Poslovni broj: UsI-731/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Marijani Jurić, u upravnom sporu tužitelja PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 10. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22- 01/126, URBROJ: 513-04-24-2, od 25. siječnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22-01/126, URBROJ: 513- 04-24-2, od 25. siječnja 2024. godine, odbijena je žalba PV (ovdje tužitelja) podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Supetar, KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00007, URBROJ: 513-007-17-06- 2022-0002, od 19. siječnja 2022. godine, kojim mu je utvrđen porez i prirez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2019. godinu u ukupnom iznosu od 34.516,44 kn.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi od 18. ožujka 2024. godine tužitelj je naveo da je u upravnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Drži da su tijela državne uprave pogrešno postupila kada nisu uzela u obzir pismeno svjedočenje SV u kojem je naveo da je došlo do lapsusa prilikom sastavljanja kupoprodajnog ugovora od 20. rujna 2019. godine, te da je umjesto cijene od 150.000 kn, trebalo stajati 300.000 kn, odnosno umjesto 20.000 eura, 40.000 eura. Prepričao je da je u tom kupoprodajnom ugovoru od 20. rujna 2019. godine on samo formalno kupio 1/4 stana SV jer mu je ovaj bio dužan 40.000 eura, a da nikakav novac za tu kupnju nije dao SV, te da ja sa tim suvlasničkim dijelom u biti osigurao svoje potraživanje, odnosno da se za dug SV prema njemu može namirit prodajom te formalno kupljene 1/4 stana. Međutim, da je lapsusom i omaškom u tom ugovoru odvjetnik stavio da je ta 1/4 stana kupljena za 150.000 kn, a ne za 300.000 kn koliko bi bilo ispravno, i koliko je on rekao odvjetniku da napiše u ugovoru, jer je 300.000 kn protuvrijednost od 40.000 eura koliko mu je SV dugovao. Sav taj lapsus da nitko od aktera nije primijetio, te da zato nije reagirao. Dodao je da je prilikom potpisivanja tog ugovora bio umanjeno uračunljiv, radi svih zdravstvenih tegoba koje ima. Istaknuo je da su nedugo nakon zaključenja tog ugovora, on i ostali suvlasnici stana (SV i njegov brat ŽV) pronašli kupca, te prodali stan, ugovorom od 29. listopada 2019. godine. Njegova 1/4 stana je prodana za 40.000 eura, te da je to taj iznos duga koji mu je SV dugovao, tako da je sa tim iznosom bio namiren u tom svom potraživanju. Tužitelj smatra da su sve ove okolnosti trebale biti utvrđivane u upravnom postupku, te da su tijela državne uprave trebala utvrditi da je tržišna vrijednost 1/4 predmetnog stana prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora od 20. rujna 2019. godine 40.000 eura, a ne 20.000 eura (150.000 kn) kako je omaškom stavljeno u ugovoru. Naveo je da bi više trebalo uzeti u obzir izjavu SV o okolnostima kupoprodaje i tržišnu vrijednost stana, nego to što piše u kupoprodajnom ugovoru od 20. rujna 2019. da je 1/4 stana kupljena za 150.000 kn, odnosno 20.000 eura. Sukladno svemu navedenom, drži da nije ostvario nikakav dohodak od imovine, odnosno 20.000 eura (razlika između 40.000 eura i 20.000 eura za koji iznos je 20. rujna 2019. godine navodno kupio dio te nekretnine), te da nije dužan platiti nikakav porez na dohodak jer nikakav dohodak od ovoga nije ostvario. Tužitelj je predložio da sud poništi rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 12. lipnja 2025. godine, a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi, te kao u tijeku upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom spor. U spis je predao podnesak kojim je dodatno obrazložio svoje navode u sporu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Člankom 56. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 115/16 i 106/18; u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

9. Člankom 58. stavkom 1. Zakona određeno je da se dohotkom iz članka 56. Zakona smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci.

10. Člankom 62. stavkom 3. Zakona propisano je da porez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava plaćaju porezni obveznici prema rješenju Porezne uprave jednokratno na pojedinačno ostvareni primitak, i to u roku od 15 dana od dana primitka rješenja Porezne uprave o utvrđenom porezu na dohodak. Porez na dohodak se utvrđuje od porezne osnovice iz članka 58. stavka 1. Zakona primjenom stope od 24%.

11. Uvidom u spis tijela državne uprave utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak radi utvrđenja tužiteljeve obveze plaćanja poreza na dohodak od otuđenja predmetne 1/4 stana sukladno odredbama članka 56. i 58. stavka 1. Zakona, te ga je pozvalo da sudjeluje u tom postupku. U zapisniku od 23. studenoga 2021. godine je utvrdilo sve relevantne podatke vezane za ovu upravnu stvar, odnosno razliku između primitaka od otuđenja predmetnog stana i izdataka koji su tužitelju u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima (nabavna vrijednost). Tako je kao primitak uzet iznos koji je naveden u ugovoru o prodaji stana od 29. listopada 2019. godine, za koji je tužitelj prodao 1/4 predmetnog stana, a to je 40.000 eura, odnosno 297.822,20 kn. Kao izdatak tužitelju je priznat iznos koji je naveden u ugovoru o kupoprodaji od 20. rujna 2019. godine, za koji je tužitelj od SV kupio 1/4 predmetnog stana, a to je 150.000 kn, te porez na promet nekretnina koji je radi toga platio (8.192,56 kn). Dakle, tužitelju su priznati ukupni izdaci u iznosu od 158.192,56 kn. Sukladno ovome, utvrđen mu je dohodak u iznosu od 139.629,64 kn (297.822,20 kuna umanjeno za 158.192,56 kn), te mu primjenom stope od 24% (članak 62. stavak 3. Zakona) utvrđen iznos poreza od 33.511,11 kn uvećan za lokalni prirez od 3% (1.005,33 kn). Sve ovo je konstatirano u prvostupanjskom rješenju od 19. siječnja 2022. godine, a kojim je tužitelju utvrđen porez i prirez na dohodak od otuđenja nekretnina (predmetna 1/4 stana) za 2019. godinu u ukupnom iznosu od 34.516,44 kn. Povodom žalbe tužitelja podnesene protiv tog rješenja, u kojoj je istaknuo da nije točno da mu je izdatak iznos koji stoji u ugovoru kojim je kupio predmetni dio stana (150.000,00 kn), već da je to iznos od 300.000,00 kn (40.000,00 eura), tuženik je rješenjem od 25. siječnja 2024. godine istu odbio. Ovakva rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave su zakonita i pravilna.

12. Tvrdnje tužitelja da je u kupoprodajnom ugovoru od 20. rujna 2019. godine on samo formalno kupio 1/4 stana SV jer mu je ovaj bio dužan 40.000 eura, a da nikakav novac za tu kupnju nije dao SV, te da ja sa tim suvlasničkim dijelom u biti osigurao svoje potraživanje, odnosno da se za dug SV prema njemu može namirit prodajom te formalno kupljene 1/4 stana, tužitelj nije dokazao. Naime, same te tvrdnje tužitelja se ne mogu uzeti u obzir. Posebno jer su upravo tužitelj i SV sporazumno, svojom slobodnom voljom, zaključili ugovor o kupoprodaji od 20. rujna 2019. godine, te je potpis tužitelja ovjerovljen kod javnog bilježnika. U tom ugovoru stranke su jasno naznačile da tužitelj kupuje 1/4 stana za 150.000,00 kn, a ne za neki drugi iznos. Ne postoji nikakva pisana isprava kojom su ove stranke eventualno ispravile, odnosno izmijenile tu odredbu ugovora. Stoga je irelevantno pozivanje tužitelja na jednostranu ispravu SV u kojoj stoji da je došlo do lapsusa prilikom sastavljanja kupoprodajnog ugovora od 20. rujna 2019. godine, te da je umjesto cijene od 150.000 kn, trebalo stajati 300.000 kn, odnosno umjesto 20.000 eura, 40.000 eura. Prema tome, pravilno su tijela državne uprave utvrdila da je tužitelj dužan platiti porez na dohodak od otuđenja nekretnina, a sukladno gore citiranim odredbama Zakona.

13. Ni ostali tužiteljevi navodi u tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

14. Na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu, tj. svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tijela državne uprave, ovaj sud je utvrdio da su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave zakonito donesena. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar.

15. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21; u daljnjem tekstu ZUP), a na koje ovaj sud, temeljem članka 47. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24; u daljnjem tekstu ZUS), pazi po službenoj dužnosti.

16. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbijen, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu, 10. srpnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude.

DNA: - tužitelju, uz zapisnik objavi od 10. srpnja 2025. godine

- tuženiku

- u spis

NACRT ODLUKE IZRADIO

VIŠI SUDSKI SAVJETNIK-SPECIJALIST ŠIME TOMIĆ