iz [adresa] izjavljuje: Još su moji roditelji kupili predmetni stan, i to 1971. godine. Taj su stan kasnije 1997. godine darovali meni kao njihovom sinu. Od tada neprekidno do dana današnjeg ja sam isključivi vlasnik predmetnoga stana. Međutim, u predmetnom stanu od 1962. ili 1963. godine nalaze se neprekidno u posjedu i koriste ga zaštićeni najmoprimci – obitelj F. Dakle, oni neprekidno posjeduju i koriste moj stan, a s druge strane ja godinama nemam riješeno stambeno pitanje jer sam od 1995. godine podstanar i plaćam najam za stan u kojem živim. Zaštićena najamnina koju zaštićeni najmoprimci plaćaju iznosi od svega 26,00 Eur, a s druge strane prinos u zajedničku pričuvu koju sam ja dužan plaćati svaki mjesec iznosi 20,00 Eur. Ja želim svoj predmetni stan da ga posjedujem i koristim. To je moje pravo.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik u odnosu na utuženo razdoblje isplati naknadu štete koja mu je nastala nemogućnošću korištenja predmetnoga stana.

13. Predmetni se stan nalazi u [adresa].

14. Prema pribavljenim podacima od Biliškov nekretnine d.o.o. Split (list 47 spisa) vrijednost mjesečne najamnine za stan u [adresa], površine 72,54 m² bila je između 400-600 EUR, naravno ovisno o uređenosti i opremljenosti stana.

15. Zakonom o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, 68/18, 105/20; dalje ZNS) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat je status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu.

15.1. Tim zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova odnosno ulazak u posjed bio je skopčan s znatnim teškoćama i ispunjavanje određenih zakonskih pretpostavki. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle, imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

16. Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama Statileo protiv [adresa] te H i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku. Europski sud za ljudska prava smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

17. Odluke Europskog suda za ljudska prava s kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i one djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U–I–745/1999. od 08. studenoga 2000. godine (NN broj 112/2000) Ustavnog suda Republike Hrvatske.

17.1. Naime, ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavno-pravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisane čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisano čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanog čl. 134. Ustava.

17.2. Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je RH kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije.

18. Kako je dakle citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

19. Stoga je, pozivanjem na citirane presude Europskog suda za ljudska prava, osnovan zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primio za stan u njegovom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana na tržištu. Stoga se i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuje neosnovanim.

20. U odgovoru na tužbu tužena je istakla i prigovor zastare.

21. Tužba je podnijeta dana 28. travnja 2020. god.

21.1. S obzirom da je tužba podnesena 28. travnja 2020., a tužbeni se zahtjev odnosi na razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do zaključno 01. siječnja 2020. godine, zastara je evidentno nastupila isključivo u odnosu na razdoblje do 27. travnja 2017. godine, dok u odnosu na preostalo vremensko razdoblje – nije, jer u odnosu na nj nije protekao subjektivni trogodišnji zastarni rok normiran mjerodavnom odredbom čl. 230. stav.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO).

21.2. Naime, spomenuta presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske donijeta je 10. srpnja 2014. godine.

21.3. U toj presudi europski sud je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), jer su privatni vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcima dobivali simbolične najamnine koje nisu bile tržišne, bez mogućnosti raskida ugovora ili raspolaganja imovinom u punom smislu.

21.4. Naime, tek od tog momenta oštećenici su, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, stekli pravnu sigurnost i saznali da imaju valjani odštetno pravni zahtjev protiv države.

21.5. Tek tada je postalo jasno da postoji povreda prava u izloženom smislu.

22. Prigovor tužene da tužitelj kao najmodavac ne bi svojim postupcima nastojao makar smanjiti, ako ne ukloniti štetu koju trpi zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana budući da se u njemu nalazi zaštićeni najmoprimac – sud nije prihvatio kao osnovan.

22.1. Naime, razvidno je iz iskaza tužitelja (listovi 22-23 spisa Općinskog suda u Splitu IIP-541/00) da je tužitelj kao vlasnik predmetnog stana još 11. ožujka 1997. godine uputio obavijest stanarima koji su se tada nalazili u predmetnom stanu, u kojoj obavijesti je bilo navedeno da je on navedenog dana postao vlasnik predmetnoga stana; to je napravio jer je to bio dužan napraviti po zakonu. Međutim nije dobio nikakav dopis od stanara stana.

22.2. Nadalje, iz stranačkog iskaza tužitelja razvidno je da se on neposredno i posredno putem svog punomoćnika obraćao zaštićenim najmoprimcima te ih obavještavao o tome da su dužni plaćati naknadu.

23. Visinu najamnine za studeni kolovoz 2020. godine koju bi tužitelj ostvario na tržištu za najam stana sud je utvrdio na temelju gore navedenih podataka.

24. Budući da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je na izloženi način tužitelju pričinjena šteta, trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojiti u pogledu glavne stvari (čl. 1045. st. 1. ZOO), odnosno odbiti ga u preostalom dijelu (u odnosu na koji je potraživanje zastarjelo).

25. Tužitelju je, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u odnosu na dosuđeni dio naknade trebalo dosuditi i zateznu kamatu koja teče od dana dospijeća do isplate.

26. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke.

27. Tužitelj je prema izloženom djelomično uspio u parnici; u omjeru od cca. 82%, pa je tuženik uspio u preostalom omjeru od cca. 18%.

27.1. Naime, tužitelj je prvobitno zahtijevao isplatu iznosa od 72.000,00 kn (9.556,04 EUR), dok mu je naposljetku dosuđen ukupan iznos od 7.869,80 EUR.

27.2. Pripada stoga tužitelju pravo na naknadu parničnog troška od tužene (čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

28. Na ime popisanog parničnog troška (list 69 spisa), temeljem spomenute zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155. ZPP, tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 15. siječnja 2020. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 7. toč. 8. O.T.), trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 16. svibnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 20. rujna 2023. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 11. studenoga 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 12. studenog 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 20. siječnja 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 6. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 5. ožujka 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 18. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 5. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 2.000,00 EUR.

28.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 500,00 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 71,01 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu (list 20 spisa) te iznos od 142,01 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.

28.2. Tako se dobije sveukupni iznos do 2.713,02 EUR.

28.3. Navedeni iznos pomnožen sa obračunom postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tj. sa postotkom od cca. 64% (82%-18%), daje konačni iznos od 1.736,33 EUR.

29. Na dosuđeni iznos po navedenom pravnom osnovu tužitelju pripada pravo na zatezne kamate koje na nj teku od presuđenja, tj. od 11. srpnja 2025. godine do isplate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

30. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Splitu, dana 11. srpnja 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;