REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3289/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Ivani Petrović, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja 1. PN iz Kuče, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Ivan Rački, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Oreškovićeva ulica 6 D/1, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica grada Vukovara 54, OIB: 28454963989, uz sudjelovanje zainteresirane osobe TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Moreno Pajković, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, radi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, 10. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-009-01/24-06/26, URBROJ: 567-04-01/04-24-1 od 25. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (slovima: dvije tisuće eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-009-01/24-06/26, URBROJ: 567-04-01/04-24-1 od 25. travnja 2024., odlučeno je: „1. Zahtjev TN iz [adresa] za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka je osnovan. 2. Utvrđuje se da je obradom osobnih podataka putem videonadzornog sustava uspostavljenog od strane PN iz [adresa] i UN iz [adresa] u sklopu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] odnosno korištenjem četiri videonadzorne kamere došlo do prekomjerne obrade osobnih podataka protivno odredbama članka 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. 3. Zabranjuje se PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao voditeljima obrade, daljnja obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava postavljenog u sklopu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] protivno odredbama članka 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. 4. Nalaže se PN iz [adresa] i FN iz [adresa], kao voditeljima obrade, brisanje snimaka nastalih snimanjem putem predmetnog videonadzornog sustava. 5. Određuje se rok od 15 dana od zaprimanja ovog Rješenja za poduzimanje naloženih mjera iz točaka 3. i 4. izreke ovog Rješenja. 6. Obvezuju se PN iz [adresa] i UN iz [adresa] za poduzimanje naloženih mjera iz točki 3., 4. i 5. izreke ovog Rješenja te da o poduzetim mjerama izvijeste Agenciju za zaštitu osobnih podataka uz dostavu relevantnih dokaza o poduzetom u roku od 30 dana od dana primitka Rješenja.“

2. Tužitelji u tužbi u bitnom navode da je prvotužiteljica PN plodouživateljica na 2/4 nekretnine (na dijelovima u vlasništvu njezinih kćeri), a da tužitelj UN nije bio stranka u upravnom postupku, iako je on postavio videonadzor. Ističu da prvotužiteljica PN nije postavila sustav i nije voditelj obrade. Smatraju da se prvotužiteljici PN pogrešno pripisuje status voditelja obrade, a da je tužitelj nezakonito isključen iz postupka, iako je faktični nalogodavac ugradnje sustava. Ističu da je sustav postavljen radi zaštite osoba i imovine obitelji, da kamere snimaju isključivo dvorište u posjedu obitelji i da su postavljene softverske maske privatnosti koje sprječavaju snimanje javne i susjedne površine. Navode da je izrađen Plan etažiranja koji prikazuje stvarnu fizičku podjelu nekretnine na tri stambene jedinice, a iako plan nije proveden u zemljišnim knjigama, odražava stvarno stanje korištenja. Smatraju da je postupanje tuženika je protivno čl. 6. OUZP i čl. 26. Zakona, jer nije proveden test razmjernosti ni legitimnog interesa. Ističu da se videonadzor temelji na legitimnom interesu tužitelja, a osobni podaci podnositelja zahtjeva nisu ni obuhvaćeni. Smatraju da tuženik nije razmotrio mogućnost primjene izuzeća za osobnu/kućnu uporabu iz čl. 2. st. 2. t. c OUZP. Tužitelji predlažu uvažiti tužbu, poništiti osporavano rješenje, riješiti upravnu stvar te dosuditi naknadu troškova spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je prvotužiteljica PN tijekom upravnog postupka (putem opunomoćenika) dostavila očitovanje i dokumentaciju vezano uz videonadzor, bez navođenja da nije voditeljica obrade, da je u dopuni očitovanja navela je da ona i suprug žive u zajedničkom kućanstvu i imaju pristup sustavu te je plodouživačica na dijelu nekretnine na kojoj je sustav uspostavljen, što dodatno opravdava njezin status stranke. Ukazuje da sva četiri uređaja nadziru ne samo dio nekretnine u posjedu obitelji tužitelja, već i zajednički neetažirani dio dvorišta, a zainteresirana osoba kao suvlasnik nije dala suglasnost za snimanje zajedničkog dijela, što je suprotno članku 31. Zakona o provedbi OUZP. Ukazuje da Elaborat iz lipnja 2023. nije dostavljen tuženiku tijekom postupka, da nije proveden u zemljišnim knjigama pa smatra da je pravno irelevantan, a zemljišna knjiga je javna isprava i vjerodostojan prikaz činjeničnog i pravnog stanja. Ističe da je obveza provođenja testa razmjernosti na voditelju obrade, ne na nadzornom tijelu, a čl. 5. st. 2. OUZP jasno propisuje da voditelj obrade snosi odgovornost i mora dokazati zakonitost obrade. Smatra da je zakonito i objektivno proveo postupak, u skladu s OUZP-om, Zakonom o provedbi OUZP-a i ZUP-om, da se odluka temelji na utvrđenim činjenicama i dostavljenim dokazima te da je rješenje doneseno u okviru zakonskih ovlasti i pravilno primijenjenog prava. Predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu i potvrdi osporeno rješenje.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je prvotužiteljica PN dostavljala očitovanja i dokumentaciju, što ju čini strankom u postupku, a da je tužitelj u očitoj funkciji voditelja obrade jer koristi osobni e-mail naveden na oznaci o nadzoru. Smatra da tužitelji nisu zakoniti nositelji prava odlučivanja o videonadzoru jer tužiteljica ima samo pravo plodouživanja, a drugotužitelj UN uopće nije suvlasnik, BN i GN (punoljetne kćeri) suvlasnice su nekretnine i nisu dale suglasnost, dok je zainteresirana osoba je suvlasnik 1/2 nekretnine i jedini ondje živi. Ističe da Elaborat iz 2023. nije proveden u zemljišne knjige, nije izrađen u suradnji sa zainteresiranom osobom te nema pravnu relevantnost u ovoj fazi – može biti osnova tek za buduće dogovore. Ukazuje da je videonadzor postavljen bez suglasnosti 2/3 suvlasnika, kako propisuje čl. 31. Zakona. Instalacija je provedena samovoljno od strane osoba koje nisu suvlasnici, uz potpuno isključenje zainteresirane osobe iz odlučivanja i kontrole. Smatra da videonadzor narušava pravo na zaštitu osobnih podataka, pravo vlasništva, pravo na dom i privatnost. Ističe da je tuženik imao ovlast zabraniti daljnju obradu i naložiti brisanje snimki, a nije naloženo uklanjanje sustava, što bi bio predmet moguće parnice. Zainteresirana osoba predlaže da sud odbije tužbu u cijelosti te naloži tužiteljima naknadu troškova upravnog spora.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 8. srpnja 2025. održao raspravu u prisutnosti opunomoćenika stranaka.

5.1. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja radi saslušanja tužitelja i odgovorne osobe trgovačkog društva Vizura d.o.o., kao ni prijedlog za provođenje očevida na licu mjesta, jer činjenice koje bi se tim dokazima trebale utvrditi nisu odlučne za rješenje ove upravne stvari.

5.2. Tužitelji predlažu izvođenje navedenih dokaza radi utvrđenja da predmetna nekretnina u naravi funkcionira kao tri samostalne jedinice s odvojenim ulazima i pripadajućim pomoćnim prostorijama, pozivajući se na etažni elaborat koji, iako nije proveden u zemljišnim knjigama, navodno odražava stvarno stanje korištenja.

5.3. Međutim, kako proizlazi iz članka 72. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 i 98/19), vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) nastaje tek upisom u zemljišnu knjigu, uz postojanje valjanog pravnog temelja (titulus) i provedbu tog temelja (modus). U predmetnom slučaju, etažni elaborat nije proveden u zemljišnim knjigama, pa dvorište/okućnica ostaje u pravnom smislu zajednički dio nekretnine, neovisno o njegovoj stvarnoj uporabi.

5.4. S obzirom na to da se predmet spora odnosi na zakonitost obrade osobnih podataka putem sustava videonadzora postavljenog na način da obuhvaća i dijelove nekretnine koji predstavljaju zajednički prostor (dvorište), odlučna je pravna kvalifikacija tog prostora prema zemljišnoknjižnom stanju, a ne stvarna raspodjela korištenja među suvlasnicima. Prema tome, ni izvedbom predloženih dokaza ne bi se mogle utvrditi činjenice koje bi imale utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja.

5.5. Nadalje, ni tvrdnja da snimke videonadzora nisu pohranjivane niti pregledavane nije odlučna. Naime, već sama uspostava sustava videonadzora koji omogućuje identifikaciju fizičkih osoba predstavlja obradu osobnih podataka, neovisno o tome jesu li podaci naknadno obrađeni ili pregledani. Stoga niti ovaj dio dokaznog prijedloga nije pravno relevantan.

5.6. Slijedom navedenoga, sud je ocijenio da se prijedlozima tužitelja ne bi mogla utvrditi odlučna činjenična podloga koja bi mogla utjecati na ishod spora, te su isti opravdano odbijeni.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu podnijela zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka;

- da se u zahtjevu navodi da je bez suglasnosti ostalih suvlasnika na obiteljskoj kući na adresi [adresa] u [adresa], postavljen videonadzor;

- da je na nekretnini k. č. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] postavljen videonadzorni sustav s četiri kamere koje su svojim položajem usmjerene prema dvorišnom prostoru objekta/okućnici;

- da su postavljene softverske maske privatnosti na kut snimanja tri predmetne kamere (na dvije videonadzome kamere koje se nalaze na pročelju objekta i na videonadzornu kameru koja se nalazi na bočnoj strani objekta) koje maske onemogućuju zahvaćanje susjedne i javne površine;

- da kut snimanja svih četiri predmetnih videonadzomih kamera i dalje zahvaća dio dvorišta/okućnice (zelena površina ispred/iza/bočno od stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa]);

- da su suvlasnici predmetne nekretnine (u naravi dvorište, pomoćna zgrada i stambena zgrada), zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu (suvlasnički dio: 2/4), BN (suvlasnički dio: 1/4) i GN (suvlasnički dio: 1/4), a na suvlasničke dijelove BN i GN kao plodouživatelj upisana je tužiteljica PN;

- da nekretnina nije etažirana, a predmet videonadzora je zajednički prostor;

- da tužitelji nisu suvlasnici nekretnine te nisu dostavili suglasnost ostalih suvlasnika za uspostavu videonadzornog sustava.

8. Tuženik je utvrdio da sve kamere svojim kutom snimanja zahvaćaju dio dvorišta/okućnice, koji predstavlja zajednički prostor, odnosno neetažirani dio nekretnine, a za snimanje kojeg prostora nije predočena suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova.

8.1. Tuženik je utvrdio obradu osobnih podataka putem sustava videonadzornog sustava protivno odredbama članka 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Narodne novine, broj 42/18.) te je zabranio tužiteljima daljnju obradu osobnih podataka putem videonadzornog sustava te im je naložio brisanje snimaka nastalih snimanjem putem predmetnog videonadzornog sustava.

9. Tuženik je pravilno i potpuno utvrdio da je i prvotužiteljica PN voditelj obrade osobnih podataka.

9.1. Naime, sukladno članku 4. točki 7. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti osobnih podataka) (SL L 119, 4.5.2016.) (dalje u tekstu: Uredba), voditelj obrade je, između ostalih, fizička osoba, koja samostalno ili zajedno s drugima određuje svrhe i sredstva obrade osobnih podataka. Ključno je, dakle, tko donosi odluke o obradi – a ne formalni status vlasništva nad sustavom ili nekretninom na kojoj je postavljen sustav videonadzora.

9.2. Iako u tužbi tužitelji nastoje razgraničiti svoje uloge, tvrdeći da je isključivo drugotužitelj UN voditelj obrade, a da je prvotužiteljica PN samo plodouživateljica bez formalne nadležnosti za odlučivanje o obradi osobnih podataka, takva tvrdnja nije utemeljena na činjeničnom stanju. Naime, prvotužiteljica PN u upravnom postupku pred tuženikom putem opunomoćenog odvjetnika dostavljala očitovanja i dokumentaciju o sustavu videonadzora (od 6. i 19. ožujka 2024.), pri čemu niti u jednom trenutku tijekom postupka nije osporila da je voditelj obrade, već se sama tako predstavila i zastupala interese obitelji u vezi s videonadzorom. U očitovanju od 19. ožujka 2024. prvotužiteljica PN izričito navodi da ona i njezin suprug žive u zajedničkom kućanstvu i da oboje imaju pristup sustavu videonadzora, čime potvrđuje zajedničku kontrolu i upravljanje obradom.

9.3. Tvrdnje o nemogućnosti sudjelovanja drugotužitelja UN u postupku ovaj Sud ne može prihvatiti, budući da je tuženik komunicirao s opunomoćenikom koji je zastupao prvotužiteljicu PN, pri čemu je drugotužitelj UN očito imao stvarnu mogućnost upoznati se sa svim elementima postupka i doprinijeti obrani svojih prava. Osim toga, u ovom upravnom sporu drugotužitelj UN je ostvario pravo na izjašnjenje, a imajući na umu njegova izjašnjenja u ovom upravnom sporu ovaj Sud ne nalazi da bi izjašnjavanje u upravnom postupku dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

9.4. U smislu članka 26. Uredbe, kada dvije ili više osoba zajednički određuju svrhe i sredstva obrade, smatraju se zajedničkim voditeljima obrade. Takva situacija jasno proizlazi iz dostavljene dokumentacije i iz izjava samih tužitelja – riječ je o obiteljskoj uporabi videonadzora, gdje oba člana kućanstva imaju pristup sustavu i nad njime odlučuju.

9.5. Stoga su tvrdnje iz tužbe o nedosljednoj identifikaciji voditelja obrade i o neuključenosti drugotužitelja UN neutemeljene, a tuženik je na temelju relevantnih činjenica i sukladno članku 4. točki 7. te članku 26. Uredbe pravilno i potpuno utvrdio da su oba tužitelja voditelji obrade osobnih podataka.

10. Okolnost da je izrađen Plan etažiranja ne znači da je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine, koja uključuje dvorište odnosno okućnicu koja je predmet videonadzora, te sama po sebi ne može utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari.

10.1. Prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za uspostavu vlasništva posebnog dijela nekretnine nužno je postojanje: a) pravnog temelja (titulus) i b) načina uspostave (modus), odnosno upisa u zemljišne knjige. Prema članku 72. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine uspostavlja se upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine. Dakle, etažno vlasništvo uspostavlja se tek upisom u zemljišne knjige, uz jasno naznačene objekte etažnog vlasništva (npr. stan, balkon, vrt, dvorište i dr.). Do takvog upisa, dijelovi nekretnine koji su eventualno naznačeni u elaboratu – nemaju pravni status posebne etažne jedinice.

10.2. Posljedično, prostor dvorišta/okućnice koji je obuhvaćen videonadzorom smatra se zajedničkim dijelom nekretnine, a pravni status takvog prostora određuje se isključivo na temelju zemljišnoknjižnog stanja, neovisno o postojanju neprovedenog elaborata etažiranja.

10.3. Slijedom toga, ako dvorište/okućnica nije upisano kao posebni dio nekretnine, tada ostaje u suvlasništvu svih suvlasnika te se na njegovu obradu osobnih podataka putem videonadzora primjenjuje članak 31. Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Narodne novine, broj 42/18., dalje u tekstu: Zakon).

11. Uredba je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u Republici Hrvatskoj od 25. svibnja 2018. godine, te njezine odredbe moraju poštivati svi subjekti koji u sklopu svojih aktivnosti obrađuju osobne podatke fizičkih osoba u Europskoj uniji te u određenim slučajevima i subjekti izvan Europske Unije.

11.2. Zakonom o provedbi Opće Uredbe o zaštiti podataka, koji je stupio na snagu dana 25. svibnja 2018., detaljnije su propisani uvjeti obrade osobnih podataka putem uspostavljanja sustava videonadzora.

11.3. Kada se radi o videonadzoru stambenih zgrada, primjenjuju se odredbe članka 31. Zakona. Naime, člankom 31. Zakona propisano je da je za uspostavu videonadzora u stambenim odnosno poslovno-stambenim zgradama potrebna suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova. Osim toga, stavkom 2. istoga članka propisano je da videonadzor može obuhvatiti samo pristup ulascima i izlascima iz stambenih zgrada te zajedničke prostorije u stambenoj zgradi.

11.4. Članak 31. Zakona sadrži posebne uvjete za zakonitost videonadzora u stambenim zgradama: 1) za uspostavu videonadzora potrebno je prethodna suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih udjela 2) videonadzor smije obuhvaćati isključivo: a) ulaze i izlaze iz zgrade, b) zajedničke prostorije (npr. stubište, hodnik).

11.5. Dakle, snimanje zajedničkog dvorišta, bez prethodne suglasnosti suvlasnika s najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova, nije zakonito. Čak i kada postoji interes za zaštitu imovine, mora postojati prethodna odluka suvlasnika s najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova. Nepoštivanje uvjeta suglasnosti čini obradu nezakonitom, neovisno o subjektivnoj svrsi voditelja obrade.

12. Odredba članka 2. stavka 2. točke (c) Uredbe predviđa tzv. „izuzeće kućanstava”, prema kojem se Uredba ne odnosi na obradu osobnih podataka koju provodi fizička osoba tijekom isključivo osobnih ili kućnih aktivnosti.

12.1. Međutim, Sud Europske unije u presudi od **.**.2024., CN, u predmetu C-212/13 (ECLI:EU:C:2014:2428), dao je usko tumačenje tog izuzetka. Obrada osobnih podataka potpada pod to izuzeće jedino ako se provodi u isključivo osobnoj ili kućnoj sferi onoga tko obavlja tu obradu (točka 31. presude). Ako sustav videonadzora, obuhvaća, iako djelomično, javni prostor, te je zbog te činjenice usmjeren prema eksterijeru privatne sfere onoga tko provodi obradu podataka tim sredstvom, ta se obrada ne može smatrati isključivo osobnom ili kućnom aktivnošću (točka 33. presude).

12.2. Taj izuzetak nije primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju, iz spisa proizlazi da je sustav videonadzora postavljen na način da zahvaća zajednički dio dvorišta nekretnine, koji nije upisan kao posebni dio u zemljišnoj knjizi, te uključuje površine koje ima pravo koristi zainteresirana osoba. Dakle, videonadzor nije ograničen na prostor pod isključivom kontrolom tužitelja u pravnom smislu, jer nije uspostavljeno etažno vlasništvo.

13. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

15. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelji nisu uspjeli u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njihovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

16. Tužitelji su izgubili spor te su na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a dužni zainteresiranoj osobi nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika. Zainteresiranoj osobi treba kao opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a priznati trošak za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje na raspravi. Imajući na umu da se sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23.), zainteresirana osoba ima pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 eura za svaku radnju, ukupno 2.000,00 eura. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao točki III. izreke presude.

U Zagrebu, 10. srpnja 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Rački, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Oreškovićeva ulica 6 D/1

2. Agencija za zaštitu osobnih podataka, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 54

3. Odvjetnik Moreno Pajković, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5

4. U spis